Jesam vam ikada pričala o svom Zakonitom?
Vjerujem da nisam onako dubinski. Ma neću ni sada. Navesti ću samo nekoliko činjenica, e da bih vam što plastičnije opisala jedan oblik vrijeđanja zdravog razuma. Jebanja u zdrav mozak, kako mi to lijepo sročimo.
Osmog siječnja će mu ukloniti sve oblike eventualnog kreditiranja od strane njegove banke. Onakve banke, znate, u kojoj većina moje generacije ostaje od prvog zaposlenja još od Jugoslavije i njenih banaka, pa preko hrvatskih nasljednica banaka Jugoslavije. Jer mi kad se vežemo, nešto nam ide za cijeli život. Barem,.
Oni to nazivaju ukidanje kratkoročnih obveza. Meni sa elementarnim ekonomskim znanjima nije baš jasno kako nešto može postati obveza, a da nije korišteno, ali to sam ja. I slabo razumijem bankarski jezik.
Da malo opišem kreditnu sposobnost svog supruga, onako kako je ja, laik vidim. 1999. godine kupovali smo stan. Skrpali lovu sa svih strana, nešto imali, nešto posudili, nešto dobili i nešto je trebalo izvući kredita. Za one koji nisu upoznati sa tim vremenom, kredite su tada dobivali samo stalno zaposleni, u državnim firmama, stabilnim firmama (ina, hep, hp...) ili jedinicama lokalne samouprave i to pod sljedećim uvjetima: jedan sudužnik, par jamaca ( mi konkretno četiri), svi obavezno iz prethodno opisanih firmi i stalno zaposleni, uz uvjete da iz matične firme korisnika kredita može biti samo jedan od vesele skupine, a ostali iz drugih. Skupili smo dakle jaranice i jarane koji ispunjavaju uvjete i pristadoše nam biti jamci, sudužnici i sve to tako i od banke (ne ove o kojoj ću pisati, jer suprug u to vrijeme prima pola dohotka na jednu, a pola na drgug banku, svojim izborom) nakamčimo 15 milja maraka, od kojih 4 i pol ostavljamo kao polog banci. To je ujedno iznos kojim je pokrivena godina dana našeg dugovanja, pa ako IPAK jedna od stabilnih firmi propadne, kredit se u nekom momentu prestane vraćati etc, etc oni maju osiguranje... Sve ovo prikazujem da pokušam objasniti pod kojim je uvjetima Zakoniti početkom milenija uspio dobiti kredit. Ja to ne mogu ni u snu jer sam konitinuirano u „ako nećeš ti ima tko hoće“ neizvjesnom statusu pri neizvjesnim poslodavcima tih divnih godina koje su istkale oko dva stoljeća blagostanja mlade nam suverene i svoj na svome države. E.
Nakon što smo isplatili taj kredit i malo se stabilizirali, bilo je kredita i kreditića kojima smo išli kroz život, a koje je Zakoniti vukao i uredno vraćao. Nije to baš bio kontunitet iz kredita u kredit, ali bilo ih je. Jer on je u očima banke uvijek bio stabilan.
Ove godine nakon kolovoza, po prvi put, nakon zajedničkih 27 godina zapali smo u financijsko stanje – sad sam si okej. Zakoniti prestaje biti jamac meni koja sam nakon 10 godina zatvorila jedan „kreditić“. Free od kredita. Jeeeeiii!
Četiri mjeseca kasnije, njemu, uberstabilnom prema kreditnoj sposobnosti, mailom stiže obavijest da mu ukidanju sve kratkoročne (?) obveze (?).
Podatke je uredno ažurirao kad je bilo vrijeme za to, da ne bude zabune.
Kada je tražio objašnjenje iz matične banke (kojoj je vjeran duže no svojoj supruzi) što mailom, što telefonom, nekoliko puta sa nekoliko razna dobija istu pilanu od odgovora. U matičnoj ga poslovnici osobna bankarica šalje na šalter, odbivši mu dati termin za sastanak, na šalteru ga djelatnica šalje istoj toj osobnoj bankarici da s njom dogovori sastanak, na kraju svega on iskamči obećanje za telefonski poziv iz banke (jer ste vi na prvom mjestu). Šalje mailove, traži odgovor. Dobija poluautomatizirane odgovore mailom ili u nekoliko navrata i telefonom.
Slijedom naše pomne analize..., usljed promjene uvjeta... i vezano uz poslovnu politiku banke.
U ovom trenutku, kada mu je ostalo još tri tjedna do ostanka bez mogućnosti korištenja „kratkoročnih obveza“ jasno je da ih neće ponovno „izboriti“. Iako mu više do toga i nije stalo, jer neku je odluku već donio.
Želi samo znati što se to dogodilo u uvjetima koje on eto odjednom, nakon pustih godina više ne udovoljava, a da se ništa u uvjetima promijenilo nije. Makar to bio i neki bizaran uvjet tipa pljunuli ste ispred poslovnice Opatija tog i tog dana, a mi to ne toleriramo.
Želi znati koliko je naša pomna analiza vjerodostojan alat za degradiranje dugogodišnjeg klijenta koji ima stabilne prihode, nikada nije išao u nedozvoljeni minus te je sve svoje obaveze prema banci uredno i na vrijeme podmirivao, a trenutno nije kreditni dužnik, niti jamac.
Na kraju, uistinu, želio bi znati kakva je to poslovna politika banke što svog klijenta, dugogodišnjeg klijenta koji je mali ali onaj jaaako bitan, uz milione tako sličnih njemu, kotačić koji uredno podmiruje sve obaveze (kratkoročne obveze kada ih koristi) degradira bez riječi konkretnog objašnjenja.
Kada više nema nikakvih obaveza po kratkoročnim obvezama i kad nije opterećen ničijim kreditom, očito banci više kao takav, iako dugogodišnji, ne vrijedi. Ne vrijedi do te mjere da je ta banka bez jebemti, onako ladno i bez obzira spremna učiniti njega, a i sve nas ostale u sličnom trenutku, glupim i izvrijeđati zdrav razum i inteligenciju.
Izjebati u zdrav mozak.
Jer ste vi na prvom mjestu.
Ako je i od banke – previše je.
I tužno baš.
Post je objavljen 18.12.2024. u 10:21 sati.