Poslije pola noći Elije Sejan se povukao, a Palestra je napustila palaču praćena Lehi Manuelom, čija je sudbina još uvijek zavisila od Jupiterove dobre volje. Držeći se za ruke šetali su Jeruzalemskim ulicama, jer je tek poslije pola noći došlo do osvježenja nakon dnevne vrućine. Kada su stigli do Palestrine palače, pozvala je Lehija da uđe, budući da se nisu već dugo vidjeli. Pokućstvo u palači bilo je zlatno ili pozlaćeno; mnoge dragocjenosti i umjetnički predmeti ležali su posvuda nemarno razbacani. Ulazeći u spavaću sobu Palestra je smjelim pokretom zbacila sa sebe haljinu ispod koje se pojavilo golo tijelo kakvog se ni Afrodita ne bi postidjela.
- Ne tražim od tebe ni srebra ni zlata, kakvog već imam punu kuću, već dođi, junače, pokaži svoje blago umijeća u ljubavi kakvog se sjećam.
Lehi je otpasao mač i polako se skinuo. Tek kada je bio potpuno razodjeven, ukazala se sva ljepota njegovog tijela. Bilo je poput kipa rimskih bogova nadnaravne veličine. Mišići bijaše bez trunke sala, a svijetlo-smeđa koža presijavala se poput krzna mlade životinje. Prišli su jedno drugome brzim, požudnim pokretima. Kada im se udovi isprepletoše, iskonska strast tresla je njihova tijela u ljubavnoj groznici; pili su sa izvora života; vodili su ljubav do jutra odmarajući se tek nakratko. Strast je uvijek ponovo zahvaćala njihova tijela, a to što oni činiše nije bilo zbog novaca ni položaja, već zato što jedino Lehi Manuel može udovoljiti željama Grkinje Palestre. Kao što joj i samo ime govori, bila je izvježbana u ljubavnom umijeću tako da bi kneževi dali svoje kneževine, kraljevi svoje kraljevine, a carevi cijela carstva za njezin zagrljaj.
Već je sa istoka rudila zora kada je Palestra zadovoljena zabacila svoju bujnu kosu i maznim glasom rekla Lehi Manuelu:
- Dragi viteže, za tri dana izaći će pred tebe najspretniji borac cijelog rimskog carstva, gladijator Fissana Lukid. On nije samo gladijator, već i ubojica po Sejanovoj zapovijedi. On je vođa stotini pretorijanaca, nemilosrdan je i opak, i nema načina, dragi viteže, da izbjegneš sigurnu smrt. Ima tek jedna mala slabašna nada, ali ne veća nego što je sjena konca u pustinji. Sjeti se psalma Davidovog, dvadeset i trećeg po redu, i uzmi mač kojeg si zaslužio ove noći. Kažu da je tim mačem sjajni Aleksandar Makedonac presjekao Gordijev čvor jednim jedinim udarcem. Mač ti dajem kao nagradu, a ako pobijediš Fissanu Lukida, meni pripada njegova bojna oprema. Nikome ne govori čiji je to mač. U Jupiterovom hramu nalazi se isto jedan takav mač koji je pripadao Aleksandru, s tom razlikom što je ovaj pripadao Filipu Makedonskom, Alaksandrovom ocu.
- Dogovoreno, ljepotice! Ja tebi, nažalost, nemam što ostaviti, osim ovog jednog kamena. To je onaj trinaesti koji u zraku stvara vrtloge, a ono što sam dao prijatelju Orebu nisu kamenčići sa jeruzalemskih ulica pokupljeni u jedno rano poslijepodne, već potpuno bezvrijedno kamenje. Ono je samo poslužilo Rimljanima da bi se zadovoljila nekakva forma rimskih zakona i da pokažu svećeničkim glavarima kako gledaju na svaku sitnicu što se tiče vlasništva. Mene su nadijelili bezvrijednim kamenjem, a za sebe uzeli sve blago opljačkano u zemlji judejskoj. To je rimska pravda.
Post je objavljen 07.05.2006. u 00:44 sati.