Konobarica s tastature
ponedjeljak, 28.04.2025.
Gušti su gušti
Ne idi tamo! Vrati se natrag! Samo se nerviraš kad tamo odeš.
To je neka mantra kojojm se vraćam natrag, kad me tijek misli odvede prema promišljanju o poslu. I uspijevam se vratiti. Ne idem tamo. Zdravije mi je. Radim koliko treba, ne sabotiram ništa, ali ne sagorijevam da bih stigla neke ciljeve koji mi u konačnici nisu ni postavljeni. Bili bi oni postavljeni, uz rokove izvršenja štoviše, kada bi se imalo kompetencije za postaviti ih od strane onih kojima je to zadaća. No nema se. Pa ja tako odrađujem.
Nedavno sam pokrenula jedan vid ugostiteljske, konobarske edukacije. To radim u slobodno vrijeme i tamo i u mislima rado odem. Veseli me. U tom svijetu je sve onako kako treba biti. Na vrijeme, u roku i uz radost. Tako da, eto.
Ima onaj neki pjesmuljak iz devedesetih, čini mi se.
Dobila si što si htjela, glava pukla na dva dijela.
U mojoj glavi je odnedavno glede posla sve lijepo razdijeljeno. I dok isti pjesmuljak dalje kaže:
Jedan dio glave boli, a drugi te voli
Moj bi išao ovako:
Jedan dio - vjetar puše
Drugi voli iz dna duše.
Otprilike
Evala dragi moji!
P.S.
Ako trebate slučajno basic obuku za restoranskog konobara - tu sam. Iz dna duše :)
utorak, 22.04.2025.
Počivaj u miru
Bio je božji poslanik, kakvi bi trebali biti svi u službi božjoj.
Istinski altruist.
Papa naroda. Bez pretvaranja i lažnih moraliziranja.
Živio je i propovjedao ono najbitnije iz Božjeg učenja.
Ljubav, nada, vjera. Skromnost.
A ja...
Imala sam sreću.
Pakleno vrućeg ljeta 2003. Ivan Pavao II boravio je u Hrvatskoj, a Papamobil je tih dana jezdio riječkim ulicama.
Zakoniti, bočica vode iz zamrzivača, noge ko dva coka, pozamašan trbuh u kojem je Juniorka blaženo nesvjesna svega imala plutati još koji mjesec, pa pomalo pješke put grada do kuda se bude moglo. Moglo se do željezničke. Tamo se Papamobil spustio iz smjera Potoka pa zaokrenuo prema centru. Dovoljno. Ruka u zraku, blagoslov u prolazu.
Tmurnog, ni toplog ni hladnog, trinaestog studenog 2024. Juniorka je rimska studentica. Nakon odlušanih predavanja i dvije i pol godine vraća se u rodni grad. Mama stiže na primopredaju (i čišćenje, naravno) stana i kratki obilazak Rima. Naravno da je Vatikan na popisu. Njen dečko nas vozi kroz grad i nekako uspijemo parkirati tik pred Trgom. Obilazak Bazilike. I onda, nevjerojatna energija male kapelice sa desne strane gdje smo ušli uz upozorenje da nema fotografiranja. "Ja ću se tu pomolit" kažem kratko i sjednemo svi na klupicu. Ukrstim prste, krenem u molitvu i ne odmaknem dalje od Oče naš... Mislim da je propuh, pa pogledavam oko sebe. Ne vidim vrata, niti osjetim nikakvo strujanje zraka. Nikada prije niti poslije nisam osjetila sličnu energiju. Suze cijelo vrijeme teku. Riječi molitve ne uspijevam posložiti u mislima. Nakon nekog vremena shvatim da trebam samo biti. Ništa drugo; ni molitva, ni misli. Biti. I budem.
Tamo. Ja.
Imala sam dakle sreću.
U svom životu primiti blagoslov od Ivana Pavla II i, uz taj čudesan trenutak bivanja, obići vatikansku Baziliku u vremenu Pape Franje.
Osjetiti duhovne dodire dvojice baš posebnih poglavara rimokatoličke Crkve.
Ja, koja po Crkvenoj pripadnosti brojim sa stranica Julijanskog kalendara.
Počivaj u miru, Francesco.
subota, 19.04.2025.
Drage moje blogerice i blogeri sretan vam 7 blagoslovljen Uskrs od srca.
Uz spomen na Kupusa, Diabla i Rossovku koji nas gledaju od tamo negdje.
Stisak mi pomalo popušta, pa se čitamo uskoro malo češće.
