Usputne bilješke

Nikad nisam bio u Trebinju. Zapravo u jednoj prilici našao sam se blizu tog istočnohercegovačkog gradića. Vraćajući se s Pelješca u Ivanić naivno sam pretpostavio kako ću preko Hercegovine i Bosne uštedjeti na vremenu i novcu. Ako iz Hrvatske u BiH uđete blizu Čepikuća (to ime pamtim iz ratnih izvještaja) onda vas na putu za Mostar očekuje nekoliko neobilježenih križanja. Ako ste slab poznavatelj lokalne geografije (kao ja) onda tek pojavom natpisa Opština Trebinje shvatite da ste zalutali. Preko preče, okolo bliže. Tako kaže izreka.

Na tu pomalo neugodnu epizodu iz nepreglednog, hercegovačkog krša podsjetio me ovih dana pisac Namik Kabil svojom knjigom upečatljivog naslova Beskućnik. Zapravo njegovo ime (na prvu sam pogrešno pomislio da se radi o strancu i da ću čitati tekst prosječnog prijevoda) i pisanje mi je ugodno otkriće. Kad sam na poleđini, među ostalim biografskim podacima, pročitao da je scenarist filma Kod amidže Idriza znao sam da među koricama leži zanimljiva priča.

Naime Kabil je odrastao u Trebinju. Ranih devedesetih zbog ratnih zbivanja i neposredne opasnosti roditelji napuštaju obiteljsku kuću i sele privremeno u Dubrovnik. On sam otisnuo se "preko bare" i sreću potražio u Americi gdje ostaje devet godina da bi se naposljetku nastanio u poratnom Sarajevu. Nakon smrti roditelja zajedno sa sestrom nasljeđuje spomenutu kuću "dole" u koju sve rjeđe odlazi. Većinu vremena prazna kuća prepuštena je tako zubu vremena i neminovnom propadanju. Kabil posredno na stranicama ove knjige s čitateljima dijeli uspomene i opisuje trenutnu prazninu među zidovima kuće i melankoliju vlastite memorije povezanu s njom. Razapet je praktičnim razlozima koji uključuju i moguću prodaju i sentimentima koji ga sputavaju i oplemenjuju istovremeno. U trenutku kad spoznam njegove nedoumice u dobroj mjeri se poistovjećujem jer i sam trebam naslijediti kuću i Bosni koja od rata stoji prazna i među zidovima čuva uspomene na odrastanje. Već dugo mi na stranicama knjige netko nije vlastitom pričom ovako dobro preslikao obrise moje neodlučnosti.

Dodatna vrijednost ove knjige u mojem čitateljskom imaginariju je stil i vokabular. Kabilovi jezični konstrukti povremeno me katapultiraju u djetinjstvo i bude uspomene na drage ljude koji su izgovarali navlas iste rečenice i fraze. U uvodnom poglavlju naslovljenom Pohovani kaktus cijeli je traktat ispisan kurzivom koji obiluje takvom rustikalnom, jezičnom građom, a poanta je da u kući koja se u zimi ne koristi mora biti ispušćana voda. Trebinje Kabilu danas simbolizira povremene dolaske i sjećanje na prošlost. Sve rjeđi povratci građa su za priču o mladosti, roditeljima, rođacima i prijateljima koji su rasuti po svijetu ili na mezarju. Prilika je to i za propitivanja vlastitih odluka i dvojbi. Na više mjesta navodi da je odnos sa rodnom kućom zapravo kompleksan.

U jednoj prilici dugo odgađa posjetu da bi ga kad se ona konačno dogodi u banji dočekali štakori. Ta epizoda ga zgadi, ali potakne na praktično djelovanje. Rodi se tako ideja da nekom investitoru ustupi nekretninu na čijem će mjestu ovaj izgraditi manju zgradu. Zauzvrat bi on i sestra u toj zgradi svaki dobili stan. To međutim uključuje potpuno rušenje stare kuće što mu stvara nove dvojbe i kolebanja. Za mišljenje oko tog pitanja obraća se bolesnoj, praktički umirućoj majci koja mu donekle razrješuje dvojbe. To je opet prilika da odvrzi fim unazad i u tom poglavlju isporuči sentimentalnu priču o roditeljima kojoj rat čini glavnu okosnicu. Pri tom je prilično realan, ali istovremeno vrlo književan. Pripovjedač s mjerom, po mom ukusu, rekao bih. U opisivanju obiteljskih i općenito međuljudskih odnosa izravan je, a prema sebi iskren. Protagonisti ove knjige ljudi su sa imenom i prezimenom. U njoj nema okolišanja i lažne političke korektnosti, a istovremeno je stilski dotjerano i jezično bogato. To je dobro vidljivo u poglavlju Ulica svetog Đurđa koje je zapravo priča o ocu, uglednom trebinjskom liječniku koji je, kao i drugi Muslimani, u ratnom vihoru prisiljen napustiti mjesto boravka iako u njemu nema izravnih ratnih djelovanja. Odlazi živjeti privremeno u Dubrovnik, zatim u Sarajevo. Naposljetku se ipak vraća u Trebinje u kojem do smrti živi. Pišući o bliskoj osobi Kabil dopušta pripovjedaču u sebi dozu sentimentalnosti, a pritom vješto bježi od patetike. U odnosu na mjesto odrastanja izrazito je nostalgičan posebno u dijelu u kojem opisuje Begovu kuću. Prepoznatljivi amblem orijentalnog Trebinja sravnjen sa zemljom devedesetih. Međutim i za nostalgiju ustvrđuje kako ima rok trajanja i s vremenom počne blijediti.

U završnim poglavljima autor na volju pušta filozofa u sebi da se razmaše. Priča Mušema od ljudske kože filozofski je i sociološki mirko-esej na temu doma. Navodi upečatljiv primjer američkih homlessa kojima je svjedočio dok je živio i radio u Santa Monici. Ti nesretni ljudi duboko su mu usjekli u sjećanje i potaknuli ga na razmišljanje i djelovanje. Kao mini-istraživanje za pripremu ove knjige nenadano je nekolicini prijatelja postavio pitanje: Što je i gdje je tebi zapravo kuća, imaš li ti svoj dom? Većina njih biva iznenađena tim izravnim pristupom, zamisli se, nešto neodređeno odgovori ili postavi isto protupitanje. Potiče zapravo time i čitatelja da promisli i postavi sebi to pitanje na koje nema univerzalnog odgovora. Sam autor nudi jedan od mogućih, što ujedno može poslužiti i kao efektan završetak ove književne preporuke: Dom je tamo kamo se čovjek rado vraća. Dom je mjesto gdje se čovjek osjeća sigurno. Dom je napravljen od ljudi sa kojima živim, od ljubavi i uspomena.

U zadnjih dvadesetak i kusur godina više puta imao sam priliku sudjelovati u berbi grožđa. Kao jedan naturalizirani Moslavac i umjereni ljubitelj vina smatram da ponešto znam o naravi te, ajmo reći, ceremonije. Osim same berbe, muljanja, prešanja, pretakanja odnosno cjelodnevnog vrzmanja prilika je to za viđenje i druženje s prijateljima i poznanicima. Zadovoljstvo nakon obavljenog posla uvijek je izraženo. Osjećaj pripadanja (uz gemišt) neminovno biva pojačan. Javi se djelomično i neka iskonska potreba vraćanja zemlji i suncu odnosno zahvalnost na plodovima koji će u tami podruma dozrijeti u kapljice što krijepe duh i tijelo da se tako slobodnije, pjesnički izrazim.

Oboružan tim iskustvima berbe grožđa proteklog vikenda bio sam u prilici iskusiti nešto slično, am pak različno kak' bi rekli susedi Slovenci. Naime, naši prijatelji i kumovi odnedavno posjeduju nemali maslinik u Istri blizu mjesta Brtonigla. Ako sam ja, kad je vino u pitanju, naturalizirani Moslavac za njih slobodno mogu reći da su takvi Istrijani ako o maslinovim ulju govorimo. Nakon prošlogodišnje, prve berbe o kojoj su mi pričali odlučio sam ove godine pomoći i iz prve ruke iskusiti kako je to sa žilavih stabala skupiti sitne plodove što daju žitku, zlatnu tekućinu neponovljiva okusa i velike nutritivne vrijednosti.

Kako Istra nije baš blizu valjalo je u nedjelju poraniti i biti na nogama već oko četiri ujutro. Prije pet kuma M. kupi me, pa po mraku autoputom jurimo ka Zagrebu. Tamo nas čeka njena vedra i nasmijana seka Ž. u čijem društvu nastavljamo dalje. Razgovaramo i šalimo se u vožnji se dok se iza brda Gorskog Kotara kroz mrklinu (ha koja riječ) neuspješno probija zora. Tek oko Grobnika razabire se tama i ustupa mjesto oblačnom jutru. Komentiramo to dok ispijamo brzinsku kavu na Vratima Kvarnera i gledamo more i niske oblake iznad njega. Iza Učke kako odmičemo po ipsilonu nebo biva sve vedrije da bi nas u dolini Mirne i na samom cilju u mjestašcu Katunari Pisini dočekalo idealno sunčano vrijeme. Po vlažnoj istarskoj crvenici kližemo zadnji kilometar kako bi se obreli usred maslinika orni za posao što je pred nama.

Dok nas troje svježinu jutra stresamo rakijicom i mumlamo pršut i sir vrijedni domaćin M. s prijateljima i kumovima već uvelike napada. Vesela grupica Samoboraca neumorno trese sitne grane s kojih po raširenim mrežama frcaju sitni plodovi na sve strane. Pridružujemo im se i krećemo po uputama skupljati pobrano iz mreža u kašete. Nakon kratke aklimatizacije već smo ugrijani u kratkim rukavima. Adaptiramo se upoznavajući malo - pomalo, meni novu, ekipu koja neumorno uz pomoć električnih treskalica puni dugačke mreže. Dok ih potežemo, punimo kašete i jurcamo po nemalom masliniku sunce je sve više kao i radna temperatura. To zahtjeva povremene stanke i okrepu uz gemišt koji itekako prija.

Oko podneva N. nam pravodobno i autoritativno sugerira da se nacrtamo kraj logističkog kombija gdje na roštilju cvrče sočni komadi kotleta, steaka i ćevapa. To nam uopće ne pada teško. Dapače, u hladu jedne stare masline improviziram na kašeti i uživam u okusu sočnog mesa sve pojačano domaćim kruhom na koji mažem namaz od bakalara, ugodno otkriće. Sve naravo zalijevam neizostavnim gemištom. Ručak za poželjeti u neponovljivim ambijentu.

Odmah nakon jela hitamo dalje jer dan je kratak, a tek smo na polovici. Dok M. u hodu koordinira cijelu akciju, a djevojke odlučno potežu mriže i nemilice pune kašete pridružujem se veseloj ekipi Samoboraca. Preuzimam povremeno ulogu takozvanog tresača s neobičnim alatom koji izgleda kao neke moderne vile dok miruje. Kad se upali vrhovi vibriraju i tresu grane na kojima su masline. Četiri takva stvaraju priličnu buku praćenu šuškanjem lišća iz kojeg se praši sve u šesnaest. Pritom sa rodnih grana frcaju sitni plodovi kao neka nadrealno krupna kiša. Sve praćeno grajom i dobronamjernim dovikivanjem u kojem prednjači G. veseljak što je u stanju svaku konverzaciju pretvoriti u zajebanciju. U šali mi govori kako je na početku mislio da sam svećenik. Međutim kad mu velim da sam fotograf prišiva mi nadimak Lupino, pa me onda kroz smijeh svi tako zovu. U takvom raspoloženju posao ide glatko, a vrijeme leti brzo i dok se okrenete sunce je već nisko, a sjene sve duže.

Drugi dan predvečer zove me M. kako bi se još jednom zahvalio na pomoći. Govorim mu kako mi ne mora posebno zahvaljivati jer mi je bio gušt. U glasu mu čujem umor, ali i zadovoljstvo. Trebalo je nakon što smo mi u žurbi otišli skupiti sve kašete, spremiti ih u kombi i odvesti u uljaru, tamo ostaviti i drugi dan doći po ulje. Kaže da je urod bio dobar. U posudama od inoksa u Ivanić je iz Istre stigla tekućina koja će svako jelo učiniti boljim. Kad je okusite na nepcu vam se nađe esencija. Ono najbolje od crvene zemlje i zlatnog sunca.

Utorak je prije podne. Osmi je dan desetog mjeseca. Donedavno neradni, Dan neovisnosti. Po novom radni, Dan Hrvatskog sabora. Stojim u centru Ivanića ispred penzionerca i promatram križanje Tomislavove i Vladimira Nazora. U mislima mi se vrte stihovi: Odlazi cirkus iz našeg malog grada / širokim drumom što izlazi na most. Odlazi cirkus i ja se pitam sada / 'ko je domaćin / a 'ko je bio gost.


Proteklog vikenda u našem malom gradu dogodila se Bučijada, jubilarna dvadeseta. Dvije i pete bio je to mali sajam proizvoda od buče na gradskoj tržnici. S godinama je rastao i pretvorio se u veliku, gotovo trodnevnu manifestaciju što okupira pola grada. Promatram plato na kojem se odigrala glavnina događanja. Prethodnih dana mjesto u koje gledam okupirale su sotine ljudi. Mladi, stari, klinci. Redovi raznih štandova, kafići, zalogajnice, ogromna pozornica nasred ceste. Šušur, vika, smijeh, muzika. Prilika za viđenje i druženje. Puno poznatih lica, još više nepoznatih. Zagrepčani dostojanstvena držanja obilaze štandove i zagledavaju. Cijele obitelji odsvuda sportski-elegantno dotjerane defiliraju grupno kroz mnoštvo. Sredovječni parovi ruku pod ruku jedno drugom priuštili su izlazak. Djevojke namještenom ležernošću išću pažnju vršnjaka koji se prave da ne primjećuju. Najmlađi uspješno žicaju roditelje slatkiše, igračke, još jednu vožnju. Neumorna klinčadija vršlja po slami što se kovitla kroz njihovu ciku. Mobiteli neumorno škljocaju i snimaju. Od šarenila bezbrojnih buča i vesele jeseni u Ivaniću stavarju digitalne uspomene. Mi domaći držimo se malo po strani. Kad je potrebno zauzmemo gard gostoprimstva. A opet poželimo biti i obični posjetitelji, promatrači kao i svi drugi.

Danas ujutro ista pozornica za sasvim drugu predstavu. Nepoznati sredovječni čovac s buntom papira hita pogleda usmjerenog ka općini. P. na rasklimanom biciklu obilazi svoje punktove i traži plastične boce ignorirajući blago sažalne poglede prolaznika. Gospodin D. s rukama u džepovima hoda kroz park kao da negdje žuri, a zapravo zamišljen krati vrijeme otkako mu je žena umrla. Mlada simpatična mama koju znam po viđenju gura kolica dok istovremeno vodi monolog sa svojom bebom koja je možda već zaspala. Trojac srednjoškolaca u šali se naguravajući mljacka nešto iz pekare zamotano u škrnicle. Vozač dostavnog kombija zaustavlja napola na nogostupu, drži u ruci mali paket i telefonira stranci koja možda još u šlafroku hoda njemu ususret. Gospođa D. sa štapom u ruci čilo gestikulira i tumači susjedi za neku treću osobu da je bila jako bezobrazna i da tako više ne može. Indijski radnici na nekom svom rahlom jeziku dovikuju se dok nose alat na skelu što su je postavili prošli tjedan.

Mogao bi ovako satima stajati, gledati ljude i pisati. Upijati bilo grada kojeg iz godine u godinu sve bolje osjećam svojim. Ipak na kraju odlučujem krenuti za poslom. Prepustit ću se još samo minutu-dvije rezimiranju sadržajnog vikenda i zrakama što se probijaju kroz krošnju. Opet kao u stihu: To prkosno sunce pred zimu.