Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/usputne-biljeske

Marketing

Beskućnik

Nikad nisam bio u Trebinju. Zapravo u jednoj prilici našao sam se blizu tog istočnohercegovačkog gradića. Vraćajući se s Pelješca u Ivanić naivno sam pretpostavio kako ću preko Hercegovine i Bosne uštedjeti na vremenu i novcu. Ako iz Hrvatske u BiH uđete blizu Čepikuća (to ime pamtim iz ratnih izvještaja) onda vas na putu za Mostar očekuje nekoliko neobilježenih križanja. Ako ste slab poznavatelj lokalne geografije (kao ja) onda tek pojavom natpisa Opština Trebinje shvatite da ste zalutali. Preko preče, okolo bliže. Tako kaže izreka.

Na tu pomalo neugodnu epizodu iz nepreglednog, hercegovačkog krša podsjetio me ovih dana pisac Namik Kabil svojom knjigom upečatljivog naslova Beskućnik. Zapravo njegovo ime (na prvu sam pogrešno pomislio da se radi o strancu i da ću čitati tekst prosječnog prijevoda) i pisanje mi je ugodno otkriće. Kad sam na poleđini, među ostalim biografskim podacima, pročitao da je scenarist filma Kod amidže Idriza znao sam da među koricama leži zanimljiva priča.

Naime Kabil je odrastao u Trebinju. Ranih devedesetih zbog ratnih zbivanja i neposredne opasnosti roditelji napuštaju obiteljsku kuću i sele privremeno u Dubrovnik. On sam otisnuo se "preko bare" i sreću potražio u Americi gdje ostaje devet godina da bi se naposljetku nastanio u poratnom Sarajevu. Nakon smrti roditelja zajedno sa sestrom nasljeđuje spomenutu kuću "dole" u koju sve rjeđe odlazi. Većinu vremena prazna kuća prepuštena je tako zubu vremena i neminovnom propadanju. Kabil posredno na stranicama ove knjige s čitateljima dijeli uspomene i opisuje trenutnu prazninu među zidovima kuće i melankoliju vlastite memorije povezanu s njom. Razapet je praktičnim razlozima koji uključuju i moguću prodaju i sentimentima koji ga sputavaju i oplemenjuju istovremeno. U trenutku kad spoznam njegove nedoumice u dobroj mjeri se poistovjećujem jer i sam trebam naslijediti kuću i Bosni koja od rata stoji prazna i među zidovima čuva uspomene na odrastanje. Već dugo mi na stranicama knjige netko nije vlastitom pričom ovako dobro preslikao obrise moje neodlučnosti.

Dodatna vrijednost ove knjige u mojem čitateljskom imaginariju je stil i vokabular. Kabilovi jezični konstrukti povremeno me katapultiraju u djetinjstvo i bude uspomene na drage ljude koji su izgovarali navlas iste rečenice i fraze. U uvodnom poglavlju naslovljenom Pohovani kaktus cijeli je traktat ispisan kurzivom koji obiluje takvom rustikalnom, jezičnom građom, a poanta je da u kući koja se u zimi ne koristi mora biti ispušćana voda. Trebinje Kabilu danas simbolizira povremene dolaske i sjećanje na prošlost. Sve rjeđi povratci građa su za priču o mladosti, roditeljima, rođacima i prijateljima koji su rasuti po svijetu ili na mezarju. Prilika je to i za propitivanja vlastitih odluka i dvojbi. Na više mjesta navodi da je odnos sa rodnom kućom zapravo kompleksan.

U jednoj prilici dugo odgađa posjetu da bi ga kad se ona konačno dogodi u banji dočekali štakori. Ta epizoda ga zgadi, ali potakne na praktično djelovanje. Rodi se tako ideja da nekom investitoru ustupi nekretninu na čijem će mjestu ovaj izgraditi manju zgradu. Zauzvrat bi on i sestra u toj zgradi svaki dobili stan. To međutim uključuje potpuno rušenje stare kuće što mu stvara nove dvojbe i kolebanja. Za mišljenje oko tog pitanja obraća se bolesnoj, praktički umirućoj majci koja mu donekle razrješuje dvojbe. To je opet prilika da odvrzi fim unazad i u tom poglavlju isporuči sentimentalnu priču o roditeljima kojoj rat čini glavnu okosnicu. Pri tom je prilično realan, ali istovremeno vrlo književan. Pripovjedač s mjerom, po mom ukusu, rekao bih. U opisivanju obiteljskih i općenito međuljudskih odnosa izravan je, a prema sebi iskren. Protagonisti ove knjige ljudi su sa imenom i prezimenom. U njoj nema okolišanja i lažne političke korektnosti, a istovremeno je stilski dotjerano i jezično bogato. To je dobro vidljivo u poglavlju Ulica svetog Đurđa koje je zapravo priča o ocu, uglednom trebinjskom liječniku koji je, kao i drugi Muslimani, u ratnom vihoru prisiljen napustiti mjesto boravka iako u njemu nema izravnih ratnih djelovanja. Odlazi živjeti privremeno u Dubrovnik, zatim u Sarajevo. Naposljetku se ipak vraća u Trebinje u kojem do smrti živi. Pišući o bliskoj osobi Kabil dopušta pripovjedaču u sebi dozu sentimentalnosti, a pritom vješto bježi od patetike. U odnosu na mjesto odrastanja izrazito je nostalgičan posebno u dijelu u kojem opisuje Begovu kuću. Prepoznatljivi amblem orijentalnog Trebinja sravnjen sa zemljom devedesetih. Međutim i za nostalgiju ustvrđuje kako ima rok trajanja i s vremenom počne blijediti.

U završnim poglavljima autor na volju pušta filozofa u sebi da se razmaše. Priča Mušema od ljudske kože filozofski je i sociološki mirko-esej na temu doma. Navodi upečatljiv primjer američkih homlessa kojima je svjedočio dok je živio i radio u Santa Monici. Ti nesretni ljudi duboko su mu usjekli u sjećanje i potaknuli ga na razmišljanje i djelovanje. Kao mini-istraživanje za pripremu ove knjige nenadano je nekolicini prijatelja postavio pitanje: Što je i gdje je tebi zapravo kuća, imaš li ti svoj dom? Većina njih biva iznenađena tim izravnim pristupom, zamisli se, nešto neodređeno odgovori ili postavi isto protupitanje. Potiče zapravo time i čitatelja da promisli i postavi sebi to pitanje na koje nema univerzalnog odgovora. Sam autor nudi jedan od mogućih, što ujedno može poslužiti i kao efektan završetak ove književne preporuke: Dom je tamo kamo se čovjek rado vraća. Dom je mjesto gdje se čovjek osjeća sigurno. Dom je napravljen od ljudi sa kojima živim, od ljubavi i uspomena.




Post je objavljen 30.10.2024. u 20:33 sati.