Pojava „kontrakulture mladih“ direktno je vezana uz razvoj glazbenog svijeta koji je pospješio rastuću identifikaciju. Mladi početkom šezdesetih godina prihvaćaju svoj univerzalni način izražavanja , svoje „idole“, „način života“, odjeću, svoj jezik itd. Na određen način doživljavaju (nasuprot „službene uniformnosti“, na svoj nonkonformistički način )specifičnu „uniformnost“ kojoj je temelj u identifikaciji nasuprot važećih društvenih normi.
U pospješivanju povezivanja i identifikacije „Beatlesi“ su ostali najveći simbol tog procesa – bez obzira na pokušaj „pozadinskog manipuliranja“ njihovom „misijom“. Zanimljivo je da upravo „Beatlesi“ označavaju i prihvaćanje jednog novog ponašanja mladih, u smislu sljedbenika „njihovog kulta“. Oštrica „pobune mladih“ ipak se stalno otupljuje. Nuttal smatra da su „Beatlesi“: „bili i ostali najveći pojedinačni katalizatori cjelokupnog ubrzanog razvoja subkulture.“ Ali, što je veoma zanimljivo: „Svijet pop glazbe lišili su njegova nasilja, njegove neznalačke samosvijesti...“
Što postaje zadatak glazbe? Koje težnje vode „stvaratelja“ k finalnom proizvodu? Što je postao kriterij umjetnosti u rocku?
John Landau kaže: „Za mene je kriterij umjetničkog u rocku mogućnost glazbenika da kreira vlastiti, skoro privatan univerzum i da ga potpuno izrazi.“ „Privatna vizija svijeta“ tu se javlja kao temelj i bit izražavanja umjetničke kreativnosti – ali i kao jasan stav naspram društvenog angažmana pojedinca. S druge strane, Landau smatra kako glazbenici nisu novi proroci i da im zadatak nije „propovijed“ (bilo koje vrste). U tim stavovima odražava se odbacivanje ideologizacije rocka – ali, naravno, ideologizacija i nije svjestan nego (ukoliko do nje dođe) prije svega: podsvjestan proces. To znači da onaj koji je u funkciji ideologizacije ili indoktrinacije ne smije (i nije) svjestan svoje zbiljske uloge jer je (i sam) manipuliran.
Simon Frith zaključuje kako je rock „glazba za mlade“ – ali da ona u sebi ne nosi nikakvu „posebnu poruku“. Takav pogled zanemaruje činjenicu kako se i rock (kao glazbeni i umjetnički izričaj) zasniva na „poruci“ kao specifičnom obliku komunikacije između jednog čovjeka ili manje grupe ljudi i njihovih „sljedbenika“ – mase, koja je spremna da ih „sluša“ (idealno-tipski gledano to je klasičan model mogućeg manipulativnog odnosa). Upravo u rocku dolazi do izražaja taj veoma bitan (inače teško uspostavljiv) odnos povjerenja (između onog koji odašilje poruku i onih koji je konzumiraju unaprijed mu „vjerujući“ i prihvačajući njen sadržaj –pa ma kakav on bio). Tako se u ovoj vrsti glazbe uspostavlja idealan odnos izmedju Rock-zvijezde i Publike, Lidera i Mase, Vođe i Sljedbenika.
Čitav stil života mladih bazira se koliko na samostalnosti i samoniklosti (što je teško tvrditi u današnjoj potrošačkoj zajednici gdje moda obuhvaća, zbog velikih profita, sve – pretvarajući i neke „izvorne stvari“ u pomodnost) toliko i na nekim odrednicama koje ukazuju na direktno manipuliranje mnogo toga „izvana“ u sam „pokret“.
Nije li i „seksualna revolucija“ samo nadomjestak za „onu pravu“? Da li je veza rocka s „free sexom“ izmanipulirana?
Robert Christgau smatra da je upravo „seksualna energija“ kanalizirana zajedno s „energijom rocka“u jedan, u krajnjoj liniji, kontrolirani „life-style“ za kojeg je malo vjerojatno da če biti bilo kakva pretpostavka „revolucioniranja zbilje“ – već će prije apsorbirati, progutati na određen način, potencijalnu „revolucionarnu energiju“ mladih.
Kada se lipnja 1965. Godine u Londonu u dvorani Albert Halla održava prva manifestacija – happening u trajanju od četiri sata , nazvana Poetry Visitation Accidentaly Happening Curnally, možemo to smatrati pojavom nečeg što će odigrati značajnu ulogu u slijedećim godinama i biti poznato pod imenom u n d e r g r o u n d .
Na određen način, pojava undergrounda kao netradicionalnog umjetničkog izraza označit će i karakterizirati ono ono što će se tada nazvati „ a l t e r n a t i v n o m - k u l t u r o m “. U prvi plan, kao veza raznih faza „kontrakulture“ izbija ličnost Alena Ginzberga.
Naime, postojala je jedna nit koja je povezivala (kao logična veza) uski avangardni književni pokret beatnika s pojavom engleskog undergrounda sredinom šezdesetih godina, pa do masovnog pokreta hippiesa s obje strane Atlantika – do spajanja egzinstencijalne pobune u SAD i pojave nečeg što će imati duboko značenje u kasnim šezdesetim godinama – a to je POLITIČKI POKRET UOBLIČEN U AKCIJU.
Mladi koji su bili vezani uz underground nisu više isključivo mladi iz marginalnih područja (koji su u vidu „tedibojsa“, „modsa“ ili „rockera“ proizišli iz „pobune predgrađa“) već su to mladi koji dolaze kako iz redova radničke klase tako i srednjih slojeva u kojima dolazi do „pucanja“, razbijanja „idile obitelji“ – iz kojeg kruga dolaze mladi ogorčeni kretenizmom i zaglupljenošću malograđanske snobovske sredine iz koje su potekli. Oni stoje nasuprot šablonizirane matrice života u njoj – tražeči grozničavo kako mogućnost vlastitog izražavanja tako i mogućnost a k t i v n o g odnosa prema Svijetu.
Neke analize zato govore kako su „Beatlesi“ značajniji kao „katalizatori i popularizatori pop glazbe“ nego kao „stvaratelji te glazbe“ ( „La musique „pop“ contre toute institution“ – „Le Mond“ 25. 03. 1971.g.). S druge strane, nema nikakve sumnje kako su „Beatlesi“stvorili pretpostavke niza pojava u tom vremenu, pa tako i onoga što će se nazvati p s i h o d e l i k o m (prema grčkom: „duh koji se javlja“) i to stoga što su usavršili tehniku pop glazbe i iskoristili do krajnosti tehničke mogućnosti zvuka i elektronskih instrumenata tog vremena. Osim toga, uvode i neke druge važne elemente o kojima smo već govoril (a koje spominje i Massimo Teodori u svom „Historijatu novih ljevica u Evropi“) – a to je prije svih „Istok“, njegovi ritmovi, sitar, halucinogene droge itd.
Koja je moguća pozadina toga? Da li stoji teza Garry Alena da bi: „Bez pomoći medija establishmenta Beatlesi...i danas lupali po raštimanim gitarama u nekom podrumu Liverpoola...“ Da li stoji njegova teza da bi: „bez medija establishmenta , LSD...bila samo tri bezvezna slova abecede za većinu ljudi...“ da li se droga namjerno „ubacuje“ među mlade – i tko sve to kontrolira? Da li je G. Alen u pravu kada savjetuje: „Naši tinejdžeri bi dobro učinili da se upitaju: zašto establishment financira one koji tvrde da zahtjevaju promjenu sustava...?“
Post je objavljen 04.09.2007. u 07:34 sati.