AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...97
 Kad to izgovori ničega više nije bilo. Nestalo je i čovjeka koji bijaše vezan debelim lancima. Lehi Manuel se polako okrene i korak po korak stane se primicati svojim vojnicima. Iz usta, nosa, očiju i ušiju cijedila mu se krv. Vukao je mač kao što malo dijete vuče igračku. Svaki korak bio mu je strahoviti napor i sve se oko njega okretalo. Imao je osjećaj kao da hoda oko cijele zemaljske kugle, a umjesto da mu ljudi budu sve bliže, kao da su se udaljavali. Onda odjedanput cijela ta masa ljudi se pokrene i preplavi ga poput lavine. On klone prvome vojniku u naručje i sruši se zajedno s njim na zemlju. Tri dana i tri noći uzalud su ga dozivali svijesti. ćetvrtog dana ujutro otvori oči i kaže da je gladan. To su bile najljepše riječi koje su njegovi ljudi ikada čuli. Onaj govor s terase bijaše čitan sa svitka, a te riječi zapovjednika bile su samo riječi gladnog ratnika. Lehi je jeo naslonjen na lakat. Ispod očiju imao je crne podočnjake, ruke su mu bile pune rana koje se pretvoriše u kraste, a glad je bila takva kakvu osjećaju vukovi kada bi mogli proždrijeti cijelo janje i ne zasititi se. Cijela utroba je vapila za hranom, a kada se napio izvorske vode, imao je osjećaj kao da je izlijao vodu na užareni ugljen. Cijela utroba ga je boljela, boljele su ga ruke, noge, boljela ga je i svaka vlas kose, jer to nije bila borba sa ljudskim stvorom, borio se sa vođom Sataninih legija. - Zašto meni Bog daje pobjedu? - pitao je samoga sebe. - U molitvama ga ne spominjem, ni zavjetne darove mu ne dajem. Možda zbog jednog jedinog junca koji je prinesen kao žrtva u vrijeme smrti časnog Lemuela? Ne, ne može biti! Od tada je minulo više od deset godina. Možda su kamenčići uzrok tome? Ali ni to ne može biti! To su samo kamenčići i ništa više. Jeo je polako i povremeno pio po par gutljaja vode, no ustati nije mogao. Najviše što je mogao bilo je da se malo pridigne i osloni na lakat. Kroz glavu su mu prolazile optužbe Asmodejove. Zašto mu nikada ni jedna od žena nije rekla da ima njegovo dijete? Kako da u cijeloj Grčkoj pronađe pastira koji je krv njegove krvi i meso mesa njegovoga? Zašto mu Strahimir nikada o tome nije rekao ni riječi? Ni sestra mu Tamara nije poslala nikakve poruke. Palestra je mogla dovesti svojega sina, a ne doći sama kao bludnica i živjeti mjesec dana u jeruzalemskoj palači podavajući mu se poput žene koja s muškima liježe za novac. Palestra sada leži u grobu, a palača je opljačkana; onako kako je stekla veliki imetak, tako je svega nestalo nakon njezine smrti. Plantagona je ipak za njega bila najveća zagonetka. Živjela je u Rimu nakon očeve smrti i udala se za Manija Sarda, rimskog viteza, koji bijaše iz onih tri stotine obitelji koje su osnovale Rim. Sada rimski vitez odgaja njegovog sina. - O, Lehi Manuele, kakvu si zbrku napravio od svojega života! - kaže sam sebi i pokuša ustati, ali nije mogao.  |
