...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...73
 Tih zadnjih godina vlasti Tiberijeve, bila je ispoljena okrutnost kakva nije bila viđena nikada ranije. Mnogi odličnici otjerani su u smrt tako što su si otvorili žile, a ni žene nisu bile pošteđene okrutne smrti; bacili bi ih sa visokih palača smrskavši im tako glavu. Nitkov najgore vrste bi za šaku srebra bacio dičnu gospu niz velike stube da skrha vrat, jer život u Rimu nikada nije bio jeftiniji nego za to vrijeme okrutne vladavine cezara Tiberija. Zato je trebalo pokrenuti veliku Istočnu legiju kako bi se tim novim ratom prekrile okrutnosti grada Rima i bojazan senatora da se sve ne pretvori u građanski rat. Lehi Manuelu je to bilo jasno kao dan tog jutra kada je napisao kratku uputu prijatelju Strahimiru. Zapečatio je poruku velikim pečatom, a onda je imao još samo toliko vremena da otpusti glasnika i pošalje ga tajnim prolazom iz tvrđave. Dao je glasniku kesu zlatnika, uputio ga tajnim prolazom i tek kada je vidio da ga nitko ne slijedi, zaključao je svoje odaje, zapečatio ih, navukao bojnu opremu i sišao do svoje tjelesne straže. Ispred tvrđave bilo je već postrojeno dvanaest pretorijanaca; Sejanovih ljudi kojima Lehi Manuel nije vjerovao. Lehi Manuel je u bojnoj opremi izgledao poput grčkog junaka Ahila kada bi izjahao pred zidine Troje obasjan jutarnjim suncem. Sin "krvave" Hamat i svećenika Lemuela bijaše na glasu kao veliki kockar i ženskar; dakle, imao je sve vrline dičnog Rimljanina. Nije morao žudjeti za zlatom i imetkom, budući da je njegova majka bila dovoljno bogata, a zlato je bilo na sigurnom. Dok su se dugovi rimskih vojskovođa penjali na tisuće sestercija, Lehi Manuel, zvani Marcijan Jula, nije nikada bio dužan, čak ni onda kada bi izgubio na kocki. Tada bi svukao sa sebe bogatu odoru ukrašenu zlatom i vratio se u garnizon ogrnut samo komadom lanenog platna kakvo Egipćani koriste za zamatanje mumije. Uvijek je iza sebe plaćao sve račune. Nekoliko puta se morao obračunati s razbojnicima najgore vrste boreći se s njima na život i smrt u gradu Jeruzalemu. Izazivali bi ga mladići željni slave, jer onaj tko ubije Lehi Manuela, biti će slavljen na cijelom Istoku; uz logorske vatre će se pričati o njegovom junaštvu. Nekoliko puta do sada lako je pobjeđivao protivnike, no znao je dobro da može naići netko na čijoj će strani biti i sam Bog, a onda, zapovjedniče rimske legije zvane Judejska, spremi se na put bez povratka. Na te misli uvijek bi se stresao do jeze. - Nemam vremena ni pošteno ožaliti ostarjelog oca kojem je Bog dao dug život i obdario ga svim dobrima. Ali vratit ću se, Lemuele, ako se vratim iz rata, no to nitko ne zna pa ni ja u tome nisam izuzetak - glasno je razmišljao Lehi Manuel. Kratke i oštre zapovjedi prekinule su njegove misli. Popne se na bojna kola koja su vukla dva bijelca, iako je do tada bio običaj da tri bijelca vuku zapovjednikova bojna kola. Lehi je svojevremeno rekao svom zapovjedniku Justinu: - Ispregni, Aurelije, tog trećeg konja usprkos zabrani Jupiterovoj! Tri konja su metež, dok su dva konja par kao lijeva i desna ruka. |
