Nije dobro kada se anđeo sjeća nekih starih vremena, a još je gore kada se sjeća čovjek. Stoga odlazim sada! Pokreni se, južni vjetre, da na tvojim leđima odem u podnožje stare planine Balkan i dočekam tog smiješnog govornika, pa da vidim njegov poraz ili pobjedu!
Vjetar je zašumio u granama starih smokava koje su tu rasle. Jedan blistavi oblak odvojio se od ostalih i krenuo na put prema sjeverozapadu, što ljudske oči nisu vidjele. Vidio je samo Lehi, koji je stajao slušajući skandiranje vojnika i gledao taj oblak. Šaputao je samome sebi:
- O, oblače, tko te uobliči i tko te posla u pravcu gdje je moje srce ostalo kraj Velikih jezera? Dok ti ploviš nebeskim svodom ja se pretvaram u lošu kopiju rimskog senatora obmanjujući sebe i ostale sebi slične. "Simela simelibus", dični senatori, sve vam više nalikujem ja, Galilejac, Kaldejac, Egipćanin i Samarijac; zapovijedam vama, dični sinovi rimskoga carstva, a u dobi od tri godine nisam mogao izvući nogu iz blata na obali potoka, pa sam se derao kao vol kojega kolju. Tada me "krvava" Hamat izvukla iz gliba, oprala u vodi i umotala u grubu tkaninu od konoplje govoreći:
- Jadni moj sine, dovodiš me u nepriliku i ne znam što mi je činiti? Da li da te iz gliba vadim i operem, ili da odem časnom Lemuelu i kažem mu: "Voda mi odnijela ono slabašno dijete na klimavim nogama. Pokreni se, stara kosti, da bolje dijete napravimo od ovoga! Pokreni se, starče, da mi ostaviš potomstvo koje će stajati na čvrstim nogama i kloniti se blata!"
Hamat se nasmijala svojoj uspjeloj šali, stisnula me u naručje i skoro me ugušila govoreći: - Neće majka ostaviti svoje dijete ni za sva blaga ovoga svijeta. Neka su noge i klimave, od klimavoga može postati jako, ali kad se jako rasklima, onda je to prava nevolja.
Izljubila me tada i smijala se veseleći se životu. I ona mi ovoga trena nedostaje, i Tamara, i Plantagona i jadna Palestra koju kamenovaše. Oh, da sam ju barem mogao spasiti! Kažu da je umrla brzo, jer je jedan kamen pogodio u sljepoočicu razmrskavši joj glavu, a kada su joj otvorili šaku u njoj bijaše tek jedan šareni kamenčić; bio je to onaj trinaesti. Nije ga uspjela baciti i tako stvoriti vrtlog kako bi spasila život. Kako je čudna ljudska sudbina! Bijaše izvježbana za ljubavne užitke, a u bacanju kamenčića nikada je nitko nije poučio. Palestro, Palestro, moja prva ljubavi, truneš u grobu, a tvoj duh sada možda gleda moj trijumf; ali vjeruj mi da bih dao desnu ruku do ramena samo da si živa, moja Palestro; samo da se smiješ i da mi prkosiš; da me ljubiš i ujedaš. Kao da slušam tvoje riječi kako mi govoriš: "Car i bog, Kla-kla-klaudije. Na loš su ga kalup salili, dobre glasnice mu zaboravili ugraditi, a umjesto toga ugradiše mu carski karakter". Zatim bi pila dugim gutljajima mršteći se i nazdravljala sama sebi riječima: "Ave tebi, bludnice Palestro! Rođena si na slavu i sramotu od utrobe materine. A možda me rodio divlji magarac, kad tako strižem ušima i brstim muški rod?"
Post je objavljen 07.06.2006. u 17:12 sati.