Usputne bilješke

U zadnjih dvadesetak i kusur godina više puta imao sam priliku sudjelovati u berbi grožđa. Kao jedan naturalizirani Moslavac i umjereni ljubitelj vina smatram da ponešto znam o naravi te, ajmo reći, ceremonije. Osim same berbe, muljanja, prešanja, pretakanja odnosno cjelodnevnog vrzmanja prilika je to za viđenje i druženje s prijateljima i poznanicima. Zadovoljstvo nakon obavljenog posla uvijek je izraženo. Osjećaj pripadanja (uz gemišt) neminovno biva pojačan. Javi se djelomično i neka iskonska potreba vraćanja zemlji i suncu odnosno zahvalnost na plodovima koji će u tami podruma dozrijeti u kapljice što krijepe duh i tijelo da se tako slobodnije, pjesnički izrazim.

Oboružan tim iskustvima berbe grožđa proteklog vikenda bio sam u prilici iskusiti nešto slično, am pak različno kak' bi rekli susedi Slovenci. Naime, naši prijatelji i kumovi odnedavno posjeduju nemali maslinik u Istri blizu mjesta Brtonigla. Ako sam ja, kad je vino u pitanju, naturalizirani Moslavac za njih slobodno mogu reći da su takvi Istrijani ako o maslinovim ulju govorimo. Nakon prošlogodišnje, prve berbe o kojoj su mi pričali odlučio sam ove godine pomoći i iz prve ruke iskusiti kako je to sa žilavih stabala skupiti sitne plodove što daju žitku, zlatnu tekućinu neponovljiva okusa i velike nutritivne vrijednosti.

Kako Istra nije baš blizu valjalo je u nedjelju poraniti i biti na nogama već oko četiri ujutro. Prije pet kuma M. kupi me, pa po mraku autoputom jurimo ka Zagrebu. Tamo nas čeka njena vedra i nasmijana seka Ž. u čijem društvu nastavljamo dalje. Razgovaramo i šalimo se u vožnji se dok se iza brda Gorskog Kotara kroz mrklinu (ha koja riječ) neuspješno probija zora. Tek oko Grobnika razabire se tama i ustupa mjesto oblačnom jutru. Komentiramo to dok ispijamo brzinsku kavu na Vratima Kvarnera i gledamo more i niske oblake iznad njega. Iza Učke kako odmičemo po ipsilonu nebo biva sve vedrije da bi nas u dolini Mirne i na samom cilju u mjestašcu Katunari Pisini dočekalo idealno sunčano vrijeme. Po vlažnoj istarskoj crvenici kližemo zadnji kilometar kako bi se obreli usred maslinika orni za posao što je pred nama.

Dok nas troje svježinu jutra stresamo rakijicom i mumlamo pršut i sir vrijedni domaćin M. s prijateljima i kumovima već uvelike napada. Vesela grupica Samoboraca neumorno trese sitne grane s kojih po raširenim mrežama frcaju sitni plodovi na sve strane. Pridružujemo im se i krećemo po uputama skupljati pobrano iz mreža u kašete. Nakon kratke aklimatizacije već smo ugrijani u kratkim rukavima. Adaptiramo se upoznavajući malo - pomalo, meni novu, ekipu koja neumorno uz pomoć električnih treskalica puni dugačke mreže. Dok ih potežemo, punimo kašete i jurcamo po nemalom masliniku sunce je sve više kao i radna temperatura. To zahtjeva povremene stanke i okrepu uz gemišt koji itekako prija.

Oko podneva N. nam pravodobno i autoritativno sugerira da se nacrtamo kraj logističkog kombija gdje na roštilju cvrče sočni komadi kotleta, steaka i ćevapa. To nam uopće ne pada teško. Dapače, u hladu jedne stare masline improviziram na kašeti i uživam u okusu sočnog mesa sve pojačano domaćim kruhom na koji mažem namaz od bakalara, ugodno otkriće. Sve naravo zalijevam neizostavnim gemištom. Ručak za poželjeti u neponovljivim ambijentu.

Odmah nakon jela hitamo dalje jer dan je kratak, a tek smo na polovici. Dok M. u hodu koordinira cijelu akciju, a djevojke odlučno potežu mriže i nemilice pune kašete pridružujem se veseloj ekipi Samoboraca. Preuzimam povremeno ulogu takozvanog tresača s neobičnim alatom koji izgleda kao neke moderne vile dok miruje. Kad se upali vrhovi vibriraju i tresu grane na kojima su masline. Četiri takva stvaraju priličnu buku praćenu šuškanjem lišća iz kojeg se praši sve u šesnaest. Pritom sa rodnih grana frcaju sitni plodovi kao neka nadrealno krupna kiša. Sve praćeno grajom i dobronamjernim dovikivanjem u kojem prednjači G. veseljak što je u stanju svaku konverzaciju pretvoriti u zajebanciju. U šali mi govori kako je na početku mislio da sam svećenik. Međutim kad mu velim da sam fotograf prišiva mi nadimak Lupino, pa me onda kroz smijeh svi tako zovu. U takvom raspoloženju posao ide glatko, a vrijeme leti brzo i dok se okrenete sunce je već nisko, a sjene sve duže.

Drugi dan predvečer zove me M. kako bi se još jednom zahvalio na pomoći. Govorim mu kako mi ne mora posebno zahvaljivati jer mi je bio gušt. U glasu mu čujem umor, ali i zadovoljstvo. Trebalo je nakon što smo mi u žurbi otišli skupiti sve kašete, spremiti ih u kombi i odvesti u uljaru, tamo ostaviti i drugi dan doći po ulje. Kaže da je urod bio dobar. U posudama od inoksa u Ivanić je iz Istre stigla tekućina koja će svako jelo učiniti boljim. Kad je okusite na nepcu vam se nađe esencija. Ono najbolje od crvene zemlje i zlatnog sunca.