U njihovu čast bila je priređena velika svečanost pod vedrim nebom, jer bijaše ljetno doba i sredina mjeseca koji je dobio ime po božanskom cezaru Augustu. Gorjele su velike vatre osvjetljavajući prostor na kojem su sjedili gosti sa Istoka. Mirisalo je meso s ražnjeva, ali za razliku od istočnih običaja, tu se pekla uglavnom divljač: veliki jelen i nekoliko divljih svinja, divlje patke sa Velikih jezera, no kruh je bio sličnog ukusa kao na Istoku. Pilo se grčko vino sa otoka Parosa, no bilo je i medovine spravljene od šumskog meda. Piće je posluživano u drvenim posudama, jelo se drvenim žlicama, a meso se otkidalo prstima umjesto nožem. Divlja je bila zemlja Ilirija i najbliža Rimu sa druge strane Jadranskog mora, odakle su dovožene velike klade, jer su tu rasli veliki hrastovi i bukve, stari i po nekoliko stotina godina. Bila je to zemlja divljači i riba iz gorskih jezera. Život je bio organiziran plemenski. Ljudi su živjeli u velikim zajednicama na čijem je čelu bio seoski starješina.
U velikom plemenu Oreb starješina bijaše Damjan, zvani Jastreb. Bio je to plećati muškarac, u licu nalik Strahimiru, samo mu je kosa bila prosjeda, a rastom je bio div.
Junaštvo Lehi Manuela bilo je poznato cijelom plemenu, ali on tu nije izazivao neko veliko divljenje, već više pritajeni bijes mladića koji su se borili za naklonost lijepe Tamare.
Na gozbu su dovedeni i svirači koji su svirali u pastirske frule i jednu liru ukrašenu grčkim mitovima. Muzika je bila nekako otegnuta i više tužna, a plesalo se kolo kao i na Istoku.
Poslije pola noći Lehi je krišom stavio dvije kapi sredstva za uspavljivanje u medovinu koju je pila Plantagona, tako da je ona nakon par popijenih gutljaja počela zijevati, pa ju je Lehi odveo na spavanje.
Vrativši se u društvo, Tamara je sjela bliže njemu zadirkujući ga i želeći mu isplesti pletenicu na ilirski način, no neposlušna kosa Lehi Manuela opirala se Tamarinom nastojanju. Većina gostiju bila je pijana, pa nitko nije primijetio kada je Tamara Lehija povela u šetnju prema Velikim jezerima. Znala je sve šumske staze i bila je lukava kao lisica. Te večeri bila je kraljica zabave, a ponosno je nosila narukvicu koja je blistala na njezinoj koži boje meda. Otkako je Strahimir bio zapovjednik tvrđave Megido, u Tamarinoj kući je vladalo obilje; isplaćeni su svi dugovi i prošireno je imanje.
Tamara je vodila Lehija za ruku poput malog djeteta. Sa jednog brežuljka promatrali su nekoliko blistavih jezera koja su utjecala jedno u drugo, čuo se šum velikog vodopada i rika zvijeri iz šume. Cijeli prizor je bio obasjan mjesečinom, pa je dojam bio nezemaljski. Bilo je to osamljeno mjesto kamo je Tamara često dolazila sanjareći o vitezu sa Istoka. Od onog dana kada je Strahimir posjetio rodni kraj i pričao joj o Lehi Manuelu, pokazavši njegov crtež gdje je naslikao samoga sebe. Tamarini snovi pretvorili su se u zbilju. Sjedinili su se na brežuljku zaštićeni grmljem i neprohodnim čestarom od neželjenih pogleda. Tamara je bila vješta u ljubavnom umijeću poput Palestre. Živjela je od lova, a kroz njezin život prošlo je nekoliko muškaraca kojima se nije podavala za novac, već za neke sitne usluge, kao što je pravljenje luka i strijele, ili pak izrade lovačkog noža za deranje divljih životinja. Strastvena bijaše Tamara u ljubavnom zagrljaju, kao što bijaše nemilosrdna u lovu, no Lehi Manuel je znao žensku ćud i pokoravao se zakonima prirode. Tamara je bila dijete šume i dijete prirode divlje zemlje Ilirije.
Post je objavljen 30.05.2006. u 21:06 sati.