Preko te gomile sručiše se u samo središte vojske sa Istoka rušeći sve pred sobom. Sve do noći trajala je borba u kojoj je pobjeda Rimljana bila očigledna. Zaplijenjeno je više od šesto bojnih kola i zarobljeno preko tisuću vojnika. Prestali su pružati otpor kada su se našli u obruču rimske vojske. Bijegom se spasilo možda nekoliko stotina ljudi, ali je ogromni ratni plijen pa u ruke Rimljana. Zapovjednici Parte pogubljeni su bez ikakvog suda, dok su njihove žene bile zarobljene i biti će pokazane u rimskom trijumfu, ako Senat tako odluči. No, u vrijeme cezara Tiberija trijumfi se gotovo i nisu održavali, niti je sam cezar ratovao. On je stajao na čelu jedne ogromne mašinerije, koja je krv prolijevala boreći se za vlast i bogatstvo. Taj rat s Partima, tek je jedna epizoda u rimskoj povijesti, koja nije ostavila dublji trag, osim što se tjedan-dva o tome govorilo na Forumu i u Senatu.
Lehi Manuel je mudro postupio što je pola zarobljenika odmah oslobodio, a njihov je plijen podijelio cijeloj vojsci. Zadržao je samo nekoliko otmjenih ljudi za koje je tražio otkupninu. Zlato dobiveno za njih podijelio je dvanaestorici pretorijanaca, koji su među sobom govorili kako taj Judejac nije pobjedu postigao nikakvom magijom. Hvalili su njegovo ime, govoreći da je veliki vojskovođa, samo zbog obilnog plijena.
Među zarobljenim ženama bila je i jedna izuzetno lijepa, malo neobičnog imena. Ime Plantagona bijaše rijetko kao i nakit na njoj i odjeća koja je bila oskudna; sastojala se od jednog hitona protkanog zlatnim nitima. Tjelesne obline bile su joj zamamne, a moglo joj je biti dvadesetak godina. Prema njenom držanju vidjelo se da je to kneževska kći, ili neka orijentalna princeza, koja nikako nije spadala među te divlje Parte, pa je Lehija jako zainteresirala sudbina te mlade žene.
Kako se spuštala noć tako je u rimskom logoru bilo sve tiše. Smrtno ranjeni bili su dokrajčeni na što je moguće bezbolniji način, ako uopće postoji bezbolni način da se prođe kroz vrata smrti. Mnogo je bilo ranjenih koji su tiho ječali, liječnici su imali pune ruke posla previjajući ranjene uz zapaljene velike vatre. Lehi je svoj šator dao postaviti na jednoj uzvisini, odredivši šestoricu pretorijanaca da ga čuvaju do pijeva prvih pijetlova, a od tada do jutra trebala su ga čuvati druga šestorica. Rimska legija, ili legion, kako su neki govorili, imala je čak i pijetlove u kavezima, tako da je dobra hrana bila osigurana. Sve je to bila zasluga Strahimira Oreba, koji je iz grada Megida poslao Lehiju desetak najboljih kuhara, iskusnih u svom poslu. Kuharsko umijeće stekli su u Jeruzalemu spremajući hranu odličnicima, no Rimljani su ih bolje plaćali, a kako to nisu bili robovi, kuhari se prikloniše Rimljanima. Svatko je nastojao da se u svojoj službi domogne što više imetka, kako bi pod stare dane uživao sve blagodati, pripovijedajući u kojim je sve bitkama sudjelovao i koji su vojskovođe zapovijedali legionima.
Lehi je u svoj šator poveo zarobljenicu Plantagonu zanimajući se, kako se ona našla u ratnom metežu?
- Lehi Manuele, viteže Istoka, ja nisam iz ovih krajeva. Bila sam zarobljena kod partskog zapovjednika Korasta Vuzara, kojeg si ti dao pogubiti; pao je od pretorijanskog mača. Rođena sam na Siciliji, u lijepom gradu Sirakuzi gdje je moj otac odličnik i namjesnik rimskog carstva. Jedne noći oteli su me gusari kad sam imala sedamnaest godina, a onda su me prodali na trgu roblja u Aleksandriji. Kupio me zapovjednik partske vojske Korast Vuzar, koji je osim mene imao još stotinu robinja. Nagrdila sam lice jednom travom govoreći da sam oboljela od lepre. Zbog toga sam skoro tri godine živjela sama u jednoj velikoj kući gdje me posluživala neka starica. Nažalost, varka je otkrivena i Korast Vuzar me poveo sa sobom na vojni pohod nadajući se da će pobijediti Rimljane. Tada bi me dao privezati konju za rep i vući sve dok ne bih izdahnula u najvećim mukama, zato što sam mu uskratila ljubavnu nasladu. Ja sam, moj viteže, još uvijek netaknuta; da, uspjela sam sačuvati nevinost.
Post je objavljen 15.05.2006. u 22:15 sati.