Ukradeni mlinovi i ukradena srca

29.01.2016.

Nažalost, ne može svaki post na blogu biti o lijepim stvarima kao što su izleti na planinu. Zato je možda i promjena dizajna bila kontraindikativna s obzirom na moje namjere. Mislio sam vratiti natrag crnu pozadinu jer takva je i naša realnost. Tu i tamo na internetu pročitam neki članak o istraživanjima psihologa i raznih stručnjaka za međuljudske odnose. Imam svojevrsni interes za te teme, a nekad sam na ovom blogu znao i detaljno analizirati nelogičnosti u takvim člancima. Netko bi rekao da sam gubio vrijeme i možda potencijal, ali zabavljalo me. Trebaš nekad iz čistog gušta napisati nešto, a i pomalo otpustiti paru iz ventila - nisu svi tekstovi vrhunski i nećeš za svakoga dobiti pljesak, ali to nije ni bitno ako to nije tvoj cilj. Svakako, čovjek treba biti nagrađen za svoj trud! To me vraća na nedavnu, prekratku, raspravu o volontiranju i nagradama koje ta aktivnost moguće donosi. No, pustit ćemo to zasad. Jedan od spomenutih članaka je govorio o istraživanju koje je pokazalo da imaju više uspjeha ljudi koji su više okrenuti prema budućnosti za razliku od onih koji stalno okreću svoju glavu na prošle događaje. Nemam ništa posebno za reći u vezi tih saznanja, ali se pomalo pitam kako bi, uz sadašnje stanje, mogli gledati u budućnost i biti optimistični.

Situacija je u biti ostala ista. Slušamo po medijima o različitim aferama koje potresaju sadašnju vladu i to je neka vrsta zabave za narod. Već nam sad, na početku svog mandata, daju igara, a kruha ako se nađe.
Problematično je jedino to što će na kraju od svih tih prepucavanja najviše ispaštati baš oni koji su birali ili ne birali ljude - vladajuće, oporbu - stvarno je postalo nebitno kad su svi manje-više isti.
Natezanje oko nevažnih pitanja par dana? S pravom se neki pitaju kako će se donositi odluke o mnogo važnijim pitanjima. Ono što mi se činilo pozitivno je to što je ova vlada svojevrsni eksperiment, no nažalost ulog je u ovoj stvari prevelik (prosperitet ili nazadovanje naroda) pa možda to i nije stvar za pohvaliti se. Da je treći igrač, vladotvorni element, odlučio otići malo, prividno, lijevo - bilo bi sasvim isto. Lica bi svakako bila drugačija, ali na nekim ministarskim stolicama bi opet gledali ljude koji prije nisu imali veze s politikom. Eksperti za svoja područja, ali s nikakvim iskustvom u igri laži i pretvaranja koje su, čini se, osnovne karakteristike koje vam uz želju za moć trebaju da bi bili "dobar" političar. Krasan je to društveni eksperiment i vidjet ćemo kako će to sve skupa ispasti.


Intervjuirali su jučer za Dnevnik nekog dečka koji je talentiran za informatiku. Hrvatska mu ne nudi vrhunsko obrazovanje u njegovom interesnom polju pa će na studij van, ali će se svakako vratiti kad dobi diplomu. Ne želi napustiti državu. Baš sam nekako u tom trenutku pomislio kako bi riječ "domovina" tu puno bolje sjela. Možda to samo retor i obmanjivač u meni progovara. To je samo jedan primjer kojega snimaju za televiziju, a koliko ih ima samo koji si samo misle svoje i jednostavno odu. Čini se da bolji studij nije jedini razlog zašto mladi odlaze. Radi se dakako o novcima - sjajnim papirima koji otvaraju sva vrata u današnjem svijetu. Koliko je to samo tragično, toliko je i sasvim prihvatljivo sredstvo u borbi protiv izgubljenosti (a mladi znaju najbolje, barem u jednom periodu mladosti, koliko je samo lako biti izgubljen). Barem znaš u kojem smjeru moraš ići ako želiš otvoriti većinu vrata u životu. Da, uvijek tu postoje ljubav, prijateljstvo, obitelj i druge stvari koje se ne mogu kupiti zlatnim dukatima. No, priča koju sam slušao kao dječarac, a koju mi je pričao moj otac, o onim povučenijim dečkima koje popularno danas zovu šmokljanima (eng. nerd, geek) nekako zvuči čudno kad ju na taj način razmotrim. Ti dečki su hodali okolo sa knjigama, zvali su ih štreberima i općenito se nitko nije s njima družio osim onih koji su bili isto takvi. Možda je to govorilo nešto o mojoj inteligenciji, ali meni je uz čitanje knjiga bilo bitno da fasciniram djevojke i da one žele biti u mojem društvu, ali i ne samo to. Gledajući unatrag (koliko god to možda onemogućilo moj budući uspjeh - hoho), vidim sve svoje greške, ali mogu priznati da mi je išlo prilično dobro. Našao sam put do mnogih srca i uvijek bio okružen s mnogo ljudi. Sposobnost koju ni danas nisam do kraja izgubio kad se samo malo potrudim. No, da ne izgubim iz traga priču o usamljenicima koji su obično briljirali u školi! Po riječima mog oca, ti će dečki jednog dana voziti ferrarije ili neke druge brze i poželjne aute te će biti okruženi s djevojkama više nego "mi - huligani koji ne učimo". Mi možda imamo sad, ali oni će imati kasnije. Kad malo bolje razmislim: nije to bila baš poticajna priča. Hormoni ti rade na maksimumu, a ti se moraš prisiliti da čitaš i štrebaš o svemu i svačemu. Interesi su se do danas promijenili, ali situacija je otprilike ostala ista. Kako god bilo, moja nedoumica je ovakva:

Je li ta priča zapravo bila jedan dobar uvod u kapitalistički sistem? Poenta je bila skrenuti mlade i divlje misli s djevojaka i njihovih propupalih tijela na knjige i učenje. Mučilo me to, naravno, već i prije te sam pisao ovdje o tome. Mi smo bili dječarci koji su znali što su znali i neki su jednostavno imali bolje društvene sposobnosti (social skills) te su možda po nekim izvrnutim kriterijima bili izgledom primamljiviji. Jesu li u biti ti šmokljani današnji kapitalistički moguli koji voze brze aute i okruženi su zgodnim ženama? Mene bi brinulo kad bi postojala mogućnost da ono što zovem ljubav i nije zapravo to što obično mislimo kad kažemo tu uzvišenu riječ.
Svakako, obrazovanje je bitno i nije ovo pokušaj da nekog odvučem s tog puta; samo razmišljam koliko je s jedne strane imati novac dobro, a s druge i dosta problematično. Kao da to što imamo puno novaca može zamagliti neke stvari oko nas. Ako je naš novčanik debeli toliko da se skoro raspada, koliko možemo biti sigurni u motive ljudi koji se nalaze oko nas? No, je li to uopće bitno jednom kad imaš toliko novaca da ne moraš više o ničemu misliti do kraja svog (ne)sretnog života? Što je laž kao koncept za ljude koji imaju brdo novaca? U sistemu u kojem jednoj stvari daješ toliko moći, postaje upitno koliko uopće pravila vrijede za one koji tu stvar imaju.


Običan čovjek (bez neke namjere da netko bude povrijeđen) si može objasniti da se treba veseliti malim stvarima. Čak i idealist se mora držati ponekad te postavke jer nekad to znači korak dalje od ponora paranoje i ludila. Nekad je 14 golova prednosti pred drugom momčadi dovoljno da budeš sretan. Neku večer sam slušao iz susjedove sobe urlike za svaki gol koji smo postigli. Urlala je i naša predsjednica koja je, po mišljenju nekih medija, razlog zašto su naši protivnici bili dodatno utučeni. Njihovi političari to ne prate tako žustro. Predlažem da predsjednica (ili njezine dvojnice) uvijek prati našu momčad pa da opet polučimo ovakve kolosalne rezultate.


I znaj da nikad ne uživam
Samo to zamišljam
Da sam izvan vremena
Da sam vođa plemena

Shvatio sam da te aktivnosti koje uključuju puno ljudi baš i nisu za mene. Na utakmicama nikad nisam bio jer ne pratim sport općenito, a osjećaj stisnutih sardina sam dobio mnogo puta u tramvaju. Uvijek sam se bolje osjećao dok sam sam ili u manjem društvu radio stvari koje volim. Podsjetio me možda na to i moj susjed koji je tako sam slavio dok su drugi bili u kafiću s ekipom i točili hektolitre pive. Možda je i on sam točio, ali nije bio toliko tužan što je sam. Prilikom pisanja zadnjeg članka o planinarenju na stranicama VAKUUM-a (Saveza mladih za mlade grada Varaždina), moj dobar prijatelj je dao izjavu u kojoj je na kraju rekao da ne preporuča ljudima planinarenje jer ne voli gužve na planinama. Bilo je nadasve humoristično jer je cilj ciklusa tih članaka populariziranje planinarenja među mladima, ali i starijima. Toliko sam oduševljen dok nas par entuzijasta hoda po tim krasnim šumama i vrhuncima, ali moram priznati da se na neki način zgražam kad pomislim da će u nedjelju na organiziranom izletu biti barem 30 ljudi. Unaprijed razmišljajući (što je dobro za moju budućnost - ohoho) o tome što ću napisati u vezi našeg nedjeljnog izleta, osjećam neku vrstu uznemirenosti. Ne znam što ću napisati i nekako se ne osjećam entuzijastično u vezi toga.

Je li rijetko ono što stvarno vrijedi? Vrijede li mi više prazni vrhunci nego oni na kojima su ljudi?
Progovara li to vuk samotnjak u meni? Snow? Jesi to ti?


Oznake: svrha bloga

Mali Rudra na padinama Sljemena

22.01.2016.

Jučer smo imali priliku planinariti po Sljemenu. Našli smo se u Zagrebu zbog poslovnih razloga i odlučili usred tjedna pokloniti se planini. Par prijatelja iz Zagreba (što smatram velikom brojkom za popularnost planinarenja među mladima - pogotovo u velikom gradu, po našim mjerilima, kao što je Zagreb) me uvijek pita kad ćemo na Sljeme. Ne sjećam se kad smo točno zadnji puta bili, ali jednom prije je jedna jesenska slika završila na naslovnici blog.hr-a! Maja i ja smo išli ovaj put sami, a kad malo zatopli i kad će biti prilike, otići ćemo u većem broju.


Iskobeljali smo se iz stana negdje oko 07:45. Trebalo je prvo odmeditirati, naravno, a onda nas je malo svladavao umor jer smo prijašnji dan (većinom ja) hodali po dućanima u potrazi za planinarskom opremom. To je posebna priča s kojom vas sad neću zamarati, ali svakako je vrijedno spomenuti u kojem dućanu ima što i vrijedi li ta roba ili ne. Mrski dio puta je onaj koji morate proći tramvajem. Od Jaruna do Mihaljevca ima dosta, a potrebno je i barem jednom presjedati. Taktički sat kaže da smo uspon započeli skoro točno u 9:00. Prošlo je dovoljno vremena da ja zaboravim sve što sam naučio o planinarskim stazama na Sljemenu. Tzv. planinskim tramvajem (broj 15) smo jednostavno otišli do zadnje stanice (Dolje) i pratili oznake. Ono što mi se prvo uvijek dogodi, namjerno ili nenamjerno, je da promašim tunel. Zadnji put smo moj prijatelj Boris i ja uopće promašili stazu - skrenuli smo s glavne staze na neku gdje su nedavno krčili šumu. Sve bi to bilo u redu da nije bio početak ljetnih paklenih vrućina i da je bilo drveća koje bi nas štitilo od naše zvijezde.
Za Sljeme je karakteristično da ima puno malih raskrižja i odvojaka koji uvijek pomalo vode dalje od glavne staze (ako se tako neka od njih može nazvati). Uvijek je najmudrije slijediti markacije i ne možete mnogo pogriješiti. Naravno, ako ste avanturistički nastrojeni onda je praćenje markacija vjerojatno dosadno.

Osim što sam promašio tunel i na jednom dijelu odabrao krivi odvojak te nas tako odveo po serpentinastoj cesti (koja je slična onom užasu na Ivanščici koji počinje kod Žganog vina), sve ostalo je išlo prilično glatko i po planu. Dapače, odveo sam Maju do tzv. katakombi koje se nalaze blizu početka uspona. Boris mi je to jednom pokazao i ispričao svakakve priče o tom mjestu pa sam rado tu zanimljivost podijelio sa svojom suputnicom. Netko je bio šaljivdžija pa je postavio reflektirajući element na ulazu u katakombe - na dovoljnoj udaljenosti da ga obični blic na fotiću zahvati! Priznajem da sam malo dulje gledao u tu sliku dok sam ju uslikao.


Došli smo prvo do planinarskog doma Runolist, a onda samo nastavili prema vrhu. Asfaltirana cesta vodi do vrha pa nije čudo da su se po putu nakalemili i ugostiteljski objekti. Nema ništa lošeg u tome, naravno. Vjerujem i nadam se da ti ljudi znaju da su na planini i da treba biti posebno oprezan s otpadom koji stvaraju. Kao što mi nije jasan quad na vrhu Ivanščice, tako mi nisu ni jasni ljudi koji kažu da su bili na Sljemenu, a dovezli su se autima do jednog od restorana i tamo dodatno prikupljali kalorije. Možda je stvar u meni, ali nekako mi to ukida svrhu planine i planinarenja, a definitivno smanjuje doživljaj koji priroda i planina nude. Ne skrivam to! Kad vidim ljude koji autima idu do vrha, pomislim: "Vidi ove slabiće!" No, možda je to malo pregrubo s obzirom da se na vrhu Sljemena može i skijati. Zapravo su jučer skijaši i snowboarderi bili najzastupljenija skupina. Sreli smo samo jednog planinara po putu do vrha - neki uređeni starac kojemu je samo crveni McKinley ruksak narušavao kamuflažu. Prešišao je nas mlade nade i izgubio se negdje u zavojima ceste.

Činovnička livada je mjesto na kojem smo pojeli sendviče i malo promatrali skijaše. Djeca su učila, a oni iskusniji su jurili niz stazu. Maja je izrazila želju da jednom pokušamo skijati, a ja ću probati biti otvoren koliko god mogu - priznajem da su mi draže moje noge čvrsto na tlu u sigurnim planinarskim cipelama. Nakon odmora kod planinarske kuće Junac (968m) i kluba Brđana, krenuli smo prema vrhu za koji knjige kažu da stoji ponosno na 1033m. Sat je rekao 1040m, ali pustit ćemo i tehnologiju da pogrješi i nećemo preispitivati planinare i planinu kad već preispitujemo gotovo sve one u nizini. Od činovničke livade do vrha nema puno, ali smo po putu morali preskočiti drvenu ogradu koja je valjda tu postavljena da bi spriječila ljude da u sezoni skijanja ulaze sa stražnje strane. Ta ograda i nije najbolje rješenje jer direktno prekida put koji ima planinarsku oznaku. Na vrhu je moja suputnica popila kavu, a ja sam morao isprobati pivo. Istina, pivo koje sam pio već mnogo puta, ali pivo na planini je nešto sasvim drugo. No, moj požirak se profinjuje i polako definiram uvjete "savršenog" piva. Mogu reći da polako isključujem zimu i hladno vrijeme kao doba idealno za pronalazak tog svetog grala svih pivopija. Planinarenje tokom kasnijeg proljeća, ljeta i jeseni se čini kao bolji kandidati. Istraživanje još u svakom slučaju nije gotovo! Možda je korisno spomenuti da se i po zimi mora piti puno tekućine tokom planinarenja iako imamo osjećaj kao da nismo žedni. Hidratacija je jako bitna i ljudi ne dehidriraju samo po ljeti!

Spustili smo se direktno s vrha prateći planinarske oznake. Mapa koju prilažem uz ovaj post će u uvelike razjasniti stvari o stazama kojima smo išli. Naime, ne znam imaju li te sve staze neko ime i kako ih iskusniji na ovom području zovu. Skijaši koriste umjetni snijeg, a onaj prirodni se počeo ukazivati negdje nakon 750-800m. Tokom spusta smo vidjeli jednu stariju ženu koja je opremljena do zuba išla prema vrhu. No, ono što me do kraja oborilo s nogu, kad već nisam još uvijek sreo planinu koja bi to učinila, je prizor jednog crnog francuskog bulldoga koji je pokorno pratio svojeg gazdu. S njima je bio i jedan mlađi, nestašniji pas koji je vrludao okolo, ali ovaj bulldog je ponosno koračao uz gazdu. Činilo se kao da on zna da je na posebnu hvalu svojoj pasmini! Nažalost, francuski bulldozi su umjetno stvorena pasmina koja ima jako puno zdravstvenih problema od kojih je najvidljivija njihova izrazito spljoštena njuška. Mnogi umru pri porodu, a da bi do toga uopće došlo - potrebna je umjetna oplodnja jer mužjaci imaju preslabe zadnje noge pa ne mogu naskočiti na ženku. No, proklet bio ako ovaj mali crni junak nije bio manje zadihan od mene! Nikakav zvuk hrgljenja ni teškog disanja! Da budem siguran, pitao sam njegovog gazdu može li mali gore. Odgovorio je: "Ja ga ništa ne pitam, a on samo ide." To mi je bilo sasvim dovoljno da ostanem očaran do kraja spusta. Znači moguće je... jednog dana!

Naznake civilizacije su se počele ukazivati i ranije, a do kraja smo bili raz-očarani kad smo došli jednu ili dvije stanice prije Dolja. Stara petnaestica je već dolazila i uskočili smo u nju. Mislim da me zamaraju više te vožnje u tramvajima nego samo penjanje na vrh. No, to je cijena koju smo trebali platiti da bi proveli jedno lijepo jutro na planini. Jasno je zašto je Sljeme omiljeno mjesto za izletnike. Zagrebčani mogu biti ponosni što im je Medvednica na samom dlanu.




Ukupna udaljenost: 15.12 km
Vrijeme: 3 h 57 min
Brzina prolaska rute: avg 15:42 min/km, max. 09:31 min/km
Maksimalna visina: zabilježeno 1040 m (službeno 1033 m)
Potrošeno: cca 3 080 cal





Oznake: Sljeme, planinarenje, 1033m, Rudi

Tišina u snovima

16.01.2016.

Proteklih dana imam prilično intenzivne snove i u njima se pojavljuju neki ljudi s kojima nikad nisam imao puno posla. Tu su i oni s kojima sam imao posla, ali više nemam. Priča kao da se nastavlja pa onda moram osobi iz drugog sna prepričavati što se dogodilo u prvom snu i kakve to veze ima s njom.
Nije to ništa posebno, rekli bi. Ljudi svašta sanjaju, a ja ni nisam jedan od onih koji bi vjerovali da postoje nekakva posebna značenja u tome.
Doduše, shvatio sam jednu zanimljivu činjenicu koja mi dosad nikad nije pala na pamet.

Ne znam jesam li ikad čuo svoj glas u snovima i govorim li uopće u snovima. Ne sjećam se kad sam urlao jer sam padao u neki ponor ili ispuštao bilo kakve zvukove tokom umiranja ili seksualnog čina.

Sutra je opet vrijeme za planinu, a čini se da će vremenske prilike biti sasvim prihvatljive. Snijega opet ipak nije bilo, a na vjetar uz niske temperature smo naviknuti. Ham Pokojec je dosta popularno izletište kao i Grebengrad. Sjećam se da smo išli tamo kad sam bio mali, a moj teček nas je upozoravao da ipak ne idemo do vrha (Ham) da se ne bi umorili. Valjda zato jer smo imali kratke noge kao Hobbiti. Zapravo smo mnogo hodali po prirodi dok sam bio dječak. Bila su to izletišta, ali pokazivao sam od malih nogu afinitet za otvorene prostore. S godinama je došlo i to nešto osvajačko/natjecateljsko što ne smatram nužno lošim - čovjek bi se trebao uvijek natjecati sa samim sobom barem jer je to način da se oštrica ne zatupi. Postoji bezbroj priča, a u koju sam se osobno uvjerio, o tome kako neki vrsni ljudi znaju stagnirati u nekoj aktivnosti jer okolina nije previše poticajna. Nadmoćan si i kralj svog sela tako dugo dok ne sretneš nekog iz drugog sela ili, ne daj Bože, grada.

I went to the big town
Where there is a lot of sound
From the jungle to the city
Looking for a bigger crown
So I play my boogie
For the people of big city
But they don't go crazy
When I'm bangin' in my boogie


Ne sjećam se kad sam zadnji puta kopi/pejstao neke lirikse u post na blogu. Češljam ponekad arhivom pa vidim da je to prije bilo jako popularno.
Cijenim sve mlade ljude koji se odluče izražavati putem pisanja na blogu jer se danas nude neke brže opcije (npr. instagrami i fejsbuci) do "slave" za koje je potrebno puno manje truda. Istina, treba određena količina živaca za preživjeti razdoblja u kojima nema nikakvih komentara - a ja sam živio uglavnom u takvim razdobljima - ali na kraju se možda sve to skupa i isplati kad možeš vidjeti sve što si pisao kao nadobudni klinac. Okej, nadobudnost je i dalje ostala.

Bio sam danas s ekipom iz benda na pivi u lokalnoj birtiji. Bio je koji sat nakon podneva pa nije bilo onih neugodnih likova koji samo dođu do vas i počnu pričati svašta. Tako je neki dan, u istom tom kafiću u kojeg smo zalutali u zadnje vrijeme samo zato jer je najbliže, došao neki tip koji je počeo priču o tome kako smo mi pravi ljudi, a on je đubre i gamad. Teško je takvom čovjeku bilo što reći, a vjerujem da su se moje riječi utjehe možda mogli protumačiti kao sarkazam iako to iskreno ni nije bio sarkazam. Ponekad iz mene pršti taj silni nauč(e)ni humanizam pa govorim ljudima da će sve biti dobro. Dijete mu je navodno u Njemačkoj, a on je, tko zna iz kojih razloga, ostao ovdje. Da se razumijemo, to je lokalna birtija u kojoj konobaricu primaju za guzicu kad radi, a konobari muškog spola rade samo tokom dana. To je okupljalište lokalnih dečki koji traže utjehu u čaši iz svakakvih razloga. Ništa veliko ne možeš od takvih mjesta očekivati, a ja ni inače ne očekujem puno od birtija. Pivnice su nešto sasvim drugo.

No, bilo je ovaj put baš lijepo jer sam bio u pravom društvu. Počeli smo s međuljudskim odnosima, ali je kasnije to sve transcendiralo u teorije o svemiru i budućnosti. Jednostavno volim dok rasprava sama sebi utire put. Žao mi je jedino što naš bivši pjevač i sadašnji gitarist, moj dragi dugogodišnji prijatelj (a sam život zna da je malo onih pravih ostalo) Vinko kojeg nekad nazivaju i captain Slow, ne živi bliže (Veleškovec) pa ne možemo češće na takva druženja.
No, to ih na kraju čini samo vrijednijima kad se dogode. Toliko smo se zapričali da je čovjek skoro zakasnio na vlak.

Pričajući s drugim dobrim prijateljem preko Facebooka (za to valjda služi ta sva silna tehnologija), shvaćam da je subota i da je 21:00. To znači da su namirisani mladići već u lovu na, kako bi jedan drugi prijatelj rekao, picice. One pak su ukrašene šarenim perjem i barem deset centimetara iznad zemlje. Ne u oblacima. To ipak ne. Idealisti i usamljenici ostaju kod kuće i čitaju knjige, gledaju filmove ili slušaju nekakvu mirnu glazbu. A što mi točno radimo?
Spremamo se psihički i fizički za sutrašnji odlazak u prirodu. Nikad zapravo nisam shvaćao ljude koji sami sebe žale iako sam mnogo puta i sam duboko među njihovim redovima. Uvijek postoji neki razlog s kojim se čovjek može opravdati. Zašto si ostao kod kuće u subotu? Pa mlad si... nadajmo se, zbog picica, da si i funkcionalan. Ima toliko stvari koje možete reći takvim ljudima. Pa ajmo onda samo to pustiti na tome da se pripremamo psihički i fizički za odlazak u prirodu!


A što vi radite subotom navečer?


Ne mogu vjerovati da sam završio post na taj način, ali jesam. Da, jesam.


Oznake: subota, domaće sočne priče, stari dobri blog

10 za rodni kraj

13.01.2016.

Porijeklom sam jedan od prinčeva Kneginca iako sam rođen u rodilištu grada Varaždina. Neki su samo 20 dana kasnije morali bježati preko mosta, ali u mojem slučaju je sve bilo jasno. Naši preci navodno dolaze sve iz Norveške pa preko Mađarske (trbuhom za kruhom iako to danas ne bi bilo logično s obzirom koliko je Norveška napredna zemlja), ali djed je definitivno iz Kneginca. Prošao sam danas na svom hodočašću pokraj njegove rodne kuće. Unutra su bili neki drugi nepoznati ljudi, a načuo sam da je sadašnji vlasnik poznatiji nogometaš koji vozi neku zgodnu mladu ženu u brzom sportskom autu. Koliko su te priče točne, ne znam, ali znam da djed nije imao sportski auto.

Naslijedio sam i profinjenije talente od njega, ali ljubav prema prirodi je sklonost na koju se ne mogu požaliti. Nemam pojma o traženju gljiva, ali možda i to jednog dana usvojim. Koliko je samo taj starac prohodao kroz šumu. Unuk se koprca u svojoj mladosti, ali polako to ide u željenom smjeru.
Iako je poznat kao heretik koji koristi svoj um da bi preispitao baš sve, začudilo bi neke da legenda priča o tome kako je baš on nosio drveni križ iz Marije Bistrice sve do rodnog Kneginca. Prvak među mladićima - ponosni nositelj simbola. Jabuka nije pala daleko od stabla, ali to ne znači da ću ja nositi križ nego ću vjerojatno čisto avanturistički ići hodočastiti na Mariju Bistricu. Planira se tu svašta, ali nemojmo se prenagliti. Još ima dovoljno "svetih" i onih drugih staza za proći u granicama naše Hrvatske.


A u međuvremenu treba se polako spremati. Nije dovoljno samo gomilati opremu! Imam neki osjećaj da će fizička spremnost biti ključna.
Deset kilometara i otprilike tisuću kalorija za boga ceste, a onda palačinke s povrćem i sir od kraveka... Kompenzacija je potrebna.

Dok spojiš ugodno s korisnim. Moglo bi se reći da sam sretan čovjek.
Nadam se da je i Jazi sretno došla kući.

Oznake: Hodočašće, Kneginec, rodni kraj, Jazi

Samo u planine

03.01.2016.

Zapostavio sam blog i to je već sad jasna činjenica. Ne zato što ne bih imao što napisati nego zato jer postoji mnogo drugih obaveza, drugih interesa i drugih mjesta na kojima se riječ može širiti. Nova godina je počela prilično aktivno pa smo tako sam doček upriličili na 1060m (Ivanščica). Bilo je to i prvo iskustvo planinarenja po mraku. Danas je pala Ravna gora po snijegu, a u srijedu se spremamo na neku planinarsku zaobilaznicu oko centra svijeta.
Reportažu od danas još nemamo jer se tek kuha u radioni naše redakcije, ali zato imam svojevrsne reportaže od predzadnjeg i zadnjeg uspona na Ivanščicu u 2015.g.

Namijenjeno je to i široj publici, ali prvenstveno je to za mojeg dobrog blog prijatelja - zna on već tko je :)


Prema nebu i pod oblake

- ova reportaža* je dobila i svojevrsnu medijsku popraćenost pa je varaždinski.hr objavio naš mali pothvat na svojim stranicama.
Lijepo je što se planinarenje popularizira, a najbolje to čine naravno mladi koji biraju tu korisnu i zdravu aktivnost za ispunjavanje svojeg slobodnog vremena. Razbijamo ideje nekih da je planinarenje samo za bakice i dedeke.



Izvan civilizacije i u mrak - Ledeno srce planine

- pothvat za doček Nove godine. Mislim da je ovo bio najbolji doček Nove na kojem sam ikad bio. Sve piše u članku, ali ovo je stvarno jako lijepo novo iskustvo.

Oznake: planinarenje, Ivančica

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>