...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...102
|
Tamara ih je dočekala ispred kuće, zagrlila se s bratom, a onda je prišla Lehiju časak razmišljajući šta joj je činiti. Pružila mu je ruke pozdravljajući se na rimski način. Lehi prihvati njezine obje ruke, privuče ju sebi i zagrli ljubeći je u lice. Tada im priđe dječak smeđe kose, pozdravi svog ujaka, a Lehiju pruži samo desnu ruku koju ovaj obuhvati svojom šakom. Dječja ručica drhtala je u Lehijevoj ruci poput preplašene ptice. ćulo se udaranje malog srca i ritam života. Lehi ga digne visoko, baci uvis da bi ga dočekao u svoje čvrste ruke. To bijaše krv njegove krvi, meso mesa njegovog, začet jedne noći pored srebrnog jezera u divljoj zemlji Iliriji. Tamara je bila gospodarica kuće i ništa nije morala raditi osim naređivati pokazujući prstom, koju koku treba zaklati, a koja je dobra nesilica. U kratkom roku žene iz plemena Oreb pripremile su svake vrste jela i pića da bi se gosti okrijepili i ugrijali od hladnoće. Gospodarica kuće više nije bila ni mlada ni vitka, već joj je čvrsto tijelo zračilo energijom. Bila je ugojena poput rimskih senatora, a to je nagrdilo njezine crte lica. Ni izgledom ni stasom nije ličila na Vernu, koja je imala lice koščato poput orla, no nju je satrla sila paklena. Sada leži u grobu na obali jezera u kojem je zamalo stradao i Tamarin sin, mali Borna, kad mu je bilo osam godina. Kad su već svi pomislili da se utopio, majka Tamara ga je uhvatila za noge, istresla vodu iz njega i disala s njim dok se pluća Borne Oreba ne napuniše zrakom, a život vrati u njegovo tijelo. Od tada se više nije kupao u jezeru, već je lovio po šumama nastojeći ne sresti se s velikim medvjedom; to bi ga, kao i mnoge druge, stajalo života. U tim šumama uvijek je vladao jedan medvjed kojem su se s puta sklanjali ljudi i životinje. Nakon večere, gdje se jelo, pilo i pjevalo baš kao nekada, Tamara je povela Lehi Manuela na obalu Velikog jezera, tamo gdje su prije deset godina začeli malog Bornu. Međutim, ništa nije bilo kao nekada, pa tako ni njihovo vođenje ljubavi. Nije bilo one mladenačke žestine, već su se više sparili kao što to rade milijuni supružnika kad već utrne žar prve ljubavi. No, Tamari to sada i nije bilo važno. Bila je sretna zbog toga što njezine oči opet gledaju Lehi Manuela, njezinog junaka koji se sukobio s paklenim silama i primio pobjedu od onoga koga ljudske oči ne mogu vidjeti. |
