Konobarica s tastature
ponedjeljak, 29.09.2025.
Bili - uživali - vratili se
I da, bio je ovo najbolji mogući izbor za getaway weekend krajem rujna.
Uživali smo na max. Oktoberfest, Allianz Arena, komadić Minhena, dašak Njemačke.
Sretna sam što sam se vratila u domovinu tog jezika. Iako posljednjih desetak godina radim sa gostima iz Austrije pa komunikacije na njemačkom jeziku ne nedostaje, njemački njemački totalno je druga priča od austrijskog njemačkog. Ponavljam, moja razina znanja tog jezika daleko je od idealne. Pisati ga ne znam, ono što pročitam podosta razumijem, govorim ga prilično solidno, no kroz ova 3 dana ponovno komunicirati sa Nijemcima bila je za mene renesansa.
Činjenica da ostatak obitelji uopće nije htio komunicirati tamo na engleskom, jer hej! ti pričaš njemački ti pitaaaaaajjjjj ponekad je malo zažuljala, ali Zakoniti je vozio sve rute i relacije i cijeli put, a Juniorka manirom rođene Minhenke (jel se tako kaže?) vodila nas je bespućima javnog prometa, ponajviše metroa bez ijedne greške.
Podijelili smo uloge, odlično se proveli prvi dan na Oktoberfestu, a drugi u obilasku dijela Allianz arene i FC Bayern fan shopa, Mariensplatza te dijela dvorca Nymphenburg za kojeg vjerojatno 3 dana ne bi bilo dosta za obići.
Da je neznanje blaženo potvrdilo nam se u subotu kada smo nakon 5 sati razgledavanja šatora, ringišpila, štandova i obilaska po Theresienwiese ("livada" na kojoj se održava fest) nešto prije 17 sati odlučili da nam je dosta i da idemo polako natrag prema apartmanu. Naime samo pola sata kasnije uslijedila je smjena rezervacija. Rezervacije za šatore traju od jutra pa do 17:30h i nakon 17:30 do kraja. Ta smjena rezervacija blokirala je cijelu "livadu" ljudi su doslovno stajali u gomili bez pomicanja, pa su organizatori na sat vremena zaustavili ulazak u prostor "livade" dok se ne isprazni do zadovoljavajuće razine. Mi smo tada već bili u Fröttmaningu od kojeg nam je autom još bilo 20ak km do Allershausena i našeg apartmana. Tek smo navečer čuli vijest o blokadi uslijed smjene rezervacija. Blaženo neznanje.
I da, svaki smo dan vozili autom 20ak km Allerhausen - Fröttmaning da bi se tamo ukrcali na metro za Minhen što je sljedećih 17 km. U trenutku kad smo odlučili ići na Oktoberfest to nam je bila jednina povoljna opcija. Što zbog već velike popunjenosti kapaciteta, što radi cijene.
Fröttmaning je inače mjesto gdje se nalazi impresivan dom FC Bayerna - Allianz Arena, pa smo se nje kroz četiri dana nagledali izvana.
Evo za kraj još nekoliko zanimljivih činjenica o cijenama.
Oktoberfest - pivo 15,35€, suvenir magnetići 5-6 €, kobasica ili steak u pecivu oko 6 €, kapučino 6 € itd...
Supermarket - onako odokativno sve za oko 30% jeftinije no u lijepoj našoj.
DM - neusporedivo jeftiniji, pa od hrpe upazarenog izdvajam recimo vrećicu hrane za mačke DM marke. U Njemačkoj 0,30 €, u Hr 0,70 €.
Dalo bi se još... No nismo od onih koji na putovanje idu da bi uštedjeli, pa nema mjesta kukumavkanju. Potrošili jesmo, no doživljaj nema cijenu.
Bili, vidjeli, proveli se, uživali.
A ujutro opet budilica.
Prost!
četvrtak, 25.09.2025.
Off to Germany
Baš sam malo uzbuđena :)
Ujutro krećemo na Oktoberfest.
Nisam toliko uzbuđena radi činjenice da ćemo pohoditi Oktoberfest, što je već neko vrijeme Juniorkina ustvari želja, već radi toga da se nakon punih 30 godina vraćam u Njemačku.
Moja je pečalba trajala 1993. - 1995. I nije bila radi novca. Ne mogu reći da se nije nešto zaradilo, ali najveći kapital koji baštinim iz tog razdoblja je jezik. Sluhista sam, jezici mi idu, no doći u Nejmačku a znati od tog jezika brojati do 100 i nekoliko tek konobarskih fraza, a nakon dvije godine solidno savladati i komunicirati bez problema na njemačkom jeziku - velika je moja pobjeda. I neprocjenjiv kapital za cijeli život.
Novac se ionako, kao i svaki novac, potrošio.
Ostaje mali žal što si nisam kroz ovih 30 godina nikada dala još malo truda, pa da savladam i pisanje njemačkog. Sa čitanjem i govorom, iako nisu sasvim idealni, nemam problema.
Kako bilo, ujutro palimo naš njemački auto pa put Njemačke.
Pišemo se i čitamo nakon Minhena.
Prost!
ponedjeljak, 22.09.2025.
Što to ima...
Početak stiha jedne tamburaške uspješnice. Vjerujem da mnogi znamo i stih i uspješnicu. Danas sam gledala kako su tamburaši ispratili svog kolegu koji ih je iznenada napustio. Kamen bi proplakao slušajući sinhronizirane tamburaše, na desetine njih, kako kao vođeni nekim maestralnim dirigentom, do u ton, do u glas čisto izvode Kad u san mi dođu tambure.
Jedan tamburaški sastav je na svom profilu opraštajući se između ostalog napisao:
Mirka se ubraja u kategoriju ljudi kojima je mjerna jedinica čestitost i dobrota...
A Mirko, samo nekoliko sati prije svog vječnog odlaska, nastupao je, svirao, pjevao na Vinkovačkim jesenima.
Koliko je malo potrebno od pjesme do tuge. Baš jako, jako malo.
I zaista onda što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote? Nemojmo biti ti ljudi što vječno prekapaju po tuđim postupcima, životima, navikama. Jer sad smo tu, možda sutra već ne.
Neka iza nas ostanu lijepa spominjanja. Dobar trag čijim se stopama oni koji ostaju iza nas neće sramiti koračati.
Budimo si bolji ljudi.
Koliko god možemo.
Jer tužno nas je gledati zločeste i jalne, a jedino se dobrotom spasiti možemo.
Oči kad sklopim umorne
u san mi dođu tambure
i vrani konji gizdavi
jure dok se ne razdani
jure kao nekada, meni više nikada
četvrtak, 18.09.2025.
Rujan
U nekim tamo formativnim godinama svake bih godine rujnu slagala stihove.
Tako mi je taj mjesec bio inspirativan. Završava ljeto, počinje nova školska godina. Friške bilježnice, nove tenisice, traperice, ponekad trenerka, nova školska godina. Nastavila sam i nakon školskog razdoblja. Vrućine bi se stišavale, broj gostiju i gužva sezone jenjavali i konačno bi se uz pokoji slobodan dan dolazilo do daha.
U rujnu bi se mirisi i boje takmičili tko će biti ljepši i puniji.
Onda nas je tata jednog kolovoza napustio zauvijek i te godine rujan nisam ni primijetila.
Kroz ovih posljednjih dvadesetak i nešto povremeno bih se sjetila rujna i nešto pribilježila o njegovoj ljepoti.
Ono što me ovoga rujna potaklo da mu nešto napišem jest ćud njegova vremena i moja u posljednje vrijeme jako izražena želja za promjenom na poslovnom planu.
U prvih osamnaest dana rujna dogodilo se nekoliko hladnih valova, vadile se i oblačile jaknice, navlačile gumene čizme i kišobrani stavljali u puni pogon, da bi koji dan nakon opušteno ponovno ležali po plažama oslobođenima od turista.
Nakon silnih kiša more je bilo hladno i muljevito i ostavljalo više dojam jezerske vode. A kako more nije voda, moguće će netko pobiti ovu moju prethodnu rečenicu.
Uglavnom, eto danas sunce grije baš onako fino, uspjelo se more razbistriti i osloboditi hladnoće oborinskih voda, pa je izležavanje na plaži i plivanje bio čisti užitak. Izostao je jedino onaj miris mora. Da je on ovio nosnice doživljaj bi bio kompletan. No dobro je i ovako.
Plaža dobrano popunjena. Doduše uglavnom seniorima. Djece i roditelja nema, vrtići i škole su proradile, godišnji se odmori potrošili.
Bilo je tek nešto Mohikanaca poput mene što imaju slobodne dane u sred tjedna.
Oprema za plivanje uobičajene rute, neizbježna knjiga, lokalna ekipa koja naklapa o svemu i svačemu a ustvari ni o čemu i nebo bez oblačka. Gotovo savršen rujanski četvrtak.
A da bi ubilježila sasvim savršen rujanski petak, još jednu sitnicu želim.
Da mi sutra uz sve ovo mess poruke drage osobe budu mrvu boljim vijestima intonirane. Eto, nije puno pa nek' se i ostvari.
Nek' se ovaj rujan u vedrim tonovima vremena i vijesti završi.
Zakonitom, Juniorki i meni krajem mjeseca stoji jedan obiteljski put i vjerujem da će on na najbolji mogući način zaokružiti taj meni vječno inspirativan i fascinantan mjesec.
ponedjeljak, 15.09.2025.
Stoji nam red
Imala bih još pisati na temu kojom sam se bavila kroz četiri posljednje objave.
Mislim, moglo bi se o nelogičnostima ovog našeg Apsurdistana i nenormalnosti kaljuže u koju smo upali do u nedogled...
Zato danas o plaštu ljepote koji me jučer ogrnuo.
U mom najdražem gradu trenutno traje vRIsak, riječki sajam knjiga i festival autora.
A moja najdraža autorica, usudim se reći sada već i prijateljica Julijana sinoć je u sklopu festivala predstavila svoj roman Stoji ti put.
Nas smo dvije tu divnu riječku večer započele u kasnopopodnevnim satima uz kafu. Ona je imala nekih još obaveza pred promociju, a onda...
Pa ne znam kako to opisati.
Julijana nije u Rijeci bila četiri godine. Ta 2021. bila je još covidom ovijena i sve je bilo kao u nekom bluru. U trsatskom ogranku Gkr-a gostovali su ona i njen Pavao, a Zakoniti i ja, ne znajući kako nas je uopće to potrefilo, jer njemu je pak Pavao već desetljećima najdraži autor, sat vremena prije njihova gostovanja sjedili smo s njima na kavi. Sjećam se, kako smo se vraćajući se kući u autu jedno drugome upadali u riječ, sve onako ushićeni. Čuj, sjedili na kavi sa Julijanom i Pavlom. Eeeejjjjj.
Prošle su dakle četiri godine.
Vezano uz nas divije, priču više - manje znate. Od svibnja 2019. gdje je, što se mene tiče priča, također na vRIsku, započela zajedničkom fotografijom, preko kolovoza 2020. kad sam se na prvi Julijanin komentar ispod mog teksta na fb onesvijestila do tri čak ukoričenja u njenim zbornicima i nje (ni u najluđim snovima) urednice mog prvijenca. Filmski baš. Kad nešto jako želiš, svemir se baš potrudi, energija zakovitla i dobre se stvari ne mogu izbjeći.
No ovaj tekst uopće nije o tome svemu.
Jučer je Julijana doslovno rasturila u prekrasnoj VBZ knjižari na Korzu. Stolica više se bezuspješno tražila, sjedilo se gdje se stiglo, a kad se više nije nigdje stiglo, neki su stajali. Poželjela se Rijeka Julijane.
Stoji ti put kratak je, moćan, slojevit roman koji udari u pleksus i presavije u struku. Stilski izuzetan. Mislim realno, svaki je njen tekst stilski izuzetan, no ovdje ide još stepenicu više. Nisam toliko književno potkovana, govorim iz pozicije čitateljice i možda malo subjektivno, da bih mogla dočarati sve ono što taj roman jest. Teško da će netko uspjeti pročitati to štivo bez gropa u grlu i suhog oka kao i ne prepoznati u ponekoj situaciji, nažalost, sebi blisku osobu. Nije to roman samo, kako u posveti piše o trpljivim ženama njene obitelji. Knjiga je to o četama takvih žena koje drugačije nisu znale, smjele, mogle...
No nije se sinoć na predstavljanju slušalo samo o romanu.
Slušali smo o mnogim vrijednostima koje smo u ovim vremenima putem negdje izgubili, o trpljenju žena kroz generacije, o tome koliko je žena ženi vuk, i kako uistinu pružiti podršku - ako se može.
Ja Julijanu mogu slušati 0-24. Nekome bi nje bilo dovoljno dvadesetak minuta. I iako je i jedno i drugo u redu, ovog drugog nekoga - bilo bi mi uistinu žao.
Jer od ove se dobre, mudre i književnosti nepopravljivo odane žene, samo dobroti osoba može naučiti.
Nakon četrdeset i pet minuta čistog užitka književne večeri, dug i veseo je bio red u kojem smo strpljivo stajale (no bio je tu i pokoji dečko, hajd) čekajući vrijedan potpis uz posvetu datiran sa Rijeka, 14. 9.2025. Različite generacije, poznate i nepoznate, u tom smo redu, čekajući bez ikakve nervoze, u ovim vremenima kad nam je sekunda na nekom čekanju kao sto godina dugačka, pričale, šalile se, smijale, fotografirale jedna drugu, a da se uopće ne poznajemo.
Jer za topao, iskren osmjeh koji uz potpis ide, za usput izmijenjenih nekoliko riječi s njom tako velikom i na peru i u životu - sekunda može potrajati i nekoliko godina.
Uistinu.
četvrtak, 11.09.2025.
Protesti i blokade
"Eh da barem ne moram sutra na posao."
Mokri san većine nas kojima je još ponešto cipelariti do mirovine. Staža se ima, godina života fali, a šesto je već desetljeće u tijeku. Osjećaš se odlično, ali ne za posao, stigle su neke godine kada bi se uživati htjelo. Radiš od svojih dvadesetih i stvarno ti se više ne da. Onda odeš malo provjeriti ma kako bi to bilo da se sad sa tim prvim uvjetom, tim silnim odrađenim godinama ipak iskamči neka mirovina. Pa ti izračun pokaže nekih četiristotinjak eura. Divota!
Sjetiš se svojih roditelja koji su u tim godinama već bili u mirovini. U onom dakako nevaljalom sistemu. Na radnim mjestima sa dovoljno radne snage, plaćom na vrijeme, daleko manje izraubani no današnji budući penzioneri kojima se mirovina smiješi za desetak godina kasnije no njima.
Pa odeš u dublji mazohizam pa se sjetiš povlaštenih nekih koji su imali uvjete za mirovinu u punoj snazi u četrdesetima već. Možda i ranije. A iznos u nekih koji mjesečno sjeda na račun u nekih i do četiri puta veći od četiristotinjak eura.
Blago si ga njima.
Ili ne.
Jer pretjerana dokolica je gadna stvar.
Takvi doduše ne moraju na posao ni sutra ni nikada više. I uglavnom ne rade ništa.
Pa im na pamet pada svašta.
Uzimanje stijegova u ruke, arlaukanje na pojave koje ne razumiju, nizanje besmislenih rečenica u objavama i proglasima, dok pokušavaju objasniti narodu što ih sad to smeta.
I razumio bi taj narod, stvarno bi. Razumio bi potrebu za pet minuta pažnje. Nemaju ljudi pametnija posla pa ih eto malo u protestima. Protiv nekih tamo kulturnih događanja.
Što je brod pun azbesta uplovio u luku drugog po veličini grada u zemlji za koju su se (većina njih zaista) borili, nema veze.
Što su inspiracija navijačima koji vandaliziraju stadion najdražeg im kluba, nema veze.
Što ima ljudi koji moraju u pučke kuhinje, žena koje nema tko voziti na kemoterapije, poput njih umirovljenika koji kopaju po kontejnerima i kantama za smeće, što ima ljudi u tolikoj potrebi da vape za pomoći, što ima mjesta gdje se može volontirati i biti koristan, sve to nema nikakve veze. Ne zanima ih.
Oni protestiraju protiv Frljića. Koji i ne živi u ovoj državi. Jer su negdje čuli da on radi neke lijeve kazališne predstave.
Kino. Cirkus.
Prosuta energija koja se, da je zrnca razuma, može na milijun korisnih načina utrošiti. Za sto realnih nepravdi protestirati.
U onoj za koju se boriše.
"Eh da barem ne moram sutra na posao."
U šestom desetljeću života.
ponedjeljak, 08.09.2025.
Tko se za što borio
Danas, privatna klinika. Ni ne trepnuvši plaćam račun od 150 € za jednu maminu pretragu.
Da pojasnim zašto sam majčin CT platila 150 € u privatnoj klinici, kada ga putem zdravstvene usluge na teret HZZOa mogu dobiti "besplatno".
Niti jedan odlazak liječniku, pregled, hospitalizacija, hitan slučaj - ništa to nije besplatno. Doprinose uplaćuju poslodavci iz naših bruto primanja, dopunska i dodatna osiguranja ostatak naroda, što zavodima, što osiguravajućim društvima. Dakle sve plaćamo. Kada idemo privatno samo plaćamo puni iznos te usluge koji nam je eto preko standardnog zdravstvenog osiguranja platiti u manjim mjesečnim iznosima. Nama zaposlenima i bez povlastica.
Mama ima 88 godina, malo je teže pokretna i svaki njen izlazak iz kuće, pa makar i na zajedničku kavu, kojom se s vremena na vrijeme počastimo i u kojoj zaista uživam jer ne znam koliko nam je tih izlazaka i kava još preostalo, zahtjeva nešto logistike. U slučaju odlaska liječniku ili na neke pretrage potrebno je nas dvoje da joj budemo u pratnji. Jedno od nas dvoje je vozač koji mamu i drugoga iskrca što je bliže moguće ulazu i kreće u krstarenje pri potrazi za parkirnim mjestom kojih u blizini klinika i zdravstvenih ustanova i onda kada koštaju Petrovu kajganu nikada nema dovoljno.
Obzirom da smo Zakoniti i ja zaposleni često mamin odlazak znači da barem jedan od nas mora izostati sa posla, uzeti slobodan dan ili dan godišnjeg odmora, jer iako zakon propisuje da je dijete obavezno brinuti se o starijem roditelju, ne dozvoljava bolovanje u slučaju bolesti tog istog roditelja da bi ga propisno njegovalo ili vodilo kod liječnika. "Barem jedan" pak znači da nam stvar spašava Juniorka koja je također angažirana u logistici.
U maminim godinama nerijetko jedan nalaz specijaliste znači nekoliko vezanih pretraga uz ne više od mjesec dana stare nalaze krvi i urina. Što je u "besplatnom" zdravstvenom sustavu počesto nemoguća misija. Liste čekanja su preduge za relevantne rokove.
Za starije osobe, a postajemo sve starija nacija jer mladi se iseljavaju, nema adekvatnog sustava zbrinjavanja pa su liste čekanja za domove popunjene, dugačke i na žalost često nedočekane.
Da bi mama dobila potpunu neurološku dijagnozu, platili smo, dakle, taj jedan segment; CT snimanje i zaokružili sve pretrage koj je neurolog tražio.
Sa neurološkim nalazom mogu dalje u neke druge sfere glede maminog statusa.
Ako u ovom vremenu netko misli da mi treba reminder na ono što je bilo, unatoč činjenici da se jako dobro sjećam što sam na referendumu početkom devedesetih zaokružila, gdje sam bila i što tada radila, srdačno mu poručujem da me zaobiđe.
Jer, iskreno, više me zanima ovo što je sada. Ovo što prolazim svaki baš put kada mama mora kod liječnika, a to je, svjesna sam, tako mali postotak muka koje imaju neki sa puno, puno težim dijagnozma svojih roditelja.
Porezni sam obveznik koji financira dobar dio umirovljenika po bilo kojoj osnovi, jer sredstva u fondovima koju su ti umirovljenici zaradili pojeli su skakavci po vlastima.
Ne treba mi nikakav zakon da mi propiše da ne smijem zanemariti mamu. Upisano je to u meni, skrbit ću se za nju uvijek i ne mislim da sam po tome posebna, već samo normalna.
Ne trebaju mi pjesmuljci da me podsjete što je bilo.
Jer znam da u tom perfektu, pluskvamperfektu i imperfektu (odaberi odgovarajuće) nismo ni u ludilu ovakav prezent zamišljali.
I ako je tekovina ondašnje borbe aktualno arlaukanje na ljevičarske festivale, a ne na urušavanje društva u svim sferama i države za koju se, ovakvu socijalno totalno neosjetljivu i urušenu sigurno nitko nije borio, s razlogom je za upitati se - tko se za što borio?
I izborio.
četvrtak, 04.09.2025.
Domoljublje
Sortiram smeće.
Plaćam račune.
Na vrijeme registriram automobil.
Na vrijeme ažuriram podatke.
Moji porezi su plaćeni.
Čekam redove i termine po ustanovama.
Ne potežem veze.
Sa plaže uvijek pokupim smeće.
Ne omalovažavam nikoga.
Dijete sam učila i još uvijek učim ispravnim vrijednostima.
Poštujem rad, odgovornost, pristojnost.
Cijenim čovjeka.
Pomognem gdje god i kad god mogu.
Ne dijelim na naše i vaše, već pokušavam shvatiti one koji su drugačijih stavova, svjetonazora, razmišljanja. Nekad shvatim, nekad ne.
Volim svoj grad i obožavam kad u drugih vidim ljubav prema njima dragim gradovima.
Volim ovu domovinu, divna je i moja, druge nemam niti želim.
Radim.
Privređujem.
Pišem.
Učim.
Rado prenosim znanje kada je potrebno.
Tu sam.
ponedjeljak, 01.09.2025.
Moje NE
Voljela bih da se nakon jednomjesečne pauze na blogu mogu vratiti afirmativnijim postom.
Osobito jer mi za dan završava godišnji odmor. Dva tjedna upravo je vrijeme da se tijelo taman privikne na nemoranje, no godišnjem u kolovozu u mojoj struci se zaista ne može gledati u zube.
Trudim se ostati hladna na mnogo toga. No vremena su kvrgava i na neke pojave, osobe i stvari ne može se i ne smije ostati hladan.
I zato...
NE fašizmu!
NE klečavcima!
NE onima koji me predstavljaju ignoriranjem i nebrigom za umiruće od gladi!
NE onima kojima je dovoljno da sam žensko da bi mi ukinuli pravo na izbor!
NE ikome, bilo kome, tko mi mjeri domoljubna krvna zrnca činjenicom jesam li ili ne za ikakve glazbene repertoare!
NE neznanju!
NE menadžerima kojima je CHAT GPT najveća kvalifikacija!
NE staklenim stropovima koji me urušavaju rastući u visinu!
NE vlasti koja mi vrijeđa zdrav razum!
NE sve to, NE u moje ime, NE u mom mikro kozmosu!
