Svoj je govor završio riječima: - Neka živi car i bog, dični Klaudije iz loze Julijevske! Neka živi vječni Rim i svi narodi koje on svojim svjetlom obasjava! Neka živi legija Judejska!
Nakon tih riječi prolomilo se nebo i zemlja od ljudskih povika. Anđeo Gamalijel se samo nasmiješio i rekao:
- Za jednog proroka sasvim dobro govori i to uglavnom ono što ljudsko uho želi čuti. Jao tebi, Lehi Manuele! Jao tebi do velikog božjeg prijestolja kada se suočiš s demonom Asmodejom ispod stare planine Balkan! Ne kloni duhom, ne kloni tijelom, već uporabi strašnu moć, pa da moje oči vide kako jedan običan smrtnik razgoni sile paklene! Ne poslušaš li moje riječi, jao tebi, Marcijane Jula! Koža će ti pobjeći od mesa, meso od kostiju. Strašan je gnijev kuće paklene, dječače. Dok god je živa ljepotica Hamat, tvoja majka, ti si još uvijek dijete. Ali dijete nije više tvoj prijatelj Strahimir Oreb, jer njegova majka Verna trune u grobu pored Velikih jezera. I Strahimir treba majku i ženu i desnu ruku svoju, a Hamat je njemu domovina, majka i desna ruka njegova. Uistinu, sklopiše savez koji će do groba trajati. Lehi Manuele, junače, čini ti se da u ruci držiš tisuće ljudskih života. Tisuće ljudskih stvorova trebaju tebe; ti si im domovina, majka i više od njihove desne ruke. Oni te vole, Marcijane Jula, no ljubav ljudska ne traje do vijeka; ona se pretače u uspomene, a uspomene blijede. Na sve četiri strane svijeta, dokle bude kročila noga rimskog vojnika, govorit će se o tvojoj slavi, ali oni koji će pisati povijest, neće te spominjati da ne umanje slavu svoju. Za dvije tisuće godina biti ćeš samo legenda, dok će se ime Savla iz Tarza spominjati kroz tisuće godina. Ne žalosti se zbog toga, Marcijane Jula! Tvoja je ruka rođena da drži dršku mača, a ruka svetoga Pavla, kako će ga narodi zvati određena je za maslinovu grančicu i trajni spomen među narodima. Ono što nikada neće biti zaboravljeno, to je tvojih dvanaest kamenova pokupljenih sa jeruzalemskih ulica, u vrijeme kada je sunce stajalo u svome zenitu, a sjena se produžila tek za dva palca. U to vrijeme pustiše Barabu, a Krista razapeše dva sata nakon toga. Bili te izvan zidina Jeruzalema, na otvorenom polju, kada se zemlja potresla iz svojega temelja i kada je po svoj zemlji pala noć. Bili ste iznad tisućugodišnjeg drveta stare masline koja se nadvila nad zemlju, a posadio sam je svojom rukom. I u ono vrijeme bila je grbava; bila je tek odbačena mladica, čije bi se korijenje osušilo na suncu, da ju nisam posadio kako bi bila zaštita Lemuelu, tebi i neposlušnom magarcu, kada za to dođe vrijeme.
Post je objavljen 06.06.2006. u 00:13 sati.