Divlja zemlja Ilirija najbogatija je zemlja rimskoga carstva. Ne posežu Germani uzalud za ovim prostorima prelazeći Savu, Dravu i Dunav pljačkajući sve do ilirskih planina. Tamo na Istoku također je bogata zemlja sve dolje do Grčke koja živi od mača i trgovine, od filozofije i lijepih umjetnosti. O, Lehi Manuele, viteže sa Istoka, tužna je zemlja Ilirija. Gdje god staneš krvi je nedužnih, kamo god zakoračiš stao si na jedan ljudski grob.
Tjedan dana ostali su tu gdje im je bilo mučilište, u rimskoj tvrđavi sagrađenoj od drveta. Bio je to privremeni logor i veliko skladište hrane, no spremnici za žito bili su opljačkani od Germana, a onda su tu tvrđavu osvojili na juriš Strahimirovi ljudi, kojih je bilo oko šest stotina. Posvuda naokolo smrdjelo je po lešinama konja iznad kojih su, noću vukovi a danju lešinari, kružili. Bojeći se da se ne zatruje voda, Lehi Manuel naredi pokret prema jugozapadu, slijedeći tok rijeke koja se probijala kroz divljinu nepregledne šume. Nije tu bilo ni ljudskih naselja, niti se moglo pribaviti hrane. Mnogo je konja bilo pohvatano koji nisu bili ranjeni ozbiljnije, tek malo ogrebeni, tako da su dva mršava vojnika mogla jahati na jednom konju. Pronalazili su i velike skupine konja koji su pripadali rimskim legionarima pobijenim od Germana. Našli bi poneko spaljeno selo i staricu koja čuči u pepelu i proklinje život svoj. Takvim jadnicima Lehi je davao rimsko zlato, jer veliki plijen uzeše od neprijatelja, ali nisu doznali tko im je vođa. Germani bi se pred očima Rimljana prije ubili nego izdali ime svojega vođe. Jednoga su čuvali u dvorištu i on je iskoristio neopreznost rimskog vojnika koji mu je davao hranu; brzinom munje oteo je Rimljaninu mač i prosuo svoju utrobu proklinjući rimsko carstvo i njihovu tiraniju.
Lehi se zamislio nad tim prizorom, jer baš Germani bijaše najpouzdaniji vojnici; pretorijanska garda čuvala je cezara u njegovoj palači. Među tim pretorijancima bila je klica izdaje ili žurba da se posegne za mačem. Njima ubiti jednoga cezara bilo je isto kao sasjeći glavicu zelja. Velika zagonetka bili su ti Germani: najveći podanici rimskog carstva i najveći njihovi izdajnici. Za razliku od njih, Gali su bili ljudi vesele prirode i mnogo više su se dopadali Strahimiru Orebu i Lehi Manuelu.
Putovali su sporo jer je već pao i prvi snijeg koji je usporavao njihovo napredovanje. Stigli su do velike raskrsnice puteva, u podnožje planine kuda je prolazila glavna rimska cesta, zvana Via Torda. Rijeka Sava je tu tekla krivudavo skrivajući se iza vrbovog grmlja u kojem su ptice kriještale savijajući svoja gnijezda. Tu se se vojske razdvojile. Jedan dio krenuo je na sjever i zapad, a drugi prema jugu kroz gorske krajeve uz dolinu rijeke gdje je ribe bilo u izobilju. Stigavši do morske obale glavnina vojske krenula je u rimski garnizon na Jadranskoj obali, a Lehi i Strahimir praćeni desetoricom iz tjelesne garde, krenuše prema zapadu, gdje je pored Velikih jezera živjelo ilirsko pleme Oreb. Stigli su tamo nakon tri dana jahanja. Taj predio Germani nisu poharali, jer je bio preblizu plitkog dijela Jadranskog mora, gdje je na otoku Istriji bio stacioniran rimski garnizon.
Do Velikih jezera stigli su kada je zima već nastupila i lišće opalo sa drveća, pa je gola šuma Lehiju izgledala kao noćna mora. Iz ognjišta se dizao dim, a oko kuće je bilo dosta drva pripremljenih za zimu.
Post je objavljen 17.06.2006. u 20:09 sati.