"...i u središtu života biti ću
uvijek
zajedno s prijateljem, nasuprot neprijatelju
s tvojim imenom na usnama"
Tako je pjevao "Pjesnik Ulice" ("La calle era mi religion" - "Ulica bijaše religija moja"), "Pjesnik Svemira"...koji je osluškivao "La palpitacion del Universo" (Treperenje Svemira")..."Kapetan Stihova" (autor knjige "Los versos del capitan" - "Kapetanovi stihovi")...čovjek koji u svojim "Sjećanjima" priznaje da je živio ("Confieso que he vivido") - PABLO NERUDA ( pravim imenom Naftali Ricardo Royez Basoalto) koji je umro 23. rujna 1973. godine u Santiago de Chileu, točno prije 34 godine...odmah nakon što su bili "ubijeni" vlast Unidad Popular i čileanski socijalistički predsjednik Salvador Allende, u fašističkom vojnom puču 11. rujna 1973. godine.
Još mnogo dalje u prošlost, 1936. godine, u toploj ljetnoj noći, 19. na 20. kolovoza "Banda Negra" ubila je u Visnaru ("...bijelom, lijepom selu...desno od puta koji se penje prema Granadi") Nerudina prijatelja FEDERICA GARCIU LORCU - točno prije 71. godinu.
"El crimen fue en Granada"
EL CRIMEN FUE EN GRANADA
(ZLOČIN SE ZBIO U GRANADI)
"Ubiše Federica
kad se svjetlost pomaljala
Rulja ubojica
ne usudi se da ga pogleda u lice"
...pjevat će don Antonio Machado, za koga je Neruda napisao da je bio "tih, diskretan i ozbiljan kao staro španjolsko staklo"...a dijabolični dječak španjolske poezije Juan Ramon Jimenes - kako je bio "čovjek pun pepela".
Taj "pepeljasti čovjek", koji neče dočekati živ kraj španjolskog građanskog rata,uzviknuo je: "Jadna Granada!". Jer, "tamo se dogodio zločin", tamo je ubijen Federico ("umnožitelj ljepote", "najobljubljeniji i najdraži" španjolski pjesnik, "najsličniji djetetu divne radosti").
"Tko je mogao zamisliti da će postojati na Zemlji, na njegovoj Zemlji, monstrumi koji mogu počiniti takav zločin" - pisat će, nikada se ne pomirivši s tragedijom tog ubojstva...pred samu svoju smrt, Pablo Neruda.
Lorca je "morao" umrijeti jer je bio "Crveni Federico". Tako je barem mislio civilni zapovijednik Granade, inače Komandant falangističke pješadije, Valdes.
"Patriotska milicija" opkolila je kuću pjesnika Rosalesa, u kojoj se nalazio Lorca, 15. kolovoza 1938. godine. Predvodio ih je Ramon Ruis Alonso ("beznačajni tipografski radnik" koji je prišao ekstremnoj desnici - onakav kakve je Jose Antonio Primo de Rivera zvao "radničkim pripitomljenim psima"). Ramon je bio šef CEDA-e za Granadu.
La CEDA je bila "ekstremna desnica ekstremne desnice" ("extrema derecha de la extrema derecha"). Desničarska katolička stranka (španjolska konfederacija autonomnih desnica) . Jezgra te stranke bila je "Accion Popular" ("Narodna Akcija"), čiji omladinski pokret JAP ("Juventud de Accion Popular") Hugh Thomas opisuje kao "grozničav i nestrpljiv skup gospodičića koji su se otvoreno hvalili svojim antiparlamentarizmom..."
To su bili ti "vrijedni momci" koji su ubili "pjesnika zelene boje" ("Verde que te quiero verde!"). Na upit Lorcine majke "crnima": "Što mu predbacujete?" - bivši tipografski radnik i vođa zločinačke horde Ruis Alonso je odgovorio: "Njegova djela. Učinio je više štete svojim djelima nego drugi oružjem!"
Možda su njegova djela za "pripitomljene pse" zaista bila opasna jer su predstavljala svojevrsnu "pjesničku gerilu", kako je to znao govoriti Rafael Alberti. Samo što je on mislio na "poeziju rata protiv rata". Mislio je naproturatne pjesme.
Ali, i to zna biti zločin, i to onaj najteži!
U Asuncionu, 15. rujna 1936. godine...na sam dan kada je Ramon Ruis Alonso zajedno s jednim zemljovlasnikom i jednim opskurnim odvjetnikom predvodio "crni eskadron" u hapšenju federica Garcie Lorce, genral Millan Astray je na proslavi svoje Legije Falangista - uzviknuo jedan od kasnije najpoznatijih slogana Francove nacionalističke Španjolske: "Dolje inteligencija! Živjela smrt!"
Taj uzvik postaje simbol sve tragedije koju su nosili sa sobom "fašistički kolorit" i fašistička zbilja diljem Scvijeta.
Godinu dana kasnije, 1937. godine - Pablo Neruda će u Čileu osnovati i predsjedavati Savezom intelektualaca Čilea za obranu kulture ("La Alianza de Intelectuales de Chile para la defensa de la Cultura"), shvativši kako je upravo KULTURA ono središnje mjesto na kojem će se odigrati i razriješiti pitanje Budućnosti čovječanstva. Kao ljevičar (inače je bio član Komunističke Partije Čilea) znao je da je područje Kulture rodno mjesto ljevice i da će se tamo ona trebati najžešće i braniti od ultra desnice.
Iako je u Madridu osnovao reviju "Caballo Verde" ("Zeleni Konj - 1934-1938.g.) Pablo Neruda je, za razliku od Lorce, bio "Pjesnik Plave Boje".
"On piše: "Za mene je plava boja najljepša od svih boja", izmedju ostalog i zato što u sebi nosi "ljudsku proturječnost" i jer "poput svoda" vodi "prema radosti i slobosi"-
Kada je poslijednji put vidio Federica dogovorili su se da 19. srpnja 1936. godine u Madridu odu na predstavu "catch-a", zajedno s jednim čileanskim prijateljem. Ali Federico nije došao u dogovoreno vrijeme i na dogovoreno mjesto. Pablo ga više nikada nije vidio. Lorca je već išao prema svojoj smrti - ka svojoj Granadi.
"Poezija je uvijek čin mira"...pisao je Neruda. "Pjesnik se rađa iz mira kao što se kruh rađa iz brašna."
Krajem srpnja 1936. godine Lorca je stigao u Granadu u Huerta de San Vincente, gdje piše stihove:
"Dvadeset i petog lipnja
otvorio je svoje oči Amargo
i dvadeset i petog kolovoza
legao je da ih sklopi..."
Tako je Federico predvidio datum svoje smrti, pogrješivši za samo pet dana.
A Pablo Neruda je, nekoliko desetljeća nakon Lorcine smrti, pisao:
"Palikuće, ratnici, vukovi uvijek traže pjesnika da ga spale, ubiju, da ga izujedaju....Neki hvalisavi kavgadžija ostavio je na smrt ranjenog Puškina među stablima jednog sjenovitog jutra. Prašnjavi konji su izluđeni galopirali preko beživotnog tijela Petofija. Boreći se protiv rata umro je Byron u Grčkoj. Španjolski su fašisti otpočeli građanski rat ubivši svog najboljeg pjesnika."
Nacionalistička Španjolska je tako pokazala kako uzvik i falangistički slogan generala Astraya: "Dolje intelektualci!" - ma gdje bio izgovoren uvijek na kraju završi s onim: "Živjela Smrt!"
Uzalud je sijedi don Manuel de Falla, jedan od najvećih španjolskih kompozitora i neupitni "vjernik i kršćanin", baš kao vjernik i kršćanin pokušavao izbaviti Lorcu iz ruku "crnih". Jednostavno su mu rekli da se "ne igra svojom glavom". Iako nije bio niti malo "crven" i on je bio u opasnosti. Bio je "inteligencija". A to postaje jako opsano "kada psi polude!. Bilo gdje i bilo kad!
Federico Garcia Lorca, čovjek koji je jedino vjerovao "u Boga i u svoju Majku" ubijen je. "Crni tisak" je ubojstvo čak pokušao pripisati "crvenima"...pa je tako opskurni "Diario de Huelva", povodom njegovog ubojstva, objavio naslov: "Već su se počeli ubijati između sebe". I tako su "crni" opet stavili do znanja gdje Federico po njima spada. Među njihove neprijatelje!
Gotovo četrdeset godina nakon toga Pablo Neruda će napisati: "Ne tražimo misterij, mi smo misterij" - ali isto tako i : "Poezija je pobuna" pa se zato "Pjesnici ne trebaju ljutiti kada ih nazivaju pobunjenicima".
Postoje vremena kada je nužno pobuniti se protiv neljudske zbilje. A pobuna je u tome - da se govori Istina!
I baš stoga će prijatelj Federica Garcie Lorce i Salvadora Allendea, čileanski ambasador u Parizu i nobelovac, Naftali Ricardo Reyes Basoalto, koji od svoje šesnaeste godine koristi pseudonim Pablo Neruda...na samom kraju svog života (koji će se "slomiti" pod barbarskom navalom čileanskih novofašista) napisati:
"Pjesnik koji zna kruh nazivati kruhom a vino vinom opasan je." Opasan je jer ima Istinu u ruci. Jer je govori.
A nije li oduvijek bilo pravo vrijeme za Istinu? Nije li opet stiglo vrijeme za Poeziju?
P.S.
Ovaj tekst posvećen je godišnjicama smrti Pabla Nerude i Federica Garcie Lorce ali i Sanaderovom prošlotjednom poviku: "Ni slučajno ne glasajte za crvene drugove!" Preporučam mu kao lijek da pročita "Tragično osjećanje života" od Miguela de Unamuna, velikog konzervativnog španjolskog mislioca i gospodina, rektora sveučilišta u Salamanci...koji je umro od tuge nakon što je čuo uzvik falangističkog generalisimusa Millana Astraya!
|
