Htio je još nešto reći, ali se predomislio, budući da ga je Hamat krvnički uštinula za bedro ispod stola; "Krvava" Hamat pretvorila se u ljubomornu Hamat.
Poslije pola noći svečanost je bila nekako tiša, jer je dan bio pun uzbuđenja. Pripreme za gozbu iscrpile su Hamat; Strahimir više od pola dana nije silazio sa sedla svojega konja; umorni pretorijanci već su polako drijemali, tako da se malo pomalo svi uputiše na počinak. Lehi Manuel u svoju sobu povede Plantagonu uz primjedbu:
- Ne možeš do sudnjega dana ostati netaknuta. Odlučio sam da onaj sramni natpis više nikada ne ističem na tvom šatoru.
Umjesto bilo kakvog odgovora na tako važnu primjedbu u njezinom životu, Plantagona je bila zaokupljena sasvim drugim mislima. Ispod oka pogleda Lehija pa mu reče:
- Lehi, zar nisi primijetio da je tvoja majka Hamat zaljubljena u Strahimira i da mu nije sam ono što bi Rimljani rekli "amicus meus", već mnogo više od toga; oni su ljubavnici!
- Mudra Plantagono, dična plemkinjo i carska rođako, na moje pitanje ne odgovaraj pitanjem ni tvrdnjom! Mojam majka Hamat je slobodna žena, a Strahimir Oreb je moj prijatelj i ako su ljubavnici to je njihova stvar. Zar ja upravljam njihovim srcima i njihovim imetkom? Zar meni netko može stati na put?
- Recimo, kad kreneš bludnici Palestri, samo zaboravljaš da ja nisam bludnica.
- Ti si svakako gora varijanta bludnice i preljubnice; ti si carska rođaka i možeš se kotrljati glavama po Forumu; možeš me proglasiti veleizdajnikom. Nije Palestra jedina žena u mom životu i čemu te smiješne stvari iznosiš? Ako u tebi nema ljubavi, onda nemaš što dati. Tko može s kim dijeliti ono čega sam nema?
Na te riječi Plantagona pođe prema Lehiju Manuelu i svom snagom ga pokuša udariti pesnicama, no on joj vješto uhvati obje ruke ispod zapešća, podigne ju u vis odbacivši ju kao lutku, a onda uhvati oko struka. Spojiše se zatim opet u dugi poljubac u znak pomirenja.
- Idemo spavati, Plantagono! Ništa od tebe ne želim na silu, kneževska kćeri.
Osvanulo je lijepo jutro. Gozba se nastavila i ugodni razgovor tekao je za stolom, sve dok se nije približilo vrijeme odlaska. Svi su se oprostili od ljubaznih domaćina, no Hamat kojoj se njihov boravak učinio prekratkim, željela ih je još malo zadržati.
- Draga majko - pokušao je objasniti Lehi - dužnost nas zove i do sutra ujutro moramo biti na morskoj obali gdje nas čekaju rimske lađe, a onda se pomolite Bogu za sretno putovanje preko velikog mora.
Strahimir Oreb je zagrlio prijatelja na rastanku i četiri jahača krenu prema sjeveru po starom karavanskom putu do gore Tabor, u čijem su se podnožju putevi razdvajali: jedan je išao prema Damasku sirijskom, a drugi prema zemlji Feniciji i gradovima Tiru i Sidonu. Kada su došli u luku gdje su bile rimske lađe, dočekalo ih je mnoštvo naroda. Bili su to rođaci i prijatelji rimskih vojnika koji su odlazili u Galiju i zemlju Germaniju, gdje je izbila pobuna. Ispraćivali su ih dižući galamu, jer je svatko htio na rastanku reći još koji savjet ili poruku, možda i zadnji put.
Post je objavljen 21.05.2006. u 00:27 sati.