Marin Jurjević o svemu

< rujan, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Travanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Studeni 2023 (3)
Svibanj 2023 (1)
Travanj 2023 (1)
Ožujak 2023 (1)
Lipanj 2022 (2)
Svibanj 2022 (2)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (1)
Travanj 2021 (2)
Studeni 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

27.09.2007., četvrtak

ZADNJE PITANJE PREMIJERU (U ODLASKU) IVI SANADERU

Zadnja sjednica Hrvatskog Sabora u ovom sazivu počela je sa svojim radom 26. rujna 2007.godine. Na Aktualnom Prijepodnevu postavio sam Predsjedniku Hrvatske Vlade (u odlasku) slijedeće pitanje:

"Predsjedniče Vlade. Već godinu i po dana postavljam Vam pitanja u vezi s aferom "Brodosplit". Osim praznih riječi i osobnih vrijeđanja pravi opdgovor nikada nisam od Vas dobio.
Ali zato "vesela družina" iz splitskog "škvera" udarnički diže privatne tužbe i piše kaznene prijave protiv moje malenkosti - i to radi "uznemiravanja javnosti"!
Pošto ste i Vi dio te javnosti pitam Vas:
- Jesam li ja Vas možda uznemirio ?
- Je li Vas možda uznemirila Europska Komisija koja tvrdi da je Hrvatska, što se tiče korupcije, pala ispod razine nekih afričkih država - posebno pri tom apostrofirajući aferu "Brodosplit" ?
- Je ste li se barem malo uznemirili zato što je Wesells (ćiju ponudu je Nadzorni Odbor "Brodosplita", na čelu s ministrom Vukelićem, prihvatio iako je bilo i boljih) prodao sva 4 broda koja se za njega grade u Splitu (od toga, dva broda švedskom Marinvest Shipingu - koji je dao bolje ponude "škveru" od Wesellsa) ?
- Jeste li se možda uznemirili što iz vrhova splitskog "škvera", ali i od samog ministra Vukelića, još uviijek dolaze ocjene kako se radilo o "odličnom poslu" ?
- Je li Vas uznemirila izjava ministra Vukelića koju je dao u "Globusu" kako se "u Brodosplitu dogodio kriminal pojedinaca" ?
-Je li vas uznemiruje činjenica što Splitski sud još uvijek odlučuje o zahtjevu za blokadom imovine g. Drage Mačeka (posrednika u škverskom poslu i vlasnika tvrtke "Iceberg") premda je već prošlo pola godine od kada je u Istražnom zajtjevu to zatražio Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić ?
- Jeste li uznemireni što se Nadzorni Odbor "Brodosplita", nakon telefonske sjednice početkom godine ,kada su smjenjena dva člana Uprave škvera radi afere Wesells - sastao još samo jedan jedini put i to u Zagrebu ?
- Je li Vas možda uznemiruje činjenica što još uvijek nije izabrana nova Uprava "Brodosplita" a gubici škvera se gomilaju, gomilaju...?
- Je ste li Vi uopće uznemireni zbog bilo čega navedenog ?"

Predsjednik Vlade Ivo Samader odgovorio mi je kako je Hrvatska, prema Transparency International, napredovala u borbi protiv korupcije i da je sa 69. mjesta "pala" na 64. mjesto i kako je to "najbolji rezultat" u "zadnjih deset godina"!
Naravno, dotur Ivo opet nije govorio istinu!
Koaliciona vlast "ostavila" je Hrvatsku na 50. mjestu te liste - što je za ovu vlast ostao nedostižan san.

Na kraju završio sam svoj odgovor na Sanaderu riječima:

"Vi ste, kada ste došli na vlast, obečali narodu da će te Hrvatsku uvesti u Europu a evo mi smo završili u Africi. E, sada, za to postoje samo dva moguća objašnjenja: ili Vi katastrofalno loše poznajete zemljipis ili ste jednostavno prevarili narod ?
Pametni će lako odgovoriti na ovo pitanje!"




- 11:00 - Komentari (191) - Isprintaj - #

22.09.2007., subota

PABLO I FEDERICO

"...i u središtu života biti ću
uvijek
zajedno s prijateljem, nasuprot neprijatelju
s tvojim imenom na usnama"
Tako je pjevao "Pjesnik Ulice" ("La calle era mi religion" - "Ulica bijaše religija moja"), "Pjesnik Svemira"...koji je osluškivao "La palpitacion del Universo" (Treperenje Svemira")..."Kapetan Stihova" (autor knjige "Los versos del capitan" - "Kapetanovi stihovi")...čovjek koji u svojim "Sjećanjima" priznaje da je živio ("Confieso que he vivido") - PABLO NERUDA ( pravim imenom Naftali Ricardo Royez Basoalto) koji je umro 23. rujna 1973. godine u Santiago de Chileu, točno prije 34 godine...odmah nakon što su bili "ubijeni" vlast Unidad Popular i čileanski socijalistički predsjednik Salvador Allende, u fašističkom vojnom puču 11. rujna 1973. godine.
Još mnogo dalje u prošlost, 1936. godine, u toploj ljetnoj noći, 19. na 20. kolovoza "Banda Negra" ubila je u Visnaru ("...bijelom, lijepom selu...desno od puta koji se penje prema Granadi") Nerudina prijatelja FEDERICA GARCIU LORCU - točno prije 71. godinu.
"El crimen fue en Granada"

EL CRIMEN FUE EN GRANADA
(ZLOČIN SE ZBIO U GRANADI)

"Ubiše Federica
kad se svjetlost pomaljala
Rulja ubojica
ne usudi se da ga pogleda u lice"

...pjevat će don Antonio Machado, za koga je Neruda napisao da je bio "tih, diskretan i ozbiljan kao staro španjolsko staklo"...a dijabolični dječak španjolske poezije Juan Ramon Jimenes - kako je bio "čovjek pun pepela".
Taj "pepeljasti čovjek", koji neče dočekati živ kraj španjolskog građanskog rata,uzviknuo je: "Jadna Granada!". Jer, "tamo se dogodio zločin", tamo je ubijen Federico ("umnožitelj ljepote", "najobljubljeniji i najdraži" španjolski pjesnik, "najsličniji djetetu divne radosti").
"Tko je mogao zamisliti da će postojati na Zemlji, na njegovoj Zemlji, monstrumi koji mogu počiniti takav zločin" - pisat će, nikada se ne pomirivši s tragedijom tog ubojstva...pred samu svoju smrt, Pablo Neruda.
Lorca je "morao" umrijeti jer je bio "Crveni Federico". Tako je barem mislio civilni zapovijednik Granade, inače Komandant falangističke pješadije, Valdes.
"Patriotska milicija" opkolila je kuću pjesnika Rosalesa, u kojoj se nalazio Lorca, 15. kolovoza 1938. godine. Predvodio ih je Ramon Ruis Alonso ("beznačajni tipografski radnik" koji je prišao ekstremnoj desnici - onakav kakve je Jose Antonio Primo de Rivera zvao "radničkim pripitomljenim psima"). Ramon je bio šef CEDA-e za Granadu.
La CEDA je bila "ekstremna desnica ekstremne desnice" ("extrema derecha de la extrema derecha"). Desničarska katolička stranka (španjolska konfederacija autonomnih desnica) . Jezgra te stranke bila je "Accion Popular" ("Narodna Akcija"), čiji omladinski pokret JAP ("Juventud de Accion Popular") Hugh Thomas opisuje kao "grozničav i nestrpljiv skup gospodičića koji su se otvoreno hvalili svojim antiparlamentarizmom..."
To su bili ti "vrijedni momci" koji su ubili "pjesnika zelene boje" ("Verde que te quiero verde!"). Na upit Lorcine majke "crnima": "Što mu predbacujete?" - bivši tipografski radnik i vođa zločinačke horde Ruis Alonso je odgovorio: "Njegova djela. Učinio je više štete svojim djelima nego drugi oružjem!"
Možda su njegova djela za "pripitomljene pse" zaista bila opasna jer su predstavljala svojevrsnu "pjesničku gerilu", kako je to znao govoriti Rafael Alberti. Samo što je on mislio na "poeziju rata protiv rata". Mislio je naproturatne pjesme.
Ali, i to zna biti zločin, i to onaj najteži!
U Asuncionu, 15. rujna 1936. godine...na sam dan kada je Ramon Ruis Alonso zajedno s jednim zemljovlasnikom i jednim opskurnim odvjetnikom predvodio "crni eskadron" u hapšenju federica Garcie Lorce, genral Millan Astray je na proslavi svoje Legije Falangista - uzviknuo jedan od kasnije najpoznatijih slogana Francove nacionalističke Španjolske: "Dolje inteligencija! Živjela smrt!"
Taj uzvik postaje simbol sve tragedije koju su nosili sa sobom "fašistički kolorit" i fašistička zbilja diljem Scvijeta.
Godinu dana kasnije, 1937. godine - Pablo Neruda će u Čileu osnovati i predsjedavati Savezom intelektualaca Čilea za obranu kulture ("La Alianza de Intelectuales de Chile para la defensa de la Cultura"), shvativši kako je upravo KULTURA ono središnje mjesto na kojem će se odigrati i razriješiti pitanje Budućnosti čovječanstva. Kao ljevičar (inače je bio član Komunističke Partije Čilea) znao je da je područje Kulture rodno mjesto ljevice i da će se tamo ona trebati najžešće i braniti od ultra desnice.
Iako je u Madridu osnovao reviju "Caballo Verde" ("Zeleni Konj - 1934-1938.g.) Pablo Neruda je, za razliku od Lorce, bio "Pjesnik Plave Boje".
"On piše: "Za mene je plava boja najljepša od svih boja", izmedju ostalog i zato što u sebi nosi "ljudsku proturječnost" i jer "poput svoda" vodi "prema radosti i slobosi"-
Kada je poslijednji put vidio Federica dogovorili su se da 19. srpnja 1936. godine u Madridu odu na predstavu "catch-a", zajedno s jednim čileanskim prijateljem. Ali Federico nije došao u dogovoreno vrijeme i na dogovoreno mjesto. Pablo ga više nikada nije vidio. Lorca je već išao prema svojoj smrti - ka svojoj Granadi.
"Poezija je uvijek čin mira"...pisao je Neruda. "Pjesnik se rađa iz mira kao što se kruh rađa iz brašna."
Krajem srpnja 1936. godine Lorca je stigao u Granadu u Huerta de San Vincente, gdje piše stihove:
"Dvadeset i petog lipnja
otvorio je svoje oči Amargo
i dvadeset i petog kolovoza
legao je da ih sklopi..."
Tako je Federico predvidio datum svoje smrti, pogrješivši za samo pet dana.
A Pablo Neruda je, nekoliko desetljeća nakon Lorcine smrti, pisao:
"Palikuće, ratnici, vukovi uvijek traže pjesnika da ga spale, ubiju, da ga izujedaju....Neki hvalisavi kavgadžija ostavio je na smrt ranjenog Puškina među stablima jednog sjenovitog jutra. Prašnjavi konji su izluđeni galopirali preko beživotnog tijela Petofija. Boreći se protiv rata umro je Byron u Grčkoj. Španjolski su fašisti otpočeli građanski rat ubivši svog najboljeg pjesnika."
Nacionalistička Španjolska je tako pokazala kako uzvik i falangistički slogan generala Astraya: "Dolje intelektualci!" - ma gdje bio izgovoren uvijek na kraju završi s onim: "Živjela Smrt!"
Uzalud je sijedi don Manuel de Falla, jedan od najvećih španjolskih kompozitora i neupitni "vjernik i kršćanin", baš kao vjernik i kršćanin pokušavao izbaviti Lorcu iz ruku "crnih". Jednostavno su mu rekli da se "ne igra svojom glavom". Iako nije bio niti malo "crven" i on je bio u opasnosti. Bio je "inteligencija". A to postaje jako opsano "kada psi polude!. Bilo gdje i bilo kad!
Federico Garcia Lorca, čovjek koji je jedino vjerovao "u Boga i u svoju Majku" ubijen je. "Crni tisak" je ubojstvo čak pokušao pripisati "crvenima"...pa je tako opskurni "Diario de Huelva", povodom njegovog ubojstva, objavio naslov: "Već su se počeli ubijati između sebe". I tako su "crni" opet stavili do znanja gdje Federico po njima spada. Među njihove neprijatelje!
Gotovo četrdeset godina nakon toga Pablo Neruda će napisati: "Ne tražimo misterij, mi smo misterij" - ali isto tako i : "Poezija je pobuna" pa se zato "Pjesnici ne trebaju ljutiti kada ih nazivaju pobunjenicima".
Postoje vremena kada je nužno pobuniti se protiv neljudske zbilje. A pobuna je u tome - da se govori Istina!
I baš stoga će prijatelj Federica Garcie Lorce i Salvadora Allendea, čileanski ambasador u Parizu i nobelovac, Naftali Ricardo Reyes Basoalto, koji od svoje šesnaeste godine koristi pseudonim Pablo Neruda...na samom kraju svog života (koji će se "slomiti" pod barbarskom navalom čileanskih novofašista) napisati:
"Pjesnik koji zna kruh nazivati kruhom a vino vinom opasan je." Opasan je jer ima Istinu u ruci. Jer je govori.
A nije li oduvijek bilo pravo vrijeme za Istinu? Nije li opet stiglo vrijeme za Poeziju?
P.S.
Ovaj tekst posvećen je godišnjicama smrti Pabla Nerude i Federica Garcie Lorce ali i Sanaderovom prošlotjednom poviku: "Ni slučajno ne glasajte za crvene drugove!" Preporučam mu kao lijek da pročita "Tragično osjećanje života" od Miguela de Unamuna, velikog konzervativnog španjolskog mislioca i gospodina, rektora sveučilišta u Salamanci...koji je umro od tuge nakon što je čuo uzvik falangističkog generalisimusa Millana Astraya!


- 13:51 - Komentari (134) - Isprintaj - #

14.09.2007., petak

ŠJORA FILE KUPUJE BANANE

Eto san jutros najranije mora skoknit u našu malu butigu isprid kuće da maloj kupin marendu prije nego šta ode u školu kad sam naletija na našu šjoru Filu. Stoji na trotuaru. Gleda s obe bande ulice...Tonobili juridu gori - doli.....deboto ka na utrkama, pa stariji čovik ne more nikako priko.....a zebra je daleko. Uvatin lipo šjoru Filu šotobraco (ispod ruke)...dignen drugu ruku, ka niki prometnik, u zrak - i polako zajedno priđemo cestu.
Ajme, fala Ti sto puti, lipi moj Marinko...okad te nisan vidila !?
A je, je...šjora File, stalno san u gužvi...Ni doma me ne vididu baš ćesto! Odgovaran ja.
A kako žena...dica? A bićedu naresla ?
Ma i nisu baš previše naresla od kad ste ji ono nikidan zanji put vidili....tumačin joj i sve onako, s noge na nogu, polako gremo prima butigi.
A di ćete Vi.?....pitan je iz kortešije
A gren kupit dvi - tri banane za unuka. Lipo mu ji smečin svako jutro, onako kučerinon u pot pa mu dajen jist...Ajme ča gušta to pojist, ćudo jedno!
Neka, neka...ala, ala...samo polako da ne bi di opuzli !
Nemoj Ti brigat Marinko moj, još san ja žvelta...odgovara ona, ne puštajući mi ruku.
I tako dođemo , konlafjaka, leđero, do butige. Ulize ona unutra, ja za njon....a tamo već pet šest žena, dice i nešto starija svita. Kupuju se marende.
Dobro jutro šjora File! ..čuje se sa svi strana.
Dobro Van jutro! Zdravi bili! ..otpozdravja ona.
Onda, vidin ja da ste Vi još puni force.....govori blagajnica.
Ma je, niman se ća požalit...a i mali Marinko mi je pinku pomoga...Jedva san cestu prišla od pusti tonobili..a ča je najgore nemoš proč ni trotuarom od nji...Samo ča nan se na glavu ne parkiradu...odgovara ona sva jidna..
I odma se užge:
A onii cukuni u Poglavarstvo očedu smanjit parkirna mista u gradu ! Ma ne moš povirovat. Ukidaju nan parkirna mista...ali samo ona, kako se ono reče "s javnom namjenom". Oti naši gradski urbanisti su skroz podivjali oli poludili!
Ajde šjora File, nemojte tako...Vi ste uvik kontra ove vlasti...uzvrati joj jedna gospoja.
Ma ča!
Ma ča kontra? Ma ja san i višje od tega. Pa to je živa napast za ovi grad. Ni nji briga za nas...nego samo za sebe. Očedu gopoda gradit one Buljine garaže ispod Prokurativi, jerbo se ne denjaju prošetat od Starega Placa do Rive...ali zato ukidaju parkirna mista svugdi drugdi! Pa oli smo mi mone da ne vidimo ča nan se š njima sprema ?! Ma dajte, molajte...jer će mi tlak odma skoči na miljun. Ma di su Van oči? ..razvezala se moja susida.
Ma nemojte tako!...opet če ona gospoja. Triba razumit naše gradske oce!
Moooolin, ma ča ste rekli...Ma koje oce...nisu oni meni ni očevi ni matere. Nisu oni meni ništa. Oni su peronospora za ovi grad. Oni ćedu ga rastočit ka kankari i pojist ga ka mi ovu marendu ! Ma ne bi ji ni štapon takla kaki su...Ona van ih na...pa ji lipo vodite doma..kad su Van tako dobri! - raspalila se ona.
Ma.....
Jadna gospoja nije niti zaustila kad šjora File jopet krene opet u napad:
Ma šta Vi tu meni mamajete...ma ovo, ma ono...Znadete li Vi gospojo moja - nakostreši se ona ka niki ora ili tica grabjivica - da ćedu nan te guzonje ukinit 65 parkirnih misti na Trgu Rvacke Bratske Zajednice, na Plokite još 200 misti , u Mažuraničevu ulicu 50 misti ... pa 250 misti u Ulici Moliških Rvata....Ma jel Vi vidite koji su to mangupi. da mi je samo znat čime su Van to uzamličili oči pa ste tako slipi
A, eto, su odustali od gradnje kuć na Merjanu....ne da se ona gospoja.
Moooolin!
Odustali? Ma znadete li Vi ča govorite...ma di Vi živite...Prvo je oni novi poteštat Kuret lipo u foje reka kako ćedu napravit "radikalne promine u Genaralni urnanistički plan" i dozvolit gradnju vila za bogatune na južni dil Merjana...kojega cili Split čuva ka joko u glavi! E tu se priključija i oni Poljanić iz Poglavarstva...da kako je to dobro i da će to bit prava stvar. Pa onda oni Rošin...Oni ča je niki savitnik Sanadera za okoliš...i on se javija...da ća tu fali. A kad se narod uzbunija i kad su počeli skupjat potpise protiv tega po gradskin ulican...pa kad su vidili da je Đava odnija šalu, onda su prominili i pismu i bandiru. E, onda je ti Vaš poteštat , ka zanja plačipizda, počeja kukat da kako on to nikad nije mislija ča je reka, da ne daj Bože izgradnje vila po Merjanu...da će i on poč svojon rukon potpisat peticiju i sve tako. Udrija čovik ligadinu! A Vi mu povirovali. Ma bogati, ka sad bi svi mi tribali bit cukuni koji ćedu mu povirovat jer je on staron štracon izbrisa sve ča je reka prije par dana. Ma di to jema? Nema ni u Bijafru, ja van kažen!...zapinila se šjora File.
Ali....piokuša ništo reč već zamantana gospoja..
Ma ča. Ali...Ma koje: Ali....A ča oti Kuret, oti Poljanić i oti Rošin ne kažedu zašto i daje ostaju pri odluci da Nadanu Vidoševiću dozvole izgradnju stanova u Meštrovića Atelje ča ga je kupija...jer prijašnji vlasnik Paško nije moga nikako dobiot te dozvole..jer u ton dilu Merjana zakon to nikad nije dozvoljava.? Tražija je Nadan, lipa gospojo moja, i od bivše gradske vlasti te dozvole ..ma ji nije dobija jerbo su čuvali Merjan..a ovi, ovi su mu odlučili sve dat ća mu triba da to pritvori u stanove. Je, je..čitala san ja kako se Nadan zafaljiva Rošinu u fojima - da kako jedino on razumi artište i umitnike pa je bi kapac razumit i njega. Jer, tamo će Nadan izložit umitničke slike ča ji je u ovo ništo godin uspiuja nabavit - da ji spličani mogu obać u njegovu merjansku galeriju-vilu. A zato će njemu grad dat ono ča nikomu nikad nije da...Da tamo izgradi dva stana..da se jema di odmorit, da jema di protegnit noge, ubit oko poza obidon...kad se umori od pustih umitničkih napore..jer će on bit ka neki kustos tega svoga muzeja-vile! Pa jesmo li svi mi šempje pa dademo da nas otaki vućedu za nos....jerbo kada je to kupija gospodin Nadan..onda se tamio ni moglo stanovat a sad će se moć... pa ti sad vidi koliko je skočila cina takvon ateljeu....Gospe moje, ća nan radidu...rašireni ruku završi šjora File.
Parila je ka niki propovidnik, deboto svetac.
Svi su bili kuco. Niko ni da zucne. Mrtva tišina..jedino dica grintaju.
Ma ča ste ono tili kupit šjora File...upita je mala prodavačica da prikine tu ka neku dramatsku pauzu...baš ka u nikoj grškoj tragediji.
A ča ću , eto dvi - tri banane za malega unuka..odgovori šjora File, onako ka sva štufa i infotana pa još doda:
Ionako su nan oni iz Evropskoga Komišjuna, iz ote njiove evropske vlade poručili jučer da smo po lopovluku, korupciji i šporkarijama gori i od Afričkih zemaja. E tako nas je Sanader umisto u Evropu lipo doveja u Afriku...evala mu...Pa san i ja odlučila počet navikavat unuka na banane...neka dite zna di smo srtigli i ča smo postali nakon četri godine ove hadezejske vlasti!
Drito u Afriku!
- 09:34 - Komentari (144) - Isprintaj - #

10.09.2007., ponedjeljak

IDEOLOGIJSKO ZNAČENJE ROCK-KULTURE (VI DIO)

S pojavom i naglom popularnošću PUNKA koji dolazi, manje - više, iz područja "marginalaca"....iz predgrađa i radničkih četvrti velikih gradova - raste i dosta agresivan glazbeni izraz protivljenju ustaljenim vrijednostima "društva odrasli" i "konzumentskog društva" uopće.
Neki smatraju kako je punk nastao kao "proizvod" alternativnih "disco kuća" koje graniče sa svojevrsnim "disco podzemljem" (ali, kao svojvevsrni kritički . izričaj paralelnog "podzemnog svijeta" koji postoji istovremeno, ali "skriven", sa "svijetom dobro uhranjenih malograđana"). S naraslom popularnošću punka dolazi i do fenomena jagme za vodećim punk grupama koje po svojoj rabijatnoj glazbi (i po svojim rabijatnim nastupima) podsjećaju na rebelistička gibanja mladih "pobunjenih predgrađa" iz pedesetih godina.
To je vrijeme neviđenog uspjeha grupa poput "The Clash", "Sex Pistolsa", "Siouxsie-sa", Sida Viciousa i drugih.
Na prostorima tadašnje Jugoslavije, unutar koje djeluje i hrvatska rock-scena, svoj razvoj započinju grupe poput "Time", "Kameleoni", "Leb i Sol", "Azra", "Haustor", "Film", "Šarlo Akrobata", "Buldožer", "Pankrti", "Idoli"....kao i upečatljiva splitska grupa "Otprilike Ovako" i neki drugi. Od svih njih daleko najdublji trag ostavit će neprolazna "Azra" i jedinstvena osobnost Johnny-ja Štulića. "Azra" je predstavljala i predstavlja specifičan fenomen koji i danas živi na način kako ni jedna druga grupa s ovih prostora nije nikada živjela.
U našim je okvirima rock-glazba ponekad samo vibrirala na razini imitacije ili "modnog importa" onoga što se dešavalo na Zapadu - ali je isto tako vrlo brzo stekla neke svoje autonomne i autohtone karakteristike.
Kasniji tijek zbivanja u području "kulture mladih" nosit će i neke negativne pojave od kojih je i nas ppogodio problem droge koji se može ali i ne mora usko vezivati uz nove tipove i oblike "druženja" i izražavanja mladih - pošto se , u biti, radi o starom problemu koji se kod nas prelamao ranije više kroz problem ("tradicionalnog") alkoholizma (nevezano uz mladalačke skupine) a manje uz narkomaniju (koja je bila rezervirana za prostore "elitne estrade" i dijelove ekstravagandne "umjetnosti").
Velike zarade i svijet kriminalnog podzemlja pružaju svoje prste i prema ovim područjima. Zato nije slučajno da je tih godina jedan pripadnik gangsterskog i ljudskog podzemlja, šef ekipe plačenih ubojica koja je djelovala na Floridi, u intervjuu pariškom "Mondu" ustvrdio: "Da. Droga ili glazba, sve je to ogroman gangsterski klan."
Sve ove komponente rock-kulture nisu njegova suština...nego dio "općeg okvira življenja" u Svijetu kakav se izgradio u dvadesetom i evo početkom dvadesetiprvog stoljeća. Mašinerija profiterske, s jedne, i ideologijske obrade - s druge strane, samo su neki od složenih segmenata onoga što se javljalo i u "kontrakulturi" pa tako i u "rock.kulturi".Sveprisutna politička zajednica i "zajednica novca" - od kojih svaka od njih ima pretenzije božanske univerzalnosti i sveprisutnosti (globalizacije) ćesto su dovodile do bezizlaznih i otuđuijućih (obezljuđenih) situacija. Zato "izmicanje" ispod krakova te suvremene "hobotnice profita" i "manipulacije" postaje jedan od osnovnih preduvjeta Slobode, pa tako i "slobode stvaralaštva", slobode kreativnosti i individualnosti.
U određenoj mjeri, neovisnost rock-stvaratelja tako postaje ovisna o njihovoj izuzetosti od te sveprisutne velikobratovske mašinerije.
Neovisnost, umjetnička i ljudska, je zato vezana jedino uz one iz ovog Svijeta koji u rocku i preko njega ne traže "put do zvijezda" već jednostavno pogodan način da izraze ono što nose u sebi...da nam nešto kažu a ne da nas modeliraju, naravno, samo uz pretpostavku da to već sami nisu u tolikoj mjeri da im je iz toga kruga nemoguće vani - pošto se više ne radi o svjesnom nego nego o podsvjesnom procesu.
A kada bih na trenutak stavio u zagrade onaj dio rock-kulture i rock-glazbe kojem nepovratno pripadam i kada ne bih slušao grupe u rasponu od "Family" i "Canned Heat" pa do svih onih koje u sebi nose nostalgiju vremenanegdje do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća...onda bih opet, u novim "naletima" rock-kulture i rock-stvaralaštva ili onog što neki već nazivaju "postrockom", imao i te kako što slušati uz veliko zadovoljstvo - počev od "Pixiesa", Elliota Smitha (koji se, nažalost, nedavno ubio), "Queens of The Stone Age", islanđana "Sigur Ros" (tipični "postrockeri"), kanađana "Godspeed You ! Black Emperor" i "The Shins", pa do "Tool" (koji su prošli ponedjeljak svirali i u Zagrebu) i već pomalo pomodnog "Manu Chao".
Jer, što mi pričali da pričali, "Rock goes on"!


The End
- 13:02 - Komentari (104) - Isprintaj - #

07.09.2007., petak

IDEOLOGIJSKO ZNAČENJE ROCK-KULTURE (V DIO)

Kada se pojavio underground sa svim popratnim pojavama koje su išle uz njega: drugačije ponašanje, izražavanje i održavanje interpersonalnih veza, drugi stil života itd. – sa svom svojom strukturom, djelovanjem i institucijama koje nisu potpadale pod postojeće i koje su bile naizgled sasvim drugačije od njih i koje su tražile razliku od „ostatka društva“ – ipak, u cijeloj toj izdvojenosti jednog „malog, zasebnog svijeta“, u svoj toj „posebnosti“ nositelji undergriounda i njegovi sljedbenici su ipak živjeli unutar „ustaljenog“ – i utoliko nisu bili „negacija postojećeg“.
Nije li, možda, iza toga stajala duboka rezignacija - rezignacija iz koje će i poslije koje će izbiti bunt 1968. godine, ne samo na nekoj apstraktnoj već konkretnoj, političkoj razini?
Boravak zajedno, bez određenog cilja, u atmosferi bliskosti u underground klubovima kao što je bio čuveni UFO („Unlimited Freak-Out“ ili „Underground Freak-Out“) ili kasnije, više pomodni „Electric Cinema“ ili „Middle Earth“ – bio je izraz traženja novih oblika odnosa i relacija među mladima (i ljudima općenito). Svirala se uglavnom pop-glazba uz pratnju lude igre svjetla i mješavine zvukova koji su se nazivali „psihodeličkim“.
Naravna stvar, javljaju se grupe koje sviraju u tim klubovima i postaju novi idoli mladih. Tu su, prije i iznad svih, izumitelji svjetlosnih efekata, Pink Floyd – koji postaju nositelji i simbol „psihodeličke revolucije“.
Da li je postojala politička orijentacija u tim gibanjima?
Odnos prema političkoj angažiranosti bio je raznolik i kretao se u širokoj lepezi od zahtjeva za sveopćim protivljenjem postojećem Sustavu pa do stava kako se „revolucionarni procesi“ odvijaju nezavisno od društva i van njega – u samom čovjeku – i da se na tome treba i zadržati.
Naravno kako je ovaj drugi stav odgovarao institucijama vlasti i kapitalu koji je kontrolirao industriju vezanu uz glazbu.
Problem droge nikako nije odvojen od ovog problema. Pitanje je tko je odigrao odlučujuću ulogu u širenju droga – naročito vezano uz stav o „revoluciji“ na razini „duha“, kao jedinoj njenoj mogućnosti. Naime, upotreba halucinogenih droga...kasnije LSD-ja i sličnih droga – smatralo se „nužnim“ kako bi se „uzdigao“ i uzvisio taj „unutarnji svijet“ koji se predočava kao „središnje mjesto revolucioniranja pojedinca“.
Massimo Teodori, u vezi s tim, kaže: „Sve trube pop glazbe...upućivale su na oslobađanje ovog ćudesnog svijeta koji je moguće otkriti samo kroz iskustvo stimuliranih putovanja.“
Nije li to bio cilj kontrolora krupnog biznisa i institucija vlasti, ma koliko prividno postojala svakodnevna borba „protiv droge“?
Pojava hippiesa u Americi i njihovog pokreta bio je, na određen način, pokušaj izmirenja nemogućeg:Stuart Hall piše: „Oni žele postiči iskonska stanja kontemplacije uz pomoć najsuvremenijih kemiisjkih sredstava. Pomiriti kruti asketizam kojeg su izabrali u svakodnevnom životu, s bujnim, ugodnim, šarenim „vrtom duha“.
Hippiesi su zanimljivi naročito s razine odbacivanja kršćanske etike temeljene na „odgađanju naslade“. Njihovo iskustvo obuhvaća sve što je na neki način suprotno toj etici – od misticizma do pogleda uprtog u stvarnost, sadašnjost a ne budućnost ili prošlost. Hippiesi, „djeca cvijeća“ koja su dolazila u San Francisco i Village u New Yorku – bili su dio kontrakulture koja je naročito bila oličena u undergroundu koji poslije ljeta 1967. godine.. kada kulminira, polako opada i komercijalizira se upravo u obliku „mode" i „hippie stila“.
Kasniji razvoj rocka u sedamdesetim godinama, kada industrija koja ga prati donosi ogromne profite i kada postaje jasno da iza „prosvjeda“ putem glazbe stoji moćni kapital – koji ga koristi za svoje „oplođivanje“ – mnoge stvari poprimaju sasvim drugačiju diimenziju.
„Univerzalnost“ rock-kulture...univerzalnost „njenog jezika“ za sve mlade svijeta – ujedno je i osnovna pretpostavka za idealno tržište i trgovanje „rock-proizvodima“...kao i za moguće ideologiziranje putem tog tržišta s masom koja je spremna gotovo beskonačno slušati i upijati najrazličitije „poruke“ ukoliko su one plasirane od strane njihovih idola.
Kada tih godina D. Bowie kaže:“Postojeći moral je na obeshrabrujućoj razini i samo jedna ekstremno desnićčarska vlada može tu nešto učiniti...“ onda on „emitira“ sasvim jasnu poruku (koja se lako „politički dešifrira“) pa ma koliko se tu radilo samo o „skretanju pažnje“ (senzacionalizmu i egzibiciji) a ne o (stvarnoj) ideologiji. Jer to, u krajnjoj liniji postaje beznačajno...pošto je osnovni cilj manipulatora sudbinama ljudi da se poruka ubaci u nečije „trezore pamćenja“ i da se kada to zatreba (na razini uslovljenih refleksa) ona aktivira.
D.Kalajić tako tvrdi (upotrebljavajuči veoma „težak“ kategorijalni aparat) kako „sistem kretenizacije rokenrola srozava razinu svijesti svojih vjernika ispod najneophodnije razine efikasbosti.“ Takve teze mogu biti jako upitne – ali ostaje pitanje: „Da li je rock-kultura, osim što je „narodna“ u smislu široke publike koje je konzumira, stvarana na „narodskoj razini“ radi što efikasnijeg prodora u „svijest naroda“ (ovdje – mladih) ?
Nije li cilj institucija vlasti uvjeriti pojedinca kako nije ono što misli i čini, ono što on zbiljski „jest“ – nego da je ono kako on „izgleda“ njegova prava suština – a taj se „izgled“ onda oblikuje i mijenja kako određuju „kontrolori“ i u krajnjoj liniji, KAPITAL koji financira kako modu (i trendove) tako i „glazbeni svijet“ iz kojeg ona najčešće i „dolazi“ ?
Zato upravo zapadni analitičari rock kulture (Kinan) donose sudove poput ovog: „Rock glazba je oduvijek bila zainteresirana (i reprezentirana) za kombinaciju novca, mita i stroja: to trojstvo nikada nije imalo veću dominaciju nad rockom – „dobrovoljna“ diktatura tih elemenata nikada nije bila očitija.“

- 00:34 - Komentari (114) - Isprintaj - #

04.09.2007., utorak

IDEOLOGIJSKO ZNAČENJE ROCK-KULTURE (IV)

Pojava „kontrakulture mladih“ direktno je vezana uz razvoj glazbenog svijeta koji je pospješio rastuću identifikaciju. Mladi početkom šezdesetih godina prihvaćaju svoj univerzalni način izražavanja , svoje „idole“, „način života“, odjeću, svoj jezik itd. Na određen način doživljavaju (nasuprot „službene uniformnosti“, na svoj nonkonformistički način )specifičnu „uniformnost“ kojoj je temelj u identifikaciji nasuprot važećih društvenih normi.
U pospješivanju povezivanja i identifikacije „Beatlesi“ su ostali najveći simbol tog procesa – bez obzira na pokušaj „pozadinskog manipuliranja“ njihovom „misijom“. Zanimljivo je da upravo „Beatlesi“ označavaju i prihvaćanje jednog novog ponašanja mladih, u smislu sljedbenika „njihovog kulta“. Oštrica „pobune mladih“ ipak se stalno otupljuje. Nuttal smatra da su „Beatlesi“: „bili i ostali najveći pojedinačni katalizatori cjelokupnog ubrzanog razvoja subkulture.“ Ali, što je veoma zanimljivo: „Svijet pop glazbe lišili su njegova nasilja, njegove neznalačke samosvijesti...“
Što postaje zadatak glazbe? Koje težnje vode „stvaratelja“ k finalnom proizvodu? Što je postao kriterij umjetnosti u rocku?
John Landau kaže: „Za mene je kriterij umjetničkog u rocku mogućnost glazbenika da kreira vlastiti, skoro privatan univerzum i da ga potpuno izrazi.“ „Privatna vizija svijeta“ tu se javlja kao temelj i bit izražavanja umjetničke kreativnosti – ali i kao jasan stav naspram društvenog angažmana pojedinca. S druge strane, Landau smatra kako glazbenici nisu novi proroci i da im zadatak nije „propovijed“ (bilo koje vrste). U tim stavovima odražava se odbacivanje ideologizacije rocka – ali, naravno, ideologizacija i nije svjestan nego (ukoliko do nje dođe) prije svega: podsvjestan proces. To znači da onaj koji je u funkciji ideologizacije ili indoktrinacije ne smije (i nije) svjestan svoje zbiljske uloge jer je (i sam) manipuliran.
Simon Frith zaključuje kako je rock „glazba za mlade“ – ali da ona u sebi ne nosi nikakvu „posebnu poruku“. Takav pogled zanemaruje činjenicu kako se i rock (kao glazbeni i umjetnički izričaj) zasniva na „poruci“ kao specifičnom obliku komunikacije između jednog čovjeka ili manje grupe ljudi i njihovih „sljedbenika“ – mase, koja je spremna da ih „sluša“ (idealno-tipski gledano to je klasičan model mogućeg manipulativnog odnosa). Upravo u rocku dolazi do izražaja taj veoma bitan (inače teško uspostavljiv) odnos povjerenja (između onog koji odašilje poruku i onih koji je konzumiraju unaprijed mu „vjerujući“ i prihvačajući njen sadržaj –pa ma kakav on bio). Tako se u ovoj vrsti glazbe uspostavlja idealan odnos izmedju Rock-zvijezde i Publike, Lidera i Mase, Vođe i Sljedbenika.
Čitav stil života mladih bazira se koliko na samostalnosti i samoniklosti (što je teško tvrditi u današnjoj potrošačkoj zajednici gdje moda obuhvaća, zbog velikih profita, sve – pretvarajući i neke „izvorne stvari“ u pomodnost) toliko i na nekim odrednicama koje ukazuju na direktno manipuliranje mnogo toga „izvana“ u sam „pokret“.
Nije li i „seksualna revolucija“ samo nadomjestak za „onu pravu“? Da li je veza rocka s „free sexom“ izmanipulirana?
Robert Christgau smatra da je upravo „seksualna energija“ kanalizirana zajedno s „energijom rocka“u jedan, u krajnjoj liniji, kontrolirani „life-style“ za kojeg je malo vjerojatno da če biti bilo kakva pretpostavka „revolucioniranja zbilje“ – već će prije apsorbirati, progutati na određen način, potencijalnu „revolucionarnu energiju“ mladih.
Kada se lipnja 1965. Godine u Londonu u dvorani Albert Halla održava prva manifestacija – happening u trajanju od četiri sata , nazvana Poetry Visitation Accidentaly Happening Curnally, možemo to smatrati pojavom nečeg što će odigrati značajnu ulogu u slijedećim godinama i biti poznato pod imenom u n d e r g r o u n d .
Na određen način, pojava undergrounda kao netradicionalnog umjetničkog izraza označit će i karakterizirati ono ono što će se tada nazvati „ a l t e r n a t i v n o m - k u l t u r o m “. U prvi plan, kao veza raznih faza „kontrakulture“ izbija ličnost Alena Ginzberga.
Naime, postojala je jedna nit koja je povezivala (kao logična veza) uski avangardni književni pokret beatnika s pojavom engleskog undergrounda sredinom šezdesetih godina, pa do masovnog pokreta hippiesa s obje strane Atlantika – do spajanja egzinstencijalne pobune u SAD i pojave nečeg što će imati duboko značenje u kasnim šezdesetim godinama – a to je POLITIČKI POKRET UOBLIČEN U AKCIJU.
Mladi koji su bili vezani uz underground nisu više isključivo mladi iz marginalnih područja (koji su u vidu „tedibojsa“, „modsa“ ili „rockera“ proizišli iz „pobune predgrađa“) već su to mladi koji dolaze kako iz redova radničke klase tako i srednjih slojeva u kojima dolazi do „pucanja“, razbijanja „idile obitelji“ – iz kojeg kruga dolaze mladi ogorčeni kretenizmom i zaglupljenošću malograđanske snobovske sredine iz koje su potekli. Oni stoje nasuprot šablonizirane matrice života u njoj – tražeči grozničavo kako mogućnost vlastitog izražavanja tako i mogućnost a k t i v n o g odnosa prema Svijetu.
Neke analize zato govore kako su „Beatlesi“ značajniji kao „katalizatori i popularizatori pop glazbe“ nego kao „stvaratelji te glazbe“ ( „La musique „pop“ contre toute institution“ – „Le Mond“ 25. 03. 1971.g.). S druge strane, nema nikakve sumnje kako su „Beatlesi“stvorili pretpostavke niza pojava u tom vremenu, pa tako i onoga što će se nazvati p s i h o d e l i k o m (prema grčkom: „duh koji se javlja“) i to stoga što su usavršili tehniku pop glazbe i iskoristili do krajnosti tehničke mogućnosti zvuka i elektronskih instrumenata tog vremena. Osim toga, uvode i neke druge važne elemente o kojima smo već govoril (a koje spominje i Massimo Teodori u svom „Historijatu novih ljevica u Evropi“) – a to je prije svih „Istok“, njegovi ritmovi, sitar, halucinogene droge itd.
Koja je moguća pozadina toga? Da li stoji teza Garry Alena da bi: „Bez pomoći medija establishmenta Beatlesi...i danas lupali po raštimanim gitarama u nekom podrumu Liverpoola...“ Da li stoji njegova teza da bi: „bez medija establishmenta , LSD...bila samo tri bezvezna slova abecede za većinu ljudi...“ da li se droga namjerno „ubacuje“ među mlade – i tko sve to kontrolira? Da li je G. Alen u pravu kada savjetuje: „Naši tinejdžeri bi dobro učinili da se upitaju: zašto establishment financira one koji tvrde da zahtjevaju promjenu sustava...?“




- 07:34 - Komentari (91) - Isprintaj - #

01.09.2007., subota

IDEOLOGIJSKO ZNAČENJE ROCK-KULTURE (III DIO)

U početku je evidentno kako pojava jedne takve „kulture“ , određene povezivanjem mladih na do tada nepoznatoj osnovi – u stvari znači pokušaj „izlaza“ iz opće frustracije, i to u vidu otjelotvorenja nekih maglovitih nada, i pokušavanje njihova dosezanja traganjem za kolektivnim identitetom – pošto se identitet pojedinca odavno izgubio negdje u „centralnim memorijama“ totalitarne zajednice gdje je taj identitet sveden na broj, šifru, lozinku (password) ili znak kojima se hrane „trezori pamćenja“ sveobuhvatnog Sustava.
Zanimljivo je kako će pored traganja za tim „kolektivnim identitetom“ istodobno teći naizgled suprotan proces traganja za „osobnim identitetom“ kao i proces postmodernog zahtjeva za bjekstvom iz „društva mase“ (ili, kako bi David Riesman rekao: „usamljene gomile“).
Za omladinu „iz naroda“, za „marginalne“, glazba je postala , preko klubova, pjevača, bandova, masovnih koncerata i sl. – načinj traganja za integracijom nasuprot društva koje ih je objektivno izopčavalo pružajući im zastrašujuću viziju nadoilazećeg SUTRA. Dakle, preko i pomoću glazbe se, na određen način, mladi pokušavaju integrirati nasuprot društvu i institucijama vlasti – a s druge strane upravo to društvo, odnosno njegove institucije vlasti (i kontrole „proizvodnje profita“) usmjeravaju kretanje na razini tog pokušaja integracije mladih kanalizirajući njihov bunt. Oni ga žele pretvoriti u golu fikciju, odnosno (na razne načine) iluziju (privid) njegove realizacije.
Na taj način Sustav nastoji očuvati svoju „neranjivost“ i istovremeno zadovoljiti, na jednoj imaginarnoj razini, potrebu mladih da mu se suprostavljaju .
Najkraće rečeno, cilj Sustava je da pokuša kontrolirati sve što mu stoji nasuprot – nikada se ne „razotkrivajući“ već dajući tom procesu privid realnosti. „Bunt“ ( ma kakav on bio) se nastoji prilagoditi mogućnostima Sustava da ga u najvećoj mjeri, kada ga „obradi“ i usmjeri, podnese bez nekih bitnih posljedica po svoj integritet.
Kada se krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća - među slojevima vezanih uz ova strujanja javlja tendencija „oskrvnjenja“ kulture i vrednota „viših klasa“ – to se zadržava više na razini verbalizma i ekskluzivnosti koja se lako kontrolira od strane institucija – nego što se oblikuje kao realan, organizirani pokret.
Moglo bi se (uvjetno) uspostaviti neke relacije između onog što se nakon prvog svjetskog rata javilo kao pokret nadrealizma i dadaizma kao oblik hotimičnog bjekstva iz „surovog“ neprihvatljivog svijeta – u besmislicu i negiranje svake logičnosti – i ovog perioda nakon drugog svjetskog rata kada se negiranje „propisanih“ vrednota pokušava ostvariti raznim vrstama „bjegova“ iz stvarnosti.
Kao što je dadaizam jednom, kada se pojavio, bio znak prosvjeda protiv „ćorsokaka“ u koji je suvremena civilizacija dovela čovječanstvo: Kao što je i on bio proglasio pobunu protiv svih stega, ali nikada nije uspio postati pokret koji bi ozbiljno „prijetio“ i bio „opasan“ po strukture protiv kojih je nastupao iako je predstavljao pobunu protiv mistifikacija građanskog društva, protiv racionalnog, protiv postojećeg morala i moraliziranja općenito, protiv svih „sustava“, bilo logičkih, etičkih ili estetskih, protiv svih pravila – tako je i određeno kretanje među mladima Zapada krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina poprimilo jedan vid takvog, sličnog „antipokreta“ koji je, u svojoj političkoj verziji, u kasnim šezdesetim godinama, izmaknuvši „kontroli institucija“, organizacija i regulatora sustava – izbio na površinu u vidu „revolucionarne 1968. godine“ kao kataklizmička potvrda povijesne prevladanosti najsvetijih vrednota građanskog društva.
Zanimljivo je kako se 1968. godina odrazila na rock-scenu. Naime, sve do tih zbivanja, tijekom šezdesetih godina, forsirala se jedna kvaziljevičarska orijentacija pop i rock glazbe, da bi nakon opasnih gibanja temelja građanskog društva 1968. godine, kojeg izazivaju mladi, i to u najvećoj mjeri spontano, došlo je do lansiranja novih modela „ljevice“ koja se željela u očima javnog mnijenja kompromitirati povezivanjem s nizom „izopačenih“ i „nenormalnih“ pojava kao što su narkomanija, travestizam itd. Poistovjećivanje „lijevog“ i „nenormalnog“ postaje od tada jedan od osnovnih zadataka „kontrolora“.
Koliko je image nekog rock-idola povezan s manipulacijom ovakvog tipa pokazuje nam najbolje metamorfoza Davida Bowie-a koji je „evoluirao“ od nekadašnjeg idola „lijevog travestizma“ do otvorenog deklariranja „radikalnog desičarstva“ u trenutku kada se, nakon energetske krize i sindikalnih štrajkova, raspoloženje „javnog mnijenja“ u Velikoj Britaniji preorijentira ka desnici.
Ako je dadaizam jednom , na jednoj možda sasvim drugoj razini, dosljedno potpuno okrenuo ljudska shvaćanja protiv svega što se smatralo svetim i nepovredljivim u ljudskom ukusu i shvaćanjima – i ako se nešto slično javilo šezdesetih godina na jednoj široj razini, ipak se dadaizam , na kraju krajeva, pretvorio u pokret relativno izolirane grupe ljudi koja je, u krajnjoj liniji, bila neopasna i nedjelotvorna osim što je, možda, da ironija bude potpuna, zabavljala i „uveseljavala“ jedan krug snobova koji nikako nisu predstavljali „neprijatelje sustava“. Društvena efikasnost bila mu je ravna nuli i utoliko institucionalno kontrolirana. Paralele s današnjim gibanjima u okviru pokreta mladih i nastojanja institucija da ga učine društveno neefikasnim u isto vrijeme „zadovoljavajući“ njegove težnje na jedan lažan, neopasan po Sustav način – i tu su moguće. Nadrealizam je bio protiv logike - ali se i zadržao jedino na tom nivou pa je, stoga, Pierre Naville i mogao uskliknuti: „Naša pobjeda nije došla i nikada neće doći!“
Krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina „intelektualna pobuna“ zahvaća samo ograničen broj avangardnih skupina na Zapadu. S druge strane je, ona opasnija po institucije vlasti, „instiktivna pobuna“ mladih – bazirana na spontanitetu. (A o „pobuni masa“ inspirativno je i zanimljivo, ali iz jedne sasvim druge optike gledanja, pisao španjolski veliki filozof Jose Ortega y Gasset)
Upravo to je period stvaranja i „razvoja“ društva „blagostanja“ pa, „rušilački naboj“ mladih dolazi u sukob s malograđanskom vizijom „sretnog života šutljive većine“.
Upravo zato pokret mladih, pored pokreta nekih uskih krugova intelektualaca, javlja se na razini razvijenog građanskog društva kao „kontrakultura“.
Skupine „rockera“ i „modsa“ u Engleskoj izražavaju bunt protiv tradicionalnog društva – i iako su ove dvije skupine prividno međusobno suprostavljene i neprijateljske jedna prema drugoj (sukob u Brightonu!) i iako su vrlo različite „po stilu“ – ipak ih sjedinjuje i poistovjećuje udaljenost od „svijeta odraslih“ i njihovih (njima nametnutih i odbojnih) pravila.
Težnja da se ostvari identifikacija „nasuprot ostalima“, pa makar i iluzorna – da se po nečemu „razlikuju“, da „nisu isti“ – u stvari je posljedica a v e r z i j e prema „društvu većine“ koja teži blagostanju i spokoju a koja ih, s druge strane, preko institucija vlasti koje podržava, kontrolira i neprijateljski je raspoložena prema njima i to možda baš zbog toga što su „različiti“ u društvu koje ih je naučilo da poštuju jedino uniformnost, kako ideja tako i svega ostalog (Vrlo brzo taj će odnos najjasnije artikulirati grupa Pink Floyd u pjesmi „Another brick in the wall pt.2“ izražavajući to stihovima: „We don't need no education…“)
Totalitarizirana zajednica želi uniformirati ponašanje i psihu. Mašinerija te zajednice koja služi za sveopću kontrolu i filtriranje misli reagira na podražaje na principu „input-output“. Ti podražaji ili impulsi dolaze iz „slobodnog svijeta“ čiju „slobodu“ ona regulira. Najčešće, u okviru građanskog društva, podražaj na koji se uključuje automatski sustav „mašinerije zaštite“ je „negiranje proklamiranih vrijednosti“ – koje osiguravaju kontinuitet Sustavu unutar kojeg se reproducira moć i profit „kontrolora“ (a to znači – njihovo svevlašće).
Iz te shizoidne situacije prividno je najlakše „pobjeći“ uranjanjem u idealizirani sustav „sretnog društva“ čiji potrošački mentalitet na kraju završava samo naizgled apsurdnom činjenicom da konzument (građanin) postaje hrana sveprisutnog Sustava.
Tako „konzument“ i sam, na kraju, biva „konzumiran“!




- 20:46 - Komentari (66) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.