ritam bendža i zviždanje nevidljivih usnica,
stopljenih u čežnjivu muzičku frazu
farewell to cheyenne ennia morriconea,
podsjećaju me na kas proljeća prema netaknutosti.
izazvan raspoloženjem osvajača neviđenog –
duha krajolika okruženja – uskačem u sedlo
proljeća; kao kiša, kao sunce njegujem
unutarnje oblikovanje novostvorene zrelosti.
iz glazbene simetrije i reda magijom dospijevam
u nesrazmjer sa stijenom, vodom i stazama, u
jedinstvo neodređenih veličina i prizore nedirnutosti:
traje izložba u kineskom vrtu mog života.
Post je objavljen 09.05.2019. u 17:46 sati.