Izuzetno produktivan tjedan je iza mene.
Možebit se i primjetilo da se bavim produktivnošću, kad me nema tu na blogu :) . Propustih svoje redovne dane, ali drugačije nije ni moglo.
Uglavnom, na poslu se pozavršavalo nekih bitnih stvari, proslavilo 20 godina poslovanja hotela ( čestitke - hvala :) ), ideja za jedan privatni a poslovni projekt je na, rekla bih, 90 posto do konačne realizacije, pala je ponuda i za jedan treći projekt, a književno se u roku napisalo traženo.
Kako je fešta u hotelu bila u petak, a uz feštu i zaduženja povodom nje moralo se normalno i raditi, jer nismo tvornica i hotel se 22. lipnja ne može staviti na pauzu na tih nekoliko sati, kada sam taj dan poslijepodne nakon još obavljene kupnje sa Zakonitim došla doma, osjećala sam se skršeno i zadovoljno. Prejeben osjećaj.
Vikend je bio relaks. Plaža, plivanje, zurneje u more, knjiga.
I neka.
Sada malo na iglicama očekujemo tekmu.
I znate šta.
Ako pobijedimo ooooodlično.
Ako ne, idemo doma. Manje odlično, ali nije smak svijeta.
U svemu tome i jedna tužna vijest. Mladi, dobar kolega gadno je nastrado u jednoj nesreći. Sa mislima na njega i molitvama za čim bezbolinijim oporavkom svaku večer liježem.
Dobri mladiću, izdrži! Oporavi se! Vrati nam se, čekamo te <3 !
Pišemo se dalje, dobri ljudi.
Pa eto, opet samo kratko.
Četvrtkom radim uglavnom poslijepodne.
I najvjerojatnije ću tako do kraja ovog mjeseca. I onda... Dođem doma, za niš nisam. Pomogne tome i činjenica da tih četvrtaka imamo gostujuće vinarije u hotelu :))).
Kuckam ovo po mobitelu, ne mogu ni dupe dignut po laptop.
Zdravi bili.
Odo ja pod lancun.
Pišemo se, pusabok
Nakon što sam ovih dana poispreturala malo po kaljuži, blatu i prljavštini vremena i prostora u kojem živimo, pa još malo u vlastitom poslovnom mikrokozmosu, u kojem btw da nije neznalica koje se šepire krađom znanja od drugih i uspješno prezentiraju svoje (svoje!) obavljene zadatke, meni je sasvim ugodno, odlučih da treba okrenuti na glazbu.
J**** neznalice, njih će uvijek biti,
Odfitelji smicalice, i njih će.
Oljušti i odmakni sa sebe prljavštinu kojom te uuuporno zasipaju.
Istuširaj se glazbom. Onom koju voliš. Bilo kojom.
I tako ja danas radim poslijepodne, a večeras mi dirketni prijenos MIK-a.
Jubilarni je, šezdeseti i nacionalna dalekovidnica nije imala izbora, čini se, nego eto MIK u direktni prijenos.
Festival koji proputuje nekoliko, najčešće pet, dana kroz dvije županije, a onda šestu večer ima grande finale nesumnjivo nije toliko interesantan kao neki regionalni festivali, pa ne zalužuje dikrektne prijenose. Iako, da se na lažemo, bilo ih je nekoliko u ovih 60 godina.
No, nećemo ni o tome.
Izvođači pjevaju uglavnom na čakavskom, hrvatskom ili talijanskom jeziku.
Nastojat ću na vrijeme završiti smjenu i odlepršati pogleadti MIK.
Kako rekoh u prethodnom postu kvar na serveru dopustio je da tek ovo napišem. Ono što tada nisam znala dio je kako nećemo o sustavnom ignorianju i uskraćivanju direktnog prijenosa od strane javne dalekovidnice ovog, htjeli mi to ili ne i lokalpatriotizam na stranu, svakako jedinstvenog festivala.
Naime, uspjela sam malo ranije gibnuti s posla no ne dovoljno rano da bih pratila MIK od početka. Kada sam sjela u auto, započela sam ga slušati na Radio Rijeci.
Stižem doma i sa TVa čujem da pjeva - žena. Na radiju je dok sam uparkiravala taman počeo pjevati muškarac. Brzinski razmjenjujem informacije sa Zakonitim i dolazim do zaključka da tri izvođača koje sam odslušala u autu uopće još nisu bili na TVu.
-Pa kakav je to faking prijenos??! - uzvikujem dok na TVu započinje nastup onaj izvođač kojeg sam počela slušati čim sam dala kontakt u automobilu prije tad već gotovo dvadeset minuta.
Okej, odgledamo mi prijenos.
Drugo jutro šaljem mail sa upitom na adresu Tužibabe, emisije koja na Radio Rijeci laufa već tridesetak godina. Jednostavno je. Ljudi se tuže na sve a i svašta, ponekad hvale sve i svašta, a strpljivi, meni izuzetno drag voditelj Robert svaku tužibabu ili hvalibabu poprati uglavnom humorističnim komentarom.
Odogovara i na moj upit u kojem se čudim da TV prijenos kasni za radijskim dvadeset minuta. Odogavara gospođi, tj. meni da se radi o takozvanom, paz sad! odgođenom prijenosu radi ranijie dogovorenih programskih sadržaja.
Da se razumijemo. Da će ovogodišnji MIK biti jubilarni šezdeseti znalo se još prošle godine. Nije taj festival nešto što je palo s vedra neba. I eto nama naše dalekovidnice da nas OPET stavi na mjesto. Još smo uvijek crveniji no što bi treblao, valjda.
I ne bi ni to bio problem, da isto tako kako nas sustavno godinama zanemaruju, već tradicionalno, godinama u direktnom prijenosu gledamo raznorazne festivale manjeg vijeka trajanja. Pa je li zaista bilo toliko teško jubilarni ŠEZDESETI MIK staviti u direktan prijenos???!!!
Pišem ponovno mail koji opet završava u eteru.
Zahvaljujem se na odogovoru uz nadu da ćemo možda stoti MIK odgledati u zaista direktnom prijenosu. Ovaj put dobijam karakterističan odgovor da se ne sekiram, da će tada vjerojatno ići u direktnom prijenosu onome tko ga dočeka.
Eto.
Još pinku napomene. Ako vas do sada nisam udavila.
Iako su nerijetko mikovski hitovi postajale pjesme koje i nisu dobivale nagrade, bilo bi fora da smo, pa i u odgođenom prijenosu mogli saznati tko su pobjednici. Jer čekali bi proglašenja van realnog vremena. Dvadeset minuta kraće.
Ča je ča, ča je ča, reći ću van ja...
Večeras se gleda MIK.
Pisala sam post poslijepodne i onda je roknuo server, ništa od neta. Spremila tekst tamo di ga sad nemam.
Uglavnom, gleda se MIK u tzv direktnom prijenosu.
Kasni za radio prijenosom dobrih 25 minuta.
Al dobro je, bar su ga stavili.
Uglavnom u sljedećem postu malo više o svemu vezanom uz MIK.
Peace :)
Ona koja ima neku čudnu moć da nas digne i napuni samopouzdanjem.Gotovo svatko ju je barem jednom u životu osjetio. I dok razum govori ne idi tamo, koraci više ne ostavljaju tragove po tlu, nego negdje barem desetak centimetara iznad, i lijepo nas pokvareno vode baš tamo. U okrilje ugodne neugode. Vas je dvoje.Imate onaj neki klik. Super vam je dok se družite. Bilo što više od tih ugodnih trenutaka dok si klikate nedopušteno vam je i, povremeno, dok bi neke riječi kod drukčije definiranih ljudi u životu, izgovarali nesputano, tu morate biti suzdržani, jer svaka izaziva neugodu. Neki dodir, gestu, pogled...jednostavno ne smijemo napraviti ili potencirati. Jer su nam u društvu te osobe neugodni...A sve nam je u vezi s tom baš osobom ugodno. Piće, kino, druženje, sms, chat, telefonski razgovori, o njoj pričati dobrim prijateljima... Sve je tako dobro i ugodno.
Prijatelji nas slušaju i uživaju. Potvrdno nam kimaju glavom i odobravaju. Ne zato jer to vide ispravnim, nego jer to vide izvana i jer nas poznaju. Jer znaju da imamo klasičnu malu zaljubljenost. Koja nam odvlači pažnju od svakodnevice, u kojoj uživamo, koju ne znamo definirati, ali je tu. I za koju znamo da je ugodno neugodna. I u kojoj nesmijemo ići dalje.
I bilo kakva tema koja upućuje na neki nepravilan korak, brzo biva zamijenjena drugom temom, ili hahahahaha, poluhisteričnim smijehom i prešutnim dealom da se tu ne ide.Ne s njim/njom.S Markom, mojim dobrim prijateljem, eto, to bi bilo sasvim o.k. i ništa ne bi značilo.Ni sa Anom, joooj, pa s njom mogu sve...ali ovdje..ne, tu baš ne.
Pa se onda dogodi pauza, pa se na ugodnu neugodu pogleda s distance.Pa pomisliš: huh!dobro je da nismo išli dalje, samo bi uništili tu vezu koju imamo.Jer uistinu ta veza, kakva jest, koja nas baca iz svakodnevice, i gdje se barem za vrijeme te interakcije osjećamo posebno, predragocjena je da bi se uništila nekom nepoželjnom gestom, riječi, pogledom, dodirom...I taman kad to spoznaš, prođe pauza i kreneš u slijedeći đir ugodne neugode....
Stvar je s takvim osobama i takvim vezama slijedeća: preobre su da bi ih se prekinulo, predobre da bi se otišlo korak dalje i predugačije od ostalih veza koje smo stvorili.Preugodne su.I sva ona neugoda, vrijedna je ugode koju nam ta veza daje.Svo to hodanje po rubu ima nešto slatko u sebi.Svaka ta riječ koja se izreče pa povuče, održava žar na kojem ta veza tinja.To je nešto što s Markom ili Anom nikada nećemo imati...Marko i Ana su konstanta. Ugodna neugoda je adrenalin.
Zagonetka čije nam je rješenje uvijek pred nosom, ali ga nikada nećemo razotkriti. Igra koju s tom osobom nećemo nikada prestati igrati. Ugoda čije se neugode jednostavno ne želimo riješiti.
Fiume, subota, 15.siječanj,2011.
18.53.
< | lipanj, 2024 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Blog! Blog! Moraš otvorit blog...
Pa eto, blog.
Priče za čitanje.
Priče za uživanje.
Jer priča je život...
...i život je priča.
Uživajte!