S pojavom i naglom popularnošću PUNKA koji dolazi, manje - više, iz područja "marginalaca"....iz predgrađa i radničkih četvrti velikih gradova - raste i dosta agresivan glazbeni izraz protivljenju ustaljenim vrijednostima "društva odrasli" i "konzumentskog društva" uopće.
Neki smatraju kako je punk nastao kao "proizvod" alternativnih "disco kuća" koje graniče sa svojevrsnim "disco podzemljem" (ali, kao svojvevsrni kritički . izričaj paralelnog "podzemnog svijeta" koji postoji istovremeno, ali "skriven", sa "svijetom dobro uhranjenih malograđana"). S naraslom popularnošću punka dolazi i do fenomena jagme za vodećim punk grupama koje po svojoj rabijatnoj glazbi (i po svojim rabijatnim nastupima) podsjećaju na rebelistička gibanja mladih "pobunjenih predgrađa" iz pedesetih godina.
To je vrijeme neviđenog uspjeha grupa poput "The Clash", "Sex Pistolsa", "Siouxsie-sa", Sida Viciousa i drugih.
Na prostorima tadašnje Jugoslavije, unutar koje djeluje i hrvatska rock-scena, svoj razvoj započinju grupe poput "Time", "Kameleoni", "Leb i Sol", "Azra", "Haustor", "Film", "Šarlo Akrobata", "Buldožer", "Pankrti", "Idoli"....kao i upečatljiva splitska grupa "Otprilike Ovako" i neki drugi. Od svih njih daleko najdublji trag ostavit će neprolazna "Azra" i jedinstvena osobnost Johnny-ja Štulića. "Azra" je predstavljala i predstavlja specifičan fenomen koji i danas živi na način kako ni jedna druga grupa s ovih prostora nije nikada živjela.
U našim je okvirima rock-glazba ponekad samo vibrirala na razini imitacije ili "modnog importa" onoga što se dešavalo na Zapadu - ali je isto tako vrlo brzo stekla neke svoje autonomne i autohtone karakteristike.
Kasniji tijek zbivanja u području "kulture mladih" nosit će i neke negativne pojave od kojih je i nas ppogodio problem droge koji se može ali i ne mora usko vezivati uz nove tipove i oblike "druženja" i izražavanja mladih - pošto se , u biti, radi o starom problemu koji se kod nas prelamao ranije više kroz problem ("tradicionalnog") alkoholizma (nevezano uz mladalačke skupine) a manje uz narkomaniju (koja je bila rezervirana za prostore "elitne estrade" i dijelove ekstravagandne "umjetnosti").
Velike zarade i svijet kriminalnog podzemlja pružaju svoje prste i prema ovim područjima. Zato nije slučajno da je tih godina jedan pripadnik gangsterskog i ljudskog podzemlja, šef ekipe plačenih ubojica koja je djelovala na Floridi, u intervjuu pariškom "Mondu" ustvrdio: "Da. Droga ili glazba, sve je to ogroman gangsterski klan."
Sve ove komponente rock-kulture nisu njegova suština...nego dio "općeg okvira življenja" u Svijetu kakav se izgradio u dvadesetom i evo početkom dvadesetiprvog stoljeća. Mašinerija profiterske, s jedne, i ideologijske obrade - s druge strane, samo su neki od složenih segmenata onoga što se javljalo i u "kontrakulturi" pa tako i u "rock.kulturi".Sveprisutna politička zajednica i "zajednica novca" - od kojih svaka od njih ima pretenzije božanske univerzalnosti i sveprisutnosti (globalizacije) ćesto su dovodile do bezizlaznih i otuđuijućih (obezljuđenih) situacija. Zato "izmicanje" ispod krakova te suvremene "hobotnice profita" i "manipulacije" postaje jedan od osnovnih preduvjeta Slobode, pa tako i "slobode stvaralaštva", slobode kreativnosti i individualnosti.
U određenoj mjeri, neovisnost rock-stvaratelja tako postaje ovisna o njihovoj izuzetosti od te sveprisutne velikobratovske mašinerije.
Neovisnost, umjetnička i ljudska, je zato vezana jedino uz one iz ovog Svijeta koji u rocku i preko njega ne traže "put do zvijezda" već jednostavno pogodan način da izraze ono što nose u sebi...da nam nešto kažu a ne da nas modeliraju, naravno, samo uz pretpostavku da to već sami nisu u tolikoj mjeri da im je iz toga kruga nemoguće vani - pošto se više ne radi o svjesnom nego nego o podsvjesnom procesu.
A kada bih na trenutak stavio u zagrade onaj dio rock-kulture i rock-glazbe kojem nepovratno pripadam i kada ne bih slušao grupe u rasponu od "Family" i "Canned Heat" pa do svih onih koje u sebi nose nostalgiju vremenanegdje do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća...onda bih opet, u novim "naletima" rock-kulture i rock-stvaralaštva ili onog što neki već nazivaju "postrockom", imao i te kako što slušati uz veliko zadovoljstvo - počev od "Pixiesa", Elliota Smitha (koji se, nažalost, nedavno ubio), "Queens of The Stone Age", islanđana "Sigur Ros" (tipični "postrockeri"), kanađana "Godspeed You ! Black Emperor" i "The Shins", pa do "Tool" (koji su prošli ponedjeljak svirali i u Zagrebu) i već pomalo pomodnog "Manu Chao".
Jer, što mi pričali da pričali, "Rock goes on"!
The End
|
