maslačak
 |
30.06.2006., petak
29.06.2006., četvrtak
28.06.2006., srijeda
27.06.2006., utorak
RUŽA za...
za blogericu iz susjedne blogosfere angel_in_pain |
26.06.2006., ponedjeljak
25.06.2006., nedjelja
24.06.2006., subota
23.06.2006., petak
moglo je to i bolje
|
u neka stara vremena legija koja bi ovako branila ili promicala slavu Rima završila bi obično u sjevernim pokrajinama i tek bi joj veća pobjeda osigurala povratak u toplije krajeve a to bi obično i znaćilo i desetkovanje čitave legije...sva sreča da su ta vremena prošla a mi navijači do sutra ćemo se već ohladiti da vam prav kažem baš sam tužan... |
22.06.2006., četvrtak
još malo
|
junaci moji trenutak istine je došao...redovi se poravnavaju ćaka se poćetak...sretno vam bilo... |
|
AJMO DEĆKI KAO U OVA STARA VREMENA LOPTA JE OKRUGLA I NETKO MORA IZGUBITI (NAMA JE I NERJEŠENO IZGUBLJENO OP.UR.) ALI MOLIM VAS SAĆUVAJTE OBRAZ U DANAŠNJE VRIJEME NEMA ONE STARE S ŠTITOM ILI NA NJEMU ALI I DANAS IMA ČASTI AKO SU AUSTRALCI BOLJI OK NEKA NAS POBJEDE I NEKA IDU DALJE ALI MOLIM VAS SAČUVAJTE NAM ČAST NEMOJTE SE UNAPRIJED PREDATI ILI TRAŽITI BILO KAKVO OPRAVDANJE NAMA JE BILO KAKVA POBJEDA DOBRA ... JUNACI MOJI NEKA VAS PRATI JUNAČKA HRABROST PA KAKO BUDE... |
21.06.2006., srijeda
...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...105
|
- Dični zapovjedniče legije zvane Judejska, rekli su mi da si nizak rastom, da ti je koža smeđa poput ploda divljeg kestena, da si grub i neupućen u lijepo ponašanje. Kako me mogu prevariti moji podanici? Izgledaš poput Ahila, kosa ti u uvojcima pada po ramenima, ruke su ti pune ožiljaka od borbi, pa koja ženska utroba ne bi planula za tobom, viteže sa Istoka? - Draga moja carice, ne dirajte mi stare rane! To isto mi je govorila i Palestra kada me k njoj doveo Strahimir Oreb, zapovjednik pedesetorice. Nakon što se pročulo da me je vodio bludnici, oduzeli su mi i tu pedesetoricu. Ni to nije bilo dovoljno, još je dobio i dva dana zatvora na kruhu i vodi, tako da ga je moja ljubavna naslada skupo stajala. Tada se vodilo računa o moralu svakog vojnika, tada je još rimska legija zvana Judejska, živjela od ideala, a ne od mita i korupcije. U vrijeme Tiberijevo granice morala u rimskoj vojsci su izbrisane. - Zadivljena sam tvojim riječima! Poznata mi je Palestrina sudbina. Mi u Rimu ne kamenujemo bludnice, već ih bacamo sa visoke kule da skrše vrat. Nakon što su jeli i pili, Mesalina povede Lehi Manuela do niskog ležaja kakvog on nikada prije nije vidio. Zagrliše se snažno kao da su se dva vuka zgrabila zbog plijena. Mesalina je nadmašila Palestru u ljubavnoj igri, no Lehiju je bilo smiješno što je šumicu među bedrima i dlake ispod ruke dala obrijati, pa je čudno djelovala tako goluždrava. Mesalina je bila ponesena strašću, njezino tijelo uvijalo se poput zmije koja je pala na žeravicu. Svim silama nastojala je doživjeti vrhunac naslade, no neka sila joj nije dala prevaliti tu točku, sve dok joj Lehi nije ispunio utrobu nečim što je ličilo na zapaljenu baklju; dok joj nije prekrio sve šupljine njezinoga tijela, jer on bijaše majstor ljubavne igre, kao što je mitski Orfej svirao na božanskoj liri. Snažan grč potrese Mesalinino tijelo i ona klizne u nesvjesticu, klone u rukama muškarca kao što se krpa prebaci preko užeta. - Prokleti Rimljani! Neotesani Rimljani! Vode ljubav poput majmuna. A gdje naći čovjeka slična tebi? - Brzo se vraćaš iz nesvjestice - našali se Lehi i jače ju stisne uz svoje tijelo. Mesalini se raširiše zjenice od strasti; opet joj se sve u glavi zavrtjelo; opet je silovita strast zapljusnula njenu utrobu kao valovi Sredozemnog mora kad zapljusnu golu klisuru obukavši ju načas u morsku pjenu. Pijetli su već najavljivali novi dan, a carica Mesalina i Lehi Manuel nisu još ni oka sklopili. ćudesna je to bila noć za oboje. Ako je Palestra bila izvježbana u ljubavnom umijeću, Mesalina je bila "krvava" Amazonka sačinjena od samoga grijeha. Ne, njezina utroba ne bi mogla začeti dijete; ona bi rodila monstruma, možda sedmoglavo čudovište, ili pak psa Kerbera iz grčkog mita. Njezina utroba bila je poput suhe pustinje koja žudi za kišom. Znao je Lehi da će ju utroba ubiti; da će ju nemilosrdno sasječi mačem. Znao je da će to rimska povijest prešutjeti, ili pak naći načina da obzirnim riječima opiše kako je skončala carica-bludnica. Rastali su se kada je svitala zora. Veliku lađu punu dragocjenosti dobio je Lehi Manuel na dar i tajnim prolazom bio je upućen iz palače do luke Ostije, dok je cijeli Rim još spavao. Sa svojom gardom jahao je prema luci odakle još istoga dana isploviše. Prolazeći pored grada Sirakuze, Lehiju se steglo srce sjećajući se svoje ljubavi, koja mu podariše sina, brata po ocu Borne Oreba i nepoznatog gorskog pastira. Ni jednom ni drugom Lehi nije znao ime, a niti će doznati za svojega života. ćudesno mirno bijaše to putovanje. Sjetio se Lehi da nije cara Klaudija pitao hoće li i njegovo ime zapisati u povijest rimskog carstva, ili je dvadeset godina službe premalo da bi mu se ime zabilježilo. Što je ime čovjeka ako ne samo jedan dah koji izgovara to ime? Što je čovjek ako ne slijepi putnik na brodu života? Krenuo je da spasi život prijateljev, a pronašao je život svoj. Bio je to život čovjeka miješane krvi, čovjeka koji iza sebe ostavlja krvavi trag svojih neprijatelja. |
20.06.2006., utorak
...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...104
|
- Ako te ona ždrebica pozove, nemoj oklijevati, u protivnom ćeš biti mrtav. Ti su za nju samo prljavi Judejac koji se domogao časti na prijevaru. Pokaži joj da si muško. Ako je to dio tvoje sudbine njoj ne možeš pobjeći, jer je ona poput svraba, kao i moje pisanje "Historije Auguste". Znam da će to poslije mene preuređivati kako bude kome odgovaralo, ali to je od mene jače. Svi imamo svoju sudbinu. Ja uživam gradeći mostove, luke i pišući povijest rimskog carstva; razvratno plemstvo se oduševljava gladijatorskim igrama; jedni se prežderavaju dok drugi gladuju bojeći se da ne budu otrovani; Mesalina se zabavlja odbacujući muškarce i kotrljajući se njihovim glavama; ti ratuješ za interes ovih koji taj rat potiču u Senatu kako bi što više pokrajina opljačkali i klali se oko toga međusobno. Znaš li ti, Lehi Marcijane Jula, da sam ja ponedjeljkom zabavljen smaknućima, utorkom progonstvima, srijedom otimačinama. Dosta mi je svega jer je ovaj Rim jedna krvava kupelj, a rimska pravda, svinja okaljana blatom. Sad mi još šalju i nekakve ljude sa Istoka koji slijede proroka kojeg je Poncije Pilat razapeo kada su ga svećenički glavari osudili. Glasine govore da je taj živ i da ima sve više pristalica. Dao bih cijelo rimsko carstvo da budem nepoznati gorski pastir u grčkim planinama, gdje gorske vile ogledaju svoja lica u bistrim planinskim potocima. - I ja bih dao desnu ruku da pronađem jednog gorskog pastira, cezare, svoga sina kojeg je rodila bludnica Palestra u vrijeme dok sam bio običan rimski vojnik. Mora da je tom mladiću već blizu dvadeset godina, zato, plemeniti moj cezare koji gospodariš ljudskim sudbinama, prihvati sudbinu svoju onakvu kakva jest, jer drugog života nema osim ovoga kojeg živimo. Mogli ste proći i gore: roditi se kao rob, živjeti kao rob i umrijeti sa robovskim znakom. Klaudije se samo nasmije govoreći: - A šta je drugo cezar nego rob svojega prijestolja, svojih zavjerenika, svojih iskrenih i lažnih podanika, svojih krivih i pravih presuda. I konjušar kod senatora Marcija Agapita bolje živi od mene. - Možda i živi bolje, ali nije gospodar života i smrti. Rukovali su se na rimski način, a onda Klaudije pokuša zagrliti dičnog junaka, no kako je bio mnogo niži rastom, samo je naslonio svoju glavu na široka prsa Lehi Manuela. - Budite mi pozdravljeni, dični cezare, prva glava rimskoga carstva! - kaže Lehi i natraške iziđe iz velike biblioteke, a zlatne rese sklopiše se pred njegovim očima. Šest pretorijanaca dočekaše ga tu sa isukanim mačevima i odvedoše u odaje carice Mesaline. Mrak se hvatao po brežuljcima vječnoga grada, kada je Mesalina naredila robovima da posluže večeru. Bilo je tu hrane koja bi mogla zasititi i desetak ljudi. Prva progovori Mesalina. |
ruža za helix...
|
draga naša helixice kao i prošli put tvoja gesta je kod mene izazvala brzu reakciju zato ti šaljem ovaj mali buketić najljepši pozdrav...  |
19.06.2006., ponedjeljak
...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...103
|
Strast koja je sada potresala tijelo Lehi Manuela bila je obuzdana. Više nisu žlijezde vladale njegovim mozgom, već je on naređivao svojim žlijezdama. Ugodna toplina prostrujala bi njegovim tijelom kad god bi pogledao svoje ruke pune ožiljaka. Grijala ga je neka unutrašnja vatra kada bi se pokušao sjetiti svih bitaka i strelica koje su mu parale kožu, ili oštrica tuđih mačeva koji su mu zasijecali meso; sjećao se melema i dugotrajnog liječenja tih rana; sjećao se buđenja sav okupan u znoju od reumatske groznice koju izazvaše brojne rane, a često puta bi se prehladio kašljući do suza. Već dvadeset godina vitla mačem da bi tusti senatori mogli crpsti rimske pokrajine i bogatiti se na velikim kamatama. Zar nije u zemlji Britaniji izbila pobuna baš zbog novčarskih poslova i visokih kamata? Zar nije zemlja Judeja prikupljala danak i slala ga u Rim? Samo je zemlja Ilirija dana plaćala mramor-kamenom za rimske palače, hrastovim drvom za namještaj, rudama od kojih su se kovali oštri mačevi. Tamo na istoku kod stare planine Balkan bili su veliki rudnici bakra, prema Grčkoj iskapala se srebrna ruda zajedno s bakrom i metalom najplemenitijim od svih, za kojim je čeznuo Rim, a to je bilo suho zlato. Tamara i Lehi vratiše se pred zoru zagrljeni dok su pijetli najavljivali novi dan. Nakon dva tjedna boravka u Strahimirovom kraju, skupina krene u ranu zoru ispraćena prijateljima. Maloga Bornu nisu htjeli buditi, samo je Lehi dugo stajao nad njegovim krevetom i u njegovim crtama lica gledao sebe; u njegovom djetinjstvu svoje djetinjstvo. Na brzim konjima on i petorica jahača stigli su za dva dana na obalu Istrije. Dalje su lađom plovili Jadranskim morem prema jugu, kod Mesinskog tjesnaca ušli su u Tirensko more i ploveći uz obalu stigli do Naulja. U napuljskoj luci iskrcali su teret, a onda dalje krenuli prema luci Ostiji, odakle su dalje putovali kopnom prema vječnom gradu Rimu. Iako je već počinjala zima, u Rimu je sve izgledalo kao da je proljeće; lišća je još bilo na drveću, a sunce je ugodno grijalo. U Rimu su pronašli svratište koje su unaprijed platili za deset dana boravka. Lehi Manuel, zapovjednik legije Judejske, bio je odmah primljen od cezara Klaudija. Razgovarali su cijelo prije podne o tome kakvo je stanje na sjevernim, istočnim i južnim granicama. Klaudije nije mucao pri normalnom razgovoru, samo bi ponekad zatresao glavom tražeći odgovarajuću riječ. Lehija je čudila ta jednostavnost careva koji bijaše bog na zemlji, a bojao se otrova i pretorijanskog mača kao i svaki smrtnik. Najveće iznenađenje priredio mu je Klaudije kada mu prijateljski priđe, uhvati ga ispod ruke i uvede u veliku biblioteku, gdje mu u povjerenju reče: |
18.06.2006., nedjelja
da smo pobjedili Japan...
|
...onda bi se opustili protiv Australije, ovako znamo da ju moramo pobjediti i idemo dalje...ajde već mi je malo bolje ali odmah poslije tekme bio sam ljut i to jako... |
...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...102
|
Tamara ih je dočekala ispred kuće, zagrlila se s bratom, a onda je prišla Lehiju časak razmišljajući šta joj je činiti. Pružila mu je ruke pozdravljajući se na rimski način. Lehi prihvati njezine obje ruke, privuče ju sebi i zagrli ljubeći je u lice. Tada im priđe dječak smeđe kose, pozdravi svog ujaka, a Lehiju pruži samo desnu ruku koju ovaj obuhvati svojom šakom. Dječja ručica drhtala je u Lehijevoj ruci poput preplašene ptice. ćulo se udaranje malog srca i ritam života. Lehi ga digne visoko, baci uvis da bi ga dočekao u svoje čvrste ruke. To bijaše krv njegove krvi, meso mesa njegovog, začet jedne noći pored srebrnog jezera u divljoj zemlji Iliriji. Tamara je bila gospodarica kuće i ništa nije morala raditi osim naređivati pokazujući prstom, koju koku treba zaklati, a koja je dobra nesilica. U kratkom roku žene iz plemena Oreb pripremile su svake vrste jela i pića da bi se gosti okrijepili i ugrijali od hladnoće. Gospodarica kuće više nije bila ni mlada ni vitka, već joj je čvrsto tijelo zračilo energijom. Bila je ugojena poput rimskih senatora, a to je nagrdilo njezine crte lica. Ni izgledom ni stasom nije ličila na Vernu, koja je imala lice koščato poput orla, no nju je satrla sila paklena. Sada leži u grobu na obali jezera u kojem je zamalo stradao i Tamarin sin, mali Borna, kad mu je bilo osam godina. Kad su već svi pomislili da se utopio, majka Tamara ga je uhvatila za noge, istresla vodu iz njega i disala s njim dok se pluća Borne Oreba ne napuniše zrakom, a život vrati u njegovo tijelo. Od tada se više nije kupao u jezeru, već je lovio po šumama nastojeći ne sresti se s velikim medvjedom; to bi ga, kao i mnoge druge, stajalo života. U tim šumama uvijek je vladao jedan medvjed kojem su se s puta sklanjali ljudi i životinje. Nakon večere, gdje se jelo, pilo i pjevalo baš kao nekada, Tamara je povela Lehi Manuela na obalu Velikog jezera, tamo gdje su prije deset godina začeli malog Bornu. Međutim, ništa nije bilo kao nekada, pa tako ni njihovo vođenje ljubavi. Nije bilo one mladenačke žestine, već su se više sparili kao što to rade milijuni supružnika kad već utrne žar prve ljubavi. No, Tamari to sada i nije bilo važno. Bila je sretna zbog toga što njezine oči opet gledaju Lehi Manuela, njezinog junaka koji se sukobio s paklenim silama i primio pobjedu od onoga koga ljudske oči ne mogu vidjeti. |
17.06.2006., subota
...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...101
|
Divlja zemlja Ilirija najbogatija je zemlja rimskoga carstva. Ne posežu Germani uzalud za ovim prostorima prelazeći Savu, Dravu i Dunav pljačkajući sve do ilirskih planina. Tamo na Istoku također je bogata zemlja sve dolje do Grčke koja živi od mača i trgovine, od filozofije i lijepih umjetnosti. O, Lehi Manuele, viteže sa Istoka, tužna je zemlja Ilirija. Gdje god staneš krvi je nedužnih, kamo god zakoračiš stao si na jedan ljudski grob. Tjedan dana ostali su tu gdje im je bilo mučilište, u rimskoj tvrđavi sagrađenoj od drveta. Bio je to privremeni logor i veliko skladište hrane, no spremnici za žito bili su opljačkani od Germana, a onda su tu tvrđavu osvojili na juriš Strahimirovi ljudi, kojih je bilo oko šest stotina. Posvuda naokolo smrdjelo je po lešinama konja iznad kojih su, noću vukovi a danju lešinari, kružili. Bojeći se da se ne zatruje voda, Lehi Manuel naredi pokret prema jugozapadu, slijedeći tok rijeke koja se probijala kroz divljinu nepregledne šume. Nije tu bilo ni ljudskih naselja, niti se moglo pribaviti hrane. Mnogo je konja bilo pohvatano koji nisu bili ranjeni ozbiljnije, tek malo ogrebeni, tako da su dva mršava vojnika mogla jahati na jednom konju. Pronalazili su i velike skupine konja koji su pripadali rimskim legionarima pobijenim od Germana. Našli bi poneko spaljeno selo i staricu koja čuči u pepelu i proklinje život svoj. Takvim jadnicima Lehi je davao rimsko zlato, jer veliki plijen uzeše od neprijatelja, ali nisu doznali tko im je vođa. Germani bi se pred očima Rimljana prije ubili nego izdali ime svojega vođe. Jednoga su čuvali u dvorištu i on je iskoristio neopreznost rimskog vojnika koji mu je davao hranu; brzinom munje oteo je Rimljaninu mač i prosuo svoju utrobu proklinjući rimsko carstvo i njihovu tiraniju. Lehi se zamislio nad tim prizorom, jer baš Germani bijaše najpouzdaniji vojnici; pretorijanska garda čuvala je cezara u njegovoj palači. Među tim pretorijancima bila je klica izdaje ili žurba da se posegne za mačem. Njima ubiti jednoga cezara bilo je isto kao sasjeći glavicu zelja. Velika zagonetka bili su ti Germani: najveći podanici rimskog carstva i najveći njihovi izdajnici. Za razliku od njih, Gali su bili ljudi vesele prirode i mnogo više su se dopadali Strahimiru Orebu i Lehi Manuelu. Putovali su sporo jer je već pao i prvi snijeg koji je usporavao njihovo napredovanje. Stigli su do velike raskrsnice puteva, u podnožje planine kuda je prolazila glavna rimska cesta, zvana Via Torda. Rijeka Sava je tu tekla krivudavo skrivajući se iza vrbovog grmlja u kojem su ptice kriještale savijajući svoja gnijezda. Tu se se vojske razdvojile. Jedan dio krenuo je na sjever i zapad, a drugi prema jugu kroz gorske krajeve uz dolinu rijeke gdje je ribe bilo u izobilju. Stigavši do morske obale glavnina vojske krenula je u rimski garnizon na Jadranskoj obali, a Lehi i Strahimir praćeni desetoricom iz tjelesne garde, krenuše prema zapadu, gdje je pored Velikih jezera živjelo ilirsko pleme Oreb. Stigli su tamo nakon tri dana jahanja. Taj predio Germani nisu poharali, jer je bio preblizu plitkog dijela Jadranskog mora, gdje je na otoku Istriji bio stacioniran rimski garnizon. Do Velikih jezera stigli su kada je zima već nastupila i lišće opalo sa drveća, pa je gola šuma Lehiju izgledala kao noćna mora. Iz ognjišta se dizao dim, a oko kuće je bilo dosta drva pripremljenih za zimu. |
16.06.2006., petak
...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...100
|
- Rimski vojnici, obuzdajte svoj apetit, naročito vi, koje su Germani izgladnjivali! Bilo bi glupo da umrete od trovanja želuca i prežderavanja, kad već niste pali od germanskog mača. Iako je to rekao više u šali, svi su jeli umjereno pričajući o svojim strahotama koje su proživjeli; kako su noću pili rosu, a danju jeli korijenje. Nikada tusti i uhranjeni rimski senatori neće doznati kakve su sve muke podnosili oni koji čuvaše njihovo bogatstvo i dobre običaje da se pred goste iznosi i po pedesetak vrsta jela. Mrtve vojnike složili su u jednu veliku jarugu i zatrpali. Strahimir Oreb je opet pokušao pronaći kamenčiće na obali rijeke Dunava, no Lehi je to smatrao nepotrebnim. - Ne, prijatelju, zemlja je progutala kamenje sa ulica jeruzalemskih. Taj prorok koji je umro na križu, nije umro samo za Judejce ni svoje Galilejce; umro je i za ove barbare koji će njegovim imenom proklinjati svoje neprijatelje. Kada se u Rimu sruše stari bogovi, više će slaviti tesarovog sina nego u njegovom zavičaju. Davidovo prijestolje biti će na Dunavu, na Nilu, na Tigrisu i Eufratu, na svim planinama, jezerima i morima; ako je istina što je rekao Ivan pred nama dvojicom, njegova su sva kraljevstva. Eto, već jedan čovjek od žene rođen može pobijediti vođu Sataninih legija. I kakva mu je to vlast na Zemlji kad nije mogao mene oboriti u prah zemaljski? A da je i oborio mene opet bi ženska utroba rodila nekoga tko bi se suprotstavio kući paklenoj. Dokle god bude zlih ljudi na toj Zemlji, biti će i dobrih; kako bi se dobri mogli istaknuti da ne postoje zli? - Imaš pravo, Lehi Manuele. Krenuo sam svome domu, a eto, snašlo me zlo. Kamo li sreće da smo se iskrcali u plitkim vodama Jadranskog mora umjesto u Saloni. Probijali smo se kroz planine zemlje Ilirije, a na kućnom pragu dočekao nas mač. Mnoga je zakukala majka i obukla žalobnu odjeću zbog bogatstva rimskog carstva i da bi o čemu imali klepetati jezici tustih senatora. |
15.06.2006., četvrtak
...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...99
 Kada se suoči s Germanima na svome konju, izgledat će kao da je junak nasrnuo na polje skakavaca a ne na ljude. Nikakav germanski mač više nije prijetio Lehi Manuelu kada je uzjahao konja i dao naredbu za pokret. Rijeka ljudi krene za njim ne mareći za svoje živote. Iza brda su ih dočekali Germani u bojnom pokretu, no Lehi nije više mario koliko ratnika ima. Istresao je svih dvanaest kamenčića na dlan desne ruke i odbacio kesicu od kostrijeti, svoju igračku iz djetinjstva. Kada je prva strijela fijuknula prema njemu, Lehi baci kamenčiće, no ne stvori se nikakav vrtlog niti zlatne pčele, već se zemlja potrese pod nogama Germana. Pali su da više nikada ne bi ustali. Pregaziše ih Rimljani, prikovaše ih svojim kopljima i mačevima za zemlju koja se još uvijek ljuljala. Bilo je ranjeno svega nekoliko rimskih vojnika, a Germani nagnaše u bijeg posrčući preko tijela mrtvih i ranjenih. Žamor bitke prenese se sve do onih koji stajaše glađu izmučeni, onda ti ljudski kosturi krenuše ususret krivcima svojih jada i u svom očaju sjekli su sve ispred sebe. Pojavi se Strahimir Oreb, smrknut kao mrkla noć. Bio je sama kost i koža, jer su mjesec dana jeli samo korijenje i pili životinjsku krv. Konje mnogi nisu mogli jesti zato što im je ta hrana tiskala želudac poput kamena. Noću bi izlazili skupljati rosu s trave i tako se mjesec dana održavali na životu. Bili su izloženi strašnim mukama kojima je sada došao kraj, ali nisu više imali snage za borbu. Već gotovo ludi od muka, gladi i žeđi, ubijali su neprijatelje bez ikakve milosti komadajući tijela nesretnika. Nikada Lehi nije vidio nemilosrdnije borbe do tog poslijepodneva na obali rijeke Dunav, u koju je ulazila još jedna velika rijeka dolazeći sa zapada. Tu na ušću rijeke Save u Dunav sukobiše se rimski legionari s germanskom vojskom, a da u rimskom Senatu o tome nikada nije progovorena ni jedna jedina riječ. Kada se u proljeće pokrenula prva i druga germanska legija, vrlo brzo su izbile na obalu Crnoga mora, ali ne s ove strane gdje bijaše nizina zemlje Ilirije, već sa gornje strane Dunava, gdje je oduvijek ležala prokleta dolina zemlje Transilvanije. Kroz tu dolinu barbari ujedaše rimsko carstvo poput bijesnih pasa i nikada rimska sila nije zagospodarila s one druge strane Karpata. Strahimir Oreb pođe ususret Lehi Manuelu i oni se zagrle usred gomile mrtvih i osakaćenih ljudi. Njihove borbe i služba rimskome carstvu tu se završavala. Sudbina je htjela da je to bilo ono isto mjesto gdje je nekada rimski zapovjednik, Aurelije Justin Hildegard, tragično završio svoj život nabivši se na vlastiti mač. Prolazeći kroz vrata smrti sjetio se riječi Lehi Manuela i tako im se sudbine povezaše; tamo gdje je Aurelije izgubio svoj život, Lehi je opet pronašao svoj, boreći se sa samim vođom Sataninih legija. Izborio se za dostojanstvo svojega života i od tog vremena slijepa sila više neće vladati njegovim osjećajima; biti će on novi čovjek, promišljen a ne nagao. Previše je izmiješana krv njegova da bi ju čovjek mogao obuzdati; jedva je to učinio demon Asmodej suprotstavljajući svoju zloću Lehijevoj naglosti. Sada je tu, na obali Dunava, stajao jedan novi čovjek, pun ožiljaka na pragu četrdesete, sa čvrstom namjerom da mu više ništa u životu ne promakne; da ga nijedna žena više ne prevari; da se više ne pokorava slijepoj sili; da mu nužnost više ne gospodari životom. Sve je to Lehi Manuel osjećao držeći u zagrljaju svoga prijatelja, izgladnjelog Strahimira Oreba. Kada uskoro prirediše veliku gozbu, prva i najvažnija zapovijed bila je:  |
14.06.2006., srijeda
AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...98
|
Anđeo Gamalijel stajao je po strani. Nije više imao obličje čovjeka, već je bio sačinjen od svjetla i nevidljiv za ljudske oči. - Kako ću reći ljudskome stvoru da ću mu se pokazati, kad u njegovoj sudbini to nije zapisano? Ukažem li mu se u snopu svjetla, raspast će se u prah zemaljski; da mu napišem poruku nemam pribora za pisanje; da ga ostavim bespomoćnog ne mogu, jer se borio za moje oslobođenje. Pokušat ću mu uhvatiti misli i prenjeti poruku. Ali, njegove misli su poput strijele; poput zrake sunca koja zemlju obasjava. Zrake sunca hrane svojom toplinom ljude, biljke i životinje, a Lehi odapinje misli poput munje. Tri dana i tri noći borio se s demonom Asodejom na vratima smrti i nije ga Asmodej mogao provući kroz vratnice, ali mu je slomio sve što se u tijelu moglo slomiti. Moram naći načina da ga u život dozovem! Ako ovako sit usne, demon će ga provući kroz vrata smrti, a onda će ove jadne ljude opkoliti Germani, pobiti ih, a onda njihova tijela pobacati u Dunav. Koje li glupe zamisli i smionog poduhvata: doći Germanima iza leđa i razbiti obruč kojim stežu Strahimira Oreba iza ovih brda! Samo kad bih se okupao u vodi Dunava, spale bi mu kraste, a kosti bi mu se opet spojile. Opet bi mogao jahati i ratovati. Sjetio sam se! Ako ne mogu uhvatiti misli Lehi Manuela zato što je njegova krv miješana i nosi dušu njegovu poput rječnog brzaka, mogu uhvatiti misli najvjernijih mu od tisuću odabranih legionara. Neka ga nose i bace u rijeku Dunav! Uto anđeo Gamalijel spazi na nebu orla koji vrebaše svoj plijen ljuljajući se na toploj zračnoj struji raširenih krila. Istoga trena anđeo se odvoji od tla i vine visoko gore do orla. Ptica se malo uznemiri, no Gamalijel joj objasni da je on onaj okovani čovjek kojeg su zarobile legije demona i sada od orla traži uslugu. Gamalijel narede orlu da maše krilima na koja on stavljaše svoje misli, koja poletješe kao munje. Lehi Manuel se trgne kao da ga je odjednom probolo nekoliko strijela. Pokuša ustati, digne se na jedno koljeno, dohvati mač kojim se podupiraše i polako, korak po korak krene prema Dunavu. Svi ljudi i konji krenuše za svojim zapovjednikom, koji slomljenih kostiju snagom svoje volje koračaše, a orao je neprekidno mahao krilima prateći ritam koraka Lehi Manuela. Voda Dunava bila je bistra i hladna kao led. Uz samu obalu tekla je polako, dok je po sredini matica jurila prema Crnome moru. Lehi zagazi u vodu do koljena, zatim do pojasa, pa sve do brade. Orao kriknu strašnim glasom i sunovrati se po svoj plijen. Uhvatio je lasicu koja se koprcala u zraku pokušavajući se oteti, no orlove kandže zabile su se u tijelo koje se uzalud izvijalo. Orao odleti prema staroj planini Balkan i nestane ljudima sa vidika. Rimljani, koji su prema ponašanju ptica čitali dobre i loše znakove, stajali su začuđeni. Najstariji legionar, šezdesetogodišnji Mucije Filisko, ovako je to prokomentirao: - Tako mi Jupitera, ovo je dobar znak! Orao je simbol snage i pobjede, lukavstva i ptica bogova, a lasica je simbol podmuklosti. Zar ne čeka u zasjedi da popije tuđu krv? Naš zapovjednik, Lehi Marcijan Jula, vodit će nas u nove pobjede. - Pravo kažeš, plemeniti Mucije. Dobacite mi uže da izađem iz ove hladne vode. Donesite mi moju bojnu opremu, privedite mi i osedlajte konja, pa da krenemo i obavimo ono zbog čega smo došli. Zar smo tisuće kilometara plovili uzalud i promijenili tri vremenske zone? Dobro pogledajte koliko je rimsko carstvo! Nikada na Zemlji ne bijaše carstva u kojem na jednoj strani sviće, a na drugoj se smrkava. Na Lehiju nije više bilo nikakvih rana, samo su ožiljci prekrivali njegovo tijelo poput masnica od biča. Opet se njegove kosti sastaviše, a sile su paklene doživjele poraz tamo gdje su uvijek pobjeđivale. Pred vratima smrti uvijek su demoni bili pobjednici, sve do jednoga dana kada sretoše junaka koji je bio veći od njihovih vratnica. Vratnice smrti sačinjene su od ljudskog straha; spojene su klinovima koji su sačinjeni od ljudske jeze i strahote. Vrata smrti mogu se postaviti na svakome mjestu: u kolibi ili palači, u utrobi zemlje ili visoko iznad zemlje; svuda gdje kroči ljudska noga postavljena su vrata smrti za one koji su sačinjeni od zemaljskoga praha, prosijanog na četiri nebeska vjetra. Ljudski stvor ne zna što ga čeka u jednome danu u kojem se može probuditi kao car, a usnuti kao prosjak. - ćudesan je ljudski život - razmišljao je Lehi Manuel dok su na njega navlačili svečanu bojnu opremu.  |
13.06.2006., utorak
AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...97
 Kad to izgovori ničega više nije bilo. Nestalo je i čovjeka koji bijaše vezan debelim lancima. Lehi Manuel se polako okrene i korak po korak stane se primicati svojim vojnicima. Iz usta, nosa, očiju i ušiju cijedila mu se krv. Vukao je mač kao što malo dijete vuče igračku. Svaki korak bio mu je strahoviti napor i sve se oko njega okretalo. Imao je osjećaj kao da hoda oko cijele zemaljske kugle, a umjesto da mu ljudi budu sve bliže, kao da su se udaljavali. Onda odjedanput cijela ta masa ljudi se pokrene i preplavi ga poput lavine. On klone prvome vojniku u naručje i sruši se zajedno s njim na zemlju. Tri dana i tri noći uzalud su ga dozivali svijesti. ćetvrtog dana ujutro otvori oči i kaže da je gladan. To su bile najljepše riječi koje su njegovi ljudi ikada čuli. Onaj govor s terase bijaše čitan sa svitka, a te riječi zapovjednika bile su samo riječi gladnog ratnika. Lehi je jeo naslonjen na lakat. Ispod očiju imao je crne podočnjake, ruke su mu bile pune rana koje se pretvoriše u kraste, a glad je bila takva kakvu osjećaju vukovi kada bi mogli proždrijeti cijelo janje i ne zasititi se. Cijela utroba je vapila za hranom, a kada se napio izvorske vode, imao je osjećaj kao da je izlijao vodu na užareni ugljen. Cijela utroba ga je boljela, boljele su ga ruke, noge, boljela ga je i svaka vlas kose, jer to nije bila borba sa ljudskim stvorom, borio se sa vođom Sataninih legija. - Zašto meni Bog daje pobjedu? - pitao je samoga sebe. - U molitvama ga ne spominjem, ni zavjetne darove mu ne dajem. Možda zbog jednog jedinog junca koji je prinesen kao žrtva u vrijeme smrti časnog Lemuela? Ne, ne može biti! Od tada je minulo više od deset godina. Možda su kamenčići uzrok tome? Ali ni to ne može biti! To su samo kamenčići i ništa više. Jeo je polako i povremeno pio po par gutljaja vode, no ustati nije mogao. Najviše što je mogao bilo je da se malo pridigne i osloni na lakat. Kroz glavu su mu prolazile optužbe Asmodejove. Zašto mu nikada ni jedna od žena nije rekla da ima njegovo dijete? Kako da u cijeloj Grčkoj pronađe pastira koji je krv njegove krvi i meso mesa njegovoga? Zašto mu Strahimir nikada o tome nije rekao ni riječi? Ni sestra mu Tamara nije poslala nikakve poruke. Palestra je mogla dovesti svojega sina, a ne doći sama kao bludnica i živjeti mjesec dana u jeruzalemskoj palači podavajući mu se poput žene koja s muškima liježe za novac. Palestra sada leži u grobu, a palača je opljačkana; onako kako je stekla veliki imetak, tako je svega nestalo nakon njezine smrti. Plantagona je ipak za njega bila najveća zagonetka. Živjela je u Rimu nakon očeve smrti i udala se za Manija Sarda, rimskog viteza, koji bijaše iz onih tri stotine obitelji koje su osnovale Rim. Sada rimski vitez odgaja njegovog sina. - O, Lehi Manuele, kakvu si zbrku napravio od svojega života! - kaže sam sebi i pokuša ustati, ali nije mogao.  |
AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...96
|
Strašna srdžba potrese tijelo Lehi Manuela. Nadljudskom snagom uspravi se najprije na koljena, a onda pomažući si mačem, uspravi se i pogleda prema Asmodeju. To više nije stajao čovjek nasuprot čovjeku, bila je to zvijer u ljudskom obliku. Srdžba se Lehiju penjala iz želuca prema glavi. Pljuvao je zemlju, ali nije mogao govoriti. Uzeo je mač sa obadvije ruke i zaletio se prema Asmodeju. Strahovitim udarcem odbacio je demona koji se dočekao na noge poput mačke i opet krenuo u napad. Njihov sudar bio je strahovit. Koža na rukama Lehi Manuela počela je pucati, žile su mu iskočile i ukazalo se golo meso. Nijedna zemaljska sila više nije mogla zaustaviti Lehi Manuela, koji je išao prema svojoj propasti. Ako mu tu bude grob, čast legije Judejske biti će spašena, jer će umrijeti kao junak. Vidjevši bezumnost ljudskog stvora, Asmodej se nasmije paklenim smijehom i nevidljivim zidom zaustavi Lehija, no njega više nijedna sila paklena nije mogla zaustaviti. Naredio je samome sebi: - Neću koristiti četiri slova kao formulu za pomoć! Pokrenem li sve nebeske vjetrove i stvorim kaos, mogli bi se uzdrmati i stupovi svijeta. Bolje je da stradam ja nego moj prijatelj Strahimir Oreb, koji na drugoj strani ovih planina očekuje smrt od germanskog mača. U nekoliko sekundi Lehiju preleti pred očima cijeli njegov život. Još nije zakoračio u četrdesetu godinu života, a pogiba daleko od zemlje Judeje, na istoku zemlje Ilirije ostavljajući za sobom tri sina i gomilu ljudskog grijeha, počinjenog u svom životu ne pokoravajući se zemaljskim zakonima. Zakon mača rimskog carstva bijaše jedini zakon i sada je sagledao tu svoju zabludu pitajući se zašto je uopće odabrao mač? No, ako je tako odredila sudbina, onda neka tako i skonča! Zastane na trenutak i pogleda ispred Asmodejovih nogu gdje jedna trava, visoka poput trstike, pružaše svoju sjenu i za tu slabašnu nadu uhvati se kao ptica na ljepak. U djeliću sekunde pomisli da možda ipak nije sve izgubljeno. Ako već ne može pobijediti, barem će umrijeti uspravno. Ususret svojoj smrti krene silovitom snagom, a usne mu se same pokrenuše izgovarajući četiri slova - AL-AM.  |
10.06.2006., subota
...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...95
|
- O, ne dok ne doznaš cijelu istinu. Satro sam tvojega djeda Jalmarija Nefi Salomona; satro sam Vernu, majku Strahimira Oreba, zmijskim otrovom; bacio sam kamen razbivši Palestrinu glavu da joj se mozak prosuo, a sada si ti na redu, drzniče! - Siđi, Satano, da te satrem bez zmijskog otrova i bez kamena; dovoljna će biti samo oštrica mača onoga kojeg zvaše Makedonac; onoga kojeg zvaše Veliki! Neću te ubiti u ime rimskog carstva, borit ću se s tobom za ime mojega Boga, koji mi je dao pobjedu nad Elijem Sejanom i njegovim gladijatorom. Tako ću se ja, bezbožnik, kockar, zavodnik žena, boriti za čast onoga koga nitko nije vidio u mom naraštaju, koji možda i ne postoji, kako ljudi govore, ali ako ima tebe, onda i njega mora biti! Siđi, Satano, da te satrem! Polaganim korakom Lehi se odmakne, a čovjek, čije su ruke bile vezane, ustane i ukloni se u stranu. Asmodej siđe i reče: - Bori se samo mačem, a dvanaest kamenova ostavi postrani! Samo mačem, kažem! Lehi spusti kožnu vrećicu pored desne noge. Asmodej izvadi mač iz korice, ali oštrica od tog mača bijaše od plamena, modrog i crvenog kao krv, a balčak mu bijaše dug dva pedlja. Mač je bio skoro duplo veći od Lehijevog, pa je svakome moralo biti jasno da ta borba ne može i neće biti ravnopravna. Stali su jedan nasuprot drugome visoko podigavši mačeve koji se dodirnuše u silovitom udarcu. Mač Aleksandrov izdržao je taj udarac Asmodejov, od kojeg je Lehi odletio tri metra unatrag, ali mač iz ruke nije ispustio. Ostao je prikovan za zemlju kao da ga je neka sila prikovala, a onda ga ta ista sila okrenula u zraku tako da je imao puna usta zemlje. Asmodej se smijući narugao: - Žderi zemlju kao što je žderao gladijator Fissana, i proklinji dan kada te majka rodila na obali Jordana. Bilo bi bolje da je kopile utopila, jer tvojih tisuću odabranih legionara gleda kako ždereš zemlju kao krtica. Nažderi se zemlje ilirske.  |
09.06.2006., petak
...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...94
|
Voda nije bila zatrovana, tako da je rimska vojska bila dobro opskrbljena, sve dok nije došla u samo podnožje Transilvanskih Alpa i stare planine Balkan. Ta dva planinska lanca spajali su se sjekući rijeku Dunav. Mnogi vojnici nikada nisu vidjeli takve klisure. Put je bio ponekad tako strm, da su se jedva probijali hodajući jedan iza drugoga, no otkako su krenuli niti jedan jedini čovjek nije se razbolio, ni povrijedio. Na nekoliko mjesta bile su postavljene ploče na kojima je pisalo kako su te puteve u kamenu uklesali rimski vojnici, kao da su znali da će tim putem jednog dana prolaziti vitez sa Istoka, Lehi Marcijan Jula. Odjedanput su klisure nestale ispred njihovih očiju i ostale za njihovim leđima. Prošlo je podne kada se nađoše na jednoj prostranoj livadi okruženoj brdima. Iza jednog brda ukazala se grupa jahača, skupina od tridesetak ljudi. Svima je bilo zagonetno kako se ti ljudi ne boje krenuti na tisuću rimskih vojnika dobro naoružanih, premda su rimski vojnici imali svega šesnaest konja koji su ujedno nosili i hranu kako bi rasteretili ljude. Lehi Manuel, zapovjednik legije Judejske, uzjaše osedlanog bijelca i krene ususret skupini jahača. Jahao je oko tristo metara, kada fijukne koplje i zabije se ispred njegovog konja. Lehi smiri bijelca koji se propeo, trgne mač i skočivši s konja krene prema čovjeku koji je bacio koplje. No, uskoro Lehi stane kao ukopan, kada ga nevidljivi zid zaustavi i onemogući mu da se približi skupini jahača, koji se rasporediše u polukrug. Pred njih istupi onaj koji je bacio koplje gurajući ispred sebe zarobljenika čije su ruke bile vezane na leđima debelim lancima. - Evo tvojeg zaštitnika, viteže sa Istoka, neka ti on sam kaže tko je! - Ništa meni zarobljenik neće govoriti, čarobnjače, siđi ti s konja, uzmi mač i bori se kao čovjek; ti za svoju tridesetoricu jahača, a ja za ovoga, čije ime ne znam! - Drski čovječe od žene rođen, od kurve rođen koju je faraon odbacio, a tvoj otac je pokupio kao đubre na putu, ti si obično kopile, a ne sin Lemuelov! Kurva te okotila, kurva te podojila, kurva te dala još većoj kurvi, koja se zove Rimsko carstvo. - Slušaj ti, huljo bezbožnička, tko si ti da moju majku nazivaš tako pogrdnim imenima?! Moje uši još nisu čule takvo hulenje. Kojem se ti bogu klanjaš? Koja je tebe utroba rodila da oko sebe stvaraš zid? Bori se kao čovjek kad već izgledaš kao čovjek! Pa da si i sam zapovjednik Sataninih legija, ne bojim se ni tebe ni Satane. Rimljani bi rekli: "Apage, Satana!" Na te riječi visokom jahaču udari ljubičasta krv u lice. Oči su mu bile kao žeravice, kada progovori promuklim glasom: - Slušaj ti, kopile, ne samo da si ti kopile, već kopilad i rađaš! Na Velikim jezerima Tamara odgaja tvoje kopile; u gradu Sirakuzi raste tvoje kopile pod tuđim skrbništvom; u grčkim planinama Palestrin sin je gorski pastir. Ako te ne može uništiti čovjek od žene rođen, satrt će te vođa Sataninih legija, demon Asmodej! Budimo otvoreni, čemu kriti? - Sjaši s konja, hvalisavče, uzmi mač i bori se! |
Ruža za Lady Di
Umjesto oskara jedna ruža za našu Lady Di  ...po preporuci našeg dragog profesora boje su malo popravljene ustvari ovo je slika bez popravaka a gornja je u PS-u samo podešena pomoću opcije auto levels i naravno smanjena...još jednom hvala profesoru... |
08.06.2006., četvrtak
...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...93
|
Ljeto je već bilo na izdisaju kada se u jeruzalemskoj tvrđavi sve uskomešalo. Bit će opet borbi, pobuniše se Gali i Germani, pređoše Dunav i stadoše žariti i paliti ognjem i mačem nizinske dijelove zemlje Ilirije, plodnu dolinu koju zovu Panonska. Kod Sirmijuma poraziše slabo organiziranu rimsku vojsku i potisnuše je prema sjeveroistoku, sve do podnožja Transilvanskih Alpa i stare planine Balkan. Tu su se vojske ukopale kada se jesen već počela približavati. Germani su računali kako će pod okriljem magle napadati manje skupine rimske vojske i prije jačeg naleta zime, zagospodariti cijelim prostorom, prijeći u Vlašku niziju i pljačkati sve do Varne, grada smještenog na obali Crnoga mora. Plan povlačenja bio je preko Moldavije natrag u zemlju Germaniju odnoseći bogati plijen. U proljeće moraju s druge strane Karpata poharati cijelu Transilvaniju, koju će biti lako osvojiti, jer će rimska vojska tu biti skršena. Lehi je dugo unoći razmišljao o paklenom planu kojeg je vjerojatno zamislio strateški genije, tako da jedne godine pljačkaju s jedne strane Karpata, a druge godine s druge i to daleko od samoga srca zemlje Germanije. Mora da su u to bili umiješani pretorijanci. Plan je bio dobro smišljen zato što se u nizinskim predjelima rimska vojska ne može održati u gustom rasporedu, jer tu ima dosta močvara. Svaki rimski logor mogao se zaobići, opkoliti i uništiti, a hrana se može dopremati Dunavom ili uz Dunav. Pola godine tu vladaju velike hladnoće i u debelom blatu se zaglibi svaka vojska osim dobro izvježbane germanske konjice, koja bi napadala munjevito nanoseći udarce samome srcu rimskog carstva. Senat tim glasinama nije pridavao nikakvu važnost. Žrtvovat će se možda stotinjak kohorti, a onda u proljeće pokrenuti rimske legije da opet uspostave vlast rimskog carstva. Lehi Manuel ne bi možda previše mario, da Strahimir Oreb nije bio na tim prostorima. Naime, on je s tisuću ljudi, pretežno Ilira, krenuo iz tvrđave Megido prema gornjim dijelovima zemlje Ilirije, uz rijeku Savu, Dravu i Dunav. Bio je to zavičaj većine ratnika koji su nakon dugogodišnjeg službovanja dobili dopust kroz cijelo ljeto. Ali eto, zadesila ih je zla kob i sada su vjerojatno opkoljeni i čekaju svoju strašnu sudbinu, no Judejsku legiju Lehi Manuela nije mogao pokrenuti bez znanja rimskog Senata. Jedino što je mogao na svoju ruku opremiti tisuću ljudi, najuvježbanijih boraca, za nešto manje od mjesec dana stići iza leđa Germanima i osloboditi svog prijatelja Strahimira Oreba. Bio je to smioni poduhvat, ali ni sekunde se nije smjelo čekati. Stoga Lehi Manuel preda zapovjedištvo svome zamjeniku, te usiljenim maršom s tisuću ljudi, krene u Jopu gdje su carske lađe uvijek bile na raspolaganju Judejskoj legiji. More; svuda oko njih samo more. Tjedan dana ne vidješe čvrste zemlje, jer nisu plovili uz obalu, već posred velikog mora Sredozemnog. Poput jastrebova doploviše do Egejskog mora, koje bijaše mirno i svi prionuše uz vesla. I sam zapovjednik, Lehi Marcijan Jula, sjedio je veslajući sve dok nije dobio krvave žuljeve na obje ruke. Grčki otoci, razbacani cijelim Egejskim morem, promicali su pored njih, a onda kroz prolaz Dardanele uđu u Mramorno more, mirno poput ulja. Noću po mjesečini prođoše uski Bospor i za tri dana plovidbe stigoše u luku Varnu, jer su im povoljni vjetrovi omogućavali ploviti punom borbenom brzinom. Luka Varna nije bila poput istočnjačkih luka. Bilo je tu tek nešto ribarskih brodica i svega dvije velike rimske trgovačke lađe. Trgovci su trljali ruke zahvaljujući svim bogovima, što im je Lehi otkupio hranu, kakvu mnogi vojnici nikada nisu ni vidjeli. Bilo je tu suhe govedine i svinjske šunke, suhe riječne i morske ribe, kukuruznog brašna kakvo nikada nije bilo viđeno na Istoku i nekih čudnih gomolja, koji su se mogli jesti pečeni ili kuhani. Rimski je vojnik radije bio gladan nego da jede puno hrane, jer u borbenom poretku vojniku zaista nije dobro pokvariti želudac. Putujući uz rijeku Dunav mogli su kupiti hrane ili loviti divljač. |
07.06.2006., srijeda
...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...92
|
Nije dobro kada se anđeo sjeća nekih starih vremena, a još je gore kada se sjeća čovjek. Stoga odlazim sada! Pokreni se, južni vjetre, da na tvojim leđima odem u podnožje stare planine Balkan i dočekam tog smiješnog govornika, pa da vidim njegov poraz ili pobjedu! Vjetar je zašumio u granama starih smokava koje su tu rasle. Jedan blistavi oblak odvojio se od ostalih i krenuo na put prema sjeverozapadu, što ljudske oči nisu vidjele. Vidio je samo Lehi, koji je stajao slušajući skandiranje vojnika i gledao taj oblak. Šaputao je samome sebi: - O, oblače, tko te uobliči i tko te posla u pravcu gdje je moje srce ostalo kraj Velikih jezera? Dok ti ploviš nebeskim svodom ja se pretvaram u lošu kopiju rimskog senatora obmanjujući sebe i ostale sebi slične. "Simela simelibus", dični senatori, sve vam više nalikujem ja, Galilejac, Kaldejac, Egipćanin i Samarijac; zapovijedam vama, dični sinovi rimskoga carstva, a u dobi od tri godine nisam mogao izvući nogu iz blata na obali potoka, pa sam se derao kao vol kojega kolju. Tada me "krvava" Hamat izvukla iz gliba, oprala u vodi i umotala u grubu tkaninu od konoplje govoreći: - Jadni moj sine, dovodiš me u nepriliku i ne znam što mi je činiti? Da li da te iz gliba vadim i operem, ili da odem časnom Lemuelu i kažem mu: "Voda mi odnijela ono slabašno dijete na klimavim nogama. Pokreni se, stara kosti, da bolje dijete napravimo od ovoga! Pokreni se, starče, da mi ostaviš potomstvo koje će stajati na čvrstim nogama i kloniti se blata!" Hamat se nasmijala svojoj uspjeloj šali, stisnula me u naručje i skoro me ugušila govoreći: - Neće majka ostaviti svoje dijete ni za sva blaga ovoga svijeta. Neka su noge i klimave, od klimavoga može postati jako, ali kad se jako rasklima, onda je to prava nevolja. Izljubila me tada i smijala se veseleći se životu. I ona mi ovoga trena nedostaje, i Tamara, i Plantagona i jadna Palestra koju kamenovaše. Oh, da sam ju barem mogao spasiti! Kažu da je umrla brzo, jer je jedan kamen pogodio u sljepoočicu razmrskavši joj glavu, a kada su joj otvorili šaku u njoj bijaše tek jedan šareni kamenčić; bio je to onaj trinaesti. Nije ga uspjela baciti i tako stvoriti vrtlog kako bi spasila život. Kako je čudna ljudska sudbina! Bijaše izvježbana za ljubavne užitke, a u bacanju kamenčića nikada je nitko nije poučio. Palestro, Palestro, moja prva ljubavi, truneš u grobu, a tvoj duh sada možda gleda moj trijumf; ali vjeruj mi da bih dao desnu ruku do ramena samo da si živa, moja Palestro; samo da se smiješ i da mi prkosiš; da me ljubiš i ujedaš. Kao da slušam tvoje riječi kako mi govoriš: "Car i bog, Kla-kla-klaudije. Na loš su ga kalup salili, dobre glasnice mu zaboravili ugraditi, a umjesto toga ugradiše mu carski karakter". Zatim bi pila dugim gutljajima mršteći se i nazdravljala sama sebi riječima: "Ave tebi, bludnice Palestro! Rođena si na slavu i sramotu od utrobe materine. A možda me rodio divlji magarac, kad tako strižem ušima i brstim muški rod?" |
06.06.2006., utorak
...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...91
|
Svoj je govor završio riječima: - Neka živi car i bog, dični Klaudije iz loze Julijevske! Neka živi vječni Rim i svi narodi koje on svojim svjetlom obasjava! Neka živi legija Judejska! Nakon tih riječi prolomilo se nebo i zemlja od ljudskih povika. Anđeo Gamalijel se samo nasmiješio i rekao: - Za jednog proroka sasvim dobro govori i to uglavnom ono što ljudsko uho želi čuti. Jao tebi, Lehi Manuele! Jao tebi do velikog božjeg prijestolja kada se suočiš s demonom Asmodejom ispod stare planine Balkan! Ne kloni duhom, ne kloni tijelom, već uporabi strašnu moć, pa da moje oči vide kako jedan običan smrtnik razgoni sile paklene! Ne poslušaš li moje riječi, jao tebi, Marcijane Jula! Koža će ti pobjeći od mesa, meso od kostiju. Strašan je gnijev kuće paklene, dječače. Dok god je živa ljepotica Hamat, tvoja majka, ti si još uvijek dijete. Ali dijete nije više tvoj prijatelj Strahimir Oreb, jer njegova majka Verna trune u grobu pored Velikih jezera. I Strahimir treba majku i ženu i desnu ruku svoju, a Hamat je njemu domovina, majka i desna ruka njegova. Uistinu, sklopiše savez koji će do groba trajati. Lehi Manuele, junače, čini ti se da u ruci držiš tisuće ljudskih života. Tisuće ljudskih stvorova trebaju tebe; ti si im domovina, majka i više od njihove desne ruke. Oni te vole, Marcijane Jula, no ljubav ljudska ne traje do vijeka; ona se pretače u uspomene, a uspomene blijede. Na sve četiri strane svijeta, dokle bude kročila noga rimskog vojnika, govorit će se o tvojoj slavi, ali oni koji će pisati povijest, neće te spominjati da ne umanje slavu svoju. Za dvije tisuće godina biti ćeš samo legenda, dok će se ime Savla iz Tarza spominjati kroz tisuće godina. Ne žalosti se zbog toga, Marcijane Jula! Tvoja je ruka rođena da drži dršku mača, a ruka svetoga Pavla, kako će ga narodi zvati određena je za maslinovu grančicu i trajni spomen među narodima. Ono što nikada neće biti zaboravljeno, to je tvojih dvanaest kamenova pokupljenih sa jeruzalemskih ulica, u vrijeme kada je sunce stajalo u svome zenitu, a sjena se produžila tek za dva palca. U to vrijeme pustiše Barabu, a Krista razapeše dva sata nakon toga. Bili te izvan zidina Jeruzalema, na otvorenom polju, kada se zemlja potresla iz svojega temelja i kada je po svoj zemlji pala noć. Bili ste iznad tisućugodišnjeg drveta stare masline koja se nadvila nad zemlju, a posadio sam je svojom rukom. I u ono vrijeme bila je grbava; bila je tek odbačena mladica, čije bi se korijenje osušilo na suncu, da ju nisam posadio kako bi bila zaštita Lemuelu, tebi i neposlušnom magarcu, kada za to dođe vrijeme. |
05.06.2006., ponedjeljak
...specijalno za Franca...
...uvijek blogerice dobivaju ruže ovaj put nešto za blogere...a prvenstveno za Franca    |
04.06.2006., nedjelja
...kišni vikend je prošao ali kiša i dalje pada...
|
...nikad mi nije bilo jasno kako netko može pričati da će nestati vode na zemlji i to vrlo uskoro...nakon ovakvog kišnog vikenda te su mi priče još manje vjerojatne...dragi moji blogeri šaljem vam najljepši pozdrav a nešto od kišnih fotki objavit ću sutra... |
...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...90
|
Duše mrtvih preklinjale su Gamalijela da zaštiti Lehija od paklenih sila, no ravnoteža se nije smjela narušiti, ni sudbina mijenjati i sve što je imalo biti moralo se ispuniti. Gamalijel je stajao postrani gledajući ljudske stvorove kako urlaju poput zvijeri. Cijela rimska legija bila je na nogama glasno uzvikujući ime novog cezara; cijela se tvrđava tresla od strahovite buke; zvonile su poslagane čaše, od ljudskih urlika; uzvikivala je legija ime novoga cezara udarajući pljoštimice mačevima po metalnom štitu; iz tisuće grla orilo se: - KLA-U-DI-JE - tres - KLA-U-DI-JE - drum -. Nakon desetak minuta urlikanja komandant legije, Lehi Marcijan Jula, dođe na terasu, visoko digne desnu ruku, te poviče grlenim glasom: - Ave tebi, legijo Judejska! - Ave tebi, Lehi Marcijane Jula! - začuje se iz tisuće grla. Lehi je zatim govorio stare političke fraze o tome da će se provesti reforme u cijelom rimskom carstvu. Senat će stati na kraj smutljivcima koji potkradaju, ionako male vojničke plaće; uvesti će se dugo najavljivano životno osiguranje za islužene rimske vojnike i novčana potpora za udovice i siročad; obećao je povlastice pri kupovanju zemljišta i nekretnina; oslobađanje od plaćanja prijevoza morem na carskim lađama; oslobađanje od poreza na zemlju koju će vojnici obrađivati; pravo na udruživanje u zajednice kako bi se u Senatu i Skupštini mogle iznijeti optužbe ili pak pravo na žalbu, pravo na presudu, zaštitu od progona. Bilo je tu još mnogo nerazumljivih regula o oporukama, o pravu nasljedstva; čak su i neki bogovi i njihova svetišta mogli nasljeđivati imanja. Sve je to Lehi Manuel čitao sa svitka, burno pozdravljen od rimskih legionara i nižih zapovjednika, kao i mnogih zanatlija koji su u velikom rimskom garnizonu našli kruh svagdašnji. Bili su to: kotlokrpe, kolari, kovači i potkivači konja, talioci plemenitih metala, kožari i remenari, suknari i krojači, drvodjele u koje spadaju i tesari, popravljači krovova, zidari i još mnogi drugi zanatlije. Rimljani su ih zvali "skljavi", što se nije baš odnosilo na robove, već na ljude različitog porijekla; sve ljudske rase bile su među tim skljavima koji nikada nisu težili nekoj časti, nego su se zadovoljavali time da žive skromnim životom sluge i jedu kruh velikog rimskog carstva. Lehi je dalje govorio o napretku rimskog carstva na polju vanjske politike. Bilo je sklopljeno mnogo novih saveza i mnogi su se gradovi s pokrajinama rado podvrgavali rimskoj vlasti. Jedno takvo uporište, za primjer, bilo je u zemlji Feniciji i velikom gradu Tiru koji je gospodario velikom okolicom i moćnom trgovinom. Tir bijaše na morskoj obali i najvjerniji saveznik rimskog carstva. Ako bi se i cijela Judeja pobunila i digla kao jedan čovjek, ništa ne bi koristilo zato što je zemlja Fenicija bila na samom rubu zemlje Judeje, a zvali su je "Vrata Istoka". Sada Rim gospodari svim morima i svim narodima pretvarajući barbare u lojalne rimske građane. Znao je Lehi pravu istinu, ali ju nije iznosio pred veliku rimsku vojsku. Ta istina bila je vrlo jednostavna: skrivaše se narodi iza naroda tako da su izbjegavali plaćanje poreza, pribjegavali su državnim prevratima i lokalnim ratovima. Smanjujući penzije među narodima, smanjivala se i opasnost od raspada rimskog carstva. Uvijek je bilo lakše naći žrtvenog jarca, optužiti nekog pokrajinskog namjesnika za pronevjeru državnih dobara, nego jasno Rimu reći i uzviknuti: "Dolje rimska tiranija!" Znao je Lehi za preveliku moć pretorijanaca, koji su ubijali careve ako im se prohtjelo. Nikada se moć Elije Sejana ne bi uzdigla nad glavu cezara Tiberija, da nije bilo pretorijanske garde, koja mu je štitila život dokle god je to bilo moguće. Znao je Lehi Manuel da treba mnoge stvari prešutjeti ne iznoseći pred lice javnosti ono što nije bilo poželjno čuti ljudskim ušima; to se samo potiho šaputalo. |
01.06.2006., četvrtak
...vikend...
|
Dragi moji blogeri ranom zorom odlazim na jedan foto vikend prve fotke najranije u nedjelju... ...najljepši pozdrav...  |
...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...89
|
Plantagona je drhtala od straha kada je čula tu zastrašujuću vijest i tako su u velikoj tjeskobi zaplovili Jadranskim morem, da što prije i što dalje odu od Rima gdje su se na rimskom Forumu već zakotrljale glave bliskih rođaka i prijatelja Elije Sejana. Mnoge je ljude taj čovjek povukao u smrt, jer bijaše moćan za života. U gradu Sirakuzu stigli su jednog jutra obasjani suncem. Otac i kći zagrliše se plačući od radosti. Lehi je bio tri dana gost u kući odličnika Marcija Capande Lentula. Za to vrijeme bila je popravljena lađa u luci, pa je Lehi krenuo prema Istoku ispraćen uplakanom Plantagonom. Dvije su žene plakale za njim u svega nekoliko dana i to je bio vrhunac slave Lehi Manuela. U to vrijeme još mu nije bila ni trideseta i život ga još nije ozbiljno satirao, no događaji koji su slijedili, već su visjeli u zraku. Život ratnika može prestati u jednom trenutku, kada se oštrica nečijeg mača dotakne jednog od onih sedma mjesta na kojima se zadaju smrtne rane. Onaj tko od mača živi ponekad od mača i umire, ali to ne mora biti pravilo za sve ljude; neki su mačem stekli krunu, a drugi hladan grob. Nekako tužan u srcu Lehi Manuel je ujahao u rimsku tvrđavu, gdje su ga odmah izvijestili o brojnim smaknućima ljudi koje je podržavao Elije Sejan. U Judejskoj legiji nije se ništa promijenilo, kao da ju je neka nevidljiva sila sačuvala od promjena koje se te godine dogodiše u Rimu; u godini u kojoj je veliki Elije Sejan izgubio svoj život. Ipak je preveliki zalogaj za njega bio - borba za vlast sa moćnim Tiberijem. Onaj kome nije određeno da vlada velikim rimskim carstvom, taj ne može postati ni cezar umjesto cezara. AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA! Zavrtjela se opet spirala vremena i anđeo Gamalijel se vratio da zaštiti Lehi Manuela od nečiste sile, koja se nadvila nad njegov život. Sada je svećenik Lemuel bio s one druge strane nevidljivog svijeta duhova. Ni djed Manuelov, Kaledjac Nefi Jalmari Salomon, više nije bio među živima, već se pridružio precima svojim; umro je nasilnom smrću tako što se pobuniše plemena na granici s Egiptom. Jedna razbojnička banda ubila je Nefi Jalmarija u njegovom vrtu, zatim su mu opljačkali imanje, pobili služinčad i zapalili sve što je moglo gorjeti. Silna srdžba bijaše u srcu Nefi Jalmarija koji svome unuku Lehi Manuelu nije uspio prenijeti astrološko znanje o zvijezdanim stazama i tajnama ovoga i onoga svijeta. Ni majka Strahimira Oreba više nije bila na životu, tako da je sada Tamara bila gospodarica kuće. Ni car Tiberije nije više bio među živima, a Lehi Manuel bio je bliže četrdesetoj nego tridesetoj godini života. Skoro dvadeset godina bio je u službi Rima i već eto služi trećeg cezara koji bijaše iz Julijevske loze; cara sa govornom manom i ženom koja je na zlu glasu.  |
