Konobarica s tastature
ponedjeljak, 12.01.2026.
Telefonski razgovor
Kazala je da se konačno upitala kad je zadnji put pomislila na sebe. I na to što njoj odgovara, koje su njene potrebe. Nakon što je kroz život dvadeset godina pitala što treba njemu, sinu i kćeri.
Ej, ma znaš ja se nisam niti jednom pitala što meni treba. Uvijek je bilo Franjo, Ivano, Antea... Uvijek neko trčanje, preslagivanje, aktivnosti, vrtići, kuhanje, škola, roditeljski sastanci, informacije, kupovine. Uvijek nekome na usluzi. Ti znaš da sam se ja nakon carskog sa Anteom digla već peti dan i išla peglat posteljinu, krpice i gazice za Ivana jer je bio ono alergičan, pa sam u to vrijeme sve peglala. Nikad se žalila. Frano i on će ujutro na plažu, ja spremaj im sve od napuhanaca do lubenice i krastavaca naezanih na kriške. Led, termo torba, bočice s vodom, dvije limenke pive, grickalice, sendviči. Ja i bebica ostajemo doma jer je prevruće. Ona grintava, ja joj kuham mrkivcu i ribam jabučicu, presretna što mi je život onakav kakao sam ga zaišljala. Podstanari smo, ali nema veze, kad njegovi prodaju onu šumu imat ćemo za polog za kredit, sklepat ćemo neke samo naše kvadrate...
Curi mi u uho priča. Bujica se riječi ne zaustavlja. Ni primjetila nije da s moje strane ne čuje više ni mhm, mhm... Prestala sam pred jedno desetak minuta svakidašnje jadikovke te žene koja se u kasnim tridesetm sjetila osvijestiti sebe.
Pa otišla od svih njih i svega.
Sada je našla smisao u joga zajednici.
Dan joj počinje pozdravom suncu, meditacijom i pranayamom.
Naučila je disati. Istegla do kraja zdjelicu, kukove i vratnu kralježnicu. Oslobodila se šuma u ušima i otkrila blagodati raw food prehrane.
Nije im nimalo zahtjevno, svatko zna koja mu je zadaća i žive svi skladno. I ne može sad ni zamisliti onaj prijašnji život. Da trči na roditeljske i skuplja ih sa treninga, glazbene škole i dodatnog talijanskog misli da bi se ubila. Okej, on je sad već svoj čovjek, ali mala se još školuje. Ma pametna je ona. Uspjet će se upisati na pravo kako je uvijek htjela.
Ovo je bilo nešto najbolje što je mogla učiniti i za njih i za sebe. Uistinu.
Dok slušam o blagodatima ponovno pronađenog smisla jednog života, pogled mi odluta prema netom parkiranom crvenom autu. Iz njega izlaze njih dvoje, sretni, mladi, zaljubljeni, tek zaručeni. Divota ih vidjeti. Dok mi prilaze na pozdrav osmjehujem se široko i primam u čvrsti, topao zagrljaj svoju kći, potom njenog dragog. Dajem im znak da produže u kuću. Ne znam koliko sam ushićenih misli sadašnjeg ili koju tužbalicu bivšeg života putem zvučnika mobitela još uvijek zalijepljenog za desnu ušku propustila.
Ono radi čega sam nazvala ostaje neizrečeno.
Da je i njen sin, odnedavno nečiji zaručnik, pronašao novi put i svrhu svog života njoj, zamotanoj u bajku ponovno pronađenog smisla života, uistinu nije bitno.
Shvatim. Osmjehnem se.
Ej čuj, moram ići. Super da smo se čule. Budi mi dobro, čujemo se. Pozdrav.
Umjesto vijesti, sipam riječi u slušalicu i prekidam vezu.
Ulazim u kuću.
četvrtak, 08.01.2026.
Rollercoster
Pozdrav narode!
Ne bijah nešto redovito u zadnje vrijeme ovdje.
Samljeo me prosinac, ne sjećam se kada tako. Ne poradi blagdana i sveopće poznatog ludila koje tad tradicionalno zavlada, a koje jest svakako dalo svoj doprinos kaosu.
Posao, malo klimavo mamino zdravstveno stanje, Bubi, umor, mlin svakodnevice, kratki dani... U 6 ujutro odem, u 6 - 7 navečer sam ponovno doma...
Ukratko - ne ponovilo se.
Glede posla, pomalo se smiruje iako ima još administrativnih radosti koje treba pozavršavati u naredna dva tjedna. Mama je, hvalabogu nadošla, iako ju svako vanredno stanje i boljetica poprilično dezorijentiraju i bace van ravnoteže. Za 2 tjedna ući će u devedesetu. I vrlo sam svjesna svega. Svaki zajednički dan veliki nam je poklon i zahvalna sam na sve i jednom. Ipak, da konfuznih dana nemoći i bolesti bude sve manje, po mogućnosti da ih uopće ne bude, usrdno se molim. Jest, namuči se onaj koji ima zadaću biti njegovatelj i podrška, ali nitko, a osobito kad se zagazi u tako duboke godine, nije zaslužio muke i patnju. Jer dovoljno se kroz taj dugi život napatio.
Bubi više nije s nama. Nakon gotovo mjesec dana strepnje, pokušaja, želje da nam čim duže bude tu - morali smo se od njega oprostiti. Uz infuzije, što kod veterinara, što doma navukli smo još jedan zajednički Božić. Doslovno navukli. Možda malo i sebično. Ali tako smo htjeli da bude što duže s nama. Neću opisivati išta. Bubi je dobio bubrežnu infekciju koja je jako baš eskalirala. U ponedjeljak, dvadeset i devetog prosinca otpratili smo ga na neko mjesto gdje za njega više nema patnje i boli. Odveli ga zadnji put tamo gdje se tako nije volio voziti pa bi uvijek u autu obavio ritualno kakaknje, ali kad bi stigao bio je najbolji pacijent ikada. Ovaj put nije bilo nikakvog protesta. Bili smo s njim do samog kraja. Isplakali dušu. Tko god je prošao nešto slično, zna o čemu pričam.
Do njega imali smo dva mačka koji su nam došli. Njega smo baš htjeli. U međuvremenu nam je spletom okolnosti stigao i Rocky, ali mačka sa takvim karakterom niti jesmo niti ćemo ikada imati.
Kroz kojih tjedan dana trebala bi nam stići urna. Dali smo ga kremirati i bar će na neki način biti uvijek s nama.
I kako to život uvijek poravna, nakon kiše sunce i to, na prvi dan Nove godine stigla nam je predivna vijest. Točno na četvrtu godišnjicu veze Juniorka i njen dragi su se zaručili. Priznajem, nije nas mnogo iznenadilo jer stabilni su i toliko zreli svih ovih godina, on je super dečko i sve je nekako bio logičan slijed. Svu im sreću ovog svijeta i život kakav si požele od srca Zakoniti i ja želimo. Pir još nije u planu, no kako Bog da i kako si oni poslože - bit će.
I tako...Rollercoster.
Iscijedile su me sve te emocije. Iscrpile podobrano.
Naposljetku, blagdan Tri kralja, Badnjak, neradni dan u kojem je prvi snijeg lijepo zabijelo dolove i brijeg, pa tako i ovaj naš brežuljkasti grad spustio je u mene neki mir. Nakon dugo, dugo vremena bio je to dan u kojem sam istinski uživala.
Ne radila ništa osim ručka, izašla na parking na grudanje i slaganje mini snjegovića i onako pravo baš i bezobrazno uživala u miru i ljepoti tog dana.
Eto dragi moji uz nadu na češće druženje ovdje, uz jednu jedinu želju u ovoj friško načetoj godini - zdravlje i isto tako samo jednu novogodišnju odluku - više misliti na sebe, srdačno vas sve pozdravljam ovim prvim, od nadam se mnogih, postova koji će usljiediti.
četvrtak, 01.01.2026.
Sretna vam Nova
Dragi blogeri i oni koj to nisu, a vole zaviriti put bloga, jednu zdravu, radosnu, ljubavlju ispunjenu i sretnu novu vam godinu od srca želim.
Hvala svima na svakom komentaru.
Hvala na čitanju.
Hvala što smo si tu.
ponedjeljak, 22.12.2025.
Bubi
Tata je bio gromada, preko sto kila. Za trideset godina braka njemu i mami Zakoniti i ja poklonili smo par papigica tigrica. Bila je iza Konta trgovina, čini mi se da se zvala ZOO i tada, dobrih sad već preko kvarat stoljeća unatrag, nešto slično današnjim pet centrima.
Dakle, kupili papigice, krletku i sve popratno što treba. Barba nam je objasnio što i kako s papigicama vezano uz hranjenje i čišćenje. Na dan obljetnice, pojavili smo se kod mojih, uručili im krletku sa dvije raspjevane papigice. Bili su oduševljeni. Dečko je bio zeleno žuti, curka plavkasto bijela. Mama i tata su im nadjenuli imena. Bili su to nadimci kojima su oni jedno drugo zazivali u mladosti. Đoko i Soka. Slatko.
I lijepo je na zametskoj adresi trajao suživot dva para. Dok je mama u 15-15 aranžmanima lomila kičmu po Italiji, tata se uglavnom brinuo o pernato cvrkutavim novim članovima kućanstva.
Nakon nekog vremena, ljubavi i pažnji svog partnera a i njenih ljudi unatoč, Soka je odlučila otići. Ne odletjeti, već otići fizički. Najprije je tata primijetio da ne jede (krletka je bila blizu njegova mjesta za stolom), pa da stalno "kunja" i onda ju je jedno jutro pronašao izvrnutu na dnu krletke. Bilo je malo tuge, no kupili smo Đoki novu Soku i život je išao dalje, dok i nju nije sustiglo preseljenje... Nije nam bilo jasno što se Sokama ne sviđa u tom okruženju. Predlagali smo opet novu Soku, ali tata i mama su to kategorički odbili i rekli da je i Đoko dovoljan.
Ne znam kako je Đoki pak bilo u tom aranžmanu.
Tata je nazvao jedan dan. Vidno uzrujan, neka čim prije dođem jer mi ima nešto reć, pokazat i nije htio preko telefona. Stislo mi se malo, sjela sam u auto i sa drugog kraja grada dojurila u roditeljski dom.
Tati oči pune suza, "vidi, vidi...ja se jutros digao i on tu dole., molim te ti to riješi, ja ne mogu nikako." A neš ti frke, uginula papigica, pomislila sam. Tada sam tati suze u očima vidjela treći put. Prije toga zauvijek je izgubio mamu i brata.
Danas sam se te scene, kako je njega, gromadu od preko 100 kilograma satralo uginuće papigice od doslovno možda pet dekagrama a ja se tome čudom čudila, sjetila mnogo puta.
Vremenom, te neke životinjice, životinje ili živine s kojima smo odlučili kroz život postaju nam bitan sastavni dio života, članovi obitelji. Vežemo se, volimo ih, čuvamo, njegujemo, pazimo mi njih i oni nas.
Iza našeg Bubija dvije su infuzije, danas je primio treću. Prognoze su loše, pitanje je dana. Bubrežna infekcija galopira njegovim tjelešcem koje se u zadnjih nekoliko dana doslovno upolovilo. Mislili smo da ćemo danas morati odlučiti. Na svu sreću nismo morali.
Iako pitanje je dana kada će odluka morati biti donesena.
Došao nam je prije 12 godina kao tromjesečni mačić. Juniorka je htjela mačku ili psa, za psa nije bilo uvjeta i eto nama Bubija.
Izuzetno dobrog karaktera. Prijatelj sa ljudima, društven. Nešto manje je prijateljevao s mačkama u okolici, ali jednom se zaljubio i jednu bijelu macu doslovno doveo doma.
Jutro u strepnji, Juniorka je odradila veterinara i primitak vijesti o da ili ne... Prije toga, kada ga je malo pustila van, a ona otišla časkom do dućana po povratku nije ga mogla ni pronaći, ni dozvati. Nakon nekog vremena spazila ga je prilično daleko od zgrade na livadi kako polako klipsa u daljinu.
Možda je on još jutros osjetio da se bliži odlazak i krenuo. Možda smo odluku trebali donijeti jutros. Možda ćemo ovako svi još više patiti... Ne znam.
Jedno znam.
Ni vrijeme, ni godine, ni kilogrami ili dekagrami...
Povezanost, ljubav, davanje, primanje - nema to cijene.
Pomisao na konačni rastanak baš boli.
I puni oči suzama...
četvrtak, 18.12.2025.
Mate
//Ako u Gradu Rijeci postoji glas razuma onda je to glas riječkog nadbiskupa metropolita Mate Uzinića. Monsinjor Mate Uzinić nije konfliktan, ali nije niti plah čovjek. Govori mirno, kad treba kaže ono što misli bez obzira koliko to bilo nepopularno, ne mora vikati da bi ga se daleko čulo, da bi njegov glas odjeknuo u javnosti. Ono što mu donosi jednu posebnu dimenziju je duboka empatija, u središtu njegovih nastupa uvijek je čovjek – ranjen, izgubljen, marginaliziran. U tome je dosljedan, jer on ne teoretizira o ljudima, on govori za njih. A kada govori, ne čini to hermetično, Mate Uzinić vjeru prevodi u jezik svakodnevice. Kao čovjek koji se ne boji ranjivosti, koji je spreman priznati ograničenja Crkve, propuste institucija, pa čak i svoje dvojbe, nekako se čini itekako pozvanim progovoriti o svim malformacijama s kojima se društvo u posljednje vrijeme susreće, o porastu nasilja, atmosferi straha, o sve izraženijim podjelama. Jer riječki nadbiskup je mostograditelj koji svjesno pokušava smiriti polarizaciju, spajati svjetove – konzervativce i progresivce, vjernike i ateiste, Crkvu i društvo. U tome je ponekad usamljen, ali ustrajan. I dokazao je to više puta, posljednji put nakon što je skupina maskiranih huligana pokušala na Zametu napasti mlade karatiste i karatistice iz Srbije zato što su – iz Srbije.//
//Imam dojam da su u našem društvu problem i stranačka pogodovanja. I pritom ne mislim samo na vladajuću stranku. Svi između sebe imaju nekakve dealove, ako želite dobiti nekakvu poziciju možete je dobiti samo ako pripadate nekoj stranačkoj opciji, koja onda tako dijeli snagu, interese i utjecaj. Sjećam se da je bilo ljudi koji su bili kandidati za namještenja u banalnim institucijama, a mogli su postići samo to da budu v.d. ravnatelji, stvarni ravnatelji nikada nisu mogli postati jer nisu imali stranačku iskaznicu. To je jako problematično, to sve skupa pogoduje problemima našeg društva, a sve to pokazuje da je naše društvo bolesno. Dakako, posljedice su i ove stvari koje se događaju, opća apatija u društvu, a onda i širenje nasilja. Od onog obiteljskog, preko vršnjačkog, navijačkog do nasilja prema manjinama i strancima.//
Izvrstan intervju Kristiana Siroticha za portal Artkvart sa riječkim nadbiskupom msgr. Matom Uzinićem možete pročitati na poveznici:
https://artkvart.hr/mate-uzinic-moramo-se-vratiti-razumu-vjera-nikad-nije-bila-protiv-ljudi-ona-je-uvijek-za-covjeka/
U ovim suludim vremenima pravi melem.
Živili!
ponedjeljak, 08.12.2025.
Razmisli
Dižemo dane žalosti i spuštamo zastave.
Crni su dani u mjesecu Kristova rođenja.
Polažemo crvene ruže simbolike.
U treptaju nade da bit će bolje nestaju životi.
Muževni budite.
I kada kažeš, on samo pjeva, on se samo moli, on je tako fin, on ne misli ništa loše, balavčad diže desnicu al nemaju oni pojma... razmisli.
Razmisli dva puta.
Razmisli.
Kako odgajaš,
kako (ne) djeluješ,
koliko je mali korak.
I pročitaj, oh obavezno pročitaj Sigurnu kuću.
Osamnaest mrtvih žena u samo godinu dana poraz je svih nas tri i pol milijuna koliko nas je još ostalo u ovoj rastočenoj državi.
Reagiraj na pijanstvo, opijate, agresivu.
Počesto se ne bi šteli mešati. Dok ne upadnemo u situaciju gdje bi voljeli da se netko umiješao.
Niti jedan Bog, niti jedna vjera ne uči mržnji, potlačenosti, netrpeljivosti.
I ničiji život ne vrijedi manje.
I zato kako ćeš
dobro
razmisli.
ponedjeljak, 01.12.2025.
Zašto (ni)sam išla na marš
Možda i ne bih otišla da se nije dogodila prijetnja.
Možda bih opet iz naslonjača gledala izvještaje, čitala komentare ispod objava, povremeno se sekirala ili pljeskala na njih. Ne bih išla ni da me zakačio radni vikend. Jer jedno je kad sa posla utekneš na književno jutro dobre autorice/autora, a drugo kad ideš u hodati u neku kolonu. Ne bih išla ni da mi se barem u jednom trenu učinilo da time narušavam išta od prve Adventske nedjelje, jer kao kršćanka poštujem vjerske blagdane i običaje.
A ne bih zasigurno otišla da se nije pjevaču otelo prijetiti radikalnim potezima ni više niti manje gradonačelniku glavnog grada države. Da se ne ponavljam puno, pisala sam o tome već i većina meni dragih i onih koj me poznaju ljudi zna kakav mi je stav oko glazbe. Slušam ono što mi se sviđa. Sviram ono što želim. Pjevam ono što volim. Ostalo zaobiđem, okrenem stanicu ili kanal, isključim...
I stvarno mi nije bitno što pjevač pjeva. Fora nam je bila ta sad sporna pjesma jer u doba kad je snimljena i izašla, davala je na hopsalicu narodnog melosa koji smo do tada slušali, a odjednom ga nije bilo nigdje. Svidjela nam se i poruka iz stihova, jer iskreno svi smo željeli da rat stane i da dočekamo tu novu, normalnu i pravednu državu. Bilo nam je normalno da treba baciti bombu i goniti bandu preko izvora. Tu ništa nije sporno bilo.
Sada, trideset i kusur godina kasnije sporno mi je mnogo toga.
Spornije no tada tih olovnih devedesetih. Ne, nije mi nitko iz obitelji stradao u smislu da je ubijen, ranjen, ozlijeđen ili pogođen kasnijim PTSP sindromom. Ono što nam se tih godina kao obitelji događalo, a bilo je toga, uvjetovano jedino vić završetkom prezimena smataram totalno benignim u odnosu na prava stradanja, patnje i gubitke drugih.
Sporno mi je da se do kraja nepodojeni dječaci skupljaju kako se kome sprdne, navuku kapuljače, podignu desnicu u zrak, zazivaju kvazi tvorevinu koja je onomad prodala pola njihove današnje domovine u čije ime to sve rade, idu po trgovačkim centrima i manifestacijama i ispituju svoje vršnjake koji se tamo zateknu izletom ili posjetom od kuda su, pa kad dobiju lokaciju prave im sačekuše ispred tih centara i mašu noževima pred nosom a to sve prođe bez sankcija.
Sporno mi je da me netko, iako živim, radim i odgajam po pravilima pravi budalom i mjeri mi domoljublje pomaknutim parametrima.
Sporno i tužno mi je što kad se nađem u ulici bez automobila i ljudi u kišnoj riječkoj večeri produžim korak i zadihana uletim u salon u koji sam se uputila deset minuta prije termina, jer su se dvojica od četvorice mladića pod kapuljačama odvojila i nešto se došaptavaju.
Sporno mi je što nikad veći gospodarski rast, a nikad siromašniji.
Sporno mi je što me premijer pravi budalom svakom svojom novom izjavom u kojoj je on i samo on zaslužan za nikad bolje (blago)stanje nacije dok mu je u njegovim mandatima više od pola ministara završilo po zatvoru radi krađa i manupilacija za koje nikad nije odogovarao ni on ni ministri, dok se ovrhe kače i naplaćuju na leđa najosjetljivijih.
Sporno mi je što država, grad ili tko već nema rješenje za nekoga tko provali u stan, tamo živi bez struje i vode, prolijeva fekalije po zajedničkim kanalima i naposljetku, jer ta ista država, grad ili tko već nije imala rješenje, to završi paležom stana od strane neadekvatno zbrinute osobe i smrću dvije osobe.
Sporan mi je svaki ZDS, svako dizanje desnice. Svaki ustašluk, četnikovanje i fašizacija kao i referiranje na komunizam.
Sporno i jadno mi je vrijeme i državno uređenje u kojem jedan pjevač prijeti radikalnim potezima spram legalno izabrane gradske vlasti, ma tko on bio i ma koja ona bila.
Zato sam išla na antifašistički marš.
Jer fašizam nije samo ono kad čekamo da se opet pojavi neki Adolf, Gabriele, Benito ili Ante, mobilizira narod i krene kako se već tada kretalo. Klice fašizma siju se polako ali sigurno svuda oko nas uz blagoslov nedjelovanja institucija koje neka rade svoj posao.
Nisam stigla jučer na sam početak marša, pa nisam prisustvovala igrokazu nepodojenih dječaka kojima mame nisu dale pare za gostujuću tekmu, a vrijeme se moralo nekako ubiti pa su se sjetili eto malo spustiti na Jadranski trg i tamo urlati. I neka. Urlati na neistomišljenike, koliko god to meni apsurdno bilo, u ovoj demokraciji njihovo je pravo i okej. No dizati desnicu u zrak, urlati zabranjeni poklič za kojeg više nitko i ne haje da je protuustavan i potom bacati petarde na ljude, a sve to preko glava policije koja stoji ispred njih i ne mrda, to mi nije niti će mi ikada biti jasno ni prihvatljivo. Ponavljam, nisam bila tamo, no iz 5minutnog videa koje je objavio riječki portal Fiuman, sve se vidi kristalno jasno. I desnice i hukanje i petarde.
Ono radi čega nikako nisam išla na marš su zastave. Od meni totalno nejasnih crveno crnih, preko one jedne koja je nemilo asocirala na bivšu državu i bila skroz nepotrebna do izostanka ijedne hrvatske zastave. Taj me segment jako zasmetao.
Da zaključim.
Ovaj se marš nije referriao na fašizam koji je krenuo prije 100 godina i poharao sve.
Ovaj marš nije imao veze sa komunizmom.
Ovaj marš nije zazivao bivšu državu.
Da je u ovoj teško izborenoj i krvlju plaćenoj državi razuma, vjere i domoljublja u pravom smislu - ovaj se marš nikada ne bi dogodio.
Smrt fažizmu - sloboda narodu!
ponedjeljak, 17.11.2025.
Divna skupina mladih ljudi
Pao je mrak još u Vatikanu. V je hvatala sjene, postrojavala nas izvan snopova svjetala upaljenih lampi na trgu S. Pietro. Malo lijevo, tako, vi stanite unutra, a vi malo dolje, može, super... Baterija ne njenom profi fotiću je već iscurila i posljednje smo fotke uhvatili nečijim ajfonom, jer on ima najbolju rezoluciju. D je parkirao tik do nekog zapadnog ulaza na trg. Toliko blizu da sam se cijelo vrijeme bojala da nas auto neće tamo dočekati dok se vratimo. No, D je polu Talijan i izuzetno snalažljiv tip pa zna gdje se, kako i kada može parkirati. Ovo je free 2 move, kad vide oznaku te aplikacije, ne dižu i ne stavljaju kazne, samouvjereno je izjavio zaključavajući auto.
Pofotkali smo se dakle u Vatikanu, dok je noć krala dan, a kad smo sjeli u auto unajmljen preko aplikacije free2move, mrak se spustio na rimske ulice. U relativno novome C4 D je samouvjereno vozio kroz grad, prešaltavao se iz trake u traku na onaj italo način. Uguravanjem. U autu smo stiješnjeni na zadnjem sjedištu V službena fotografkinja promocije, studentica režije u Gorizi i Juniorkina frendica od vrtića još, Juniorka i ja. D Juniorkin dečko je vozač, a L, također frend od vrtića preko osnovne i srednje pa do studentskih dana i brat blizanac Juniorkine najbolje frendice - suvozač je. On je naime morao biti u autu, jer free2move ima kompliciran postupak iznajmljivanja auta, a ispostavilo se da na neku foru jedino njegova vozačka odgovara svim uvjetima. I tako mi zadovoljni, opijeni lijepim danom u kojem je mladost potegnuvši oko devetstotinjak kilometara uveličala i uljepšala obranu i proklamaciju diplome svoje frendice jezdimo zakrčenim rimskim ulicama. Odjednom se kroz zvučnike protegne glas Lorette Goggi i njen svjetski poznat, talijanski klasik Maledetta primavera.
Pa ti čisto dođe milina što, uz sve dileme i propitivanja tijekom tog odgovornog procesa, odgajaš kako odgajaš.
Dok kliziš zakrčenim rimskim ulicama, kroz zvučnike krene talijanski glazbeni klasik, a njih četvero dvadesetdvogodišnjaka krenu pjevati u riječ, u notu...
Ponosiš se odgojem svoga djeteta, ponosiš se s ostalih troje, ponosiš se i onima kojima je rimskim cestama i tračnicama drugim prijevozom bilo ići.
Ponosiš se njihovim roditeljima.
Jer ispravni su. Tako ispravni.
Srce ti je golemo i puno.
I svijet je u balansu.
ponedjeljak, 10.11.2025.
Diploma i Roma
Juniorka diplomirala! Prve su tri akademske godine uspješno privedene kraju. Obranila je završni rad baš na svoj 22. rođendan, u vječnom gradu, onom kamo svi putevi vode. Četrnaest prijateljica i prijatelja, nas troje starijih (Zakoniti, naša kuma i ja ) u različito vrijeme i različitim prijevozima, iz Rijeke i Trsta stigli smo u Rim dan ranije, a tridesetog listopada sudjelovali u njenoj duploj fešti i danu samo za nju.
Ona i dečko stigli su dan ranije od svih. Dok je ona po Rimu obavljala neke sitnice, on nas je dočekivao i usmjeravao na smještaj koji je ona riješila par mjeseci unatrag, tako da smo svi bili smješteni u Camping in town Roma. Mladi u lijevom krilu, nas troje u desnom, jer bolje je tako. Kamp izuzetan. Bungalovi topp. Za nekoliko dana Rima, preporuka, jer ako se na vrijeme rezervira, noćenje u vječnom gradu, može izaći baš povoljno. Nas je došlo 106 € po osobi za 4 noći. Mlade nešto i jeftinije, jer njihovi bungalovi nisu imali nešto od komfora. Točnije, koliko sam ja zapazila – TV. Koji ti u Rimu, onako realno, i ne treba.
Četvrtak, uz nešto logistike pokupili smo dio cvijeća, dio je ekipa pokupila dan ranije, ja otišla s njom na faks, obrana je bila u 11, tata, dečko i frend po zakusku, imali smo unajmljen auto, a ostatk ekipe se polako iz kampa, busom pa metroom uputio do faksa. Kad su svi, osim zakuske i ekipe zadužene za to, stigli, obrana je bila odrađena, a proklamaciju kojoj smo svi prisustvovali, čekali smo oko sat vremena.. Obranila je s najboljom ocjenom. Nakon toga, a takav je tamo običaj, u dvorištu fakulteta pronašli smo klupicu oko koje smo feštali. Fotografije, mala torta, šampanjac, konfeti, cvijeće, baloni i ono najbitnije – izuzetno dobro raspoloženje svih nas. Samo sreća, radost i ponos. Petero njih zajedno su prošli vrtić, osnovnu i srednju školu, sada su na 5 različitih fakulteta u dvije države i još uvijek traje njihovo prijateljstvo i zajedništvo. Bila sam preponosna na sve tamo okupljene. Mladi su to ljudi koji znaju što su obaveze, odgovornost, svi studiraju, uz studij i rade, volontiraju... I znaju se dobro zabaviti, bez incidenata i problema.
Nakon fešte, po njenoj želji uputili smo se do Koloseuma, a potom do Vatikana na zajedničko fotografiranje. Nas 5 autom, ostatak opet busevima i metroom. I obavili smo sve. Puni izuzetnog raspoloženja. Čak je i najavljena kiša odustala taj dan tako da smo zaista uživali.
Po povratku u kamp, mi starci otklipsali smo do svog bungalova, a mladi su u svom krilu nastavili s druženjem.
Bilo je zaista izuzetno.
Naredna dva dana, svatko u grupicama prema vlastitim interesima obilazili smo Rim. Pali su Koloseum, Vatikan i Bazilika, Villa Borghese, Pantheon, Piazza Navona, Piazza di Trevi sa neizbježnom fontanom, Piazza del Popolo, Piazza Spania sa poznatim stepenicama, Piazza Venezia i Oltar domovine, Ponte Sisto i trg Trastevere... A pale su i neizbježne tjestenine, sladoledi, kave i pokoji koktelčić...Dio ekipice je potegao i na izlet u Napulj.
Ni dugačak put, ni iscrpljujuće špartanje uz obaranje nekoliko desetina tisuća koraka, ni kašnjenja autobusa, ni gužva... Ništa nama smetalo nije.
Jer bilo je onako baš – savršeno.
Rim apsolviran.
Naša dottoressa nastavlja magisterij u Padovi.
Ma nek nam je zdravlja – bit će svega.
Ad maiora semper!
četvrtak, 23.10.2025.
Nije do kiše - do mafije je
Opet nas potopilo.
Gledam video koji je netko snimio kroz vjetrobransko staklo gradskog autobusa. Potok teče Krešimirovom, autobus se jedva kreće, automobili stoje.
Nekada, dok su zime bile zime, kad bi napadalo i malo snijega Rijeka bi bila blokirana. Obzirom na konfiguraciju terena i nije neko čudo. U nemogućnosti normalnog prometa, a veće radne etike no danas, pješačili bi do posla ili škole ukoliko bi bilo nastave.
Danas, blokira nas kiša. Malo je to manje do spomenute konfiguracije. Više do neplanske gradnje, čupanja drveća, nestajanja zemlje iz tla e da bi se nalilo čim više betona za neke gradnje. Mafija za koji novčić više u džepu omogućava drugoj mafiji da nesmiljeno gradi. I tako imamo to što imamo. Čuđenja nakon svake kiše. Koja ne mora biti ni pretjerano velikoga intenziteta. Dovoljno joj da pada dva dana pa da svi doslovno potečemo njenim tokovima.
Na pješačenje uslijed blokada i ne pomišljamo. Kiša je.
Neka druga mafija, kojoj je nogomet industrija, a ne igra, evo odlučila je da se evropska utakmica na Rujevici mora nastaviti. Naime, utakmica zakazana za 18.45. počela je u to vrijeme, da bi nakon samo trinaest minuta radi jake kiše bila zaustavljena. Od kišnih se zavjesa nije vidjelo s jedne ne drugu tribinu, na svaki dodir noge igrača sa travnjakom u vis prštala je voda, a lopta se ukopavala u teren. Teren bazen. No obzirom na kupljene ulaznice, tv prava, prekrcane termine tih modernih, nogometnih gladijatora utakmica je u 21 sat nastavljena. Uvjeti još gori no kad je prekinuta. Ne bi li sačuvaj bože bila odgođena, a sva ta klika izgubila pokoji novčić. O zdravlju gladijatora nitko ne vodi računa. Kakve posljedice mogu biti prilikom ozljeda u takvim uvjetima - nije bitno.
Iznad Rijeke trenutno grmi i sijeva.
Možda na Rujevici nekim čudom udari munje ne izazivaju nikakve posljedice, pa se bezbrižno može plivati kroz evropski nogomet.
Kruha, igara i mafije.
Evala!
