N E T M I R A K U L

...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...88

- Lehi Manuele, viteže moj, znaj da se neću udati ni za jednog od ovih divljaka; morat ćeš odabrati između mene i riđokose Plantagone. Ona je u prednosti jer je carska rođaka, no ja te više volim.
Lehi se smijao toj bračnoj ponudi na obali Velikih jezera, na koju on tihim glasom odgovori: - O, Tamaro, ljubavi moja i sestro dičnog Strahimira, i ja tebe godinama ljubim, ali brak je nešto sasvim drugo. Ti si kraljica ovih šuma i pripadaš ovamo, dok ja imam obaveze prema legiji Judejskoj kojom zapovijedam, tamo na Istoku gdje je sve drugačije, gdje nikada snjega nema. Kako bih mogao živjeti u ovim planinama kada led i snijeg okuju zemlju? Tebe bi gušila prašina Istoka, dojadilo bi ti gledati kamile na karavanskom putu i blejanje ovaca i koza.
- Da, ljubavi, mi smo dva svijeta, no ako te kada uhvati tjeskoba slobodno dođi. Ja ću te uvijek čekati.
Opet su se sjedinili u ljubavnom žaru. Rasplamsala se njihova strast, jer su još od svojih davnih dana čeznuli jedno za drugim. Dobro je odabrao Lehi Manuel; sredstvo za uspavljivanje je dao pravoj osobi. Plantagona bi poludjela od ljubomore, ili bi pak Tamara nju ubila lovačkim nožem. Vraćali su se zagrljeni kada je svitalo u ovim tamnim šumama.
Narednog dana gosti su krenuli na put prema rimskoj tvrđavi gdje ih čeka lađa kojom će otploviti u grad Sirakuzu.
U velikoj tvrđavi na obali Jadranskog mora, sve je bilo uskomešano. Elije Sejan više nije bio među živima. Pao je od mača cezara Tiberija kojeg je htio srušiti sa prijestolja, no Tiberije bijaše moćniji i pobijedio je protivnika.
I opet se ispunilo proročanstvo Lehi Manuela. Još nije završio ni osmi sunčev krug, Sejan je bio mrtav, a njegovi kipovi odstranjeni iz svih javnih mjesta; ime mu je bilo izbrisano kao da nikada nije živio.

- 23:02 - Komentari (3) - Isprintaj - #

30.05.2006., utorak

...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...87

U njihovu čast bila je priređena velika svečanost pod vedrim nebom, jer bijaše ljetno doba i sredina mjeseca koji je dobio ime po božanskom cezaru Augustu. Gorjele su velike vatre osvjetljavajući prostor na kojem su sjedili gosti sa Istoka. Mirisalo je meso s ražnjeva, ali za razliku od istočnih običaja, tu se pekla uglavnom divljač: veliki jelen i nekoliko divljih svinja, divlje patke sa Velikih jezera, no kruh je bio sličnog ukusa kao na Istoku. Pilo se grčko vino sa otoka Parosa, no bilo je i medovine spravljene od šumskog meda. Piće je posluživano u drvenim posudama, jelo se drvenim žlicama, a meso se otkidalo prstima umjesto nožem. Divlja je bila zemlja Ilirija i najbliža Rimu sa druge strane Jadranskog mora, odakle su dovožene velike klade, jer su tu rasli veliki hrastovi i bukve, stari i po nekoliko stotina godina. Bila je to zemlja divljači i riba iz gorskih jezera. Život je bio organiziran plemenski. Ljudi su živjeli u velikim zajednicama na čijem je čelu bio seoski starješina.
U velikom plemenu Oreb starješina bijaše Damjan, zvani Jastreb. Bio je to plećati muškarac, u licu nalik Strahimiru, samo mu je kosa bila prosjeda, a rastom je bio div.
Junaštvo Lehi Manuela bilo je poznato cijelom plemenu, ali on tu nije izazivao neko veliko divljenje, već više pritajeni bijes mladića koji su se borili za naklonost lijepe Tamare.
Na gozbu su dovedeni i svirači koji su svirali u pastirske frule i jednu liru ukrašenu grčkim mitovima. Muzika je bila nekako otegnuta i više tužna, a plesalo se kolo kao i na Istoku.
Poslije pola noći Lehi je krišom stavio dvije kapi sredstva za uspavljivanje u medovinu koju je pila Plantagona, tako da je ona nakon par popijenih gutljaja počela zijevati, pa ju je Lehi odveo na spavanje.
Vrativši se u društvo, Tamara je sjela bliže njemu zadirkujući ga i želeći mu isplesti pletenicu na ilirski način, no neposlušna kosa Lehi Manuela opirala se Tamarinom nastojanju. Većina gostiju bila je pijana, pa nitko nije primijetio kada je Tamara Lehija povela u šetnju prema Velikim jezerima. Znala je sve šumske staze i bila je lukava kao lisica. Te večeri bila je kraljica zabave, a ponosno je nosila narukvicu koja je blistala na njezinoj koži boje meda. Otkako je Strahimir bio zapovjednik tvrđave Megido, u Tamarinoj kući je vladalo obilje; isplaćeni su svi dugovi i prošireno je imanje.
Tamara je vodila Lehija za ruku poput malog djeteta. Sa jednog brežuljka promatrali su nekoliko blistavih jezera koja su utjecala jedno u drugo, čuo se šum velikog vodopada i rika zvijeri iz šume. Cijeli prizor je bio obasjan mjesečinom, pa je dojam bio nezemaljski. Bilo je to osamljeno mjesto kamo je Tamara često dolazila sanjareći o vitezu sa Istoka. Od onog dana kada je Strahimir posjetio rodni kraj i pričao joj o Lehi Manuelu, pokazavši njegov crtež gdje je naslikao samoga sebe. Tamarini snovi pretvorili su se u zbilju. Sjedinili su se na brežuljku zaštićeni grmljem i neprohodnim čestarom od neželjenih pogleda. Tamara je bila vješta u ljubavnom umijeću poput Palestre. Živjela je od lova, a kroz njezin život prošlo je nekoliko muškaraca kojima se nije podavala za novac, već za neke sitne usluge, kao što je pravljenje luka i strijele, ili pak izrade lovačkog noža za deranje divljih životinja. Strastvena bijaše Tamara u ljubavnom zagrljaju, kao što bijaše nemilosrdna u lovu, no Lehi Manuel je znao žensku ćud i pokoravao se zakonima prirode. Tamara je bila dijete šume i dijete prirode divlje zemlje Ilirije.

- 21:06 - Komentari (1) - Isprintaj - #

viroza je napokon prestala

Napokon je prestala...kako je došla tako je i nestala...sa svim svojim simptomima...
hvala Vam za sve vaše dobre želje...najljepši pozdrav...

- 17:20 - Komentari (1) - Isprintaj - #

29.05.2006., ponedjeljak

...viroza još traje...

...ali je već puno bolje, nestalo je boli u mišićima i kostima i temperatura je pala jedino je preznojavanje još
prisutno ali ide na bolje...najljepši pozdrav

- 21:16 - Komentari (3) - Isprintaj - #

28.05.2006., nedjelja

...viroza...

...dragi moji blogeri oćito me je puknula neka viroza...nićim izazvana oko podneva pojavila se visoka
temperatura koja još traje tako da danas nema novog posta...
šaljem Vam najljepši pozdrav...

- 20:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #

27.05.2006., subota

...buketići za slavljenice...

...sretan rođendan ti...sretan rođendan ti...sretan rođendan tebi...to ti želimo mi...tvoji blogeri...najljepši pozdrav...i naravno rođendanski buket...

...cure blokche f. kobajasi reina još jednom sretan vam rođendan...

- 22:45 - Komentari (9) - Isprintaj - #

...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...86

Priljubljeni jedno uz drugo drhtali su od silne strasti ne razmišljajući više ni o kakvim problemima. U jednom trenutku zanosa Plantagona osjeti kako joj se para utroba; presiječe ju kratka bol, ali odmah zatim nestane, jer je Lehi vodio ljubavnu igru velikim umijećem. Žestoku bol zamijenio je slatki užitak od kojeg joj se cijelo tijelo zgrčilo i klonuli udovi, no to slatko umiranje potraje samo nekoliko trenutaka, a onda joj dva snažna trzaja prođoše tijelom; dva trzaja ugode koju ni jedno pero ne može opisati; ugode koja bijaše uzrokom mnogih padova carstava i početku mnogih ratova. U ljudskoj se povijesti prolilo more krvi zbog tih nekoliko trenutaka ugode koja je čovjeku data u njegovom kratkom životu.
Doživjeli su vrhunac slasti oboje u isti tren i to je za Plantagonu bilo kao da su se popeli do samoga krova svijeta, da bi se zatim survali u ambis u kojem nema dna. To novo iskustvo Plantagoni je dalo novu dimenziju. Vidjela je šire i sveobuhvatnije; shvatila je ljudsku žudnju za bogovima; shvatila je čemu žrtve; sve je to samo zbog tih nekoliko trenutaka. Možda se i sam svijet vrti; možda se i sama Zemlja drži u jednom komadu zbog te silne strasti koju muškarac pruža ženi, a ona mu istom silinom uzvraća? Možda i sami bogovi zavide ljudskim parovima na tome što za nekoliko trenutaka postaju jedno tijelo i jedna duša. ćudesna je moć ljubavi, još je čudesnija na morskim valovima; spoznati silinu strasti na goloj dasci umjesto u kneževskom krevetu nakon ceremonije vjenčanja uz odobrenje svih prisutnih.
Milujući se međusobno Plantagona je Lehiju grickala ušnu resicu. Osjetivši pod zubima ožiljak od oštrice nečijeg mača, prođe ju jeza; postala je bolno svjesna koliko je ratnik blizu smrti kada u žaru bitke ubija svog neprijatelja. Shvatila je kako je žena krhko biće u naručju muškarca.
Za tri dana pristali su uz obalu poluotoka Istrije iznad kojeg se nadvila velika planina i tu je vitez sa Istoka prvi put stao nogom na europsko tlo. Lađa je otplovila dalje prema plitkome dijelu Jadranskog mora, a oni se uputiše prema velikoj rimskoj utvrdi gdje su ima dali konje, pa četiri jahača krenuše dolinom prema sjeveru.
Za dva dana stigli su do velike kamene kuće gdje je živjela majka i sestra Strahimira Oreba. Majka Verna, još uvijek čvrsta na nogama ali prosjede kose, dočekala je goste raspitujući se za zdravlje svog sina. Uto je dojahala mlada djevojka crne kose poput gavranovog krila. Bila je obučena u haljine od jelenje kože, a na leđima je imala strelice u tobolcu i luk poput boginje Dijane. Nekoliko divljih patki svezanih remenom za vratove visjelo je s konja na kojem je dojahala. Tamara je bila u lovu blizu Velikih jezera sa slapovima. Strahimir je o svemu tome slikovito pričao Lehiju, tako da se sada tu osjećao kao kod svoje kuće.
Tamara je bila Lehijevih godina, crne kose i crnih očiju, na lijepom licu treperili su mišići ispod kože, a jamice na licu davale su joj dražestan izgled. Ljubazno se pozdravila s Plantagonom, no vještom oku Lehijevom nije promaknulo kako joj se stisnula čeljust i progutala slinu. Bila je to pritajena ljubomora na riđokosu ženu.
Lehi se u sebi nasmijao svom lukavstvu što je od Hamat zatražio malu bočicu sredstva za uspavljivanje. Morati će uspavati jednu ili drugu, već kako mu prilike budu nalagale. Ostat će svega nekoliko dana pod krovom kuće Strahimira Oreba, namjesnika rimskog carstva u tvrđavi Megido, koja mu se sada činila tako daleka kao da je na nekoj zvijezdi nad Istokom, a ne na planetu Zemlji.

- 20:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #

26.05.2006., petak

...nove ruže...

EVO DRAGI MOJI BLOGERI KRENULO JE RUŽE SU POČELE CVIJETATI...
SLOBODNO SI UBERITE KOJU ŽELITE I MOŽETE ODGOVORITI NA
NAGRADNO PITANJE ...

PITANJE JE KOJA OD RUŽA NA OVIM FOTKAMA NAJJAĆE MIRIŠE ...

NAGRADA ĆE BITI NARAVNO RUŽA...

...OBJAVA REZULTATA JE U NEDJELJU...

- 20:45 - Komentari (4) - Isprintaj - #

...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...85

- Život je okrutan, Plantagono, mnogo puta čovjek mora odlučivati u djeliću sekunde. Recimo mi ratnici, ne zadamo li pravi udarac u pravo vrijeme, možemo se istoga trena oprostiti od života.
Pričali su još o mnogim doživljajima. Plantagona se sjećala kako je s ocem putovala Tirenskim morem uz obalu Sardinije sve do luke Ostije, odakle su dalje nastavili put do Rima velikom Apijevom cestom, popločenom velikim pločama od skrućene lave. To je samo dio cestovne mreže koja se prostire rimskim carstvom u dužini od oko osamdeset tisuća kilometara. Većinu tih cesta izgradili su vojnici u mirnodopskom razdoblju, kako bi što prije stigli do cilja za vrijeme ratovanja. Pričala je o čuvenim gozbama rimskih skorojevića kod kojih je s ocem bila gost, gdje bi za jednu večer bilo izneseno i do pedeset vrsta jela.
Lađa se ljuljala na valovima Jadranskog mora, dok su oni kratili vrijeme putovanja raznim pričama. U jednom trenutku Plantagona priđe Lehiju, primi ga za uvojke njegove kose i utisne mu dugi nježni poljubac koji je razbudio njegove strasti. Dalje se sve odigralo brzo i spontano. Lehi, majstor ljubavnih vještina, raskopča fibulu njenog hitona i haljina od svile sklizne sa njezinog golog tijela. Ukazaše se dvije velike dojke ružičastih bradavica, a među bedrima bijaše mala šumica gustih nakovrčanih dlaka. Njezino tijelo ustreptalo je od ljubavnog zanosa i ona posegnu prema muškosti Lehijevoj, koji se već oslobodio odjeće. Na čudan su se način međusobno istraživali kako bi se što bolje upoznali prije ljubavne igre. Plantagona sva uzdrhtala pripi se uz Lehijevo tijelo i tiho mu šapne:
- Prinosim sebe na žrtvu, ali bez obaveze, Marcijane Jula. Znam da više ljubiš slobodu nego što ti je do mojega ili Palestrinog tijela. Dajem ti se iz ljubavi.
Lehi nije rekao ni riječi na izljev Plantagonine nježnosti. On je bio majstor u kocki i ljubavi, i sada želi uživati i pružiti užitak koliko je moguće ne mareći mnogo šta ona govori o njegovoj slobodi. Šta ona zna što je sloboda i gdje ona počinje a gdje prestaje? Ljudi željni položaja i časti ljubovali su sa ženama zbog bogatog miraza ili državnih službi, možda zbog trgovačkih brodova ili cijelih pokrajina, ali Lehi je već zapovijedao hrabrom rimskom legijom, koju zvaše Judejska. Nije mu trebao nikakav miraz ni veći položaj u društvu. Još mu nije ni trideseta, a već zapovijeda tisućama ljudi. U ljubavnu igru upustili su se potpuno svjesni svojih odgovornosti i svoje časti. Plantagona je silno ljubila Lehija, iako je znala da ona nije njegova jedina ljubav, a cijele je noći znao provesti s kapetanom broda kockajući se za novac.

- 01:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

24.05.2006., srijeda

...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...84

Lehi Manuel je razgovarao sa zapovjednikom broda, kapetanom Cebionom Kvintom Mezomom, nekadašnjim senatorom, koji je prognan u zemlju Siriju pod optužbom da je pronevjerio državna dobra. Sada je imao cijelu flotu brodova kojima je prevozio rimsku vojsku najkraćim putem do krajnjeg dijela Jadranskog mora; do same lagune gdje se alpska klima spaja sa mediteranskom i počinje gorje, koje zovu Alpe. To je zapadni dio zemlje Ilirije, domovine Strahimira Oreba.
- Zapovjedniče Cebione, evo vam ova kesa zlata da se pobrinete za nas četvero što se tiče sigurnosti, ishrane i svih ostalih udobnosti! Takva prilika vam se neće pružiti dva puta u životu, jer ako Plantagona kaže samo jednu riječ cezaru Tiberiju, bit ćete vraćeni natrag u Rim. I njezin otac, namjesni u Sirakuzi, može se za vas zauzeti ako mu to kaže njegova kći ljubimica, koja je tri godine nesretnom sudbinom bila od njega odvojena.
Cebion je brzo shvatio da pred sobom ima dičnog Lehi Manuela, viteza sa Istoka i glavnog zapovjednika legije zvane Judejska. Osim toga, ovo mu je već sedma godina u progonstvu, pa bi dao sve zlato i brodove, samo da još jednom vidi Rim iz kojeg je prognan. No, oprez mu je ipak nalagao da govori biranim riječima kako ne bi ispalo da se dodvorava. Kratko je kazao:
- Bit ćete zadovoljni! Najkraćim putem stići ćete do poluotoka Istrije, a na putu vam neće ništa nedostajati.
Dobili su dvije kabine. Jednu su zauzeli pretorijanci, a druga je pripala Lehi Manuelu i kneževskoj kćeri neobičnog imena. Isplovili su prije podne i već u kasnim popodnevnim satima, prije zalaza sunca, vidjeli su otok Cipar. Još iste noći zaplovili su na otvoreno more kako bi što prije stigli do otoka Krete. Flota je plovila po mirnom moru, čuli su se samo udarci bubnjeva i pljusak vesala. No, kako vrijeme neprekidno mijenja svoju ćud, zapuhao je istočnjak i podigao valove tako da je otok Kreta izronio iz Sredozemnog mora poput velike nemani. Dalje su plovili mirnim Jonskim morem sve do Otrantskih vrata, kroz koja su ušli u Jadransko more.
Za sve vrijeme putovanja Lehi Manuel nije stavljao ruku na Plantagonina bedra. Razgovarali su o bogovima i rimskim zakonima spominjući svetišta Jupitera, Apolona, Marta u Galiji, Dijanu Efešku, Afroditu koju štuju u Smirni, Salijenu iz Kartage; Lehi je pričao o egipatskoj kraljici neba, o Baalu Priorskom, o Dagonu kojeg su štovali Filistejci.
- Reci ti meni, Plantagono, kojem ti bogu lijevaš žrtve okajnice ili prinosiš krvne žrtve? Možda boginji Vesti, ili pak Jupiteru?
- Ni jednom božanstvu ja ne prinosim nikakve žrtve, osim što ponekad u peć bacim nekoliko suhih lovorovih listova za kućne duhove Lare i za sreću naše kuće. Ja ne mogu zaklati nedužnu životinju na nekom oltaru, jer ne podnosim životinjsku krv; od njem mi pozli.
Lehi se grohotom smijao "tankoćutnosti" Plantagoninoj koja jednim udarcem prekolje pretorijanca, a strepi nad životom nedužnih koza ili možda neke ptice.
- A ja tebe zovem "okrutna".
- Okrutna sam iz nužde. Nije svejedno bez razloga ubiti nedužno biće, ili recimo kad me napao divlji vepar i skoro mi otkinuo nogu. Našao mi se tada pri ruci jedan zašiljeni kolac koji je bio zaboden uz malu voćku i braneći svoj život, usmrtila sam vepra, iako sam od tog prizora povratila sve što sam pojela. Bio je to strašan prizor kada je smrtno ranjena životinja pokušala ustati ne bi li me dokrajčila, nabijajući sama sebe na kolac. Mnogo puta sam to noću sanjala, a ono za pretorijanca, rekla sam ti da je to bilo slučajno i u velikoj srdžbi.

- 00:59 - Komentari (3) - Isprintaj - #

23.05.2006., utorak

...STIGLE NOVE RUŽE...II

Dragi moji blogeri donosim vam nove fotke jer je jućer bilo nemoguće pristupiti serveru...
ovo je tek početak ... za jedno 5-8 dana biti će onaj pravi bum barem se nadam ako sve s
vremenom bude dobro...najljepši pozdrav...

- 18:51 - Komentari (3) - Isprintaj - #

NOVE RUŽE...

DRAGI MOJI BLOGERI ZA SVE VAS MOJE PRVE OVOGODIŠNJE RUŽE

SVE VAS VOLI I ŠALJE NAJLJEPŠI POZDRAV

VAŠ VRTLAR_I_KNJIŽEVNIK

- 09:39 - Komentari (4) - Isprintaj - #

22.05.2006., ponedjeljak

...STIGLE NOVE RUŽE...

DRAGI MOJI BLOGERI IDEM FOTKAT RUŽE
PRVI PUT U OVOJ GODINI VIDIMO SE KASNIJE
ŠALJEM VAM NAJLJEPŠI POZDRAV....

- 19:35 - Komentari (1) - Isprintaj - #

21.05.2006., nedjelja

...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...83

Htio je još nešto reći, ali se predomislio, budući da ga je Hamat krvnički uštinula za bedro ispod stola; "Krvava" Hamat pretvorila se u ljubomornu Hamat.
Poslije pola noći svečanost je bila nekako tiša, jer je dan bio pun uzbuđenja. Pripreme za gozbu iscrpile su Hamat; Strahimir više od pola dana nije silazio sa sedla svojega konja; umorni pretorijanci već su polako drijemali, tako da se malo pomalo svi uputiše na počinak. Lehi Manuel u svoju sobu povede Plantagonu uz primjedbu:
- Ne možeš do sudnjega dana ostati netaknuta. Odlučio sam da onaj sramni natpis više nikada ne ističem na tvom šatoru.
Umjesto bilo kakvog odgovora na tako važnu primjedbu u njezinom životu, Plantagona je bila zaokupljena sasvim drugim mislima. Ispod oka pogleda Lehija pa mu reče:
- Lehi, zar nisi primijetio da je tvoja majka Hamat zaljubljena u Strahimira i da mu nije sam ono što bi Rimljani rekli "amicus meus", već mnogo više od toga; oni su ljubavnici!
- Mudra Plantagono, dična plemkinjo i carska rođako, na moje pitanje ne odgovaraj pitanjem ni tvrdnjom! Mojam majka Hamat je slobodna žena, a Strahimir Oreb je moj prijatelj i ako su ljubavnici to je njihova stvar. Zar ja upravljam njihovim srcima i njihovim imetkom? Zar meni netko može stati na put?
- Recimo, kad kreneš bludnici Palestri, samo zaboravljaš da ja nisam bludnica.
- Ti si svakako gora varijanta bludnice i preljubnice; ti si carska rođaka i možeš se kotrljati glavama po Forumu; možeš me proglasiti veleizdajnikom. Nije Palestra jedina žena u mom životu i čemu te smiješne stvari iznosiš? Ako u tebi nema ljubavi, onda nemaš što dati. Tko može s kim dijeliti ono čega sam nema?
Na te riječi Plantagona pođe prema Lehiju Manuelu i svom snagom ga pokuša udariti pesnicama, no on joj vješto uhvati obje ruke ispod zapešća, podigne ju u vis odbacivši ju kao lutku, a onda uhvati oko struka. Spojiše se zatim opet u dugi poljubac u znak pomirenja.
- Idemo spavati, Plantagono! Ništa od tebe ne želim na silu, kneževska kćeri.
Osvanulo je lijepo jutro. Gozba se nastavila i ugodni razgovor tekao je za stolom, sve dok se nije približilo vrijeme odlaska. Svi su se oprostili od ljubaznih domaćina, no Hamat kojoj se njihov boravak učinio prekratkim, željela ih je još malo zadržati.
- Draga majko - pokušao je objasniti Lehi - dužnost nas zove i do sutra ujutro moramo biti na morskoj obali gdje nas čekaju rimske lađe, a onda se pomolite Bogu za sretno putovanje preko velikog mora.
Strahimir Oreb je zagrlio prijatelja na rastanku i četiri jahača krenu prema sjeveru po starom karavanskom putu do gore Tabor, u čijem su se podnožju putevi razdvajali: jedan je išao prema Damasku sirijskom, a drugi prema zemlji Feniciji i gradovima Tiru i Sidonu. Kada su došli u luku gdje su bile rimske lađe, dočekalo ih je mnoštvo naroda. Bili su to rođaci i prijatelji rimskih vojnika koji su odlazili u Galiju i zemlju Germaniju, gdje je izbila pobuna. Ispraćivali su ih dižući galamu, jer je svatko htio na rastanku reći još koji savjet ili poruku, možda i zadnji put.

- 00:27 - Komentari (4) - Isprintaj - #

20.05.2006., subota

...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...82

Lehi je stigao u zavičaj mjesec dana poslije smrti svojega oca Lemuela. Pogrebne svečanosti već su minule i sada su bili usred žetve. Hamat je bila iznenađena dolaskom svog sina i posramljena što u kući ništa nije spremljeno za njihov doček. Još je veću zabunu stvorila gošća, koja je bila daleka rođaka samoga cezara Tiberija. No, nekoliko Lehijevih utješnih riječi i ljubaznost Plantagonina smiriše Hamat, koja je uz pomoć svojih slugu začas dovela u red kuću i pripremila dovoljno hrane i pića za okrepu umornih putnika.
Nedaleko imanja u podnožju jednog brdašca, bila je napravljena obiteljska grobnica u kojoj sada počivaše časni svećenik Lemuel. Na ulazu je bio postavljen, prema tadašnjim običajima, veliki kamen četvrtastog oblika premazan uljem i medom. Svuda naokolo bilo je posađeno cvijeće, koje su njegovale vrijedne ruke.
Lehi pokuša izmoliti "kadeš", molitvu za mrtve, no nije se mogao sjetiti nekih riječi; neka tuga obuzeše mu srce, jer je to bilo prvi put da je umro netko njemu tako blizak. Prvi puta osjeti se usamljen u svojoj tuzi i pomisli kako je ipak najbolje rješenje da čovjek živi u paru; da ima nekoga s kim može podijeliti takve trenutke. Osjećajući nečiju blizinu osvrne se i ugleda Plantagonu. Sasvim tiho je plakala, kao što se i tiho prišuljala. Lehi Manuelu je bilo toplo oko srca što je tu stajala "okrutna" Plantagona, kako ju je on zvao.
Plantagona je prišla Lehiju, podigla se na prste i nježno ga poljubila, prvi put u njegovom rodnom kraju.
Pretorijanci su se za cijelo vrijeme držali postrani, jer nisu govorili armenski, a grčki tek pomalo.
Hamat je pripremila veliku gozbu tu večer. Ispekli su cijelo tele, nekoliko janjaca, bio je pečen kruh od novog žita i posluženi kolači. Lehi je sjedio na počasnom mjestu, koje nekada bijaše Lemuelovo. Do njega su sjedili: s jedne strane pretorijanci, a s druge carska rođakinja, Plantagona Capanda Lentul. Bili su pozvani i svirači koji uveličaše gozbu svojom svirkom.
Kada se primicala ponoć, na brzom konju dojahao je i Strahimir Oreb, i to sam, bez pratnje. Srdačan bijaše zagrljaj dvojice prijatelja.
- Draga majko, kako si obavijestila mog prijatelja - upita Lehi - zar imaš glasnika s letećim konjima?
- Ne, sine, dogovaramo se dimnim signalima. Zapalila sam dvadesetak snopova pšenice žrtvujući kruh samome Bogu Abrahamovom. Na vatru sam nalila vode i dodala pakline, tako da se stvorio veliki stup gustoga dima. Tvoj prijatelj je prepoznao taj znak, pa neka se tvoje srce sada raduje!
- Tko je ova riđokosa ljepotica? - upita Strahimir pomalo kocoški.
- Ovo je Plantagona Capanda Lentul, kći namjesnika grada Rima u Sirakuzi.
- Nisam znao da se na Siciliji rađaju boginje.

- 23:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.05.2006., petak

...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...81

- Prokleti pretorijanac, prokleti German! Svoje šape je stavio na mene; svoje prljave šape koje smrde na krv i bijeli luk, a dah mu je odvratan! O, Lehi, zaštiti kćer Marcija Ccapande Lentula, namjesnika Rima u gradu Sirakuzi!
- Draga moja Plantagono, kako vidim ti se sasvim dovoljno štitiš sama. Takav majstorski udarac nožem može zadati samo netko tko je upućen u to, kojih je sedam mjesta na tijelu čovjeka gdje se mogu zadati smrtne rane. Vidim da si savršeno pogodila u točku dva i prerezala arteriju. Pogledaj samo koliko krvi, kao da si kamilu sasjekla mačem. "Krvava" Hamat, moja rođena majka, prema tebi je sveto ulje. Ona nikada nije usmrtila čovjeka, već samo pernatu divljač i možda poneko ugojeno tele u nuždi; ako bi slomilo nogu.
- Nasrnuo je na mene divljački. Nož je bio pri ruci, sve ostalo je čista slučajnost, ne moja izvježbanost.
Lehi prevrne nogom tijelo da vidi koji je to pretorijanac i odmah prepozna Harmida Skaura, zvanog Pindar.
- I šta ćemo sada? - kaže Lehi u šali. - Kao da si iz divljeg plemena Jaziga, a ne bliska rođaka časnog Statilija Apija.
- Ja sam zarobljenica i moj je život u tvojim rukama!
- Slušaj ti mene, Plantagono Capanda Lentul, carska rođako, sazvat ću niže zapovjednike i pretorijance, pa ću cijeli slučaj iznijeti pred njih! Nezgodno je da žena smakne pretorijanca, zato ću reći da je moj kuhar kriv za ubojstvo i da je branio tvoju čast. Stavit ću ga pod stražu i dati otpremiti u tvrđavu Megido; zapravo ću ga vratiti Strahimiru Orebu. Za takvu uslugu ćeš mu morati nešto platiti i tako oprati krv sa svojih ruku. Sačuvat ćemo njegov život, jer zaista nije kriv, a tebi ću dati manji šator na čijem će ulazu stajati natpis "immaculata" ili neuprljana. Tvoje djevičanstvo iz dana u dan sve više dobiva na cijeni. Sada se polako iskradi i reci kuharu da ga nešto trebam!
Cijeli taj događaj uzbudio je duhove i bio je tumačen na različite načine od nižih zapovjednika. Među zarobljenicima se pronio glas kako će ih sve poubijati, pa je nastalo komešanje. Lehi je poslao Plantagonu među zarobljenike da ih smiri i sve je opet krenulo svojim tokom. Prije Jeruzalema zarobljenici su odvedeni na brodove i sa plijenom poslani u Rim. Šest pretorijanaca pratilo je zarobljenike, dok su se ostala petorica sa legijom vratila u jeruzalemsku tvrđavu.
Idućeg dana ranu ujutro krenuo je Lehi Manuel s Plantagonom u svoj zavičaj starim karavanskim putem, praćen dvojicom pretorijanaca. Za vrijeme njegovog odsustva zapovjedništvo nad legijom preuzeo je njegov zamjenik, Marul Marcije Menekart. Cijelim putem Plantagona se nije žalila na poteškoće, iako su jeli oskudnu hranu i spavali pod otvorenim nebom.

- 21:51 - Komentari (4) - Isprintaj - #

18.05.2006., četvrtak

...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...80

- Mogla bih zaista biti gluha da ne čujem ono o čemu cijeli Istok bruji. Bila sam još dijete kad su svi u Sirakuzi pričali o sjajnom vitezu, koji je presjekao mačem debeli oklop i cijelu utrobu, tako da je ispala van kao što noga ispadne iz sandale. Gladijator Fissana je još za trenutak stajao kao ukopan, a onda je pao i od muke počeo žderati pijesak. Pričaju da se Elije Sejan zakleo Jupiterom, da će ti se osvetiti, kada je vidio da njegov ljubimac ima puna usta pijeska. Ako te Elije Sejan do sada nije uspio pogubiti, zaista te štiti moćni Bog. Zato sam ja sretna što sam tvoja zarobljenica, jer me štiti tako moćni vitez.
- Slušaj, luda glavo! Rimski podanik ne može zarobiti nekoga tko je sa carem u srodstvu, zato ne pričaj gluposti! Eto, uskoro će zora. Već su i pijetlovi zapjevali, a ti još nisi oka sklopila.
- Dođi, Lehi Manuele, položi glavu u moje krilo. Usni, junače, pa ću onda i ja zaspati.
I tako su spavali u šatoru; on držeći glavu u njezinom krilu, ona naslonjena na mekani jastuk. Kosa joj se spustila do pojasa prekrivši Lehijevu glavu. Tako su spavali sve dok se sunce nije popelo visoko. ćekajući svoj jutarnji obrok, u rimskoj vojsci je nastajao sve veći žamor, a mudra je Plantagona lukavošću sačuvala svoje djevičanstvo pored onoga za koga su govorili da je ženskar i kockar, što je odlika rimske aristokracije, koje milijuna sestercija troši na tjelesne užitke. Najgluplji među njima samo se prežderavaju, ali većina ipak ima rafinirani ukus kad je u pitanju trošenje rimskog bogatstva, koje se rijekama slijeva sa rubova ogromnog rimskog carstva. Nije daleko dan kada će se rimski koloni početi ponašati poput aristokracije i kada će na carskom dvoru dobiti službe najvišeg ranga. Rim je prestao biti samo grad, prestao je biti Italija, Rim je polako počeo biti cijeli svijet, zahvaljujući onome što su pravnici zvali "regularum singularis". Rimsko pravo s administracijom i pokrajinskim namjesnicima učinili su više od borbenih rimskih legija; Rim je uspio u onome u čemu nitko do tada nije uspio: zadržati ogromno prostranstvo pod svojom vlašću, kombinirajući zakone i prolijevanje krvi u ime tih zakona. Judeja je bila samo egzotična zemlja Orijenta, kao što je Makedonija bila postojbina onoga koji je bio najviši ideal rimskih vojskovođa; uzor nad uzorima, sjajni Makedonac Aleksandar, koji je za Rimljane imao samo jedan nedostatak, a taj je što nije rođen u gradu na sedam brežuljaka u kojeg vode svi putevi svijeta.
Plantagona je još spavala kada je Lehi Manuel ustao trljajući oči, te izišao pred šator gdje su se okupili pretorijanci i niži zapovjedici kojima je Lehi dao upute. Svi su pošli da izvrše naređenja, dok je Lehi krenuo van logora da protegne noge, no njegov instinkt, ili šesto čulo, govorilo mu je da nešto nije u redu. Brzim koracima vratio se natrag do svog šatora, gdje se gotovo sapleo o mrtvo tijelo koje je ležalo potrbuške. Između vrata i ramena virio mu je veliki nož, kojeg je kuhar Fosin zvao "cultellus" za rezanje kupusa i komadanje mesa, a imao je veliku dršku prilagođenu kuharovoj šaci. Sada je ta krvava drška virila iz tijela koje Lehi nije odmah prepoznao. Plantagona je sjedila raspuštene kose i tiho plačući govorila:

- 00:30 - Komentari (8) - Isprintaj - #

17.05.2006., srijeda

...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...79

Plantagona priđe Lehiju, nježno ga poljubi u usta i prošapće: - Dragi viteže, ja bih tako rado doznala tvoje porijeklo, a nemam mača niti poznajem Eliju Sejana. Slušam!
- Lijepa metoda, moram ti priznati, Plantagono, no nema se tu šta puno pričati.
- Pričaj koliko ima - kaže nježnim glasom Plantagona!
- Nisu svi Judejci Židovi, kako to naivno misle Rimljani. Sta r osjedioci (ubaćeno r po preporuci Švabice koja uvijek najpažljivije ćita zgode i nezgode našeg junaka lehija op.ur.)Judeje, Samarijanci i Galilejci, oduvijek su živjeli u svojoj postojbini. Imali su svoje bogove, svoje kraljeve koji su vodili ratove u ime naroda, a onda su s juga došli Abrahamovi potomci, koji su stotine godina bili u egipatskom ropstvu. Nešto je naroda izginulo od mača, ostali se srodiše sa došljacima. U Samariji je oduvijek bio metež od naroda i mnoštvo bogova kojima se narod klanjao.
- Pitala sam te, viteže, da mi o sebi govoriš, a ne o Galilejcima, Samarijancima i starim kraljevima!
- Dobro, Plantagono, slušaj! Uz rijeku Jordan uvijek se dobro živjelo. Cijela njezina desna obala je raj na zemlji, dok je druga strana pustinjska, no i tako ima oaza. Moj pokojni otac Lemuel vuče porijeklo iz velike doline Dahaze, a to je daleko preko Libanonskog gorja, u blizini Ura Kaldejskog. To je kraj u kojem je nekada davno živio Job kojeg je Satana optužio pred Bogom, a ovaj je zbog toga morao mnogo pretrpjeti. Lemuel je u mladim danima mnogo putovao i trgovao. Prikupivši dovoljno blaga nastanio se u bogatoj dolini pored starog karavanskog puta za Jeruzalem. Taj put većim dijelom ide uz rijeku Jordan, a od gore Tabor skreće prema Damasku sirijskom. Majka mi je iz zemlje Midijan, kamo je doselio njezin otac Kaldejac, zazivač duhova, mag, ili kako bi Rimljani rekli, astrolog. Majka Hamat je kći egipatske princeze, jedne od malih kraljica koju je faraon poklonio kralju Sirije, tako da sam egipatsko-sirijsko-kaldejskog porijekla. Moja krv je izmiješana.
- Pa kako onda ne vjeruješ u više bogova? Vjeruješ samo u jednog jedinog Boga Abrahamovog, koji je Bog onih koji su potisnuli stare narode.
- Ljepotice moja, kako si ti plitke pameti. Jedan jedini Bog je više nego dovoljan. Kada dođu nevolje nemaš muke oko božanstava, samo stisneš zube, trpiš i čekaš da se tvoj Bog udobrovolji i nevolja te prestane satirati. Zamisli, Plantagono, da imaš cijelo jato bogova i da se svi odjednom na tebe naljute. Koliko bi vremena trebalo proći da se stiša sva njihova srdžba? Grci su govorili kako je Zeus znao išibati bogove i boginje, pa bi se oni razletjeli širom Grčke noseći ljudima nevolje; kao da si otvorio "Pandorinu kutiju" iz koje su izašli svi vjetrovi donoseći nevolje.
- Lehi Manuele, ti mene obmanjuješ i na šalu okrećeš vrlo ozbiljne stvari!
- Ni govora, Plantagono, ja samo želim da mi jedan jedini Bog podari sreću i pobjedu. Uvijek je lakše zahvaliti jednome nego mnogima.
- A tvoje čarobno kamenje?
- I to si čula!

- 01:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #

16.05.2006., utorak

...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...78

- O, luda srećo - smijao se Lehi - zar se baš meni moraju dešavati takve stvari. Što nisi nagrdila lice i predamnom načinivši se starom i ružnom? Imala si dovoljno vremena.
- Dragi viteže, ti si pored sve svoje slave i poznavanja ratnih vještina, ipak samo veliko dijete. Nisi ti, Marcijane Jula, kako te zovu Latini, nikakav divljak kojega oduševljavaju okrutnosti; ti ratuješ za slavu rimskog carstva i za svoj probitak. Samo, viteže, čuvaj se rimskih zakona i ne vjeruj laskavcima koji ti govore, kako će te sam cezar imenovati za prefekta pretorije. Ne dijele imperatori legate kao Jupiter svoju milost. Za funkciju "par excellence" moraš biti ono što se u Rimu najviše traži i priželjkuje, ono što se sanja i ono što je nedostižno mnogima, a to je da budeš carski rođak, no "pares meus" ne može biti baš svatko. I taj zvučni naslov je mač sa dvije oštrice, zato što se u povijesti dešava da i car padne od mača. Tada pobiju i sve njegove rođake, prije svega one koji su drugima time mahali ispred nosa. Kada su mene otimali gusari, nisu me pitali za porijeklo; oni ne mare za etiketu rimskog dvora, gdje su oholi aristokrati Julijevaca najtraženija ljudska roba. Eto vidiš, ja sam carska rođakinja po ocu i to me nije spasilo trogodišnjeg ropstva. Ali tko si ti, Marcijane Jula? ćiji si ti rođak, a čiji prijatelj, kad te ni Sinhedrion nije mogao osuditi, ni Elije Sejan pobijediti?
- O, ludih li ljudi! Pred dvije večeri dođe u moj šator Zarije Sabin, zapovjednik dvanaestorice pretorijanaca, i kaže mi:
- Dični Marcijane Jula, tvoj šator je opkoljen našim ljudima i živ nećeš iz njega izići ako ne kažeš tko si; sasjeći ćemo te na komade!
- I šta si mu rekao kad te tako "ljubazno" zamolio?
- Ništa naročito, odmahnuo sam rukom govoreći: - "Vi pretorijanci imate zaista smisla za šalu. Što mene pitate o takvim sitnicama? Pitajte Jupitera, on će vam dati znak po kojem ćete otkriti kakvog sam porijekla i da li koristim magiju ili ne". Zarije se pokolebao uzmičući natraške. Pao je koliko je dug pred noge svojih prijatelja udarivši glavom o metalni tiganj, kojeg je Fosin, moj kuhar, u nemaru ostavio pred ulazom dok mi je spremao prepeličja jaja. To je u noćnim satima tako zazvonilo da je pola legije odmah bilo na nogama misleći da nas napada neprijatelj. Eto, Jupiter je dao svoj znak, a šta će oni reći Elije Sejanu, rimskom vitezu i čovjeku kojeg Tiberije štiti tako što ga ogrće purpurnim plaštem, to je njihova stvar. Osim toga, zaboravio sam ti reći da je taj kuhar Fosin velikog umijeća i sprema mi hranu koju Židovi zovu "košer". Ako jedem te rimske gadosti, obavezno pokvarim želudac. Oni proždiru ždralove, drozdove, slavuje, gavranove, ili pak one morske životinjice bez glave i repa; jedu sve što leti i puže.

- 23:24 - Komentari (3) - Isprintaj - #

15.05.2006., ponedjeljak

...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...77

Preko te gomile sručiše se u samo središte vojske sa Istoka rušeći sve pred sobom. Sve do noći trajala je borba u kojoj je pobjeda Rimljana bila očigledna. Zaplijenjeno je više od šesto bojnih kola i zarobljeno preko tisuću vojnika. Prestali su pružati otpor kada su se našli u obruču rimske vojske. Bijegom se spasilo možda nekoliko stotina ljudi, ali je ogromni ratni plijen pa u ruke Rimljana. Zapovjednici Parte pogubljeni su bez ikakvog suda, dok su njihove žene bile zarobljene i biti će pokazane u rimskom trijumfu, ako Senat tako odluči. No, u vrijeme cezara Tiberija trijumfi se gotovo i nisu održavali, niti je sam cezar ratovao. On je stajao na čelu jedne ogromne mašinerije, koja je krv prolijevala boreći se za vlast i bogatstvo. Taj rat s Partima, tek je jedna epizoda u rimskoj povijesti, koja nije ostavila dublji trag, osim što se tjedan-dva o tome govorilo na Forumu i u Senatu.
Lehi Manuel je mudro postupio što je pola zarobljenika odmah oslobodio, a njihov je plijen podijelio cijeloj vojsci. Zadržao je samo nekoliko otmjenih ljudi za koje je tražio otkupninu. Zlato dobiveno za njih podijelio je dvanaestorici pretorijanaca, koji su među sobom govorili kako taj Judejac nije pobjedu postigao nikakvom magijom. Hvalili su njegovo ime, govoreći da je veliki vojskovođa, samo zbog obilnog plijena.
Među zarobljenim ženama bila je i jedna izuzetno lijepa, malo neobičnog imena. Ime Plantagona bijaše rijetko kao i nakit na njoj i odjeća koja je bila oskudna; sastojala se od jednog hitona protkanog zlatnim nitima. Tjelesne obline bile su joj zamamne, a moglo joj je biti dvadesetak godina. Prema njenom držanju vidjelo se da je to kneževska kći, ili neka orijentalna princeza, koja nikako nije spadala među te divlje Parte, pa je Lehija jako zainteresirala sudbina te mlade žene.
Kako se spuštala noć tako je u rimskom logoru bilo sve tiše. Smrtno ranjeni bili su dokrajčeni na što je moguće bezbolniji način, ako uopće postoji bezbolni način da se prođe kroz vrata smrti. Mnogo je bilo ranjenih koji su tiho ječali, liječnici su imali pune ruke posla previjajući ranjene uz zapaljene velike vatre. Lehi je svoj šator dao postaviti na jednoj uzvisini, odredivši šestoricu pretorijanaca da ga čuvaju do pijeva prvih pijetlova, a od tada do jutra trebala su ga čuvati druga šestorica. Rimska legija, ili legion, kako su neki govorili, imala je čak i pijetlove u kavezima, tako da je dobra hrana bila osigurana. Sve je to bila zasluga Strahimira Oreba, koji je iz grada Megida poslao Lehiju desetak najboljih kuhara, iskusnih u svom poslu. Kuharsko umijeće stekli su u Jeruzalemu spremajući hranu odličnicima, no Rimljani su ih bolje plaćali, a kako to nisu bili robovi, kuhari se prikloniše Rimljanima. Svatko je nastojao da se u svojoj službi domogne što više imetka, kako bi pod stare dane uživao sve blagodati, pripovijedajući u kojim je sve bitkama sudjelovao i koji su vojskovođe zapovijedali legionima.
Lehi je u svoj šator poveo zarobljenicu Plantagonu zanimajući se, kako se ona našla u ratnom metežu?
- Lehi Manuele, viteže Istoka, ja nisam iz ovih krajeva. Bila sam zarobljena kod partskog zapovjednika Korasta Vuzara, kojeg si ti dao pogubiti; pao je od pretorijanskog mača. Rođena sam na Siciliji, u lijepom gradu Sirakuzi gdje je moj otac odličnik i namjesnik rimskog carstva. Jedne noći oteli su me gusari kad sam imala sedamnaest godina, a onda su me prodali na trgu roblja u Aleksandriji. Kupio me zapovjednik partske vojske Korast Vuzar, koji je osim mene imao još stotinu robinja. Nagrdila sam lice jednom travom govoreći da sam oboljela od lepre. Zbog toga sam skoro tri godine živjela sama u jednoj velikoj kući gdje me posluživala neka starica. Nažalost, varka je otkrivena i Korast Vuzar me poveo sa sobom na vojni pohod nadajući se da će pobijediti Rimljane. Tada bi me dao privezati konju za rep i vući sve dok ne bih izdahnula u najvećim mukama, zato što sam mu uskratila ljubavnu nasladu. Ja sam, moj viteže, još uvijek netaknuta; da, uspjela sam sačuvati nevinost.

- 22:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #

...morski vikend...

- 19:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #

...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...76

- Jadna moja Bilka, od tvoje ću kože sačiniti prostirku da me podsjeća na sretne dane.
Kada je koža uštavljena, od okrajaka sa prepona Hamat je načinila kožnu kesu i dala ju malom Lehiju da u nju stavlja svoje igračke. Ne, zabune nije moglo biti, to je ta ista kesica. Lehi posegne za njom pa istrese svih dvanaest kamenčića na lijevi dlan.
- Nema sumnje - kaže - to su kamenčići sa jeruzalemskih ulica.
Tada se na pijesku pojave slova. Pisalo je: "Ave tebi, Marcijane Jula. Koristi moć kamenčića uz riječ ALMA, ali tako da AL ostaje, a umjesto slova A stavi slovo M i obratno. Kada glasno izgovoriš AL-MA gospodarit ćeš sa sva četiri nebeska vjetra i pobijediti svaku silu. Tvoj odani prijatelj A. J. H."
Stavljajući kožnu kesu s kamenčićima u njedra Lehi je znao da iza pješčane oluje jaše konjica okrutnih Parta, koji će koristiti prirodne elemente da pobijede legiju, te ju uz pomoć jugoistočnog vjetra potjeraju natrag prema Jeruzalemu. Žustrim se korakom vratio te izdao oštru zapovijed:
- Konjanici i oklopnici neka stanu u prve redove, desno i lijevo od njih neka se postroje pješaci, a na sam krajeve jedne i druge strane neka budu strijelci!
Sam Lehi stao je na čelo legije koja se rasporedila tako da je imala oblik polumjeseca.
Parti su se pojavili s prvim vjetrom koristeći zavjesu od crvene prašine, no Rimljani ih dočekaše potpuno spremni. Teški oklopnici stajaše na samoj sredini i u prvom naletu razbiše laku konjicu Parta. Koliko god su Parti nadirali Rimljani se nisu micali sve dok ispred njih nije bilo cijelo brdo tjelesa. Podivljali konji jurili su natrag obarajući pješake i strijelce u vlastitim redovima. Lehi Manuelu je bilo jasno da se Parti koriste magijom, jer nitko ne napada ako zna da će se za dva sata spustiti tama. Prema zastrašujućim ratnim poklicima činilo se da su sa Partima bile i legije demona. Urlajući su napadali Rimljane koji su ih dočekivali oštrim mačevima i kopljem, dok luk i strijele nisu bili od neke velike koristi u ratovanju na blizinu, pa je njih i najviše stradalo. Zato su rimski oklopnici, zaštićeni štitovima, stajali poput živoga zida koseći Parte kao što kosac ruši rosnu travu. Poučen tim iskustvom Lehi Manuel će smanjiti broj strijelaca, a povećati broj oklopnika.
A onda u jednom trenutku zapovjednik legije visoko digne mač i cijela rimska vojska krene poput velikog morskog vala, penjući se na gomilu mrtvih i ranjenih

- 19:23 - Komentari (2) - Isprintaj - #

12.05.2006., petak

...vikend...

...dragi moji BLOGERI...idem na vikend na more ...

VAMA također želim dobar vikend i ostavljam VAM najljepše pozdrave...

P.S. ako ću moći javiti ću VAM se ...

- 13:06 - Komentari (8) - Isprintaj - #

...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...75

Već je treći dan rimska vojska marširala pustim krajem gdje je raslo nisko raslinje puno trnja poput glogovine. ćudna je bila kora na tim biljkama, smežurana poput bora na licu starca koji ni sam ne zna koliko mu je godina, kakve je Lehi viđao na jeruzalemskoj tržnici. Bilo je u tom grmlju neke pritajene prijetnje; bilo je poput grmlja uz veliku rijeku Dunav gdje je prije dvije godine stradao zapovjednik Germanske legije, Aurelije Justin Hildegard. Kada bi stradao neki vođa rimske vojske na neobičan način, o tome bi pjevale ptice, šaptao vjetar zvukom poput onog, kada bi dva kamenčića udarili jedan o drugi ispod površine vode, a kroz vodu bi se ti zvukovi prenosili miljama daleko.
Spremala se pješćana oluja koju diže suhi vjetar kada puše s jugoistoka velikom silinom dižući oblake prašIne crvenoga pijeska. Rimska je vojska užurbano spremala skloništa učvršćujući šatore, dok je dvanaest pretorijanaca postavljalo zapovjednikov šator. Lehi je za to vrijeme prošetao duž grmlja koje je odjednom prestajalo. Pretorijanci ga nisu pratili smatrajući da njihov zapovjednik možda želi izvršiti nuždu, ili se pomoliti kojem od bogova, a daleko od ljudskog naselja u pustome kraju i ne vreba neka velika opasnost.
Lehi je stavio dlanove iznad očiju poput štita, kako bi vidio što dalje. Sunce se spuštalo zapadu, a u zraku je nastala prije oluje ona tišina koja uvijek nagovještava prirodnu katastrofu. Na obzorju su se kotrljali oblaci poput morskih valova. Odjedanput Lehi spazi na jednoj zaravni, dobro mu poznatu, kožnu kesu s kamenčićima. Ne, zabune nije moglo biti. Bijaše to kesa od kozje kože, i to od koze koja je sama uginula. Ta nesretna koza bila je ljubimica "krvave" Hamat. Koza Bilka davala je obilje mlijeka koje je Lehi pio u djetinjstvu nakon preležane upale pluća. Jednoga dana, dok je Bilka brstila grmlje, preplašila se psa i potrčala. Zaglavila se između rašlji i tako ostala visjeti, jer se ispod njezinih nogu srušila cijela ograda, a sa ogradom se odronilo i zemlje. Hamat je brzo dotrčala, no bijaše kasno; Bilkin vrat je bio već slomljen. Hamat je oštrim nožem skinula kožu sa nesretne životinje, a truplo ukopala i plačući obećala:

- 00:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #

11.05.2006., četvrtak

ruža...

- 19:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #

...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...74

Aurelije se nasmijao toj primjedbi i rekao: - Zar ti, čovječe, dovodiš rimske zapovjedi u pitanje? Sam Jupiter vozio se sa upregnuta tri konja, a mi, zapovjednici legija, koristimo samo iskustvo vrhovnog Boga.
Na te riječi Lehi Manuel problijedi i tiho, više za sebe prozbori: - U nizini koju zovu Panonska, teče rijeka široka kao more, imenom Dunav, uz koju rastu vrbe žilave i opake, a tamošnji stanovnici takav vrbik nazivaju Ivik. ćuvaj se, Aurelije, takvog grmlja, jer ti može doći glave!
No, nije se mogao sačuvati od Lehijevog proročastva. U samo svitanje na obali široke rijeke, konji su se sapleli o vrbovo grmlje, Aurelije Justin Hildegard poletio je u velikom luku i nabio se na vlastiti mač. Prikovan poput leptira u samrtnom grču, uspio je izgovoriti:
- Lehi, što nisam poslušao tvoje riječi i ispregnuo jednog konja? Tri konja su zaista metež. Tko si ti, Marcijane Jula, da pred tvojim riječima drhti i sam Jupiter, gospodar srebrnog vijeka?
To je bilo zadnje što je rekao, jer mu je krvava slina pošla na kutove usta, a balčak mača virio je između želuca i srca. Iznad sebe je vidio plavo nebo preko kojeg je neka sila prevukla crvenu, a zatim crnu koprenu. Riječi onoga koga su Rimljani zvali Marcijan Jula, u ušima Aurelijevim odzvanjaše poput zvona. Kad su zvona utihnula, Aurelije je stajao i gledao sebe prikovanog rimskim mačem za majku zemlju, no više nije imao tijelo od krvi i mesa, već je bio sačinjen od srebrne magle.
- Sada ću možda vidjeti Jupitera? - reče sam sebi.
No, anđeo Gamalijel, koji stajaše sastrane, čuo je te riječi, pa kaže začuđenom Aureliju: - Dični zapovjedniče Germanske legije, bijaše po riječi Lehi Manuela: tri konja su metež, dok su dva konja par. Ti si tog dičnog junaka obdario sa dvanaest lažnih kamenčića u ime rimske pravde. Ako želiš da ti se sudi po dobrim djelima, imaš mogućnost ispraviti nepravdu. Za dvije godine Lehi će krenuti u rat protiv Parta, a ti ćeš mu neprimjetno staviti u njegovu blizinu ovih dvanaest kamenčića. Nikakve poruke ne smiješ mu reći, niti mu u san dolaziti! Za cijeloga vašeg službovanja pod jednim krovom, taj te čovjek volio. U ime te ljubavi vrati mu ono što je njegovo. Onaj trinaesti, kamen smutnje, dio je Palestrine sudbine, dok je ovih dvanaest kamenova uspomena na dan Alma. Ni meni samom nije jasno što znači "dan ALMA" i kako desetogodišnjem djetetu tako nešto može pasti na pamet, kad su ta četiri slova, raspoređena drugačije, toliko moćna da mogu zaustaviti Satanu i njegove legije? Ne mogu pitati, a ne mogu doznati. To je tajna moći Lehi Manuela; to su četiri znaka kojima se pokreću četiri nebeska vjetra i stvara se kaos.
Aurelija primi kesu od kostrijeti, u kojoj bijaše dvanaest kamenčića. Bilo je to ono isto kamenje koje je Strahimir Oreb bacio pred Asirce. Kesa u kojoj se nalazilo pravo kamenje, bila je sačinjena od kozje kože, dok je bezvrjedno kamenje, koje je Lehi dao Orebu, bilo u kesi od jelenje kože.

- 00:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.05.2006., srijeda

...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...73

Tih zadnjih godina vlasti Tiberijeve, bila je ispoljena okrutnost kakva nije bila viđena nikada ranije. Mnogi odličnici otjerani su u smrt tako što su si otvorili žile, a ni žene nisu bile pošteđene okrutne smrti; bacili bi ih sa visokih palača smrskavši im tako glavu. Nitkov najgore vrste bi za šaku srebra bacio dičnu gospu niz velike stube da skrha vrat, jer život u Rimu nikada nije bio jeftiniji nego za to vrijeme okrutne vladavine cezara Tiberija.
Zato je trebalo pokrenuti veliku Istočnu legiju kako bi se tim novim ratom prekrile okrutnosti grada Rima i bojazan senatora da se sve ne pretvori u građanski rat. Lehi Manuelu je to bilo jasno kao dan tog jutra kada je napisao kratku uputu prijatelju Strahimiru. Zapečatio je poruku velikim pečatom, a onda je imao još samo toliko vremena da otpusti glasnika i pošalje ga tajnim prolazom iz tvrđave. Dao je glasniku kesu zlatnika, uputio ga tajnim prolazom i tek kada je vidio da ga nitko ne slijedi, zaključao je svoje odaje, zapečatio ih, navukao bojnu opremu i sišao do svoje tjelesne straže. Ispred tvrđave bilo je već postrojeno dvanaest pretorijanaca; Sejanovih ljudi kojima Lehi Manuel nije vjerovao.
Lehi Manuel je u bojnoj opremi izgledao poput grčkog junaka Ahila kada bi izjahao pred zidine Troje obasjan jutarnjim suncem. Sin "krvave" Hamat i svećenika Lemuela bijaše na glasu kao veliki kockar i ženskar; dakle, imao je sve vrline dičnog Rimljanina. Nije morao žudjeti za zlatom i imetkom, budući da je njegova majka bila dovoljno bogata, a zlato je bilo na sigurnom. Dok su se dugovi rimskih vojskovođa penjali na tisuće sestercija, Lehi Manuel, zvani Marcijan Jula, nije nikada bio dužan, čak ni onda kada bi izgubio na kocki. Tada bi svukao sa sebe bogatu odoru ukrašenu zlatom i vratio se u garnizon ogrnut samo komadom lanenog platna kakvo Egipćani koriste za zamatanje mumije. Uvijek je iza sebe plaćao sve račune. Nekoliko puta se morao obračunati s razbojnicima najgore vrste boreći se s njima na život i smrt u gradu Jeruzalemu. Izazivali bi ga mladići željni slave, jer onaj tko ubije Lehi Manuela, biti će slavljen na cijelom Istoku; uz logorske vatre će se pričati o njegovom junaštvu. Nekoliko puta do sada lako je pobjeđivao protivnike, no znao je dobro da može naići netko na čijoj će strani biti i sam Bog, a onda, zapovjedniče rimske legije zvane Judejska, spremi se na put bez povratka. Na te misli uvijek bi se stresao do jeze.
- Nemam vremena ni pošteno ožaliti ostarjelog oca kojem je Bog dao dug život i obdario ga svim dobrima. Ali vratit ću se, Lemuele, ako se vratim iz rata, no to nitko ne zna pa ni ja u tome nisam izuzetak - glasno je razmišljao Lehi Manuel.
Kratke i oštre zapovjedi prekinule su njegove misli. Popne se na bojna kola koja su vukla dva bijelca, iako je do tada bio običaj da tri bijelca vuku zapovjednikova bojna kola. Lehi je svojevremeno rekao svom zapovjedniku Justinu:
- Ispregni, Aurelije, tog trećeg konja usprkos zabrani Jupiterovoj! Tri konja su metež, dok su dva konja par kao lijeva i desna ruka.

- 21:45 - Komentari (2) - Isprintaj - #

...ruža...

- 21:42 - Komentari (2) - Isprintaj - #

09.05.2006., utorak

...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...72

DIVLJA ZEMLJA ILIRIJA
Sedme godine zapovijedanja legijom zvanom Judejska, Lehi Manuel je krenuo u rat protiv Parta koji se pobuniše. I baš kada je osam tisuća ljudi krenulo prema jugu pod punom bojnom opremom, glasnik donese Lehiju tužnu vijest. Naime, umro je njegov ostarjeli otac, časni Lemuel, no vojska se više nije mogla zaustaviti, niti je Lehi Manuel mogao krenuti u svoj zavičaj. Zakotrljali su se točkovi rimskih bojnih kola u sasvim suprotnom smjeru.
Lehi brzo napiše kratku poruku svom prijatelju Strahimiru Orebu, koju po glasniku pošalje u tvrđavu Megido. Molio je Strahimira da se pobrine oko pogrebnih svečanosti i neka prinese žrtvu junca bez mane, starog sedam mjeseci, prema drevnim običajima iz doba Abrahamovog. Ta zavjetna žrtva trebala je biti zahvala Bogu Abrahamovu, što mu je dao pobjedu nad Fissanom Lukidom i pribavio zapovjedništvo nad osam tisuća vojnika, što je bilo prvi put u povijesti rimskog carstva. Nije bilo slučaja da se jedna takva legija povjeri čovjeku niskoga roda iz provincije u kojoj su bili "sumnjivi elementi u obličju ljudskom", kako bi govorili senatori, koji bi uvijek s nepovjerenjem gledali na same rubove rimskog carstva. Zemlju Judeju držali su prevratničkom, od koje Rim nije imao materijalne koristi, već samo brige zbog narodnih ustanaka, ozloglašenih proroka i pokrajinskih namjesnika koji su često bili optuživani za pronevjere.
Strahimiru Orebu je poput Damoklovog mača nad glavom uvijek visjela mogućnost optužbe za zlouporabu položaja, pa je ta žrtva ujedno trebala biti i žrtva pomirnica za Strahimirovu glavu, kao i zahvala Bogu za dug Lemuelov život ispunjen onim što su Grci nazivali "rog obilja".
Dogodilo se tako u Rimu nešto što je odjeknulo cijelim Istokom i potreslo kraljevsku kuću. Gaj Silan, prokonzul Azije i moćni čovjek rimskog carstva, bio je optužen za pronevjeru i zlouporabu vlasti koja mu je data nad pokrajinama. Glavni tužitelji bili su: konzul Mamerko Skaur, pretor Junije Oton i edil Brutedije Niger. Trojica nitkova niskog porijekla, koji su se pomoću Elije Sejana domogli visokih položaja, optužiše prokonzula Azije, Gaja Silana, za pronevjeru nad državnim dobrima. Nikada žustrije rasprave nije bilo u Senatu, budući da je Gaj Silan imao veliki utjecaj i mnoštvo prijatelja. Okrutni Tiberije namjerno je dopustio da se senatori oko toga zakrve, te iznesu tako i svoje grijehe. Sve mu je to služilo da učvrsti svoju vlast i uvede strahovladu. Dopustio je trojici ljudi niskog porijekla da iznesu svoje optužbe, iako je Gaj Silan prilično dobro prošao u tom procesu; nije izgubio glavu, već je samo prognan na otok Gijar, a uspio je spasiti i veći dio imetka. Kako su se nakon tog događaja zakotrljale mnoge glave po rimskom Forumu zbog okrutnosti Tiberijeve, to progonstvo izgledalo je poput djelotvornog lijeka protiv napada kašlja hripavca.

- 19:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

08.05.2006., ponedjeljak

...maslačci za blogere i ....

...posebno za našu dragu blogericu ...maslačkicu

- 19:21 - Komentari (7) - Isprintaj - #

...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...71

- Oh, ne rimski zapovjedniče, toliku svotu ovoga trena nemaju ni svi galilejski pokrajinski namjesnici! Imanje moga oca bi pokrilo tu sumu, ali bih u tom slučaju od roditelja učinio prosjake. Zato ću se boriti za čast Galileje, Samarije, Judeje i cijelog rimskog imperija.
Nakon tih riječi izišli su van i uputili se tamo gdje bijaše postrojena cijela legija, koju još iz doba Gaj Julije Cezara zvaše Judejska. Lehi je nemarno koračao prema svom udesu. Nakon desetak minuta hodanja opazi tribine napravljene od cedrovine. Dakle, trebalo je pet punih dana da bi se postavile tribine za sve jeruzalemske odličnike, u čijim je prvim redovima bilo visoko svećenstvo.
Prvo su se borili gladijatori, zatim ljudi sa životinjama, a tek treća točka, kao vrhunac svega, bila je borba za jednu rimsku legiju; dakle, borba za srebrnu palicu sa "orlom" raširenih krila.
Već je sunce skoro zalazilo kada je Elije Sejan dao znak rimskom robu da oglasi početak borbe Lehi Marcijana Jule i Fissana Lukida.
Fissana Lukid napao je prvi Lehija, i to gladijatorskim oružjem: trozupcem i mrežom. Lehi, brz kao gazela, izmicao je ne dajući se uhvatiti u mrežu. Dva-tri puta ošinuo je mačem oklopnika, no svaki put ga ovaj dočekaše sa trozupcem. Svjetina je urlala od zadovoljstva kladeći se čas na jednu, čas na drugu glavu.
- Što ne baciš kamenčić - poviče Elije Sejan Lehiju - ili ne prizoveš svog Boga, koji je nemoćan s tobom zajedno i drhti pred Jupiterom?
Lehi se sjeti Palestrinih riječi i počne recitirati u sebi psalm Davidov dvadeset i treći, kojeg je naučio još u svojoj osmoj godini života. Obim rukama uhvati mač i zavitla njima kao da je slamčica. Pri spomenu imena Jahvinog udari žestoko i presiječe oklop na prsima gladijatorovim; presiječe mu od ramena do boka utrobu, a krv i nečist izliju se na poljanu pred zaprepaštenim Rimljanima. Tek kada je gladijator pao u samrtnom grču, sjeti se Lehi da nigdje nije vidio sjenu od konca. I dok je jedan borac umirao, drugi sa smiješkom spazi sjenu duž cijelog igrališta, samo što to nije bila sjena od konca, već od konopca koji je spajao rimske simbole na postoju i nemarno visio.
Cijela legija stala je udarati mačevima o štitove pozdravljajući novog zapovjednika. Dvanaest pretorijanaca istupi i otprati Lehi Manuela u samo srce legije da izvrši smotru.
Elije Sejan ostao je sjediti, smrknut kao mrkla noć, razmišljajući o situaciji u kojoj se našao. Treba sada događaje iskoristiti za svoje ciljeve; Lehi Manuel mora poslužiti barem za dobro proročanstvo, jer tome je sam Jupiter dosudio da vidi svjetlosti grada Rima.
I vidio je Lehi Manuel nakon mjesec dana brežuljak Palatin sa sjajnim palačama; vidio je Forum i dobio neraskidivi pečat iz Tiberijevih ruku; gledao je lice samoga boga - koji bijaše čovjek.

- 19:20 - Komentari (1) - Isprintaj - #

07.05.2006., nedjelja

...ruže...

- 22:00 - Komentari (7) - Isprintaj - #

...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...70

- Viteže Lehi, svećenički glavari su u potpunom dosluhu s Rimljanima. Čitavao suđenje je tek farsa; jedino je nepredviđeno bilo ispadanje srebrnih denara; zato možda vidiš sjenu konca u pustinji svoje nade. Ako pogineš, mač opet pripada meni, kao što mi pripada i tvoje srce i sve što imaš obješeno, a drži se tvojega tijela.
- Ne budi razvratna, Palestro, nije prilika dok se sjenka groba nadvija nad mojim životom, no kako kod bogova ne stojim najbolje, bojim se da se ne pomolim krivome i zato odustajem od molitve.
Prošlo je pet dana a da se ništa nije dogodilo. Lehi je vježbao sa vojskom kao obični rimski vojnik, spavao je na tvrdom ležaju kao i obično, jedina razlika bila je u tome što je uz njegov visio još jedan mač sa zlatnom drškom. Bio je nešto dulji od rimskog mača od dva lakta dugačke oštrice. Iako je svima bio na dohvat ruke, nitko ga nije htio dirati bojeći se za svoj život. Vojnici su bili praznovjerni, pa bi razni vračevi i gatare za svega jedan srebrni denar sa cezarovim likom, proricali vojnicima sudbinu. A taj jedan srebrni denar vrijedio je dvanaest vrčeva grčkog vina, tako se govorilo da se za jednog cezara Tiberija može kupiti jedno pijanstvo u jeruzalemskoj krčmi.
Lehi je već pomislio kako je sve to Palestrina tlapnja, kad ga obavijeste da se istoga trena mora postrojiti sva rimska vojska na Sibeonovoj poljani, gdje je bilo i vježbalište. Lehi nemarno uzme mač i štit, no kada je htio izaći iz velike spavaonice, dočeka ga pretorijanska garda i odvede u jednu dvoranu koja je služila kao zatvor, i za ispitivanje zatvorenika od strane sudskih namjesnika. Tu ga dočeka nasmijani Elije Sejan okružen namjesnicima i njihovim nakinđurenim ženama, koje su se takmičile na čijem će naboranom vratu, smežuranim rukama i uvelim grudima, biti više zlata. Sejan je bio ogrnut purpurnim plaštem, a div pored njega je imao upravo zastrašujući izgled. Debela glava na kratkome vratu i veliki zlatni kolutovi u ušima, kao i divovski rast, govorili su da je ubojica koji se nakitio plijenom ubijenih, više ličio na gusara nego na gladijatora.
- Dični viteže, Lehi Manuele, kako vas zove cijela Judeja, Samarija i Galileja, danas ćete se boriti za čast rimske legije zvane Judejska. Borit ćete se na život i smrt!
- Po volji mi je, senatoru Sejane, i već mi pomalo prelazi u naviku da se borim za cijeli imperij, ja, neznatni sin svećenika Lemuela i Midijanke Hamat. Dobijem li legiju, želim da mi to potvrdi cezar u Rimu; hoću njegov neraskidivi pečat. Ili me ovdje ubijte, ili će tako biti. Riječ je Lehi Marcijana Jule.
Sejan se našao u neprilici, no kako je bio vješti političar i siguran u Lehijevu smrt, pristao je.
- Kunem se Jupiterom i svojom čašću da će biti po tvojoj želji! Samo, dragi moj junače, bilo bi ti bolje da se pomoliš svom Bogu i otkupiš svoj život; tražim za njega sitnicu: samo pola milijuna zlatnih sestercija, koliko mi iznosi manji dug!

- 21:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Lopoći...

Lopoći za blogericu M.H.Svabicu...

- 00:48 - Komentari (6) - Isprintaj - #

...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...69

Poslije pola noći Elije Sejan se povukao, a Palestra je napustila palaču praćena Lehi Manuelom, čija je sudbina još uvijek zavisila od Jupiterove dobre volje. Držeći se za ruke šetali su Jeruzalemskim ulicama, jer je tek poslije pola noći došlo do osvježenja nakon dnevne vrućine. Kada su stigli do Palestrine palače, pozvala je Lehija da uđe, budući da se nisu već dugo vidjeli. Pokućstvo u palači bilo je zlatno ili pozlaćeno; mnoge dragocjenosti i umjetnički predmeti ležali su posvuda nemarno razbacani. Ulazeći u spavaću sobu Palestra je smjelim pokretom zbacila sa sebe haljinu ispod koje se pojavilo golo tijelo kakvog se ni Afrodita ne bi postidjela.
- Ne tražim od tebe ni srebra ni zlata, kakvog već imam punu kuću, već dođi, junače, pokaži svoje blago umijeća u ljubavi kakvog se sjećam.
Lehi je otpasao mač i polako se skinuo. Tek kada je bio potpuno razodjeven, ukazala se sva ljepota njegovog tijela. Bilo je poput kipa rimskih bogova nadnaravne veličine. Mišići bijaše bez trunke sala, a svijetlo-smeđa koža presijavala se poput krzna mlade životinje. Prišli su jedno drugome brzim, požudnim pokretima. Kada im se udovi isprepletoše, iskonska strast tresla je njihova tijela u ljubavnoj groznici; pili su sa izvora života; vodili su ljubav do jutra odmarajući se tek nakratko. Strast je uvijek ponovo zahvaćala njihova tijela, a to što oni činiše nije bilo zbog novaca ni položaja, već zato što jedino Lehi Manuel može udovoljiti željama Grkinje Palestre. Kao što joj i samo ime govori, bila je izvježbana u ljubavnom umijeću tako da bi kneževi dali svoje kneževine, kraljevi svoje kraljevine, a carevi cijela carstva za njezin zagrljaj.
Već je sa istoka rudila zora kada je Palestra zadovoljena zabacila svoju bujnu kosu i maznim glasom rekla Lehi Manuelu:
- Dragi viteže, za tri dana izaći će pred tebe najspretniji borac cijelog rimskog carstva, gladijator Fissana Lukid. On nije samo gladijator, već i ubojica po Sejanovoj zapovijedi. On je vođa stotini pretorijanaca, nemilosrdan je i opak, i nema načina, dragi viteže, da izbjegneš sigurnu smrt. Ima tek jedna mala slabašna nada, ali ne veća nego što je sjena konca u pustinji. Sjeti se psalma Davidovog, dvadeset i trećeg po redu, i uzmi mač kojeg si zaslužio ove noći. Kažu da je tim mačem sjajni Aleksandar Makedonac presjekao Gordijev čvor jednim jedinim udarcem. Mač ti dajem kao nagradu, a ako pobijediš Fissanu Lukida, meni pripada njegova bojna oprema. Nikome ne govori čiji je to mač. U Jupiterovom hramu nalazi se isto jedan takav mač koji je pripadao Aleksandru, s tom razlikom što je ovaj pripadao Filipu Makedonskom, Alaksandrovom ocu.
- Dogovoreno, ljepotice! Ja tebi, nažalost, nemam što ostaviti, osim ovog jednog kamena. To je onaj trinaesti koji u zraku stvara vrtloge, a ono što sam dao prijatelju Orebu nisu kamenčići sa jeruzalemskih ulica pokupljeni u jedno rano poslijepodne, već potpuno bezvrijedno kamenje. Ono je samo poslužilo Rimljanima da bi se zadovoljila nekakva forma rimskih zakona i da pokažu svećeničkim glavarima kako gledaju na svaku sitnicu što se tiče vlasništva. Mene su nadijelili bezvrijednim kamenjem, a za sebe uzeli sve blago opljačkano u zemlji judejskoj. To je rimska pravda.

- 00:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #

06.05.2006., subota

...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...68

- Med i mlijeko zemlje Kanaan - najviši kriteriji koje Istok može pružiti.
No, po onome kako je bila obasipana zlatom, draguljima i skupim poklonima, činilo se da netko na samom nebu voli humor te Grkinje, čiji je otac bio Spartanac, a majka Izraelka iz pogane Samarije. Samarijance držahu otpadničkim narodom zbog brojnih mjesta na uzvišenjima gdje su prinosili žrtve svojoj vojsci nebeskoj, kraljici neba, a možda i posrnulim anđelima. Samo bi još poneko u Samariji vjerovao u Boga Abrahamovog govoreći da to sve neće izaći na dobro i da će Jeruzalem opet razoriti Asirci.
Elije Sejan već je pomalo bio pijan kada je rekao:
- Strahimire Orebu, sutra ujutro ranom zorom krećeš na put za Megido; upravljat ćeš cijelom tvrđavom. Odmah se možeš oprostiti od prijatelja i zamoliti ga da ti podari koji kamenčić za sreću.
Strahimir ozbiljno shvativši naređenje, postupio je kako mu je rečeno.
- Laku noć, prijatelju, ujutro rano putujem u tvrđavu Megido. Naređenje je da tamo preuzimam komandu, a tebi se u šali predlaže da mi pokloniš koji kamenčić za sreću.
Lehi izvadi cijelu kesu s kamenčićima i pruži je Strahimiru.
- Evo, uzmi sve, prijatelju, sebi ću zadržati samo jedan, onaj trinaesti. Sjeti me se ponekad i prenesi pozdrave mojoj majci Hamat i starome ocu Lemuelu. Posjeti ih ponekad, jer je tvrđava Megido udaljena od njih svega jedan dan jahanja na brzom konju. Pritegni zakupnike imanja čvrstom rukom! Oni lažu od sise materine, a ovo ti je prilika da stekneš imetak; takva se prilika ne pruža dvaput u životu. Dani Elije Sejana su izbrojani, no kada on ode sa svog položaja, tebe više nitko neće pitati tko te tamo postavio, zato o toj stvari ne traži nikakve pismene obaveze! Njegov pečat biti će raskinut, a prije nego sunce zatvori svoj osmi krug, njegova će zvijezda prestati sjati. To što sam rekao - nisi čuo!
Palestra se smješkala na svoj ženski, lukavi način, praveći se da ništa ne razumije. Špijunirala je ona za Rimljane, svećenike, pokrajinske namjesnike, za sudsku i kneževsku vlast, no u ovom slučaju nije vidjela nikakvu korist za sebe. Glasine iz Rima bile su takve o Sejanu da su već mnogi predviđali njegov pad. Uskoro će se preliti čaša gnjeva cezara Tiberija koji je Rimljanima bio i bog i krvnik, zavisno od situacije ili dobrobiti Grada-Republike.
Strahimir je otišao žurnim koracima praćen četvoricom pretorijanaca, koji će od sada biti njegova tjelesna straža, prema rangu zapovijedanja u rimskoj vojsci. Komandant legije, zvane Judejska, imao je čak dvanaest pretorijanaca, koji su ga pratili u stopu ogovarajući cezaru za njegov život.

- 19:04 - Komentari (2) - Isprintaj - #

...ruže...

- 00:31 - Komentari (2) - Isprintaj - #

...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...67

- E, moj Bože, ovaj prizor nadmašuje sve što su moje oči do sada vidjele - mrmljao je Lehi. - Tamo gdje završava mudrost, počinje blago zemaljsko. I to još sa likom dičnog cezara, neka mu zdravlje podari njegov Jupiter koji ga tako opskrbio novcem da se i svećenici Salomonovog hrama mogu njime nabacivati! To je magija.
U tom općem metežu rimski robovi su donosili hranu i piće u količinama koje bi bile dovoljne da nahrane legiju koju zvaše Judejska. Strahimir Oreb i zapovjednik Aurelije Justin, priđu Lehiju i s njim nastave srdačan razgovor. Uskoro im se pridružio i izaslanik rimskog cezara, dični Elije Sejan. Jelo se i pilo uz bogati program. Nastupala je grupa recitatora, pjevača i muzičara, ali nigdje više nije bilo svećenika Salomonovog hrama. Mora da ih je nekolicina otišla kroz neki tajni izlaz, no više od polovice njih ostali su gosteći se s Rimljanima. Gozba se nastavila i kada je već pala noć, pa to više nije ličilo na sudačku dvoranu, već na raspusnu rimsku bakanaliju. Uskoro dođe i nekoliko lijepih žena predvođenih najslavnijom bludnicom Jeruzalema, nadaleko čuvenom Palestrom, koju je Strahimir Oreb na svom jeziku zvao Hrvojka. Lehi Manuel, stari prijatelj Palestrin, privuče ju sebi u zagrljaj i poljubi dugim poljupcem.
- Lijepa Palestro, - šaptao je Lehi - pred nekoliko sati moja glava nije vrijedila niti jednog srebrnog denara. Trebao sam biti proklet, ali izgleda da me tamo gore netko voli, pa je okrenuo sve u moju korist. Ali, ne zavaravam se ja, Palerstro, ljubavi moja, škorpion nema svoj žalac tek za ukras.
Gozba je bila sve više raspojasana. Rimljani su, prema svojoj navici, ležali oko stolova uživajući u jelima i piću. Robovi su kružili oko njih kao pčele oko cvijeta, čineći sitne usluge, kao što je pranje masnih prstiju u vodi u koju su dodavane ružine latice. Tu ružičastu mirisnu tekućinu Rimljani su nazivali đulabija, jer je poslije pranja u toj vodi koža dobivala trpki okus. I bludnice su se kupale u vodi punoj ružinih latica zbog tena svoje kože, iako je Palestra viŠe voljela kupke u koje je dodavala meda i mlijeka. Huleći samoga Boga o tome bi govorila:

- 00:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #

05.05.2006., petak

...ruže...

...za našu dragu blogericu kocku link na post o
...orezivanju ruža

...mada ti ja sada nebi preporućio takovo orezivanje sada pusti kako je do prve cvatnje, skrati baš ono što ti jako smeta ali još jednom ja bi sve sada pustio do prve cvatnje a nakon nje možeš oblikovati ruže onako kako želiš...

- 21:48 - Komentari (9) - Isprintaj - #

...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...66

- Časni Elije Sejanu, mudra glavo rimskog Senata, vaše mi riječi laskaju, no ja sam samo obični rimski vojnik kome je tek puka sreća bila sklona. Dvanaestorica mi upravo rade o glavi, dragi moj senatore, iako o magiji ja ništa ne znam, a ono o slaboj vjeri u bilo kojeg boga, stvarno nisam lagao. Od malih nogu slušam kako su božjeg čovjeka kamenovali, uskratili mu krov nad glavom, kako su ga prognali zbog nepovoljnog proročanstva. Možda su kod starodrevnih vladara proroci i bili cijenjeni, ali ja u ovom metežu ne vidim ono što Grci zovu logikom. Ne vjerujem da ima toliko božjih miljenika pored tako griješnih ljudi. Moj časni otac Lemuel bi rekao kako i nauka koju mi zovemo Kabala ima nedostataka, jer se može nagomilati toliko nula da prvi broj potpuno gubi značaj. Tada se ne zna kako ga nazvati.
- Lehi Marcijane Jula, ti si za mene velika zagonetka! Imaš mudrost starca, poznaješ armenski i grčki jezik, kažu mi da govoriš i nekoliko narječja jezika starih mediteranskih rasa i grčkih otoka. A tko te, zapravo, podučavao u tim umijećima?
- Plemeniti Sejane, ni sam ne znam koliko sam imao učitelja. Moj otac Lemuel prima pod krov Kaldejce, putujuće liječnike, a naprosto je lud za svim vrstama vjerskih fanatika. Čak iz daleke Indije i Kašmira dolazili su ljudi zarašteni u brade, s kosom do pojasa, a onda bi u noć razgovarali sa Lemuelom i Hamat o indijskim božanstvima sa mnogo ruku; o hramovima gdje je pohranjeno neizmjerno blago; pričali su o čudesnoj zemlji koja je svoje carstvo odvojila od drugih velikim zidom; čuo sam legende mnogih naroda, a usput sam naučio i razne jezike. Kažem vam da je moja naobrazba više rezultat slučajnosti nego smišljenog plana. Indijski mudrac bi rekao: "S kim si - takav si".
Uto svećenički glavari zauzeše svoja mjesta, mrgodni kao mrkla noć, kao da će upravo toga trena odlučiti o sudbini svijeta. Elije Sejan krupnim koracima pođe prema svom prijestolju, a Lehi sjedne malo podalje, potpuno ravnodušan na to hoće li ga prokleti velikim imenom Boga svevladara, čije je ime tajno. Elijezer Haim Goan iskorači sigurnim korakm, zauzme stav poput rimskih senatora, no nikako da progovori. Umjesto njegovog govora dvoranom se stanu kotrljati srebrenjaci. Iz kese koja mu je stajala iz pojasa, prosipali su se srebrni denari s likom cezara Tiberija kotrljajući se na sve četiri strane svijeta. Nastao je žamor i komešanje, jer su časne glave namjesništva htjele uhvatiti svoj dio plijena, dok se Lehi Manuel grohotom smijao. Tako je sudbina odredila da se tužitelj nađe u neprilici, a optuženi veseli.

- 00:15 - Komentari (6) - Isprintaj - #

04.05.2006., četvrtak

...za blogere koji se odmaraju od bloganja ali nas ipak ćitaju...

...samo da znate nismo VAS zaboravili...

- 23:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

...proljeće...

- 18:46 - Komentari (5) - Isprintaj - #

...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...65

Eto, Strahimire, tvoje nagrade, pa kad se vratiš u zemlju Iliriju, spomeni me se po dobru; od sada si zapovjednik pedesetak rimskih kohorti. Imaš strijelce, oklopnike, četiri katapulta u dobrom stanju, a polovina vojske su ti razne zanatlije, pa neka te hrane Samarijci i Galilejci; ti zapovijedaj! Mudro, Sejane, mudro. Ali kako biti mudar pred ovim plavokosim ljepotanom kad mi njegove oči prže kožu; i šta sada da radim? Jupiteru, pouči me! Da li napraviti jedan oštri rez: otpustiti namjesnike i svećenike, a Lehija, Oreba i Justina pozvati na gozbu, ili dopustiti svećeniku da prokune Lehi Manuela - Marcijana Jula? I Pitija u Delfima da bi se nad time zamislila; ni Apolonovo proročište možda ne bi dalo odgovor. Mogu učiniti predstavu završenom ovoga trena, a što ako je Bog Abrahamov moćan? Ma ne, ne, nitko nije moćniji od Jupitera, gospodara srebrnog vijeka; ništa nije moćnije od Rima! Tek sada postaje zanimljivo. Na potezu su svećenički glavari, a ti, Sejane, priberi se! Nemoj pokazati slabosti pred tim Istočnjacima koji ti se na vjernost kunu, a rimske utrobe zalijevaju vrelim uljem ili rastopljenim zlatom. Ne, gospodo, predstava ide dalje!"
Elije Sejan ustao je naglo, napučio usne poput kokošje guzice, namrgodio se kao Posejdon kad sprema oluju, popravio lovorov vijenac na glavi i rekao:
- Svećenički glavari, možete se povući na vijećanje! Imate pola sata da ždrijebom odredite onoga tko će prokleti Lehi Maricijana Julu; samo bez podvala i fizičkog nasilja, bez otrova, mača, koplja, bez ikakvog tjelesnog dodira i na šest koraka daljine! Riječ je Elije Sejana.
Nastao je opći žamor kada su se svećenici povukli u drugu prostoriju na dogovor. Rimski senator Elije Sejan prišao je Lehi Manuelu i rukovao se s njim na rimski način. Kada su se uhvatili za ruke, Sejan je odjednom osjetio čudesnu snagu u udovima, šum u krvi u ušima, vid mu se razbistrio kao orlu koji s visine gleda na plijen, a lice mu se razvuklo u osmijeh.
- Pozdravljam te, Lehi Marcijane Jula, dični junače galilejskog kraja. U tvojoj Galileji ima lijepih bludnica kao i ukusnih riba iz rijeke Jordan, a vidim da si i ti velik tako da te ne smijemo pokazati na rimskom trijumfu; Rimljani bi rekli: "Tiberije je patuljak prema tom junaku sa Istoka", a Grci bi rekli kako je Heraklo opet oživio.

- 18:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.05.2006., srijeda

...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...64

Sada je na njemu bilo da kaže koju riječ, ali sav govornički dar ga napustio. Ovako je razmišljao u svojoj glavi: "Svećenički glavari su nagli i tvrde kako su za rimsku stvar, no kada bi se kneževine pobunile i kada bi cijela Judeja ustala kao jedan čovjek, bili bi na strani naroda kao što bi i građani Rima bili na strani cezara kada bi Rimu prijetila opasnost. Dakle, stara politička igra koja ne zaslužuje dublju analizu i ne vrijedi više od zveckanja staklenih perli kojima se igra bludnica kad hoće izazvati pažnju muškarca. A kakve koristi od mladih i ambicioznih namjesnika Rima? Oni znaju samo voditi sporove oko imanja pokrajinskih glavara, jer vršeći pretorsku službu grabe bogatstvo za sebe. Zato ni njihova riječ nije ovdje od presudnog značaja. A tko sam pak ja? Razmaženi rimski patricij kome je dosta dvorskih spletki i senatorskih dodvoravanja, no zasada u Senatu imam sve veću podršku, a Tiberije sve manje mari koliko mu donose pokrajine i tako je sve više vlasti u mojim rukama. Ali taj Lehi Manuel, tko je taj čovjek? Tajna služba dala mi je podatke da je čak i prorok. Budem li ga imao na svojoj strani, lako ću osvojiti vlast u Rimu; budem li ga imao protiv sebe - gubim. Ali, kako dati dvadesetjednogodišnjem mladiću komandu nad cijelom legijom? Aurelije Justin Hildegard potreban mi je u Galiji kao desno oko u glavi. Germani se opet nešto bune, a on s njima ima iskustva. Dobro, to bi se dalo uštimati, ali onaj Ilir, Strahimir Oreb, siromašan je i zaista živi od mača. Sredit ću mu službu na granici Samalije i Galileje; kažu da je ezdrelonska pokrajina najbogatija u Judeji, a tvrđava Megido najutvrđeniji rimski garnizon u kojeg može stati, u krajnjoj nuždi, i deset tisuća rimskih vojnika. Klaudije Javal me izvijestio kako u samoj tvrđavi Megido unutar gradskih zidova, ima potpuno prazna palača koju je nekada dao izgraditi knez Herod.

- 23:37 - Komentari (5) - Isprintaj - #

...ruže...

- 21:42 - Komentari (3) - Isprintaj - #

...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...63

- Elije Seam, komandant pretorijanske garde, senator i Tiberijev izaslanik, ima o tom predmetu nešto reći. Kao prvo, ovo nije politički proces i sasvim je nepotrebno uvlačiti pučke tribune i narodne vođe kao što je Juda Makabej, koji sa ovim predmetom nema baš nikakve veze, niti je meni poznato da je on s Rimljanima sklopio ikakav savez, barem ne u vrijeme cezara Tiberija čiji sam ja izaslanik. Tražim ovoga trena da Lehi Manuel izvede neki trik, kao recimo: da isplete pletenice na bradama svećeničkim, ili da im nakovrčanu kosu pretvori u ravnu, ili pak da neki od nas počnu štucati, ili kihati! Ako je tako veliki mag, kao što svećenici tvrde, tada svoj dvanaestorici može staviti u ruku lire, neka pjevaju ode i ditirambe cezaru, kad se već toliko zalažu za njegove pravedne ratove. On će kao poslušni rimski podanik učiniti ta sitna čuda, a ja mu jamčim cezarovim prijestoljem da mu neće pasti ni vlas sa glave. Dakle, Lehi Marcijane Jula, pokaži što znaš!
- Uvaženi senatore, za mene je velika čast da vas vidim licem u lice kao što vi gledate cezara Tiberija, no moja magija ovdje nema djelovanja, jer je previše optužbi na moju glavu. Dragi moji svećenici, ja nemam vjere u Boga Abrahamovog niti toliko koliko vi imate u malom prstu. On vas kruhom hrani, spavate na udobnom ležaju, donosi vam cijeli Izrael da se pogostite, a ja moram spavati na tvrdom rimskom ležaju i mačem pribaviti svoj kruh. Ova tri mjeseca odmora dobio sam nakon tri godine službe. Predlažem stoga da s tom moćnom silom prokunete moje ime izazovete onoga čije je ime tajna, pa ako me on ošine gromom, bit će to mnogo ljepši prizor od konjskih utrka u areni, ili sjajnih gladijatorskih borbi gdje ljudski život zavisi od smjera cezarovog prsta. Dični će Rimljani tada na forumu među sobom govoriti: "Strašna je moć svećenika Salomonovog hrama; oni mogu zazvati vatru s neba kada to zažele". Dični Elija Sejan protumačit će senatorima svaki detalj koji se odigrao pred njegovim očima. Ako sam se ja poslužio magijom izazvao zle duhove i demone, vatra iz paklenog ždrijela Gehene progutat će me na vaš mig. Ali prije nego išta poduzmete na mom uništenju, dogovorite se među sobom, ili ždrijebom odredite onoga tko će me prokleti u ime svevladara.
Nakon tih riječi u velikoj dvorani nastane muk, samo se zlato presijavalo na rimskim simbolima, a crvene rese treperile su poput zvijezda, od ljudskih isparenja koja su se dizala prema gore kamo struji topli zrak. Elije Sejan nagne se na svom stolcu i podboči glavu desnom rukom.

- 00:41 - Komentari (2) - Isprintaj - #

02.05.2006., utorak

...ruže...

- 22:01 - Komentari (4) - Isprintaj - #

...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...62

Optužiti Lehija za čarobnjaštvo je zločin prema čovjeku čijoj sam majci obećao da ću ga paziti kao rođenog sina, iako sam od njega stariji svega jedanaest godina. A to što sam bacio one kamenčiće bio je moj očajnički pokušaj da nešto poduzmem. Sam se nisam usudio prići blizu, kao ni itko drugi iz cijele rimske vojske. Govori mi da ne znam za strah, kao ni većina muških glava iz plemena Oreb, no na pomisao o rastopljenom zlatu u utrobi čovjeka, spopao me strah i očaj, te uradih ono što svi dobro znate. Nemam više što reći.
Nakon tih riječi nastao je mali žamor, a onda cezarov namjesnik istim ceremonijalnim kretnjama dade riječ Lehi Manuelu.
- Ime mi je Lehi Manuel, sin sam svećenika Lemuela i Hamat. U rimsku sam vojsku stupio s preporukom Apolonija Merisa, pokrajinskog namjesnika. Od svoje volje sam vježbao i učio vojnički zanat. Ne znam ni sam zašto sam nasrnuo na Sirijca, ali znam da sam ubrzo bio savladan i prestrašen. A onda, kao da je netko sa mene skinuo okove, ubio sam ratnika i ostao sjediti na goloj zemlji potpuno bez snage. Da se žar bitke nije prenio dalje, moglo me savladati i malo dijete.
Elijezer Haim Gaon ustane gnjevno mašući svitkom papirusa.
- Riječi koje je upravo izrekao Lehi Manuel, optužuju ga! Poslužio se čarobnjaštvom, a kada je ono prestalo djelovati, izgubio je snagu. Zar to nije priznanje pred svima nama i vama, izaslaniče svijetloga cezara, čiji smo vjerni podanici? Da je i on glavom prisutan ovdje, tražili bismo smrt za čovjeka koji se služi magijom! Zar je rimskoj vojsci potreban mag? Zar nisu njezine legije marširale ovim područjem još u vrijeme Jude Makabeja? Zar nije on sam Rimljane spominjao kao silu na koju se treba Judeja osloniti? Zar nije hvalio pravednost vaših zakona i zagovarao savez sa Rimljanima? Zato u ime rimskog cezara i svećeničkog Vijeća dvanaestorice tražim smrtnu kaznu za čovjeka koji je cijelo rimsko carstvo izvrgnuo ruglu i podsmijehu! Zar se u Damasku sirijskom ne govori o tome kako rimska vojska više ne pobjeđuje oštricom mača, već zazivanjem zlih duhova? Svećeničko Vijeće samo brani časni način rimskog ratovanja i zato je bolje da bude odstranjen jedan čovjek, koji gospodari natprirodnim silama, nego da bude oklevetana cijela rimska legija, koju vi zovete Judejska. Nemam više što reći.
Mladoliki čovjek sa zlatnim lovorovim vijencem na glavi, digne se žustro, zauzme govornički stav kakvog je toliko puta koristio u rimskom Senatu, skupi obrve u mrgodni luk, pa reče:

- 01:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #

01.05.2006., ponedjeljak

...ruže za Praznik rada...

- 20:57 - Komentari (3) - Isprintaj - #

...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...61

Jakim glasom Aurelije nastavi: - Sa osamnaest godina života Lehi Manuel stupa u rimsku vojsku dragovoljno, da izuči, kako je sam rekao, ratnu vještinu i vidi barem dio rimskog carstva. I eto, već je skoro tri godine u službi cezara i nikada se nije požalio za vrijeme tegobnih marševa; hodao je žedan pustinjom, borio se kao lav protiv razbojnika, stao pred najvećeg junaka plaćeničke vojske i pobijedio ga na malo neobičan način. Sve se odigralo pred našim očima po bijelome danu, kada Asiraca bijaše deset na jednog Rimljanina i kad nam je prijetila sigurna smrt. Vrtlozi koje je stvorio Lehi Manuel, ili kako ga mi zovemo, Marcijan Jula, unijeli su pomutnju u nadmoćnu vojsku. Tada je nama stiglo pojačanje, pa se odnos snaga promijenio. Ne znam što ga je navelo da izazove na dvoboj sirijskog oklopnika, ali znam da je pretrpio strah kada su prinijeli posudu s rastopljenim zlatom. Da sam ja umjesto Strahimira čuvao nekakvo kamenje i ja bih ga bacio; nije se imalo što izgubiti osim života. Vojnička čast malo vrijedi pred nadmoćnim neprijateljem; tu mnogo više koriste brze noge. Nemam više što reći - završi zapovjednik svoj govor.
Nakon tih riječi smijeh se čuo sa svih strana. Cezarov namjesnik ceremonijalno digne u vis zlatnu palicu s malim "orlom" koji u kljunu drži zmiju i reče:
- Sada neka govori Strahimir Oreb.
Na zapovijed Strahimir se digne i prozbori: - Ja sam zadnja tri mjeseca bio gost pod krovom Lehi Manuela. Njegov stari otac Lemuel gotovo svakog dana priređivaše gozbe i skoro svaki dan bi dolazio neki od učenih ljudi. Jedni su govorili da su trgovci, drugi su plovili morima, bilo je nekoliko svećenika, a jedne noći je tu prespavao i čovjek za kojeg su mi rekli da je Savao iz Tarza. Jeo je i pio s nama, a ujutro je starim karavanskim putem krenuo prema Damasku sirijskom. Za sve to vrijeme nije prekršen ni jedan zakon kojeg doniješe Rimljani pod ovo nebo. I sam Lemuel je rekao da nije svećenik od svoje volje, već se na zahtjev građana Pela, baš vi svećenički glavari odredili Lemuela za svećenika, iako nije levit. Koliko je zlata i srebra izbrojeno za tu službu, nije na meni da o tome išta kažem. Zato su mi vaše optužbe smiješne, kao i čarobnjaštvo djeda Nefija, kojeg je Marcijan Jula vidio svega tri ili četiri puta u životu.

- 20:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #