Sada je na njemu bilo da kaže koju riječ, ali sav govornički dar ga napustio. Ovako je razmišljao u svojoj glavi: "Svećenički glavari su nagli i tvrde kako su za rimsku stvar, no kada bi se kneževine pobunile i kada bi cijela Judeja ustala kao jedan čovjek, bili bi na strani naroda kao što bi i građani Rima bili na strani cezara kada bi Rimu prijetila opasnost. Dakle, stara politička igra koja ne zaslužuje dublju analizu i ne vrijedi više od zveckanja staklenih perli kojima se igra bludnica kad hoće izazvati pažnju muškarca. A kakve koristi od mladih i ambicioznih namjesnika Rima? Oni znaju samo voditi sporove oko imanja pokrajinskih glavara, jer vršeći pretorsku službu grabe bogatstvo za sebe. Zato ni njihova riječ nije ovdje od presudnog značaja. A tko sam pak ja? Razmaženi rimski patricij kome je dosta dvorskih spletki i senatorskih dodvoravanja, no zasada u Senatu imam sve veću podršku, a Tiberije sve manje mari koliko mu donose pokrajine i tako je sve više vlasti u mojim rukama. Ali taj Lehi Manuel, tko je taj čovjek? Tajna služba dala mi je podatke da je čak i prorok. Budem li ga imao na svojoj strani, lako ću osvojiti vlast u Rimu; budem li ga imao protiv sebe - gubim. Ali, kako dati dvadesetjednogodišnjem mladiću komandu nad cijelom legijom? Aurelije Justin Hildegard potreban mi je u Galiji kao desno oko u glavi. Germani se opet nešto bune, a on s njima ima iskustva. Dobro, to bi se dalo uštimati, ali onaj Ilir, Strahimir Oreb, siromašan je i zaista živi od mača. Sredit ću mu službu na granici Samalije i Galileje; kažu da je ezdrelonska pokrajina najbogatija u Judeji, a tvrđava Megido najutvrđeniji rimski garnizon u kojeg može stati, u krajnjoj nuždi, i deset tisuća rimskih vojnika. Klaudije Javal me izvijestio kako u samoj tvrđavi Megido unutar gradskih zidova, ima potpuno prazna palača koju je nekada dao izgraditi knez Herod.
Post je objavljen 03.05.2006. u 23:37 sati.