U početku je evidentno kako pojava jedne takve „kulture“ , određene povezivanjem mladih na do tada nepoznatoj osnovi – u stvari znači pokušaj „izlaza“ iz opće frustracije, i to u vidu otjelotvorenja nekih maglovitih nada, i pokušavanje njihova dosezanja traganjem za kolektivnim identitetom – pošto se identitet pojedinca odavno izgubio negdje u „centralnim memorijama“ totalitarne zajednice gdje je taj identitet sveden na broj, šifru, lozinku (password) ili znak kojima se hrane „trezori pamćenja“ sveobuhvatnog Sustava.
Zanimljivo je kako će pored traganja za tim „kolektivnim identitetom“ istodobno teći naizgled suprotan proces traganja za „osobnim identitetom“ kao i proces postmodernog zahtjeva za bjekstvom iz „društva mase“ (ili, kako bi David Riesman rekao: „usamljene gomile“).
Za omladinu „iz naroda“, za „marginalne“, glazba je postala , preko klubova, pjevača, bandova, masovnih koncerata i sl. – načinj traganja za integracijom nasuprot društva koje ih je objektivno izopčavalo pružajući im zastrašujuću viziju nadoilazećeg SUTRA. Dakle, preko i pomoću glazbe se, na određen način, mladi pokušavaju integrirati nasuprot društvu i institucijama vlasti – a s druge strane upravo to društvo, odnosno njegove institucije vlasti (i kontrole „proizvodnje profita“) usmjeravaju kretanje na razini tog pokušaja integracije mladih kanalizirajući njihov bunt. Oni ga žele pretvoriti u golu fikciju, odnosno (na razne načine) iluziju (privid) njegove realizacije.
Na taj način Sustav nastoji očuvati svoju „neranjivost“ i istovremeno zadovoljiti, na jednoj imaginarnoj razini, potrebu mladih da mu se suprostavljaju .
Najkraće rečeno, cilj Sustava je da pokuša kontrolirati sve što mu stoji nasuprot – nikada se ne „razotkrivajući“ već dajući tom procesu privid realnosti. „Bunt“ ( ma kakav on bio) se nastoji prilagoditi mogućnostima Sustava da ga u najvećoj mjeri, kada ga „obradi“ i usmjeri, podnese bez nekih bitnih posljedica po svoj integritet.
Kada se krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća - među slojevima vezanih uz ova strujanja javlja tendencija „oskrvnjenja“ kulture i vrednota „viših klasa“ – to se zadržava više na razini verbalizma i ekskluzivnosti koja se lako kontrolira od strane institucija – nego što se oblikuje kao realan, organizirani pokret.
Moglo bi se (uvjetno) uspostaviti neke relacije između onog što se nakon prvog svjetskog rata javilo kao pokret nadrealizma i dadaizma kao oblik hotimičnog bjekstva iz „surovog“ neprihvatljivog svijeta – u besmislicu i negiranje svake logičnosti – i ovog perioda nakon drugog svjetskog rata kada se negiranje „propisanih“ vrednota pokušava ostvariti raznim vrstama „bjegova“ iz stvarnosti.
Kao što je dadaizam jednom, kada se pojavio, bio znak prosvjeda protiv „ćorsokaka“ u koji je suvremena civilizacija dovela čovječanstvo: Kao što je i on bio proglasio pobunu protiv svih stega, ali nikada nije uspio postati pokret koji bi ozbiljno „prijetio“ i bio „opasan“ po strukture protiv kojih je nastupao iako je predstavljao pobunu protiv mistifikacija građanskog društva, protiv racionalnog, protiv postojećeg morala i moraliziranja općenito, protiv svih „sustava“, bilo logičkih, etičkih ili estetskih, protiv svih pravila – tako je i određeno kretanje među mladima Zapada krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina poprimilo jedan vid takvog, sličnog „antipokreta“ koji je, u svojoj političkoj verziji, u kasnim šezdesetim godinama, izmaknuvši „kontroli institucija“, organizacija i regulatora sustava – izbio na površinu u vidu „revolucionarne 1968. godine“ kao kataklizmička potvrda povijesne prevladanosti najsvetijih vrednota građanskog društva.
Zanimljivo je kako se 1968. godina odrazila na rock-scenu. Naime, sve do tih zbivanja, tijekom šezdesetih godina, forsirala se jedna kvaziljevičarska orijentacija pop i rock glazbe, da bi nakon opasnih gibanja temelja građanskog društva 1968. godine, kojeg izazivaju mladi, i to u najvećoj mjeri spontano, došlo je do lansiranja novih modela „ljevice“ koja se željela u očima javnog mnijenja kompromitirati povezivanjem s nizom „izopačenih“ i „nenormalnih“ pojava kao što su narkomanija, travestizam itd. Poistovjećivanje „lijevog“ i „nenormalnog“ postaje od tada jedan od osnovnih zadataka „kontrolora“.
Koliko je image nekog rock-idola povezan s manipulacijom ovakvog tipa pokazuje nam najbolje metamorfoza Davida Bowie-a koji je „evoluirao“ od nekadašnjeg idola „lijevog travestizma“ do otvorenog deklariranja „radikalnog desičarstva“ u trenutku kada se, nakon energetske krize i sindikalnih štrajkova, raspoloženje „javnog mnijenja“ u Velikoj Britaniji preorijentira ka desnici.
Ako je dadaizam jednom , na jednoj možda sasvim drugoj razini, dosljedno potpuno okrenuo ljudska shvaćanja protiv svega što se smatralo svetim i nepovredljivim u ljudskom ukusu i shvaćanjima – i ako se nešto slično javilo šezdesetih godina na jednoj široj razini, ipak se dadaizam , na kraju krajeva, pretvorio u pokret relativno izolirane grupe ljudi koja je, u krajnjoj liniji, bila neopasna i nedjelotvorna osim što je, možda, da ironija bude potpuna, zabavljala i „uveseljavala“ jedan krug snobova koji nikako nisu predstavljali „neprijatelje sustava“. Društvena efikasnost bila mu je ravna nuli i utoliko institucionalno kontrolirana. Paralele s današnjim gibanjima u okviru pokreta mladih i nastojanja institucija da ga učine društveno neefikasnim u isto vrijeme „zadovoljavajući“ njegove težnje na jedan lažan, neopasan po Sustav način – i tu su moguće. Nadrealizam je bio protiv logike - ali se i zadržao jedino na tom nivou pa je, stoga, Pierre Naville i mogao uskliknuti: „Naša pobjeda nije došla i nikada neće doći!“
Krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina „intelektualna pobuna“ zahvaća samo ograničen broj avangardnih skupina na Zapadu. S druge strane je, ona opasnija po institucije vlasti, „instiktivna pobuna“ mladih – bazirana na spontanitetu. (A o „pobuni masa“ inspirativno je i zanimljivo, ali iz jedne sasvim druge optike gledanja, pisao španjolski veliki filozof Jose Ortega y Gasset)
Upravo to je period stvaranja i „razvoja“ društva „blagostanja“ pa, „rušilački naboj“ mladih dolazi u sukob s malograđanskom vizijom „sretnog života šutljive većine“.
Upravo zato pokret mladih, pored pokreta nekih uskih krugova intelektualaca, javlja se na razini razvijenog građanskog društva kao „kontrakultura“.
Skupine „rockera“ i „modsa“ u Engleskoj izražavaju bunt protiv tradicionalnog društva – i iako su ove dvije skupine prividno međusobno suprostavljene i neprijateljske jedna prema drugoj (sukob u Brightonu!) i iako su vrlo različite „po stilu“ – ipak ih sjedinjuje i poistovjećuje udaljenost od „svijeta odraslih“ i njihovih (njima nametnutih i odbojnih) pravila.
Težnja da se ostvari identifikacija „nasuprot ostalima“, pa makar i iluzorna – da se po nečemu „razlikuju“, da „nisu isti“ – u stvari je posljedica a v e r z i j e prema „društvu većine“ koja teži blagostanju i spokoju a koja ih, s druge strane, preko institucija vlasti koje podržava, kontrolira i neprijateljski je raspoložena prema njima i to možda baš zbog toga što su „različiti“ u društvu koje ih je naučilo da poštuju jedino uniformnost, kako ideja tako i svega ostalog (Vrlo brzo taj će odnos najjasnije artikulirati grupa Pink Floyd u pjesmi „Another brick in the wall pt.2“ izražavajući to stihovima: „We don't need no education…“)
Totalitarizirana zajednica želi uniformirati ponašanje i psihu. Mašinerija te zajednice koja služi za sveopću kontrolu i filtriranje misli reagira na podražaje na principu „input-output“. Ti podražaji ili impulsi dolaze iz „slobodnog svijeta“ čiju „slobodu“ ona regulira. Najčešće, u okviru građanskog društva, podražaj na koji se uključuje automatski sustav „mašinerije zaštite“ je „negiranje proklamiranih vrijednosti“ – koje osiguravaju kontinuitet Sustavu unutar kojeg se reproducira moć i profit „kontrolora“ (a to znači – njihovo svevlašće).
Iz te shizoidne situacije prividno je najlakše „pobjeći“ uranjanjem u idealizirani sustav „sretnog društva“ čiji potrošački mentalitet na kraju završava samo naizgled apsurdnom činjenicom da konzument (građanin) postaje hrana sveprisutnog Sustava.
Tako „konzument“ i sam, na kraju, biva „konzumiran“!
|
