Kada se pojavio underground sa svim popratnim pojavama koje su išle uz njega: drugačije ponašanje, izražavanje i održavanje interpersonalnih veza, drugi stil života itd. – sa svom svojom strukturom, djelovanjem i institucijama koje nisu potpadale pod postojeće i koje su bile naizgled sasvim drugačije od njih i koje su tražile razliku od „ostatka društva“ – ipak, u cijeloj toj izdvojenosti jednog „malog, zasebnog svijeta“, u svoj toj „posebnosti“ nositelji undergriounda i njegovi sljedbenici su ipak živjeli unutar „ustaljenog“ – i utoliko nisu bili „negacija postojećeg“.
Nije li, možda, iza toga stajala duboka rezignacija - rezignacija iz koje će i poslije koje će izbiti bunt 1968. godine, ne samo na nekoj apstraktnoj već konkretnoj, političkoj razini?
Boravak zajedno, bez određenog cilja, u atmosferi bliskosti u underground klubovima kao što je bio čuveni UFO („Unlimited Freak-Out“ ili „Underground Freak-Out“) ili kasnije, više pomodni „Electric Cinema“ ili „Middle Earth“ – bio je izraz traženja novih oblika odnosa i relacija među mladima (i ljudima općenito). Svirala se uglavnom pop-glazba uz pratnju lude igre svjetla i mješavine zvukova koji su se nazivali „psihodeličkim“.
Naravna stvar, javljaju se grupe koje sviraju u tim klubovima i postaju novi idoli mladih. Tu su, prije i iznad svih, izumitelji svjetlosnih efekata, Pink Floyd – koji postaju nositelji i simbol „psihodeličke revolucije“.
Da li je postojala politička orijentacija u tim gibanjima?
Odnos prema političkoj angažiranosti bio je raznolik i kretao se u širokoj lepezi od zahtjeva za sveopćim protivljenjem postojećem Sustavu pa do stava kako se „revolucionarni procesi“ odvijaju nezavisno od društva i van njega – u samom čovjeku – i da se na tome treba i zadržati.
Naravno kako je ovaj drugi stav odgovarao institucijama vlasti i kapitalu koji je kontrolirao industriju vezanu uz glazbu.
Problem droge nikako nije odvojen od ovog problema. Pitanje je tko je odigrao odlučujuću ulogu u širenju droga – naročito vezano uz stav o „revoluciji“ na razini „duha“, kao jedinoj njenoj mogućnosti. Naime, upotreba halucinogenih droga...kasnije LSD-ja i sličnih droga – smatralo se „nužnim“ kako bi se „uzdigao“ i uzvisio taj „unutarnji svijet“ koji se predočava kao „središnje mjesto revolucioniranja pojedinca“.
Massimo Teodori, u vezi s tim, kaže: „Sve trube pop glazbe...upućivale su na oslobađanje ovog ćudesnog svijeta koji je moguće otkriti samo kroz iskustvo stimuliranih putovanja.“
Nije li to bio cilj kontrolora krupnog biznisa i institucija vlasti, ma koliko prividno postojala svakodnevna borba „protiv droge“?
Pojava hippiesa u Americi i njihovog pokreta bio je, na određen način, pokušaj izmirenja nemogućeg:Stuart Hall piše: „Oni žele postiči iskonska stanja kontemplacije uz pomoć najsuvremenijih kemiisjkih sredstava. Pomiriti kruti asketizam kojeg su izabrali u svakodnevnom životu, s bujnim, ugodnim, šarenim „vrtom duha“.
Hippiesi su zanimljivi naročito s razine odbacivanja kršćanske etike temeljene na „odgađanju naslade“. Njihovo iskustvo obuhvaća sve što je na neki način suprotno toj etici – od misticizma do pogleda uprtog u stvarnost, sadašnjost a ne budućnost ili prošlost. Hippiesi, „djeca cvijeća“ koja su dolazila u San Francisco i Village u New Yorku – bili su dio kontrakulture koja je naročito bila oličena u undergroundu koji poslije ljeta 1967. godine.. kada kulminira, polako opada i komercijalizira se upravo u obliku „mode" i „hippie stila“.
Kasniji razvoj rocka u sedamdesetim godinama, kada industrija koja ga prati donosi ogromne profite i kada postaje jasno da iza „prosvjeda“ putem glazbe stoji moćni kapital – koji ga koristi za svoje „oplođivanje“ – mnoge stvari poprimaju sasvim drugačiju diimenziju.
„Univerzalnost“ rock-kulture...univerzalnost „njenog jezika“ za sve mlade svijeta – ujedno je i osnovna pretpostavka za idealno tržište i trgovanje „rock-proizvodima“...kao i za moguće ideologiziranje putem tog tržišta s masom koja je spremna gotovo beskonačno slušati i upijati najrazličitije „poruke“ ukoliko su one plasirane od strane njihovih idola.
Kada tih godina D. Bowie kaže:“Postojeći moral je na obeshrabrujućoj razini i samo jedna ekstremno desnićčarska vlada može tu nešto učiniti...“ onda on „emitira“ sasvim jasnu poruku (koja se lako „politički dešifrira“) pa ma koliko se tu radilo samo o „skretanju pažnje“ (senzacionalizmu i egzibiciji) a ne o (stvarnoj) ideologiji. Jer to, u krajnjoj liniji postaje beznačajno...pošto je osnovni cilj manipulatora sudbinama ljudi da se poruka ubaci u nečije „trezore pamćenja“ i da se kada to zatreba (na razini uslovljenih refleksa) ona aktivira.
D.Kalajić tako tvrdi (upotrebljavajuči veoma „težak“ kategorijalni aparat) kako „sistem kretenizacije rokenrola srozava razinu svijesti svojih vjernika ispod najneophodnije razine efikasbosti.“ Takve teze mogu biti jako upitne – ali ostaje pitanje: „Da li je rock-kultura, osim što je „narodna“ u smislu široke publike koje je konzumira, stvarana na „narodskoj razini“ radi što efikasnijeg prodora u „svijest naroda“ (ovdje – mladih) ?
Nije li cilj institucija vlasti uvjeriti pojedinca kako nije ono što misli i čini, ono što on zbiljski „jest“ – nego da je ono kako on „izgleda“ njegova prava suština – a taj se „izgled“ onda oblikuje i mijenja kako određuju „kontrolori“ i u krajnjoj liniji, KAPITAL koji financira kako modu (i trendove) tako i „glazbeni svijet“ iz kojeg ona najčešće i „dolazi“ ?
Zato upravo zapadni analitičari rock kulture (Kinan) donose sudove poput ovog: „Rock glazba je oduvijek bila zainteresirana (i reprezentirana) za kombinaciju novca, mita i stroja: to trojstvo nikada nije imalo veću dominaciju nad rockom – „dobrovoljna“ diktatura tih elemenata nikada nije bila očitija.“
|
