...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...99
 Kada se suoči s Germanima na svome konju, izgledat će kao da je junak nasrnuo na polje skakavaca a ne na ljude. Nikakav germanski mač više nije prijetio Lehi Manuelu kada je uzjahao konja i dao naredbu za pokret. Rijeka ljudi krene za njim ne mareći za svoje živote. Iza brda su ih dočekali Germani u bojnom pokretu, no Lehi nije više mario koliko ratnika ima. Istresao je svih dvanaest kamenčića na dlan desne ruke i odbacio kesicu od kostrijeti, svoju igračku iz djetinjstva. Kada je prva strijela fijuknula prema njemu, Lehi baci kamenčiće, no ne stvori se nikakav vrtlog niti zlatne pčele, već se zemlja potrese pod nogama Germana. Pali su da više nikada ne bi ustali. Pregaziše ih Rimljani, prikovaše ih svojim kopljima i mačevima za zemlju koja se još uvijek ljuljala. Bilo je ranjeno svega nekoliko rimskih vojnika, a Germani nagnaše u bijeg posrčući preko tijela mrtvih i ranjenih. Žamor bitke prenese se sve do onih koji stajaše glađu izmučeni, onda ti ljudski kosturi krenuše ususret krivcima svojih jada i u svom očaju sjekli su sve ispred sebe. Pojavi se Strahimir Oreb, smrknut kao mrkla noć. Bio je sama kost i koža, jer su mjesec dana jeli samo korijenje i pili životinjsku krv. Konje mnogi nisu mogli jesti zato što im je ta hrana tiskala želudac poput kamena. Noću bi izlazili skupljati rosu s trave i tako se mjesec dana održavali na životu. Bili su izloženi strašnim mukama kojima je sada došao kraj, ali nisu više imali snage za borbu. Već gotovo ludi od muka, gladi i žeđi, ubijali su neprijatelje bez ikakve milosti komadajući tijela nesretnika. Nikada Lehi nije vidio nemilosrdnije borbe do tog poslijepodneva na obali rijeke Dunav, u koju je ulazila još jedna velika rijeka dolazeći sa zapada. Tu na ušću rijeke Save u Dunav sukobiše se rimski legionari s germanskom vojskom, a da u rimskom Senatu o tome nikada nije progovorena ni jedna jedina riječ. Kada se u proljeće pokrenula prva i druga germanska legija, vrlo brzo su izbile na obalu Crnoga mora, ali ne s ove strane gdje bijaše nizina zemlje Ilirije, već sa gornje strane Dunava, gdje je oduvijek ležala prokleta dolina zemlje Transilvanije. Kroz tu dolinu barbari ujedaše rimsko carstvo poput bijesnih pasa i nikada rimska sila nije zagospodarila s one druge strane Karpata. Strahimir Oreb pođe ususret Lehi Manuelu i oni se zagrle usred gomile mrtvih i osakaćenih ljudi. Njihove borbe i služba rimskome carstvu tu se završavala. Sudbina je htjela da je to bilo ono isto mjesto gdje je nekada rimski zapovjednik, Aurelije Justin Hildegard, tragično završio svoj život nabivši se na vlastiti mač. Prolazeći kroz vrata smrti sjetio se riječi Lehi Manuela i tako im se sudbine povezaše; tamo gdje je Aurelije izgubio svoj život, Lehi je opet pronašao svoj, boreći se sa samim vođom Sataninih legija. Izborio se za dostojanstvo svojega života i od tog vremena slijepa sila više neće vladati njegovim osjećajima; biti će on novi čovjek, promišljen a ne nagao. Previše je izmiješana krv njegova da bi ju čovjek mogao obuzdati; jedva je to učinio demon Asmodej suprotstavljajući svoju zloću Lehijevoj naglosti. Sada je tu, na obali Dunava, stajao jedan novi čovjek, pun ožiljaka na pragu četrdesete, sa čvrstom namjerom da mu više ništa u životu ne promakne; da ga nijedna žena više ne prevari; da se više ne pokorava slijepoj sili; da mu nužnost više ne gospodari životom. Sve je to Lehi Manuel osjećao držeći u zagrljaju svoga prijatelja, izgladnjelog Strahimira Oreba. Kada uskoro prirediše veliku gozbu, prva i najvažnija zapovijed bila je:  |
