Konobarica s tastature
ponedjeljak, 28.02.2022.
Neka tebe
Znaš što mi ne fali?
Sva ona čekanja, nadanja, monolozi za koje sam htjela da postanu dijalozi, moje misli za koje sam htjela da budu i tvoje, naše...
Nikako mi to ne fali. Vrijeme je napravilo svoje i izljuštilo sve naše pa ga odijelilo u tvoje i moje.
Ne znam gdje si, što radiš ni s kim si ako jesi. I to je super. Ponekad tek propustim tvoje skraćeno ime niz jagodicu palca dok tražim neko drugo u kontaktima mobitela. Propustim ga nehajno, poput vrućeg pijeska dok se na plaži igram ugode i dokolice u vrelini ljeta. Osim što, pijeska budem svjesna.
I dobro je to. Odlično čak, što rijeka vremena donijela je sve te neugode onog predivnog i neponovljivog zajedničkog bivanja našeg. Jer, da je valjalo, da je trebalo, održalo bi se. Bivanje u vremenu. Bilo bi sasvim normalno zaustaviti protok imena na zaslonu, kliknuti jagodicom palca po tvome, pa još jednom i potom prisloniti aparat na uho. Hej!, zazvonio bi glas i ja bih znala iz tona te jedne pozdravne riječi kako si. Ne bih trebala ništa pitati. Razgovor bi trajao tridesetak sekundi ili sat na kojeg bi nas operater prekidom opomenuo. I svejedno. Bilo bi svejedno. Jer ponekad je sve zaista stalo u pola minute, a ponekad ni šezdeset ne bi bilo dovoljno.
Da se nastavilo naše bivanje u vremenu pile bi se kave, vina, sokovi razglabalo o trenutnim dosadnjakovićima u našim životima, šefovima, poznanicima, životu, ljubavi, nogometu, knjigama, njemu, njoj, filmu, totalno različitim ljubavnim interesima, oprečnostima koje su nam dane, a ipak smo tu i jesmo.
Pa eto, nakon nekih godina ni to mi ne fali.
Iako, kliknuti jagodicom prsta na ime i potom na ikonu kantice za smeće nekako, neće mi se.
Barem u imeniku,
neka tebe.
