morska iz dubina
četvrtak, 21.12.2023.
Pročišćenje
Povremeno naleti posebno šušuran period. U kojem ni 48 sati ne bi bilo dovoljno sve odradit šta pripada jednom danu. Uhvatim se umornom, zgužvanom, posustalom. Najradije bi se ušuškala pod dekicu i samo štancala serije na Netflixu. Al ni jednostavne želje nisu uvijek na dohvat ruke.
Jedino mjesto na kojem posve otpustim kočnice, kontrol frikove, obaveze, rasporede, moranja, grizodušja, planove i užurbano hitanje na nešto drugo, treće ili peto je spasonosni bazen.
On je moj amen. Od njega naprosto ne odustajem. Ni po buri, koja je ovih dana puhala 150 na sat. Ni po kiši. Ni po kijametu. Toliko sam postala ovisna o zenu, koje mi pruža plivanje, da jednostavno ne mogu dočekat slijedeći termin.
Voda u bazenu je oko 21°. Posve mi ugodna. Uđem i kreće pražnjenje mozga do mjere u kojoj mi je jedino stalo ispravno disat i brojat otplivane dionice. Zadam brojku i s takvim relaksom plivam da poželim 24 sata ne izić. Samo plivat i plivat. U jednom trenutku mi je prozujalo glavom kako bi rado dočekala Novu u bazenu. Isključena od svega šljokičastog, gužvastog, bespotrebno preobilnog, buke petardi i slavljenja prolaznosti vremena u kojem nećemo bit bolji, ni mi pojedinačno, ni svijet oko nas.
Na 2.000 metara stajem jer mi pješčani sat iscuri. Toliko vremena mogu odvojit za sebe. Nakon toga slijedi redovno uključivanje na maratonsku stazu obaveza. Samo šta nakon relaksa sve izgleda jednostavnije, lakše i prihvatljivije. Skidam s leđa nakupinu moranja i sve šta dalje slijedi naprosto klizi kao velika i dugotrajna uhodanost i prihvaćanje.
Za Badnjak djeca na bakalaru.
Za prvi dan Nove, djeca na ručku.
Kakav blagoslov. U 2024.ulazimo još uvijek svi zajedno. Četiri generacije.
Netko bi rekao kako nam malo treba za sreću. Al ja znam da je to puno.
Da je to zapravo sve.
Biti i postojati.
