Konobarica s tastature
utorak, 22.04.2025.
Počivaj u miru
Bio je božji poslanik, kakvi bi trebali biti svi u službi božjoj.
Istinski altruist.
Papa naroda. Bez pretvaranja i lažnih moraliziranja.
Živio je i propovjedao ono najbitnije iz Božjeg učenja.
Ljubav, nada, vjera. Skromnost.
A ja...
Imala sam sreću.
Pakleno vrućeg ljeta 2003. Ivan Pavao II boravio je u Hrvatskoj, a Papamobil je tih dana jezdio riječkim ulicama.
Zakoniti, bočica vode iz zamrzivača, noge ko dva coka, pozamašan trbuh u kojem je Juniorka blaženo nesvjesna svega imala plutati još koji mjesec, pa pomalo pješke put grada do kuda se bude moglo. Moglo se do željezničke. Tamo se Papamobil spustio iz smjera Potoka pa zaokrenuo prema centru. Dovoljno. Ruka u zraku, blagoslov u prolazu.
Tmurnog, ni toplog ni hladnog, trinaestog studenog 2024. Juniorka je rimska studentica. Nakon odlušanih predavanja i dvije i pol godine vraća se u rodni grad. Mama stiže na primopredaju (i čišćenje, naravno) stana i kratki obilazak Rima. Naravno da je Vatikan na popisu. Njen dečko nas vozi kroz grad i nekako uspijemo parkirati tik pred Trgom. Obilazak Bazilike. I onda, nevjerojatna energija male kapelice sa desne strane gdje smo ušli uz upozorenje da nema fotografiranja. "Ja ću se tu pomolit" kažem kratko i sjednemo svi na klupicu. Ukrstim prste, krenem u molitvu i ne odmaknem dalje od Oče naš... Mislim da je propuh, pa pogledavam oko sebe. Ne vidim vrata, niti osjetim nikakvo strujanje zraka. Nikada prije niti poslije nisam osjetila sličnu energiju. Suze cijelo vrijeme teku. Riječi molitve ne uspijevam posložiti u mislima. Nakon nekog vremena shvatim da trebam samo biti. Ništa drugo; ni molitva, ni misli. Biti. I budem.
Tamo. Ja.
Imala sam dakle sreću.
U svom životu primiti blagoslov od Ivana Pavla II i, uz taj čudesan trenutak bivanja, obići vatikansku Baziliku u vremenu Pape Franje.
Osjetiti duhovne dodire dvojice baš posebnih poglavara rimokatoličke Crkve.
Ja, koja po Crkvenoj pripadnosti brojim sa stranica Julijanskog kalendara.
Počivaj u miru, Francesco.
