- Ako te ona ždrebica pozove, nemoj oklijevati, u protivnom ćeš biti mrtav. Ti su za nju samo prljavi Judejac koji se domogao časti na prijevaru. Pokaži joj da si muško. Ako je to dio tvoje sudbine njoj ne možeš pobjeći, jer je ona poput svraba, kao i moje pisanje "Historije Auguste". Znam da će to poslije mene preuređivati kako bude kome odgovaralo, ali to je od mene jače. Svi imamo svoju sudbinu. Ja uživam gradeći mostove, luke i pišući povijest rimskog carstva; razvratno plemstvo se oduševljava gladijatorskim igrama; jedni se prežderavaju dok drugi gladuju bojeći se da ne budu otrovani; Mesalina se zabavlja odbacujući muškarce i kotrljajući se njihovim glavama; ti ratuješ za interes ovih koji taj rat potiču u Senatu kako bi što više pokrajina opljačkali i klali se oko toga međusobno. Znaš li ti, Lehi Marcijane Jula, da sam ja ponedjeljkom zabavljen smaknućima, utorkom progonstvima, srijedom otimačinama. Dosta mi je svega jer je ovaj Rim jedna krvava kupelj, a rimska pravda, svinja okaljana blatom. Sad mi još šalju i nekakve ljude sa Istoka koji slijede proroka kojeg je Poncije Pilat razapeo kada su ga svećenički glavari osudili. Glasine govore da je taj živ i da ima sve više pristalica. Dao bih cijelo rimsko carstvo da budem nepoznati gorski pastir u grčkim planinama, gdje gorske vile ogledaju svoja lica u bistrim planinskim potocima.
- I ja bih dao desnu ruku da pronađem jednog gorskog pastira, cezare, svoga sina kojeg je rodila bludnica Palestra u vrijeme dok sam bio običan rimski vojnik. Mora da je tom mladiću već blizu dvadeset godina, zato, plemeniti moj cezare koji gospodariš ljudskim sudbinama, prihvati sudbinu svoju onakvu kakva jest, jer drugog života nema osim ovoga kojeg živimo. Mogli ste proći i gore: roditi se kao rob, živjeti kao rob i umrijeti sa robovskim znakom.
Klaudije se samo nasmije govoreći: - A šta je drugo cezar nego rob svojega prijestolja, svojih zavjerenika, svojih iskrenih i lažnih podanika, svojih krivih i pravih presuda. I konjušar kod senatora Marcija Agapita bolje živi od mene.
- Možda i živi bolje, ali nije gospodar života i smrti.
Rukovali su se na rimski način, a onda Klaudije pokuša zagrliti dičnog junaka, no kako je bio mnogo niži rastom, samo je naslonio svoju glavu na široka prsa Lehi Manuela.
- Budite mi pozdravljeni, dični cezare, prva glava rimskoga carstva! - kaže Lehi i natraške iziđe iz velike biblioteke, a zlatne rese sklopiše se pred njegovim očima.
Šest pretorijanaca dočekaše ga tu sa isukanim mačevima i odvedoše u odaje carice Mesaline. Mrak se hvatao po brežuljcima vječnoga grada, kada je Mesalina naredila robovima da posluže večeru. Bilo je tu hrane koja bi mogla zasititi i desetak ljudi. Prva progovori Mesalina.
Post je objavljen 20.06.2006. u 23:16 sati.