morska iz dubina
subota, 23.12.2023.
Čestitka
Dragi blogoljupci,
od sveg srca želim da vam čarolija Božića ispuni srca,
da vam Nova bude prvenstveno zdrava,
da vas uveseljavaju obitelj, djeca, unuci, prijatelji,
da osmijehom razbijate prepreke
i da na kraju nadolazeće 2024. podvučete crtu i kažete,
bila je zaista dobra!
Svima iskreni blagdanski blogozagrljaj.
četvrtak, 21.12.2023.
Pročišćenje
Povremeno naleti posebno šušuran period. U kojem ni 48 sati ne bi bilo dovoljno sve odradit šta pripada jednom danu. Uhvatim se umornom, zgužvanom, posustalom. Najradije bi se ušuškala pod dekicu i samo štancala serije na Netflixu. Al ni jednostavne želje nisu uvijek na dohvat ruke.
Jedino mjesto na kojem posve otpustim kočnice, kontrol frikove, obaveze, rasporede, moranja, grizodušja, planove i užurbano hitanje na nešto drugo, treće ili peto je spasonosni bazen.
On je moj amen. Od njega naprosto ne odustajem. Ni po buri, koja je ovih dana puhala 150 na sat. Ni po kiši. Ni po kijametu. Toliko sam postala ovisna o zenu, koje mi pruža plivanje, da jednostavno ne mogu dočekat slijedeći termin.
Voda u bazenu je oko 21°. Posve mi ugodna. Uđem i kreće pražnjenje mozga do mjere u kojoj mi je jedino stalo ispravno disat i brojat otplivane dionice. Zadam brojku i s takvim relaksom plivam da poželim 24 sata ne izić. Samo plivat i plivat. U jednom trenutku mi je prozujalo glavom kako bi rado dočekala Novu u bazenu. Isključena od svega šljokičastog, gužvastog, bespotrebno preobilnog, buke petardi i slavljenja prolaznosti vremena u kojem nećemo bit bolji, ni mi pojedinačno, ni svijet oko nas.
Na 2.000 metara stajem jer mi pješčani sat iscuri. Toliko vremena mogu odvojit za sebe. Nakon toga slijedi redovno uključivanje na maratonsku stazu obaveza. Samo šta nakon relaksa sve izgleda jednostavnije, lakše i prihvatljivije. Skidam s leđa nakupinu moranja i sve šta dalje slijedi naprosto klizi kao velika i dugotrajna uhodanost i prihvaćanje.
Za Badnjak djeca na bakalaru.
Za prvi dan Nove, djeca na ručku.
Kakav blagoslov. U 2024.ulazimo još uvijek svi zajedno. Četiri generacije.
Netko bi rekao kako nam malo treba za sreću. Al ja znam da je to puno.
Da je to zapravo sve.
Biti i postojati.
nedjelja, 17.12.2023.
42
Godišnjica. U braku 42 godine. Dodajem još onih 5 prije braka. Skupila se velika brojka. A brojka milijun priča nosi. Danas obiteljski ručak. Svi zajedno za prepunim stolom. Najviše smijeha i ruganja cura na naš račun.
Kome dodijelit orden.
Za izdržljivost.
Strpljivost.
Odvažnost.
Hrabrost.
Toleranciju.
Mušice.
I štošta još....
Prepričavaju svoja sjećanja. Karikiraju. Dodaju. Oduzimaju. Mijenjaju da bude komičnije.
Kažu, vas treba hranit ptičjom hranom koliko ćukova u glavama imate.
Al, kažu, mi smo sretnice.
Nismo prolazile traume razvoda.
Lupanje vratima.
Odlaske i dolaske.
Ako je i bilo razmirica, nismo tome svjedočile.
Hvala vam, roditeljstvo naše, za svu ljubav i sve šta jeste.
Zagrlile nas i izljubile.
Ništa kao život ne nauči toleranciji, strpljivosti, uvažavanju različitosti, potpori, pomaganju i šutnji kad je najpotrebnija. Ljubavi nadasve.
Sutra je novi dan. Čeka nas novo putovanje oko Sunca.
utorak, 12.12.2023.
Kućni (ne)red
Novopridošli udomljeni mačak tek hvata konce kućnog reda.
Nema pojma o osnovama informatike. Šeta po laptopu i hvata mi prste dok tipkam. Kako išta suvislo napisat?
Počela sam učit heklat male hobotnice za bebe u rodilištu. Čim uhvatim kukicu i konac, piši propalo. On to zaplete bolje od mene.
Kemijske olovke su posebna poslastica. Najbolje ih je sve srušit na pod pa onda birat boju i kako koja piše.
Borić je okićen da mališi šta duže guštaju. Al mačak je meštar za dekoriranje i aranžiranje po svome. Njegov profinjen ukus kaže da je borić najbolje srušit i onda je sve dostupno.
Hvatanje rukometne lopte po tv ekranu, za vrijeme trajanja utakmice, mu je posebna poslastica. Ne znam računa li se kao igrač s klupe?
Omiljena pozicija za relaks mu je moj vrat. Dovoljno mi navuć jaketu i izić vani. Rekli bi krznomrzci, vidi ove kako se pelicom zakitila.
Mislim ga prijavit u Večeru za 5 jer taj zapravo jede za 6.
I ne znam zašto se ovaj krunski tjedan osjećam kao pismo. Zalijepljen je uz mene ko poštanska marka. Di ja nogom, on skokom.
Svakako, prvi mačji tjedan je sve samo ne dosadan.
Čekam samo da mi opet neko uvali u vrt nešto ovako čupavo.
Nije mi samo jasno kako su me, od tako velikog kvarta, nanjušili.
petak, 08.12.2023.
Ding dong
Ding dong, ding dong.
Otvaram vrata bez da virkam kroz rupicu. Bez da pritišćem parlafon. Mahinalno. U letu. U jednoj ruci usisavač. Iz druge ispuštam krpe čistilice. Taman sredila sobu od Staroga. Pa njegov wc. Na hrpi još njegova noćašnja posteljina za pod hitno u mašinu. Moram mu dat doručak i antibiotike. Iza mene besana noć i glava mi se raspada. Al ja san od onih ludih. Kad zacrtam šta se ima taj dan odradit, ne odustajem.
Dobar vam dan. Dvije srednjovječne žene stoje pred vratima i drže u rukama časopise Kula stražara i Probudite se. Uz smiješak me pozdravljaju.
Dobar dan, uf, zastenjem ja. Ne želim bit greza, drska, neljubazna. Al zvonjava na vrata je zadiranje u privatnost i ne volim neznance da mi taj prostor uzurpiraju.
Hvala vam, zaista nisam zainteresirana.
Mi pronosimo riječ Božju, dajte, molim vas, kaže jedna od njih, odvojite samo pet minuta da popričamo.
Nemojte se ljutiti. Imam svoj svjetonazor. Brusila sam ga godinama. O njemu volim popričat samo sa svojim najbližima, uzvraćam.
Pružaju mi časopise i papirić s brojem mobitela da ih nazovem kad pročitam. Ako budem htjela naknadno razgovarat, rado će doći.
Nema smisla da vam to uzimam. Stvarno, niti ću to stić pročitat, niti sam zainteresirana. Oprostite, imam jako puno posla. Želim vam ugodan dan i zatvaram vrata.
Nastavljam s usisavanjem di sam stala.
ON dolazi iz spize i dodaje, evo ti literatura. Pruža mi Kulu stražara i Probudite se.
Kaže, našao sam u sandučiću.
ponedjeljak, 04.12.2023.
Berlava
Godine 2021. rekla sam nikad više. Roki mi je izdahnuo na rukama, a ja sam tugovala dugo, duboko i bolno. Svaki poticaj i nagovor na novog ljubimca sam odrešito odbijala. Ne, ne i ne!!!
Jučer poslije ručka prilegnem u dnevni. Uzela knjigu, a drijemež uzeo mene. ON gleda balun i onda me protrese ko El Nino. Dođi, brzo. Ja uspavana, poluotvorenih očiju dođem do staklene stjenke dnevnog. S druge strane mali mačić. Tigrić. Lip ka slika. Grebe šapicom po staklu. Oće unutra.
Nema šanse, drečim. Rekla sam nikad više. Vraćam se prileć.
Ma kako je smišan, kaže moj. Otvara teracu, izlazi u vrt, a mačić se penje po njemu. Diže ga u naručje. Mazi ga. Donosi meni. Neeeeee, vrištim. Nemoj mi to radit. Molim te ga makni od mene. Ne mogu ja to više. Oko Starog pune ruke posla. Na pelenama je. Sve mi postaje teško, naporno i čuča mi snagu. Neću ni zbog naših mališa. Oni su moje sve. Ko će još vodit brigu oće li maca šta njima ili oni maci. Neeeee!!!
***
Danas sam odradila veterinara. Kupila sve potrepštine. Mačić je dječak. Ima tri mjeseca.
Dobio je dom,
ime,
krilo za maženje,
hranu, vodu,
igračke,
okupirao srce,
Zdrav je i bit će podvrgnut svemu redovitom da ga održimo zdravim.
Mališi su ushićeni.
A ja. Ja više ne vjerujem sebi. Ne znam jel sanjam ili je ovo stvarno.
Da mi je neko ovo pričao još jučer, potpisala bi i javnobilježnički ovjerila jedno veliko NE!
Kako vratit povjerenje u samu sebe i zadanu si riječ?
Berlava, eto, to san ja.
Berlava.
