Danas, privatna klinika. Ni ne trepnuvši plaćam račun od 150 € za jednu maminu pretragu.
Da pojasnim zašto sam majčin CT platila 150 € u privatnoj klinici, kada ga putem zdravstvene usluge na teret HZZOa mogu dobiti "besplatno".
Niti jedan odlazak liječniku, pregled, hospitalizacija, hitan slučaj - ništa to nije besplatno. Doprinose uplaćuju poslodavci iz naših bruto primanja, dopunska i dodatna osiguranja ostatak naroda, što zavodima, što osiguravajućim društvima. Dakle sve plaćamo. Kada idemo privatno samo plaćamo puni iznos te usluge koji nam je eto preko standardnog zdravstvenog osiguranja platiti u manjim mjesečnim iznosima. Nama zaposlenima i bez povlastica.
Mama ima 88 godina, malo je teže pokretna i svaki njen izlazak iz kuće, pa makar i na zajedničku kavu, kojom se s vremena na vrijeme počastimo i u kojoj zaista uživam jer ne znam koliko nam je tih izlazaka i kava još preostalo, zahtjeva nešto logistike. U slučaju odlaska liječniku ili na neke pretrage potrebno je nas dvoje da joj budemo u pratnji. Jedno od nas dvoje je vozač koji mamu i drugoga iskrca što je bliže moguće ulazu i kreće u krstarenje pri potrazi za parkirnim mjestom kojih u blizini klinika i zdravstvenih ustanova i onda kada koštaju Petrovu kajganu nikada nema dovoljno.
Obzirom da smo Zakoniti i ja zaposleni često mamin odlazak znači da barem jedan od nas mora izostati sa posla, uzeti slobodan dan ili dan godišnjeg odmora, jer iako zakon propisuje da je dijete obavezno brinuti se o starijem roditelju, ne dozvoljava bolovanje u slučaju bolesti tog istog roditelja da bi ga propisno njegovalo ili vodilo kod liječnika. "Barem jedan" pak znači da nam stvar spašava Juniorka koja je također angažirana u logistici.
U maminim godinama nerijetko jedan nalaz specijaliste znači nekoliko vezanih pretraga uz ne više od mjesec dana stare nalaze krvi i urina. Što je u "besplatnom" zdravstvenom sustavu počesto nemoguća misija. Liste čekanja su preduge za relevantne rokove.
Za starije osobe, a postajemo sve starija nacija jer mladi se iseljavaju, nema adekvatnog sustava zbrinjavanja pa su liste čekanja za domove popunjene, dugačke i na žalost često nedočekane.
Da bi mama dobila potpunu neurološku dijagnozu, platili smo, dakle, taj jedan segment; CT snimanje i zaokružili sve pretrage koj je neurolog tražio.
Sa neurološkim nalazom mogu dalje u neke druge sfere glede maminog statusa.
Ako u ovom vremenu netko misli da mi treba reminder na ono što je bilo, unatoč činjenici da se jako dobro sjećam što sam na referendumu početkom devedesetih zaokružila, gdje sam bila i što tada radila, srdačno mu poručujem da me zaobiđe.
Jer, iskreno, više me zanima ovo što je sada. Ovo što prolazim svaki baš put kada mama mora kod liječnika, a to je, svjesna sam, tako mali postotak muka koje imaju neki sa puno, puno težim dijagnozma svojih roditelja.
Porezni sam obveznik koji financira dobar dio umirovljenika po bilo kojoj osnovi, jer sredstva u fondovima koju su ti umirovljenici zaradili pojeli su skakavci po vlastima.
Ne treba mi nikakav zakon da mi propiše da ne smijem zanemariti mamu. Upisano je to u meni, skrbit ću se za nju uvijek i ne mislim da sam po tome posebna, već samo normalna.
Ne trebaju mi pjesmuljci da me podsjete što je bilo.
Jer znam da u tom perfektu, pluskvamperfektu i imperfektu (odaberi odgovarajuće) nismo ni u ludilu ovakav prezent zamišljali.
I ako je tekovina ondašnje borbe aktualno arlaukanje na ljevičarske festivale, a ne na urušavanje društva u svim sferama i države za koju se, ovakvu socijalno totalno neosjetljivu i urušenu sigurno nitko nije borio, s razlogom je za upitati se - tko se za što borio?
I izborio.
Post je objavljen 08.09.2025. u 18:45 sati.