- Dični zapovjedniče legije zvane Judejska, rekli su mi da si nizak rastom, da ti je koža smeđa poput ploda divljeg kestena, da si grub i neupućen u lijepo ponašanje. Kako me mogu prevariti moji podanici? Izgledaš poput Ahila, kosa ti u uvojcima pada po ramenima, ruke su ti pune ožiljaka od borbi, pa koja ženska utroba ne bi planula za tobom, viteže sa Istoka?
- Draga moja carice, ne dirajte mi stare rane! To isto mi je govorila i Palestra kada me k njoj doveo Strahimir Oreb, zapovjednik pedesetorice. Nakon što se pročulo da me je vodio bludnici, oduzeli su mi i tu pedesetoricu. Ni to nije bilo dovoljno, još je dobio i dva dana zatvora na kruhu i vodi, tako da ga je moja ljubavna naslada skupo stajala. Tada se vodilo računa o moralu svakog vojnika, tada je još rimska legija zvana Judejska, živjela od ideala, a ne od mita i korupcije. U vrijeme Tiberijevo granice morala u rimskoj vojsci su izbrisane.
- Zadivljena sam tvojim riječima! Poznata mi je Palestrina sudbina. Mi u Rimu ne kamenujemo bludnice, već ih bacamo sa visoke kule da skrše vrat.
Nakon što su jeli i pili, Mesalina povede Lehi Manuela do niskog ležaja kakvog on nikada prije nije vidio. Zagrliše se snažno kao da su se dva vuka zgrabila zbog plijena. Mesalina je nadmašila Palestru u ljubavnoj igri, no Lehiju je bilo smiješno što je šumicu među bedrima i dlake ispod ruke dala obrijati, pa je čudno djelovala tako goluždrava.
Mesalina je bila ponesena strašću, njezino tijelo uvijalo se poput zmije koja je pala na žeravicu. Svim silama nastojala je doživjeti vrhunac naslade, no neka sila joj nije dala prevaliti tu točku, sve dok joj Lehi nije ispunio utrobu nečim što je ličilo na zapaljenu baklju; dok joj nije prekrio sve šupljine njezinoga tijela, jer on bijaše majstor ljubavne igre, kao što je mitski Orfej svirao na božanskoj liri.
Snažan grč potrese Mesalinino tijelo i ona klizne u nesvjesticu, klone u rukama muškarca kao što se krpa prebaci preko užeta.
- Prokleti Rimljani! Neotesani Rimljani! Vode ljubav poput majmuna. A gdje naći čovjeka slična tebi?
- Brzo se vraćaš iz nesvjestice - našali se Lehi i jače ju stisne uz svoje tijelo.
Mesalini se raširiše zjenice od strasti; opet joj se sve u glavi zavrtjelo; opet je silovita strast zapljusnula njenu utrobu kao valovi Sredozemnog mora kad zapljusnu golu klisuru obukavši ju načas u morsku pjenu.
Pijetli su već najavljivali novi dan, a carica Mesalina i Lehi Manuel nisu još ni oka sklopili. ćudesna je to bila noć za oboje. Ako je Palestra bila izvježbana u ljubavnom umijeću, Mesalina je bila "krvava" Amazonka sačinjena od samoga grijeha. Ne, njezina utroba ne bi mogla začeti dijete; ona bi rodila monstruma, možda sedmoglavo čudovište, ili pak psa Kerbera iz grčkog mita. Njezina utroba bila je poput suhe pustinje koja žudi za kišom. Znao je Lehi da će ju utroba ubiti; da će ju nemilosrdno sasječi mačem. Znao je da će to rimska povijest prešutjeti, ili pak naći načina da obzirnim riječima opiše kako je skončala carica-bludnica.
Rastali su se kada je svitala zora. Veliku lađu punu dragocjenosti dobio je Lehi Manuel na dar i tajnim prolazom bio je upućen iz palače do luke Ostije, dok je cijeli Rim još spavao. Sa svojom gardom jahao je prema luci odakle još istoga dana isploviše. Prolazeći pored grada Sirakuze, Lehiju se steglo srce sjećajući se svoje ljubavi, koja mu podariše sina, brata po ocu Borne Oreba i nepoznatog gorskog pastira. Ni jednom ni drugom Lehi nije znao ime, a niti će doznati za svojega života.
ćudesno mirno bijaše to putovanje. Sjetio se Lehi da nije cara Klaudija pitao hoće li i njegovo ime zapisati u povijest rimskog carstva, ili je dvadeset godina službe premalo da bi mu se ime zabilježilo. Što je ime čovjeka ako ne samo jedan dah koji izgovara to ime? Što je čovjek ako ne slijepi putnik na brodu života? Krenuo je da spasi život prijateljev, a pronašao je život svoj. Bio je to život čovjeka miješane krvi, čovjeka koji iza sebe ostavlja krvavi trag svojih neprijatelja.
Post je objavljen 21.06.2006. u 21:46 sati.