Slavica Juhas - Poezija
30.09.2018., nedjelja
PLAVI SERAFIN
 Misli ranjavaju. To često čine. Ništa nova, kad rašomonski šutim. Zamućen pogled skrenem u visine, jer u nebo gledam kada se ljutim. I kada je grlo vulkan gorčine, kad žalovanjem svaki ud ukrutim, trsim se, na sve moguće načine, da prebolim sve ono što prešutim. Pritisak bubri u opni tišine, sve dok sama svijest ne ošamutim. Ne tako davno u naslonjač sjedoh i valjah gluposti svojstvene meni. Rekoh što sam smišljala i što ne htjedoh, al blijedi se obraz ne zacrveni. U neprilici, za jezik se ujedoh kad mi ti uputi osmjeh mileni, i pogled koji reče: ˝Ja ti odoh, a ti se katkada mene spomeni. Reci mojima da ja ne padoh, nego se vratih u svijet blaženi˝. Ne rekoh im ništa, ne riječima, ali oni znaju da ima Boga i da si Mu falio med anđelima. Na vrhu svijeta, iza grma gloga, za plavičastim nebeskim vratima orila se pjesma i uzvik: ˝Eto ga!˝. Tako bih rado ispričala svima da nazreh osmijeh samoga Boga i blaženost u Njegovim očima kad je ugledao ljubimca svoga. Još uvijek šutim i to me brine jer što ne rekoh, u mislima žulja. Smrknutog lica gledam u visine u kojima vječno gori žarulja… to Božje sunce nebeske doline, gdje vlati šušte ko zvuci orgulja, a lahor njiše valove bjeline… tamo se pobožna duša odšulja i šapće podno lijeve uzvisine: Lijepo ti stoji anđelska košulja.  |
- 01:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #
29.09.2018., subota
I DOK SPAVAM
|
Prokletstvo! Još si tu? Idi. Umorna sam. Želim leći. Dok te sjeta jasno vidi, kroči putem sve paleći. Bukti što me ispunjava, vatra je življenje omela, a srce mi osvjetljava što vidjeti ne bih htjela: dvije sjene kako plaze, ko dva duha po zidiću, dok si noge ne izgaze… (Tijesno je u jednom biću). Tko zavoli, ne žali se što prostora ima manje, a tko dvoji, preseli se. Sa sobom nosi imanje. Boljela je uskogrudnost, guranje pomno smišljeno, umorena nadobudnost i opravdanje dvojbeno. Znala sam da neću dugo bivati u istom logu. Ne rekoh ti ništa drugo doli: Ja dalje ne mogu. Jesi li se zapitao, kad me grdnje ispratiše, što bih da si tad rekao – ˝Volim te, od svega više˝. Što ˝da jesi˝ i što ˝da sam˝… suzno oko mutno vidi. Uostalom, zaspala sam! Prokletstvo, još si tu?! Idi!  |
- 00:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #
26.09.2018., srijeda
ULAZAK KROZ POGLED
|
Nikad se ničega nisam bojala… tko ništa ne osjeća, ne zna za strah. Bijah bezbrižna, zadovoljna sobom… kroz život sporo, al sigurno gurah. Nije izmišljena takva grozota, nepodopština, koja bi me dotakla. Ni slabašna spletka ili urota, jer jakom sam voljom takve odmakla. Jednu je večer nerv dobio boju, kada zalutah u ulicu tvoju, i prosuo šarolikost oćuta kroz šavove neprobojnih veduta. Neznalica! Nisam se zaštitila od drhtaja koje si izazvao, kad si u relativno toploj noći, pred mene stao, ime mi zazvao. Na vjetrometini burnoga čuvstva, u naletu ljubavi i zanosa izgurana sam iz snažnoga jastva na put bez odluka i ponosa. Tamo, duboko, gdje sam bila jaka, nepokolebljiva, iza kapaka… nije me bilo! Nigdje iste žene! Ti si bio ja. Sve unutar mene. U mome tijelu bio si suvišan. I dragocjen. Sve u istom času. Bio si oblik za moju prazninu i nježni odjek promuklome glasu. Bio si razlog bijega iz snova, podražaj mislima i nadahnuće. Poljupce si nizao, a ja slova, da ovjekovječim slatko ganuće. Ispunjena čudom, radošću, tobom… sretna sam. Nosim te svuda sa sobom. A moja duša (koja je u tebi) šapće da se u me vratila ne bi.  |
- 23:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #
NE DIRAJ TIPKU ´S´
|
(Možda je istina da nemam dušu). Doći će danas. Želi me vidjeti. Ne ponosim se sobom. Srdačna sam kad izrazi želju da me posjeti. Stid me. Veselo ću ga pozdraviti, zamoliti da sjedne pored mene, i dugo ću bezuspješno kresati ne bi li frcnula iskra sred zjene. Smiješit ću se. Bar to nije problem. Neće slutiti kenjkavi lunatik da smrtno sam ozbiljna, a grčenje koje se pred njim događa, da je tik. Svaka će sekunda biti ko vječnost, svaka minuta mrmor prijegora, a puni sat bit će izravni udar na nerve, na nestabilnost razbora. Nekoliko stoljeća razglabat ću o temama koje imbecilu gode. Smišljam strategiju. Pričam li sporo, možda mu dosadim i brzo ode. Kako god, morat ću ga otpraviti prije no što mi se programi sruše. To se događa kada se pregrijem. (Možda je istina da sam bez duše).  |
- 23:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #
NIŠTA TE NE PITAM
|
Lebdim na vjetru života, prepuštena spretnim prstima okrutne sudbine; buntovna, kad sam bez zova uvrštena u banalnost besperspektivne cjeline. Besciljno letim oko stvarna svijeta, suzdržana pred ulaštenim gnijezdima i grobištem davno sanjanih uzleta, gdje žiće razgovara s duhovima. Preko zračnog zida u samotnost gledam i odozgor slušam misao sakatu – ˝Ništa te ne pitam i ništa ti ne dam˝. Ne mogu pripadati takvome jatu! Oko tvoga svijeta letim, postrance, al sletjet ću kad god ti pomoć zatreba. Pozovi me, ali ne budi pospance da im odaš tajnu harmoničnog neba. Ne traži pod dignutim krilima zaklon. Ne štiti onaj tko se boji života. Otkad znam za sebe i meni je nesklon, a sudba baca loše karte tarota. Vjerujem da umješno vara na njima kad iz špila vadi samo drač i žaru, pa pruža što ja ne bih dala ni psima i čeka hvalospjev Danajskome daru. Zato kad pripeče žućkasta svila, ili kad zaprijeti crno stegno noći, nadobudno širim priviđenja krila, jer ako zlo vreba, nek visoko skoči.  |
- 22:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #
22.09.2018., subota
MOJE ZIMZELENE TOPOLE
|
(Prodika tijelu) Nazreh pukotinu, čuh da zemlja stenje … jama će progutati života svrhu. Postojanje propada ili se penje? Je li duša na dnu ili je na vrhu? Kada zemlja zijevne, imaš li izbora ili se u njezin grkljan poći mora? Prije no što duh svoje tijelo polegne u grob i liši ga životnoga srha, za neponovljivim riječima posegne i prizna tijelu: ˝Stigao si do vrha. Još jedan časak imat ćeš um i oči. Imaš li prošlost, u taj tren ju pretoči!˝ U par sekundi sve godine su stale. Nepoželjno dijete mjesto je našlo gdje se crne misli nisu uzverale ne bi li žiće iz tijela izašlo. Sudba joj je prišila sitnu ulogu, ali glavna bje u izmišljenu logu. Tolike boli tiskane su pod kamen, usred bajne sobice, ispod topole; u svijetu skrivenom pod smeđi pramen, gdje misli divljaju kada se razgole i puste da poteku suze iz grba. Tad iskonski raste zimzelena vrba. Pod tanahno deblo dolazit će uvijek. Kada naraste, bude metar visoka, u mislima će potražiti usjek i kroz njega poći daleko od Oka u kojemu se srdite munje kote, jer svjedoči rastu još jedne grozote. Na svaki početak Zlo složi balvane, pa dijete ne nazre bjeličastih breza, tek trupce na koje nožicu ugane i crnilo kada padne kraj uljeza, pokraj zlobe koja se nastrano smije, sve dok je žestica najzad ne ubije. Poput grmljavine podsvijest tutnji - ˝Plači!˝ Al bez bola vjeđe ne cijede suzicu. Ako si ravnodušan, tad budeš jači i spreman dočekaš zloće inačicu, koja za poslušnost nudi ovacije, no ako ne puziš, nema gradacije. Ali Baal ne zna za plavi sobičak, kamen i topolu sred umna razdolja. Da bi tamo utekla, potegne smičak i uđe u svijet gdje vrvi samovolja, gdje se presije u dušu ne zalijeću, gdje nije kažnjena ako kaže - Neću. Pišu da je razumno katkad reći - Ne. Al kamo s teretom grižnje, krivice? Savijaš se zbog oholosti svjetine koja ti prozaičnost gura pred lice, a bojiš se pitati: Zar sam šašava? Zašto da me šturost svijeta zabrinjava? Ovaj časak opasno bliži se kraju, a um je stigao tek do pola puta. Crvi se oblizuju, objed vrebaju, al oči priželjkuju još par veduta… bar blijedu sličicu uzroka čeznuća, jedan davni drhtaj sred srca živuća. Nema. Ničega nema. Praznina! Užas! A kasno je, kasno, greške ispravljati. Ne može se pod kamenom razviti klas niti smiješ suzom sjeme zalijevati. Nema cvijeta, nema ploda ni radosti da te isprate do vrhunca živosti. Najzad i ti razmišljaš o izborima, ali na vrhuncu trgovaca nema koji ti nude otkucaj u grudima ili bijelu čipku na kojoj se drijema… pa da biraš želiš li život ili smrt. Ne, sada nemaš izbor. Silaziš pod vrt. Uzalud se grizeš. Nemoj se kajati što pseta ugrabiše tvoje prilike. Kanarinac ne reži, ne zna lajati, ali znade pjevati. Čak uz prodike. Svojim užitkom svijet ne ugnjavi ptić koji zanosu pjeva, i pjev slavi. Tja, za te je prekasno. Duša te napušta. A htje biti magnet tvojemu probitku. Čak i ne poštuje, istina je sušta, korpus koji bez borbe izgubi bitku. Ćutjela se mrtvom, ali naposljetku, duša se raduje novome početku.  |
- 23:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #
SMETLIŠTE TEORIJA
|
Ne uči me kako da živim dok tvoje se gnijezdo raspada od udarca muževnog gada. Ne nudi glasom tugaljivim rješenje mojega jada, dok padaš ko tvrđa Dvigrada. Ne uči me životu. Sve znam. Jer ova slova što se plave, to teče modra krv iz glave; i da se u plavice uzdam, da me iskustvo zabrinjava, bila bih ko i ti, cendrava. Modrina je biljeg nesreće kojim se kob često služi. Potez je od vremena duži. Ljude koje oko ne sreće… oslika. Pejzaž naruži i nostalgijom me rastuži. Šuti. Sudba me podučava. Najbolja sam slušateljica i najgora prijateljica. Ne pristaje glava bućava na kompromise. Iz kaprica! Iskustvo je nula. Ništica. Ono se zbilo. Iščezlo je. Kako? Naoštrila sam alat, i kad je kucnuo mučni sat, upotrijebih ga. To žezlo je, i bodež. Kad zamahne inat, teče otrov. Ma kakav Sokrat!? On ga je pio, a ja pustim otrovnu krv iz plavetnila, da mi ne bi obraz zalila. Jer, da o trpnji ne izustim baš ništa, ni uz pomoć šila, ko i ti, ruina bih bila. Šuti. Što bih sa savjetima? Okani se filozofije. Nemam problema! U meni je smetlište. Znam po tragovima. Tu su padale teorije. Tko ih shvaća, volio nije. Tko nije čuo ljubavni poj ni zanio se od slabine; tko nije punio dubine refrenom Tvoj sam, i bit ću tvoj… taj ne zna da dušu ne brine što se um ogluši na glas istine. I uzalud razum! Kad plavice razliju zvuke davnih guguta, ispod sjedina i prhuta puštam krv, da bar djelomice duši pomognem, da ne guta trn koji u očima pluta.  |
- 23:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #
21.09.2018., petak
LUST
|
Potisnuvši tjeskobu pred tebe banuh, strah mi nije dao apsolutno ništa. Pa jesam li mogla izgubiti išta? Strujanju panike ravnodušno mahnuh. Gledao si u me ko u kakvo čudo, odglumio spremnost na iznenađenja, ko da i ti nisi žrtva otuđenja koja žudnji veli: Stoj dalje, Osudo! Stajah pred tobom ko voćka bez korijena, jalovoga izgleda, sumnjiva stava; ko drvce koje na samrti obećava da dat će ploda sočna i stamena. Sabrah se u hipu. Riječi se izliše pod silinom prekobrojnih otajstava; bujicom, pred kojom popušta ustava, koju srce i duh davno izgradiše. Uz svu žukost trena, rekoh što me muči: da mi daješ snagu, ushit i lakoću; često nauseu, jezu i hladnoću, jer ljubim što žudim po snu prtljajući. Oćutjeh smak sebe, hujanje propusta, zavijanje boli i nemoć pri padu, a uz suze gutah propalu tiradu. Bože, zašto nisam otvorila usta?!  |
- 22:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #
POSLJEDNJI DANI VELJAČE
|
Srce je robijaš, tijelo je zatvor, i sve se mimo sjetne duše događa. Čujem svirku misli, a osjećam umor, jer im melankolija žice ugađa. Pokušavam sricati, jer ako govor, tada i pisana riječ oslobađa. Mili moj, posljednji su dani veljače. Noći su hladne, a jutrom je krajolik bezličan. Ispod bijele kapuljače, ispod mraza, obzor je ko u grlu krik, ko oko puno suza, koje ne plače… kao nad življenje polegnut spomenik. Mili moj, o ljubavi pišem s mukom, jer sjećanja naviru kad im se hoće. Ne mogu ih smaknuti voljom ni rukom ili ih prizvati kad duša cvokoće, niti ih ganuti molećivim zvukom… Ona nadolaze ko vali hladnoće. Jedan divlji val upravo se pjeni, razbacuje umom čudesne sličice. Na jednoj smo razdragani, pripijeni, na drugoj si korak od nametljivice. Na trećoj smo poput slutnje zamišljeni… ti sa stavom grešnika, a ja drznice. Neuspjeha struja ljepotu je skrila, a znam da je oćutjeh u prvom trenu. U tebi sam našla sve što sam tražila… nježnost, ranjivost, dušu neiskvarenu. Otkrila sam ugodno kuckanje bila i željela da širi se u vremenu. Kratko je vrijeme kucalo čeznutljivo… otkucaji srca – brza rapsodija. Razdražilo me (toga se sjećam živo), što se od zanosnoga ritma ne svija i tvoje tijelo. Jer sve činiš krivo ako nismo jedno. Ako smo Ti, i Ja. Koje li groteske! Čuvstvo ukoriti, što nas u jednakoj mjeri ne prožima. Zahtijevati, od smisla se udaljiti, i pristati da me zub ljutnje načima. Nastranog li čina! Htjedoh podjarmiti tvoje srce, i svezati ga lancima. Zar je ljubav slobodna? Ptica u letu? Jesu li uzdasi vjetrovi nevolje? Je li poljubac klopka identitetu? Zar sletjet će samo kad jake je volje? Da li je zagrljaj pogibelj lepetu? Moram li moliti da se spusti dolje?! Mili moj, iako bijah sumnjičava (preko mjere), a uz to i hirovita, nisi primijetio da me užasava strah od napuštanja, da bijah srdita kad vidjeh da se zla slutnja ispunjava… Ljubav koja leti, nije istinita. Bilo bi shvatljivo, da um nije zlotvor koji zaborav u nedogled odgađa. Slušam svirku misli, a osjećam umor, jer im melankolija žice ugađa. Znam, utihnut će strune, jer ako govor, tada i pisana riječ oslobađa. Mili moj, posljednji su dani veljače. Noći su hladne, a jutrom je krajolik bezličan. Ispod bijele kapuljače, ispod mraza, obzor je ko u grlu krik, ko oko puno suza, koje ne plače… Kao nad sjećanje polegnut spomenik. |
- 22:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #
SJENICA
|
Izađi u ponoć na trijem, pod strehu, točno u ponoć (tad želja se budi). Naše će se misli splesti u grijehu, dražit će maštu dok krv ne poludi. Legni na ležaljku, pogledaj nebo, niz mjesečinu se u snove spusti. Noć ti daruje baršunasti placebo, što samo sanjaru ulazak dopusti. Ja sam već tu, čekam te u snovima, na crvenoj svili s uzorkom ruže. Vrijeme će stati na svim satovima, kada se naša topla tijela ispruže. Naše će se misli splesti u grijehu, makar noćas bio čak u Parizu. Izađi u ponoć na trijem, pod strehu, i pogledaj mjesec. Tako si mi blizu!  |
- 22:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #
18.09.2018., utorak
ODRAZ IZ GNIJEZDA
|
Ne tuguj, molim te, nismo bili par - u suhom smo gnijezdu bili dva klonuća. Dva slabašna ptića ugrijao je žar i osnažio krila za ljeta buduća. Ne žali, molim te. Napuštena gnijezda gube miris tijela, brzo se ohlade. Ptice usmjerene put ugaslih zvijezda, ne misle na povratak u ljubavne jade. Ne plači, molim te, dovoljno sam mučna, srce se s vlastitim suzama bori. Nebo je preteško, a sjećanja žučna čine da duša pod crnim suncem gori. Ne daj sjetnoj suzi da na mene kapne, smočila bi krila, u očaj bih pala. Bih li preživjela? Da me savjest sapne, ne bih skončala… dugo bih umirala.  |
- 13:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #
DUŠA NE DA ODUŠKA
|
Krenem u susret razuzdanoj ekipi, jer oduvijek me privlače slavlja i smijeh, ali ratoborna duša od bijesa zakipi, kao da bih učinila strašno veliki grijeh. Potrčala bih među ljude, grlila ih redom, učila ih spontanosti, život im uljepšala, ali ne može se tijelo rastati s tom bijedom… duša bi radije sjela i tužno zaplakala. Nasmijala bih se svijetu, iskreno, sretno, ali duša ne da oduška, ne ulaže trud. Razdražuje me njezino osjećanje sjetno, i sve što sam poželjela, sve je uzalud.  |
- 13:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #
... NASTAVLJA SE
|
…robovanje navici, obamrlost smisla, zamor pri raspletanju zapetljane mreže. Usklađeno raskidamo ljubavne niti, znajući da nas ni trpeljivost ne veže. Šturo prisjećanje pokoleba nas na tren, sigurnost je tu, u jedinstvenom obliku. Tvoja lijeva, moja desna, uzajamni muk… limena glazba ispraća lošu naviku. Korota u srcu, ljubav na pola koplja, istrošeni osjećaji (bez sile popravka). Kao pri duelu odmjereni koraci… stigli smo do samog kraja. Nema nastavka.  |
- 13:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #
15.09.2018., subota
UZEH TI UZE
|
Zavirio si pod koprenu muke dok puzala sam tunelom očaja. S poda vidjeh prividnu dobrotu, ljepotu (za me nepoznatog sjaja) i povjerovah bajnoj iluziji da Bog mi te poslao sa Sinaja. Ruke si širio, poput anđela, i bacih se u sigurnost skloništa. Tada nisam mogla ni naslutiti da zanosne staze bit će klizišta i da od deset Božjih zapovjedi nisi naučio ama baš ništa. Suludom čežnjom nadahnuh ti ego, oslijepjeh - i ponos si mi ukrao; ugrijao me žarom s lomače, a tada me vatri i vragu dao. Zaveo si moje naivno srce, a zatim ga lažima zatrpao. Htjedoh se vratiti kartonskom logu i biti prosjakinja u cjelini, jer nemir miruje u crnom mraku, jer ne-razum gladuje u tišini. Jer, imun si na klice, i na ljubav, kad cijeli život ruješ po prašini. No, ni to ti nije bilo po volji – izgubio bi uze i kontrolu. Morala sam u magareću klupu, pohoditi tvoju nastranu školu u kojoj ti si gospodar svemira… A za neposluh ja skončah u bolu. Bilo je nužno otresti prašinu i uroniti u razumnu vodu. Prstohvat uma smišljao je način kako uteći arogantnom brodu. Naime, shvatih da ću preživjeti tek ako se otisnem u slobodu. Sada s obzorja ričeš kao zvijer, premda sam ti (jadnom) svu krv popila! I sada bi opet rado robijao, iako sam grozna tamničarka bila! I sad bi opet zapalio tunel u kojemu živi tvoja dobra vila! Tunel je zatrpan! S obje strane. Ni najmanja iskra proći ne može. Gdje se provuče samo jedna iskra, i druge se bezobrazno razmnože; i pale vatru da uguše dimom, zdrav razum ispod naježene kože. Nije me briga na koga sad vrebaš, ali prolaz nemaš u moje snove. Ja vjerujem u milost sa Sinaja – Bog mi je skinuo tvoje okove! Ti nisi razlog da put neba pođem. Krenut ću tek kad On me pozove!  |
- 23:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #
OKO TVOGA OKA
|
Samo je duplo staklo između dva zla. Vanjsko je nemarna magla zamračila, a nemoć je unutarnji zagorčila. Treći svijet je pod tvojim stopalom, Bože. Za vratima crljenice škripe lože, gdje duša izlazi iz mesa i kože. Još jednom prođe kroz zlatno klasje žita grozd nezrele masline, zrno granita, kroz spomenike, i tlapnju ˝Bella vita˝. Sve ove ljude, kroz koje duh prolazi, tište zemaljski padovi i porazi, nezamislivi u nebeskoj oazi. S blažene noge duh će opaziti da čovjek će se iz straha odraziti u minsko dušno polje, i tlom plaziti. Duboko vjerujem, duh neće žaliti za škrinjom tajni; neće tugom zaliti srce, koje se nije znalo razgaliti. Prvo odmorište, to su Božji prsti, gdje anđeo mu bijela krila učvrsti i šalje ga u visine, rajskoj vrsti. S oblačnog koljena mahnut će galebu, Puli, Trogiru, Vukovaru, Zagrebu… ljudima na zemlji i dušama na nebu. A kada stigne u rajsko plavetnilo, nestat će ˝moglo je, a nije bilo˝, i znat će da se dobro, ipak, isplatilo. Bezbroj bijelih krila, veličanstveni sjaj – život duše teče, samo patnji je kraj, a Bog te milo gleda. Da, takav je raj!  |
- 23:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ŽETVA
|
O, prokleti, prokleti dani puni trnja! O, prokleta noći, od smrti si crnja! I sama sam odavno ogrezla u kletvu - ti si vrelim usnama obećao žetvu. O, žanjite, žanjite usne naoštrene, slatka krv je ova, iz zanesenih grudi; pa ako je grješno tijelo koje bludi, pokosi moj život, srce ti ga nudi. O, prokleti, prokleti dani puni trnja! O, prokleta noći, od kosca si crnja! Samoćo, vjerna sjeno, moja si, moj usud. Tišino moja draga, od tebe nemam kud. Srčem cigaretu orošenu strašću, ispuhujem vihor, neka te rosom zaspe. Guši me vrtlog, bojim se, past ću, nekošena i nemoćna kada me noć raspe.  |
- 23:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #
KLAKERI
|
Tako ponosna, katkad čak bahata, ponekad gruba i bezosjećajna, prijezirno gledam s đavoljeg oblaka kako na nemuštom visi kolajna. Licemjere, s figom ispod usne, ni vlastito zrcalo ne podnosi… Bezočno lažu i ljube tabane onima koji su sanjali bosi. Iz zlatne krigle salamuru piju i smiješe se (tako nastrano). Ma mogu u more sipati šećer, ali more je bilo i ostat će slano. Hipokriti, u plemenskome kolu, zazivaju prolome hvalospjeva. Ma može iz dlana i krv poteći, ali galeb kriči, galeb ne pjeva.  |
- 23:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #
11.09.2018., utorak
FAZE PROLAZE
|
Miči se od mene, tugo, prokletnice! Kroz srce si ušla, sad izlaz potraži. Iz mojeg si bitka izagnala ljubav. Za njom tiho kreni. Barem ne odmaži. Ne štipaj mi oči, vjeđe mi ne gnječi, ne vitlaj mačem usred boli pretile. Ovu mrvu ponosa mogla bi sasjeći… kao da bi ga suze meni vratile. Ti, koja sve ljubavi u stopu slijediš, ti, koja čežnju i zanos pobijediš… najzad bivaš poražena od spokoja. Došlo je vrijeme da pođeš, tugo moja.  |
- 16:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #
BIZARLUK
|
Prividno zajedno, na prašnjavoj postaji, bili smo kritičari trulim parovima. Namršteni skretničar već je likovao… zamijenio je pločice sa smjerovima. Nasumce je odabrao nekolicinu zbunjenih ljudi i ugurao ih u vlak. Ti si među prvima u vagon ušao, jer gušio te nametljivi ljubavni zrak. Rastepla sam se trčeći za vlakom - ti si ipak u gusjenici otplazio. Nebo je bilo vedro, a pod nogom blato- pružalo se putem kojim si odlazio.  |
- 16:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #
BLASFEMIČNA
|
Ne mogu izdržati, srce će pući, ako iz njega ti želiš izaći. Kada se zora vraća, bauljajući, u svakoj kapi krvi moram te naći. Svitanje u venama postroji slike, na svakoj je tvoje, najdraže lice. Slatka krv slaže najljepše mozaike i niže ih u mijenu tople kapelice. Ispada da tebe, ni Boga ne štujem (grmim, kad mi te sunce ne isporuči). Ja, tako fina, a dođe mi da psujem, jer se mozaik na dno duše sruči. Ne daj da za tobom kapelica hlapi, i srce će proklinjati, ako poludi. Zalijepit ću sličice, nizati kapi, samo kolaj u meni. U meni budi!  |
- 16:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #
09.09.2018., nedjelja
MORE LEĐA NE OKREĆE
|
Prazan stol je otkad bol se uselila u moj dom, svi su prijatelji pošli za vedrijom prigodom. Otkad si me napustio, ja ne mogu sakrit tugu - svi me redom ostaviše, našli su budalu drugu… …koja dobra je, sve dok slavlje traje. Umorna i napuštena, do mora sam došetala, Ovaj život nije pošten, tihano sam promrmljala. A more se uzburkalo, kao da te se prisjeća, valove je propinjalo, ko da moju bol osjeća… …ko da suze koje teku i njega zapeku. Samotna sam, pa mu često sve pričam o nama, o našem rastanku, kobnim pogreškama. Pričam mu o ljubavi, dušu mu otvaram, ko s najboljim prijateljem, s morem razgovaram… …jer ni kada suza teče, more leđa ne okreće.  |
- 22:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #
NEBESKA ŠETNICA
|
Što još imam, osim ovog srca ludog i krhkog života, do beskraja hudog? Tek uspomenu na požutjeloj slici i čudesni hod po nebeskoj šetnici. Što još imam, osim kilometara pepela, i oguljenih koljena ispod raspela? Par prozirnih flastera za milijun rana i umna polja mukom izorana. Što još imam, osim žuljeva na prstu, i usukanu riječ za bogomdanu vrstu; zrnatu suzu, što u grlu grebe… što još imam, što, kad nemam sebe? Ključić pokraj puteljka ne dosižu ruke, na drugom mi prijete hridi, šiljci, muke, na trećem je more, dubina i suze, a četvrti, najljepši, ti mi opet uze.  |
- 22:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #
PAMTIM LJETA KOJA STIŽU
|
Kasna su me stigla ljeta, i ona što tek predstoje. Kad na dušu sjedne sjeta, višak godina mi broje. Davno su me nadojili gorkim mlijekom. Rekoh: Dosta! Mljekari se oznojili, ali duša rob ne posta. U hladu noći štedim dlan, za dvije duše u raju. Srela sam ih, baš neki dan, u prekrasnom izražaju. Pamtim ljeta prije mene - Tin i Dobri vjeđe dižu, ali kada pogled skrene, pamtim ljeta koja stižu. Ja nisam dio ekipe, ali, smijuljim se, eto - zlato kapa iz rajske pipe, na šturi, zemaljski geto. Eh, da sam sisala prsa, ili čaj pila s njima, živio bi tračak srsa u ovim poznim ljetima. Kasna su me stigla ljeta, a sadašnjost mi prkosi - uz četiri strane svijeta koračam u svojoj osi. Čudna su me stigla ljeta - prije, poslije - ne postojim! Kad na dušu legne sjeta, ovog potonjeg se bojim .  |
- 22:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #
08.09.2018., subota
NA VRHU, TIK DO TUGE
|
Biti na tankom ledu nisam znala, ali pričahu da bih mogla propasti - ako čežnji i vodstvo budem dala, bit ću sve bliže posljednjoj pomasti. Pustila sam da me slijepac vodi… ta nije on kriv što ne vidi danju, ali ipak me u dnevnoj nepogodi zapamtio tek po lošem izdanju. Zatim je do Olimpa prostro dugu i smijao se mome strahu od visine. Zeus je grmio: ˝Dat ću ti tugu, kad sama dolaziš na vrh planine!˝ Gdje si nestao?! Cijedim oblake s mjesta kamo si me Ti poslao. Ne bih oćutjela ove mučne tlake da nisi na pola puta odustao. Između blata i Olimpa… duga?! Zadnju priliku pruža crnoj Tami? Nazirem konture… ˝Ma, to je tuga!˝ Eh, Zeus opet grmi i galami.  |
- 23:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #
AURORA NOVE LJUBAVI
|
O, moćni arhanđeli, pošaljite glasnike, neka do njegovog uzglavlja polete, i neka mu ogoljelu istinu prenesu, da kolijevke uspomena za me su svete. Možda me i pozove u svoje sjetne snove, dok me besmisleno jutro iz njih ne pomete. Kad bi bilo moguće zaustaviti vrijeme, zgusnula bih sve što jesam u taj sebični tren. Veličanstveni časak zora ne bi taknula, pa kako bi ikad mogao biti prezren? U željenome trenu, iza gorke koprene, moj život bi potpunom srećom bio ispunjen. O, moćni Gabrijele, navijesti anđelima da s neba polijeće roj svetih leptirića. Neka ga zaštiti, pod svoje okrilje primi, milost čuvara – vojska bijelih anđelića. Neka blaženo sniva i bezbrižno postoji, u spletu savršenih svagdanjih djelića. Kako da ga krivim što je moja duša mučna, kad vrijedan je žaljenja - slabost vlastite krije. Strah od sebe samoga u grijeh ga je odveo – ranio je srce koje otad jedva bije. Al spori otkucaji istkali su zakrpu, koju nada svakog dana na ranu prišije. O, moćni Mihaele, radujem se špaliru sućutnih anđelaka, kada iz snova krenem. Neka zlaćane aureole osvijetle stazu, da s toga puta, ili pameću, ne skrenem. Bez sjajnih putokaza izgubila bih sebe, jer nemam snage da ga nikad ne spomenem. Teško srce vučem po samome rubu stakla, a što sam od njega dalje, šiljci režu jače. Anđeo mi savjetuje neka pustim suzu, neka prisilim pogubnu misao da zaplače. Ali, suza je slana, a sol na živoj rani natjerala bi usta da kunu i prostače. O, moćni Rafaele, ti znaš što meni treba – poticaj da stopim se s tvojim romarima. Da dušu osnaže i da tako uzvišena navijek odolijeva varljivim ljudskim čarima; da u topli kufer zgusnem tek manjkavu volju i otputujem u susret nebeskim sanjarima. Otišla bih s njima izvan ovog svijeta gdje u vruću, u plamteću dušu trpaju ogrjev. Iščezle bi dvojbe tko je, i koliko je kriv (ako do blaženoga svijeta ne dopire gnjev). Umjesto tužbe i izricanja životne kazne, čula bih zvjezdani zbor, nježni anđeoski pjev. O, moćni Urijele, dahom zemlju zatresi, kristaliće vedrog neba oko mene sruši. Krhotine plavetnila pružit će spasenje, odlučno da kaosom moje ridanje zagluši. Još kada bi anđeo bijelom haljom spriječio da ogledam svoj život u nevoljenoj duši… Kaži mi, koja staza vijuga do vječnosti? Otvori sva dušna vrata i otkrij mi tajne. Kad život me svlada, ispred mene kreni, rado ću poći za tragom tvoje stope sjajne. Pa ako je vječni raj ispod svježega humka, povedi me u svitanje ljubavi beskrajne.  |
- 23:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #
METAMORFOZA
|
Kao da ti je na žulj stao moj korpus, za toplu te riječ bez nade prosim. Višak kompleksa gorak ima okus… balast tvojih slabosti u noć unosim. Smrknuta i blijeda, trujem svoj bitak, ne, ne vjerujem u skori boljitak. Zato se i ne mičem, ni verbalno… plačne mi misli grizeš bestijalno. Duša mudruje, smisleni razlog hoće pa pošalje pupile iza čvora; a one se vrate bez odgovora ne našavši ulaz u talog masnoće. Prihvaćam patnju, i hod na štulama - gubim ravnotežu, sudba me drmusa, razbacujem se otrcanim frazama… što još hoće od ovog mrtvog korpusa?! Na samome pragu noćnoga muka, sve mučne sate na dno sebe slegnem, prije no što u dan, u svijest pobjegnem. Miljama daleko od zemaljskoga zvuka, na kripti bolan osmijeh rastegnem i odjenem kožu sretnoga vuka.  |
- 23:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Studeni 2024 (3) Listopad 2024 (3) Kolovoz 2024 (1) Srpanj 2024 (19) Lipanj 2024 (15) Svibanj 2024 (3) Ožujak 2024 (1) Prosinac 2023 (1) Studeni 2023 (1) Srpanj 2023 (1) Lipanj 2023 (10) Svibanj 2023 (2) Travanj 2023 (11) Ožujak 2023 (45) Veljača 2023 (16) Siječanj 2023 (10) Studeni 2022 (4) Rujan 2022 (1) Travanj 2022 (1) Ožujak 2022 (2) Listopad 2021 (1) Svibanj 2021 (5) Veljača 2021 (1) Travanj 2020 (2) Ožujak 2020 (7) Veljača 2020 (1) Siječanj 2020 (2) Prosinac 2019 (5) Studeni 2019 (9) Listopad 2019 (2) Rujan 2019 (10) Srpanj 2019 (1) Lipanj 2019 (2) Svibanj 2019 (12) Travanj 2019 (13) Ožujak 2019 (11) Veljača 2019 (15) Siječanj 2019 (33) Prosinac 2018 (11) Studeni 2018 (13) Listopad 2018 (24) Rujan 2018 (26) Kolovoz 2018 (8) Srpanj 2018 (52) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
SLAVICA JUHAS
Objavljene zbirke pjesama: 1. MOJ DVOBOJ 2. CRVENI SNOVI 3. SLANE KIŠE 4. NIKADA NISAM 5. BIJELI PAPAVERI 6. BULEVAR UMIŠLJAJA 7. NEBESKA FRULA 8. VRATA VJEČNOSTI 9. TVOJ ANĐELAK 10. ŠAPTOM NAPISANO 11. SPAKIRANI OSJEĆAJI 12.RUŠEVINE GANGLOTA 13. VIKTORIJIN PLAČ 14. ISTEK VREMENA 15. DOBA BESPLODNOG DUDA 16. SIROTA 17. ZGODNO NEZGODNA Kontakt: slavicajuhas@net.hr Blogovi koje pratim: SJENA DUŠE I ime, i slika, i stih... Sve je ništa. Ja sam život. Ja sam bila u tragu, i bit ću poslije njega. Bezimena. Svako se jutro budim gdje me nema, jer nije duša tamo gdje je tijelo. Ni kad je jurilo za savršenstvom, dalje od tebe nije me odnijelo. Je li moguće da si tu (a nisi), i ovaj svijet da je moj (a nije)? Što sam nam učinila, ne pitam se više. Kad se dobro osjećam, ne postoje grijesi. Što srce upamti, lako se izbriše ako prošlost ne vidiš tamo gdje sad jesi. Ljekovito je otkriti ranjivost onomu koji ne ranjava. Vrijedim li samo koliko me hvališ, tada sam doista vrijedna žaljenja. Hoćeš li me voljeti? Mada se dajem tebi, ali pripadam sebi? Oprosti mi ako te vrijeđa što moj život ne ovisi o tvome. Možeš li preboljeti moju jakost? Voli me. Potajice, noću, kad srce prožme treptaj, tajanstvenoj daljini šalješ obilje oćuta. Zaslijepi me mrežasti mjesečev sjaj i k tebi hitam, mrklim mrakom ogrnuta. A voljela sam te! Predano. Strpljivo. Snažno. Maštala sam da sam dnevnik koji nosiš u duši, da u mene zapisuješ sve što ti je važno, da za bijeli list se primiš kada svijet te ruši. Tamo gdje se zastave drže pod jastucima, a jezici za zubima, tamo nema slobode. Tužnoga li dana kada ´kulturnjak´ postane prostak. Ne srdi se, lijepi moj suputniče, ne žali zbog propuštenih zajedničkih putovanja, jer karte kupiti nismo mogli. Ali, znaj, po svim tračnicama ovoga svijeta, sa mnom se trucka i naš kutak... u kojemu se sanja. A snovi su kockice u mozaiku stvarnosti. Ja sam otok. Tajanstven. Samotan. I tih. Ti si obala. Razvedena. Privlačna. I opasna. Ne volim te, ni u snu. Ne trebam te. Odurna je i sama pomisao da me dodirneš, jer zjenice pamte da se svatko o tebe obrisao. Sama sam ispod svoje kože. Sama. Sama, sretna i sigurna. Hodam sredinom kolnika. Korak naprijed, i trk natrag. Nekoliko koraka u prometni trak, i strah od nepoznate, dublje smrti. Beznadna potraga za mirom dovodi me do spoznaje da nije gotovo ni kad se meso pretvori u prah, jer - kosti dugo traju. (Ljubav se sporo raspada.) Pamtiš li? Prije no što se dostojanstveno povukoh i prije no što postadoh kamena, očovječih te. Ti si i dalje kopao po smeću. Iznevjerio si me. Umirao si sporo, u mojim očima. Ja volim, ali tihim glasom, vjetrove i morsku zvijezdu, mrklinu gorja, sjaj na suzi… al i duha u svom gnijezdu. Kako ćemo si pri ponovnom susretu pogledati u oči, znajući kolike smo boli nanijeli? Bjesniš jer ne znaš kakav je tko, dok ti se predstavljaju onakvima kakvi nisu. A kakvi smo mi? Gdje si? Iza zavjese. Gdje sam ja? S druge strane. Ni za ljubav nemamo hrabrosti. Možda je i ne bismo okusili, ali ovako, nikada nećemo znati. Pobjeda nezadovoljniku pruža zadovoljstvo, nakratko. Fanfare brzo utihnu, a sve bliža i sve jača je grmljavina neke nove bezvezne hlepnje. Ne bacajte ruže na smeđi lijes (čini se ko da igrate pikado). Ne gađajte trnjem pohabani dres jer staro je tijelo već prešlo u mlado. Čekam da anđeli vrata otvore, a dotad za vas pjevam iz sveg grla. Dignite pogled, pogledajte gore… Prijatelji, rode, nisam umrla! Pitaš li se ikada je li najbolji i najsretniji? Ne traži od mene da vazda svijetlim i grijem. Tvoje potrebe me gase... a put je dugačak. Sutra će riječi, koje nisu moje, letjeti i golicati maštu raznim nebesima. Netko će oćutjeti da naslućuje pokoju suzu. I pitat će se. Drugi će gonetati jesu li slova samo igračke razmaženog derišta. Treći će utišati vlastite misli, i bit će mi zahvalni. Netko se igra s nama. Netko povlači poteze, a ruka je nevidljiva. Da, ništa se ne događa bez razloga. Tu smo. S razlogom. Nama nepoznatim. Ne osvrćem se. Ne pratim sjećanja. Nemam volje za vraćanja. Ovaj život je dragocjen, što god ti o njemu mislio. Svako iskustvo vrijedno je nove borice. (Mnogi su zaspali glatkoga lica.) Svako mjesto gdje je bila vlas, vrijedno je poštovanja. (Mnogi su zaspali sa šiškama na čelu.) Vrijedim li samo koliko me hvališ, tada sam doista vrijedna žaljenja. Hoćeš li me voljeti? Mada se dajem tebi, ali pripadam sebi? Oprosti mi ako te vrijeđa što moj život ne ovisi o tvome. Možeš li preboljeti moju jakost? Voli me. Snovi su najživlji dijelovi stvarnosti. Oni što nariču, dok besvijest grca, kojima se duša rastapa i cijepa, ne čuju ništa doli plač svog srca, ne čuju šapat: O, smrti, kako si lijepa. Veliki su umišljeni, mali su ratoborni, a oni srednje veličine, zadovoljni su. Ta krajnosti se glođu! Ako šest dana jedan vodi igru, sedmoga dana traži suigrača. Ponesi me u srcu, al ne daj da bolim. Ponesi me u očima, al ne daj da pečem. Ponesi me u duši, da te u njoj volim, da pretvorim se u krv i kroz vene ti potečem. U životnoj igri obzirni odustaju. I pobjeđuju. A voljela sam te! Predano. Strpljivo. Snažno. Maštala sam da sam dnevnik koji nosiš u duši, da u mene zapisuješ sve što ti je važno, da za bijeli list se primiš kada svijet te ruši. Nisam tražila puno, tek poneku misao koju u javnosti nećeš i ne smiješ izreći. Sve tajne, koje si do tada u mene zapisao, sa mnom će umrijeti, sa mnom u grob leći. Tipično za samopouzdane - dok padaju crtkaju planove za opstanak i razmatraju buduće dosege. Daj da vidim što si odjenula, i reći ću ti tko si. Daj da čujem što slušaš, i reći ću ti s kim si. Daj da vidim s kime si, i reći ću ti što radiš. Daj da vidim što radiš, i reći ću ti tko sam, tužitelj ili branitelj. Ne bi li bilo besmisleno žaliti za onima koje sam napustila? Sve putem namjerno gubim kako bih uvijek imala sebe. Zato me i ne vole, jer volim sebe. Zato ja odlazim kada oni dolaze. I sve je u redu. Nitko nikome ne fali. Sada mogu voljeti bezuvjetnom ljubavlju... a i ne moram. Slobodna sam voljeti jer ništa ne tražim za uzvrat. Ljubavi imam na pretek. I kada osjećam da me napušta, ko djetešce razigrana, kao žena uzbuđena, izlazim na put kojim će se vratiti. Dopuštaš da biraju umjesto tebe. Ugledaj se u njih i uspjet ćeš protutnjiti nepopljuvanim putom, ali na tom ćeš putu izgubiti nešto vrjednije od pohvale i tapšanja. Sebe. Zato ja ne trpim nikoga za leđima. Ni ispred sebe. Šutljivcem se postaje kada shvatiš da više nema smisla govoriti. Zato gnječim bose noge pod sobom... da otputujem kamo Ja! hoću i da progovorim kada Ja! hoću. Nepovjerljiva sam. Koga slatkorječivi obmanjuju? Med i mlijeko? Koješta! Ohrabrimo se, dopišimo riječ vino. I neka pjesma bude molitva. Što ikome znače laži na papiru, ulaštene strofe, milijunta pjesan? Dijete tmurnih razmišljanja zove se Trauma. Knjiškome mulcu i naputci pozljeđuju uši, savjeti ga zaglušuju kao zvijeri ričeće. Dok vojnici straha ratobore mu u duši, ni ovu pjesmu nesretnik razumjeti neće. Ja nisam tvoj ludi, nedosanjani san, ni za koga nisam ni poželjna zbilja. Ja samo u se spuštam prazan dlan i promišljanjima tumaram bez cilja. Je li moguće da si tu (a nisi), i ovaj svijet da je moj (a nije)? |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||