Konobarica s tastature
utorak, 24.12.2024.
Mir i dobro i budimo bolji
Nisam nikada imala užancu čestitati Badnjak. Pa neću ni ovom prilikom.
Do kraja godine ostalo je nešto još dana i ne znam treba li već lagano podvlačiti crtu no to, evo, hoću. I upravo tako, sasvim lagano, da ne uzburkam tih još nešto dana.
Sutra je Božić. Blagdan kojim slavimo rođenje Isusa i dan u kojem trebamo slaviti ljubav, nadati se miru, napraviti mjesta za oprost i poželjeti sebi i bližnjima svako dobro.
U ovom vremenu punom izazova svi vodimo neke vlastite male borbe. Često smo skloni čuditi se kakvo nam je to vrijeme došlo i govoriti kako su se vremena promijenila. Nerijetko zaboravljajući činjenicu da ta ista čupava vremena stvaramo sami.
Meni je je vrijeme koje je ispunilo godinu na izmaku bilo vrlo sklono. Imala sam dobru godinu, jednu od boljih u životu čak. Uživala s obitelji, putovala, družila se, poslovno se s početka godine podosta nervirala, a kako je vrijeme prolazilo sve se polagano slagalo baš onako kako treba, ubilježila dva čak ukoričenja od kojih je jedno ono što sam čekala cijeli život - vlastita knjiga obilježena divnom promocijom i za sada ima izvrstan odjek u čitatelja, i na kraju ono mi najbitnije - prošla sam, kao i moji bez ozbiljnih zdravstvenih komplikacija. Izvrsna godina na osobnom nivou. Putem su međutim, zauvijek odlazili neki dobri ljudi bitni meni ili dragim mi osobama. Neke drage mi ljude gađale su nepravde i bolesti. Bilo je mnogo tuge i lošeg u društvu i svijetu. Diralo me to i ostavljalo osjećaje tuposti i nemoći. Dala bih tugi da me dotakne, i da po duši mi brazdu zaore čak. Pa odbolovala i krenula dalje. Najbolje što umijem. A umijem onako kako su me odgajali i učili. Dobrotom ili nikako.
Jer uvjerena sam, do kosti do one njene slatke srži, da oko mene, oko nas, u ovom društvu i svijetu ima daleko, daleko više dobrih ljudi no onih drugih.
I budimo i dalje ti ljudi.
Uvažavajmo se, razgovarajmo. Svatko od nas ima svoje mišljenje, razloge, voli nešto suprotno našem.
Slušajmo se. Učimo.
Budimo bolji od onoga što nam se svakodnevno, u obliku prevare da podjela na vaše i naše i izostanak dijaloga nema alternative, nudi kao jedina opcija življenja. Jer nije.
Bolji smo od toga.
Pružimo ruku, dajmo nadu.
Očistimo srca.
Poštujmo se.
Jer takvi, dobri,
trebamo sebi, svojima, svijetu...
Sretan i blagoslovljen Božić svima vam bio.
I ukoliko se ne čujemo/pišemo/čitamo do tada; jednu zdravu, radosnu i punu ljubavi i poštivanja nadolazeću 2025. vam želim.
Vaša KonobaRIca
srijeda, 18.12.2024.
U zdrav mozak (da ne ukaljam post bRezobraznim naslovom :) )
Jesam vam ikada pričala o svom Zakonitom?
Vjerujem da nisam onako dubinski. Ma neću ni sada. Navesti ću samo nekoliko činjenica, e da bih vam što plastičnije opisala jedan oblik vrijeđanja zdravog razuma. Jebanja u zdrav mozak, kako mi to lijepo sročimo.
Osmog siječnja će mu ukloniti sve oblike eventualnog kreditiranja od strane njegove banke. Onakve banke, znate, u kojoj većina moje generacije ostaje od prvog zaposlenja još od Jugoslavije i njenih banaka, pa preko hrvatskih nasljednica banaka Jugoslavije. Jer mi kad se vežemo, nešto nam ide za cijeli život. Barem,.
Oni to nazivaju ukidanje kratkoročnih obveza. Meni sa elementarnim ekonomskim znanjima nije baš jasno kako nešto može postati obveza, a da nije korišteno, ali to sam ja. I slabo razumijem bankarski jezik.
Da malo opišem kreditnu sposobnost svog supruga, onako kako je ja, laik vidim. 1999. godine kupovali smo stan. Skrpali lovu sa svih strana, nešto imali, nešto posudili, nešto dobili i nešto je trebalo izvući kredita. Za one koji nisu upoznati sa tim vremenom, kredite su tada dobivali samo stalno zaposleni, u državnim firmama, stabilnim firmama (ina, hep, hp...) ili jedinicama lokalne samouprave i to pod sljedećim uvjetima: jedan sudužnik, par jamaca ( mi konkretno četiri), svi obavezno iz prethodno opisanih firmi i stalno zaposleni, uz uvjete da iz matične firme korisnika kredita može biti samo jedan od vesele skupine, a ostali iz drugih. Skupili smo dakle jaranice i jarane koji ispunjavaju uvjete i pristadoše nam biti jamci, sudužnici i sve to tako i od banke (ne ove o kojoj ću pisati, jer suprug u to vrijeme prima pola dohotka na jednu, a pola na drgug banku, svojim izborom) nakamčimo 15 milja maraka, od kojih 4 i pol ostavljamo kao polog banci. To je ujedno iznos kojim je pokrivena godina dana našeg dugovanja, pa ako IPAK jedna od stabilnih firmi propadne, kredit se u nekom momentu prestane vraćati etc, etc oni maju osiguranje... Sve ovo prikazujem da pokušam objasniti pod kojim je uvjetima Zakoniti početkom milenija uspio dobiti kredit. Ja to ne mogu ni u snu jer sam konitinuirano u „ako nećeš ti ima tko hoće“ neizvjesnom statusu pri neizvjesnim poslodavcima tih divnih godina koje su istkale oko dva stoljeća blagostanja mlade nam suverene i svoj na svome države. E.
Nakon što smo isplatili taj kredit i malo se stabilizirali, bilo je kredita i kreditića kojima smo išli kroz život, a koje je Zakoniti vukao i uredno vraćao. Nije to baš bio kontunitet iz kredita u kredit, ali bilo ih je. Jer on je u očima banke uvijek bio stabilan.
Ove godine nakon kolovoza, po prvi put, nakon zajedničkih 27 godina zapali smo u financijsko stanje – sad sam si okej. Zakoniti prestaje biti jamac meni koja sam nakon 10 godina zatvorila jedan „kreditić“. Free od kredita. Jeeeeiii!
Četiri mjeseca kasnije, njemu, uberstabilnom prema kreditnoj sposobnosti, mailom stiže obavijest da mu ukidanju sve kratkoročne (?) obveze (?).
Podatke je uredno ažurirao kad je bilo vrijeme za to, da ne bude zabune.
Kada je tražio objašnjenje iz matične banke (kojoj je vjeran duže no svojoj supruzi) što mailom, što telefonom, nekoliko puta sa nekoliko razna dobija istu pilanu od odgovora. U matičnoj ga poslovnici osobna bankarica šalje na šalter, odbivši mu dati termin za sastanak, na šalteru ga djelatnica šalje istoj toj osobnoj bankarici da s njom dogovori sastanak, na kraju svega on iskamči obećanje za telefonski poziv iz banke (jer ste vi na prvom mjestu). Šalje mailove, traži odgovor. Dobija poluautomatizirane odgovore mailom ili u nekoliko navrata i telefonom.
Slijedom naše pomne analize..., usljed promjene uvjeta... i vezano uz poslovnu politiku banke.
U ovom trenutku, kada mu je ostalo još tri tjedna do ostanka bez mogućnosti korištenja „kratkoročnih obveza“ jasno je da ih neće ponovno „izboriti“. Iako mu više do toga i nije stalo, jer neku je odluku već donio.
Želi samo znati što se to dogodilo u uvjetima koje on eto odjednom, nakon pustih godina više ne udovoljava, a da se ništa u uvjetima promijenilo nije. Makar to bio i neki bizaran uvjet tipa pljunuli ste ispred poslovnice Opatija tog i tog dana, a mi to ne toleriramo.
Želi znati koliko je naša pomna analiza vjerodostojan alat za degradiranje dugogodišnjeg klijenta koji ima stabilne prihode, nikada nije išao u nedozvoljeni minus te je sve svoje obaveze prema banci uredno i na vrijeme podmirivao, a trenutno nije kreditni dužnik, niti jamac.
Na kraju, uistinu, želio bi znati kakva je to poslovna politika banke što svog klijenta, dugogodišnjeg klijenta koji je mali ali onaj jaaako bitan, uz milione tako sličnih njemu, kotačić koji uredno podmiruje sve obaveze (kratkoročne obveze kada ih koristi) degradira bez riječi konkretnog objašnjenja.
Kada više nema nikakvih obaveza po kratkoročnim obvezama i kad nije opterećen ničijim kreditom, očito banci više kao takav, iako dugogodišnji, ne vrijedi. Ne vrijedi do te mjere da je ta banka bez jebemti, onako ladno i bez obzira spremna učiniti njega, a i sve nas ostale u sličnom trenutku, glupim i izvrijeđati zdrav razum i inteligenciju.
Izjebati u zdrav mozak.
Jer ste vi na prvom mjestu.
Ako je i od banke – previše je.
I tužno baš.
četvrtak, 12.12.2024.
Ciao Nisan El Diablo
Kliknem na njegovu stranicu, kaže Zatvoreno radi čišćenja.
Uživala sam u njegovim literarno fotografskim pričama.
Uživala u blog interakciji jer bio je jedan od onih sa kojma se može lijepo sporazumjeti.
Nisam znala da je bio pjevač. I to bas. Onaj što ugodno zna zabrujati toliko da nam kroz prsa doslovno zatitra kao da se strune u njima propinju.
Nekako se svi ispočetka po blogu malo skrivamo, a dok sam se ja razotkrila, on je prestao pisati.
Prije Zatvaranja radi čišćenja zadnji je post objavio nekako u ovo vrijeme 2022.
Vidim da je bio nešto malo mlađi od moje mame. I skidam kapu što je pisao i do te dobi, do unatrag 2 godine, kada mu je imalo biti 83.
Počivaj u miru dragi i dobri čovječe.
Odoh poslušati Šibensku baladu. Danas jedino ona ima smisla.
srijeda, 04.12.2024.
Holaaa
Pozdrav svima dragi narode!
Bezobrazno, i ne najavivši povukoh se na mjesec dana od objavljivanja na blogu. Jednostavno mi je u jednom trenutku blog postao nešto što radim na silu ponedjeljkom i četvrtkom. Više obaveza no užitak, pa sam odlučila odustati od te "obaveze" i pričekati trenutak kada će to ponovno biti užitak.
Nije me knjiga razmazila niti spavam na lovorikama iako, za sada, pozitivni osvrti i recenzije, nećemo se lagati, gode.
Nastavljam s blogom puno redovitije od naredne godine, ne obećajem dosadašnji kontinuitet, možda će ritam objava biti razbarušenniji, no i dalje sam tu i prisutna.
U prosincu se nadam nekoj dobroj inspiraciji pa pustimo prosinac za testno razdoblje naredne godine.
Imam nekih privatnih planova, znate ono, nešto uvijek gura naprijed kad pomisliš to je to - sad ne moram više ništa.
Novembar je bio baš naporan, jer smo se morali sa što manje posljedica izmjenjivati kod mame u dežurstvima. Pala je jušto na Svi svete, saplevši petu jedne noge o prste druge. Sreća pa je pala u dnevnom, drito na pod, ništa ne polomivši. No natukla se dobro i mjesec dana nije mogla bez asistencije. I kada je počela sve stvari u kući, koje smo prilagodili sebi radi lakšeg rukovanja i njoj radi situacije, vraćati na svoje mjesto, biti nervozna i neugodna prema nama znali smo da je bolje i sad evo hvalabogu može sama. I puno je ugodnija i raspoloženija.
Juniorka i dečko se vratili iz Rima. Da bi ih doselili, u svemu tome kroz studeni smo još i putovali 2x do Rima. Jedan tjedan muž sa kombijem, drugi tjedan ja sa autom. Proletjele dvije i pol godine. Ona je odslušala sve i sada je odlučila ne gljivarit u Rimu, već biti doma i putovati na ispite. U međuvremenu raditi, izlaziti i učiti. Tko zna u koju će destinaciju odlepršati na nastavak školovanja, pa ćemo uživati u ovom vremenu dok nam je tu.
U tih 2 godine nismo bili u Rimu na duži period, (kao imamo vreeemena, u 8. mjesecu nam je prevruuućeee itd) pa smo zbili sve znamenitosti u dan i pol. I to odvojeno. Tako je kako je, pa smo si susret s Rimom onako obiteljski i na nešto duže vremena obećali pri diplomi Juniorke.
Imamo i novog mačića u obitelji. Malu, slatku, sivu lopticu od mjesec i pol dana i 400 grama. Iz legla su ga izopćili, mo smo ga pratili 2 dana kako se ponaša, a obzirom da je uvijek bio sćućuren u nekom kutu i jako mijaukao, zaključili smo da malenome treba pomoć. Sve se to odvijalo oko parkirališta kod mamine zgrade. Uzeli ga jučer iz kuta zida u koji se sklupčao, odveli kod veterinara na pregled i kad je vet rekao da je sve okej, osim te neuhranjenosti, odveli ga najprije mami da ga vidi, a onda doma gdje ga je vidio Bubi. Naš 11 godišnji mačak koji će na kraju i odlučiti o sudbini malenog (btw još nema ime, iako smo izbor suzili na Vigo, Koko, Pucko, Mrcko i Tommy - identičan je Tommy iz crtića osim bijele njuške i vrha repa). Dok je mama poput malog djeteta obilazila oko kutijice s mačićem i stalno nešto primjećivala ( inače ona životinje u ovoj dobi jako voli, ali na daljinu ), Bubi je ponjušio klupko, zanjurgao, utekao van (to ponovio 2x), pa kad se vratio i dalje njurgao, siktao i izolirao se na kuhinjsku stolicu, umjesto na prirodnu mu poziciju jednome od nas u krilo. Vidjet ćemo razvoj situacije.
Eto dinamika života...
Danas je srijeda. U slatkom sam iščekivanju promocije knjige koja će se održati u predivnoj novoj Gradskoj Knjižnici Rijeka.
U ponedjeljak, u 18 sati.
Promociju moderira moj dragi Enver Krivac i svi ste pozvani.
Pišemo se.
Puse svima.
