...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...93
|
Ljeto je već bilo na izdisaju kada se u jeruzalemskoj tvrđavi sve uskomešalo. Bit će opet borbi, pobuniše se Gali i Germani, pređoše Dunav i stadoše žariti i paliti ognjem i mačem nizinske dijelove zemlje Ilirije, plodnu dolinu koju zovu Panonska. Kod Sirmijuma poraziše slabo organiziranu rimsku vojsku i potisnuše je prema sjeveroistoku, sve do podnožja Transilvanskih Alpa i stare planine Balkan. Tu su se vojske ukopale kada se jesen već počela približavati. Germani su računali kako će pod okriljem magle napadati manje skupine rimske vojske i prije jačeg naleta zime, zagospodariti cijelim prostorom, prijeći u Vlašku niziju i pljačkati sve do Varne, grada smještenog na obali Crnoga mora. Plan povlačenja bio je preko Moldavije natrag u zemlju Germaniju odnoseći bogati plijen. U proljeće moraju s druge strane Karpata poharati cijelu Transilvaniju, koju će biti lako osvojiti, jer će rimska vojska tu biti skršena. Lehi je dugo unoći razmišljao o paklenom planu kojeg je vjerojatno zamislio strateški genije, tako da jedne godine pljačkaju s jedne strane Karpata, a druge godine s druge i to daleko od samoga srca zemlje Germanije. Mora da su u to bili umiješani pretorijanci. Plan je bio dobro smišljen zato što se u nizinskim predjelima rimska vojska ne može održati u gustom rasporedu, jer tu ima dosta močvara. Svaki rimski logor mogao se zaobići, opkoliti i uništiti, a hrana se može dopremati Dunavom ili uz Dunav. Pola godine tu vladaju velike hladnoće i u debelom blatu se zaglibi svaka vojska osim dobro izvježbane germanske konjice, koja bi napadala munjevito nanoseći udarce samome srcu rimskog carstva. Senat tim glasinama nije pridavao nikakvu važnost. Žrtvovat će se možda stotinjak kohorti, a onda u proljeće pokrenuti rimske legije da opet uspostave vlast rimskog carstva. Lehi Manuel ne bi možda previše mario, da Strahimir Oreb nije bio na tim prostorima. Naime, on je s tisuću ljudi, pretežno Ilira, krenuo iz tvrđave Megido prema gornjim dijelovima zemlje Ilirije, uz rijeku Savu, Dravu i Dunav. Bio je to zavičaj većine ratnika koji su nakon dugogodišnjeg službovanja dobili dopust kroz cijelo ljeto. Ali eto, zadesila ih je zla kob i sada su vjerojatno opkoljeni i čekaju svoju strašnu sudbinu, no Judejsku legiju Lehi Manuela nije mogao pokrenuti bez znanja rimskog Senata. Jedino što je mogao na svoju ruku opremiti tisuću ljudi, najuvježbanijih boraca, za nešto manje od mjesec dana stići iza leđa Germanima i osloboditi svog prijatelja Strahimira Oreba. Bio je to smioni poduhvat, ali ni sekunde se nije smjelo čekati. Stoga Lehi Manuel preda zapovjedištvo svome zamjeniku, te usiljenim maršom s tisuću ljudi, krene u Jopu gdje su carske lađe uvijek bile na raspolaganju Judejskoj legiji. More; svuda oko njih samo more. Tjedan dana ne vidješe čvrste zemlje, jer nisu plovili uz obalu, već posred velikog mora Sredozemnog. Poput jastrebova doploviše do Egejskog mora, koje bijaše mirno i svi prionuše uz vesla. I sam zapovjednik, Lehi Marcijan Jula, sjedio je veslajući sve dok nije dobio krvave žuljeve na obje ruke. Grčki otoci, razbacani cijelim Egejskim morem, promicali su pored njih, a onda kroz prolaz Dardanele uđu u Mramorno more, mirno poput ulja. Noću po mjesečini prođoše uski Bospor i za tri dana plovidbe stigoše u luku Varnu, jer su im povoljni vjetrovi omogućavali ploviti punom borbenom brzinom. Luka Varna nije bila poput istočnjačkih luka. Bilo je tu tek nešto ribarskih brodica i svega dvije velike rimske trgovačke lađe. Trgovci su trljali ruke zahvaljujući svim bogovima, što im je Lehi otkupio hranu, kakvu mnogi vojnici nikada nisu ni vidjeli. Bilo je tu suhe govedine i svinjske šunke, suhe riječne i morske ribe, kukuruznog brašna kakvo nikada nije bilo viđeno na Istoku i nekih čudnih gomolja, koji su se mogli jesti pečeni ili kuhani. Rimski je vojnik radije bio gladan nego da jede puno hrane, jer u borbenom poretku vojniku zaista nije dobro pokvariti želudac. Putujući uz rijeku Dunav mogli su kupiti hrane ili loviti divljač. |
