Jeka tisine

utorak, 31.10.2006.

5 GODINA JE PROŠLO, A JA JOŠ UVIJEK...

5 godina je prošlo... 1826 dana... Od jednog sunčanog jesenjeg dana kojeg računam kao početak svega lošeg što se kasnije dogodilo... Trebala sam se već naviknuti... Zaboraviti na sve što je bilo, krenuti dalje... To želim toliko... A ipak se vrtim u krug... Snovi su me noćas ponovo vratili tamo... I znala sam da sanjam, ali nisam se mogla probuditi... Nisam... Da sam se barem trgnula na vrijeme... Probudila... Prekinula taj grozan san... Ali nisam... Sve iznova...
Čudno je to... Koliko zapravo imam malo stvarnih sjećanja o svemu, a koliko noćne more znaju biti detaljne... Kažu da sam potisnula sve... Možda se upravo zbog toga sve iznova vraća... Jedina stvarna sjećanja koja imam su svjetlo, glasovi i bol... Jedna gotovo rutinska operacija koja je krenula po zlu... Nisam trebala osjećati ništa. Osjećala sam sve. Svaki pokret skalpela na mojoj koži, svako malo zatezanje, svaki šav... Suze su nijemo klizile niz lice, no bez glasa... Bez jecaja... Samo suze.
Neću sad valjda ponovo plakati??? Sve je bio samo san... Srce ludo udara... Drhćem i u lijevoj ruci stišćem krunicu koju mi je dao... Zašto je tako daleko??? Toliko čeznem sad za njegovim zagrljajem... Možda bi poništio ovu ružnu noćnu moru i zamjenio je našim predivnim snom... Ali on sad spava i sanja... A mene tuga ponovo slama...
Ali neću plakati. Dosta je bilo. Nisam više ona malena djevojčica u zelenoj pidžamici i kosom ispletenom u pletenice... Odrasla je te noći... Spoznala da postoji bol koja se događa bez ikakva razloga... Spoznala je vlastitu krhkost i bespomoćnost... Oči su joj se otvorile i više nikad nije uspjela vidjeti svijet pogledom djeteta...
Ta noć bila je prva koju sam probdjela gledajući u zvijezde... Čini mi se da je Mjesec bio pun, upravo savršen krug... Ali nešto je u meni nestalo...
Nakon toga... Nisam se znala nositi sa svime... Počela sam se zatvarati i mrziti... Trebala sam samo da mi netko kaže da će sve biti u redu. Nitko nije. Trebala sam samo da me netko čvrsto zagrli...
Ono što sam dobila umjesto toga učinilo je sve samo gorim...
Dugo sam propadala u sebi... Ali skrivala da nešto nije u redu... Nitko nije znao... Ionako ne bi razumjeli... Kad mi je naposlijetku netko i pokušao pomoći već sam bila izgradila debeo zid oko sebe i svog srca... Ali unutar tog zida blijedila sam, nestajala i gubila se... Iza mojih zidova dugo nije dopiralo svjetlo... Ne želim ovdje pisati točno koliko sam duboko padala ni na što sam u nekim trenutcima pomišljala... Dugo je postojala samo noć...
Ovo je pisano 2.8.2006. :

OBILJEŽENA
tek danas sam shvatila
koliko dugo već živim u sjeni
odbrojavam- peta godina
dan uoči svih svetih
otad se skrivam-obilježena
toliko dugo već lažem sebi
i svima oko mene kad pitaju
jesam li u redu i što je sa mnom
toliko sam već dobra u tome
više se i ne zapitaju je li istina
nasmiješim se, kažem: ok je
samo da me puste na miru
ne primjećuju- izbjegavam pogled
ne želim da vide što je u njemu
pet godina- toliko sam prokleta
toliko u ovom polu-životu
toliko dugo skrivanja u sjeni
izbjegavanja zrcala- vampirica sam
no ono čime se hranim nije tuđa
nego samo moja vlastita bol
pet godina skrivanja, postala sam
gotovo neprimjetna, kamufliram se
pet godina buđenja u trzaju
pet godina osjećam hladan čelik
na mom vratu- fantomska bol
trebali su me spasiti, no pitam se
je li i bilo tako, jesu li uspjeli
jer pet godina već propadam u sebi
jesu li me oni zapravo ubili
vampiri u bijelim kutama, jesu li
ja još uvijek sanjam, ne, nije to san
ja još uvijek vidim bijelo svjetlo
njihova lica sakrivena iza maski
njihovi glasovi odzvanjaju u glavi
i još uvijek osjećam kako režu
djeliće mene, još uvijek ista bol
vrištim neka prestanu, nema glasa
nije ga bilo ni onog dana, sve je isto
vrtim se u krug već pet godina
pitam se jesu li mi oni izrezali dušu
već pet godina kao da je nemam
jutro nakon toga, još za zore
vidjela sam svoj ožiljak, svoj znak
nosim ga sad toliko dugo
ponovo vrisak zaustavljen u grlu
pet godina znatiželjnih pitanja
što je to bilo, i što to jest
pet godina priča iza mojih leđa
pet godina- napustila sam sve
što volim, ovaj svijet, sakrila se
prije pet godina-samo da preživim
(iako se pitam je li ovo život)
toliko dugo živim u sjeni da ne znam
više što znači svjetlost, dan
toliko dugo se skrivam da više
ne znam tko sam ja zapravo
ožiljci blijede, i ovaj je, no ja ga još
uvijek osjećam, tu je, urezan
drugima je gotovo skriven, no ja
još uvijek ne mogu podnijeti
kad me netko gleda, ne mogu ni
gledati sebe- ja vidim čudovište
ne mogu podnijeti kad netko kaže
da sam lijepa, to zvuči tako lažno
prisiljavam se pogledati u zrcalo
promatram svoj blijedi znak
prelazim prstima- sad po blijedoj crti
izgleda poput poljupca, ljubavničkog ugriza
za mene- poput ugriza Smrti

Znate da dugo već tragam za svjetlom i mirom... Činilo mi se da sam to uspjela pronaći... Pronašla sam komadiće svoje duše, uspjela je sastaviti i dala je nekom da je čuva, još uvijek slabu i ranjenu... Ne znam može li sve ono lijepo što se desilo izbrisati mrak... No sada mi barem ostaje nada...

nedjelja, 29.10.2006.

ZADNJI POLJUBAC PRIJE RASTANKA...

Zadnji poljubac prije rastanka... Nakon još jednog posve posebnog dana... Ponovo u bajci, a opet svjesna da moram ići, jer ako ne odem sad nikad više neću uspjeti otići... U tom zadnjem poljupcu napustio me posljednji dio moje duše i ostao s njim... Toliko je teško otići, odvojiti se... Ne želim ići... Nikad, nikad... Nekoliko trenutaka prije, u njegovu zagrljaju, poželjela sam da se satovi zaustave, da nestane vrijeme i da ostanemo tako jedno uz drugo smrznuti u vječnosti... Ali taj tren je prošao... Kao i još jedan savršen dan, sve se čini tako nevjerojatno lijepo, a opet toliko krhko... Naš san... Bojim se da za ovu sanjarku nema više povratka u stvarnost... Želim ostati sanjati, a znam da to nije moguće. I još jednom ostajem bez riječi kojima bi to opisala, mada znam... Ne živim pravim životom kada nismo zajedno... Moja polovica našeg srca čezne za svojim drugim dijelom... Moje misli ga traže...Pitaju se osjeća li i on isto... To nešto, više od ljubavi, tu silu koja može dovesti sunce u oblačan jesenski dan, to nešto što čini sve tako prekrasnim i savršenim... Naš mali, začarani svijet u kojemu ljubav sve pokreće...
Uspjela sam otići, makar nisam to htjela... Nikada... I sad sjedim sama u svojoj sobi i toliko želim da je ponovo tu, barem na sekundu... Shvaćam da je to nemoguće... Vrijeme do idućeg susreta čini se kao vječnost... Sekunde i minute otežu se u beskraj... Postoji nada, tolko jaka i žarka... Nada da i on to osjeća...
I tako sjedim sad sama u svojoj sobi, ali s njegovim likom u mojoj polovici našeg srca... Četvrta ruža iznad mog kreveta... Da me podsjeća na danas kad postane teško... I oko zapešća moje lijeve ruke nešto što mi je dao... Rekao je da mu je to jako puno značilo i da je jako puno njega ostalo u tome... Urezani naši inicijali i datum... Da me sjete na ovaj divan dan... I ja se više neću odvajati od tog predmeta... Jer tako imam djelić svog voljenog uvijek uz sebe...
Ponovo sam bila ostala bez riječi... Zabrinulo ga je to... Rekao je da ima osjećaj da mu nešto želim reći, a ne mogu... Želim reći toliko stvari!!! A nikako da pronađem način da ih izrečem na onaj pravi način, sve riječi koje mi padaju na pamet čine se toliko slabe... Šutim. Ponovo. Ali zar ne može pročitati ono što mislim i osjećam iz mojih poljubaca??? Mislim da oni govore puno više...Ne može li to vidjeti kad mi gleda u oči???
Lijepo je... I više nego lijepo... Ali istodobno i tako neobično i novo...
Je li moj strah nelogičan???
Ne znam, više ništa ne znam... Učim usput...
U jedno sam sigurna- volim. I ne znam postoji li išta na ovim svijetu što ne bih u ovom trenu dala za samo još jedan njegov poljubac...


..................................................................

subota, 28.10.2006.

OPROSTITE MI ŠTO SAM NEZAHVALNA...

Danas se dogodilo nešto... Prekretnica, prava mala revolucija u meni... Nažalost, ono što ju je uzrokovalo bio je jedan nemio događaj... Jedna svađa unutar razreda natjerala je moju prijateljicu u plač... Spoznaja o rascjepu koji se događa, nejedinstvenosti, udaljenosti, neuklapanju... Mislim da je to bio uzrok... I kad je to shvatila bilo joj je teško i zbog nje same... "Imam osjećaj da me nitko ne voli..." rekla mi je u suzama... Nisam je mogla takvu gledati. A nisam ni znala što da joj kažem. "Dobrodošla u mom svijetu."??? Jer ja to prolazim godinama već, iz dana u dan, iz noći u noć... Iznova. Taj osjećaj koji me prati... Da nikome nije stalo... I još gore od toga, osjećaj da ne zaslužujem ničiju pažnju i ljubav... "Ma pusti sad razred... Fučka ti se za njih." I onda opet shvatim... Ja nisam osoba koja se lako veže za ljude... Brojčica i slovo koje označuje moj razred ne znači mi ništa... Apsolutno ništa. Osoba sam koja nije imala "svoje mjesto", koja se nikud nije uklapala... Ili sam barem tako mislila... A onda mi nešto zazvoni u glavi i podsjeti me- ispod te brojke i slova kriju se ljudi... Ljudi koji su mi s vremenom postali jako dragi. Ljudi koje volim. Sjetim se- taj razred me veže s 7 od 10 osoba koje mi najviše znače u životu (a da nisu članovi moje obitelji). I kako onda mogu pričati o nekakvom neuklapanju i izoliranosti??? Da, često me ne razumiju. Često se među njima osjećam kao strankinja. No isto tako ima jako puno trenutaka kada se smijemo, kada smo zajedno tužni, kada vodimo duge razgovore i rasprave... Ili kad šutimo ali više nam riječi i nisu potrebne... I sad mi dođe do svijesti- ja imam 10 ljudi za koje mogu reći da ih volim u svojem životu... Kako se onda usuđujem biti usamljena??? Kako mogu uopće pomisliti nešto takvo??? Tih deset meni jako dragih ljudi... Nisu ni svjesni koliko mi je stalo do njih... Doista nisu... A nisam ni ja shvaćala koliko ih volim dosad... I kako su uvijek bili uz mene, čak i kad im to nisam dozvoljavala... Kako sam mogla pričati o nekoj samoći??? Kako??? Čak i u mojoj obitelji- nismo suviše bliski, no shvaćam koliko su moji žrtvovali zbog mene... Često se ne razumijemo, možda čak i ne poznajemo... Na kako sam mogla biti toliko nezahvalna na svemu što imam??? Jer imam mnogo više nego što zaslužujem. U ovom trenu se toliko ljutim na sebe... Jer sam bila u mraku i vidjela samo mrak, i nisam vidjela da ima ljudi koji me vole i koji su se trudili pomoći mi... Ljutim se jer sam bila toliko obuzeta vlastitim problemima da svoje najdraže uopće nisam doživljavala... Ljutim se jer sam nezahvalna... Jer nisam znala cjeniti ono što sam voljela... Ali to će se promijeniti. Nikad im nisam uspjela pokazati koliko mi znače, koliko mi trebaju... Mogu tražiti sad opravdanja... Ali opravdanja nema. Mogu reći da sam prolazila kroz teško razdoblje. Jesam. Mogu reći da je moja narav kriva. Je. Ali ipak, to nije nikakvo opravdanje...
A najviše sam ljuta jer sam toliko dugo lutala u tami, a bila sam okružena svjetlom... Svjetlom koje su bili oni... Bila sam nesretna, a okružena srećom... Nije bilo savršeno, nisu se događale lijepe stvari... Ali ni tad im nisam dozvoljavala da budu uz mene, nego se udaljavala i plakala u noći... Tko je tomu kriv??? Ja sama. I više ne želim i neću tako... Neću. Ova nova ljubav me promjenila, bila mi je dovoljno jak poticaj da se trgnem... No sad vidim da sam i prije bila okružena ljubavlju... Ljubavlju koju nisam željela vidjeti i cjeniti.
Ne želim da se netko osjeća poput mene u onom mračnom razdoblju... I zbog toga sam pogledala svoju prijateljicu i zagrlila je... Riječi su bile suvišne... Nadam se da je shvatila da postoji netko kome je stalo... Da nije poput mene... Ja sam bila slijepa... Zapravo, nisam željela vidjeti... Nekad davno ispričavala sam vam se što sam izgubljena duša... Sad točno znam kamo pripadam... Zbog toga se sad ispričavam svima onima koji su me voljeli, a ja to nisam znala cijeniti, i svima vama- oprostite mi što sam tako nezahvalna... I hvala vam... Hvala na svemu...

četvrtak, 26.10.2006.

UČIM SANJATI...

Nećete mi ovo vjerovati... Čak i meni se čini nevjerojatno... Ali jučer sam sanjala... Sanjala sam. Ispod zvijezda (naših zvijezda) tri njegove crvene ruže bdjele su nada mnom... A ja sam napokon odlutala u onaj tajanstveni svijet koji nisam posjetila već mjesecima, možda i godinama... Svijet snova. Ulovila sam komadić zvjezdane prašine u dlan... Lebdjela sam negdje na plavom nebu... Bila sam sretna i slobodna...



Sna se tek mutno sjećam... Ali ostavio je takav osjećaj u meni... Neko neopisivo smirenje kad sam ujutro otvorila oči... Nisam dugo spavala, ali bio je to san, pravi san!!!
Ne znam možete li shvatiti moje oduševljenje... Sa snovima imam problema toliko dugo...
Ali jučer sam sanjala!!! Zaspala sam i sanjala sam...
Magla zaborava odnijela je većinu detalja... No osjećaj pamtim... Neopisivo smirujuć i ugodan... Neka toplina... Sigurnost... I nada... Nada da moja lutanja noćima prestaju... Da ću i ja jednom prestati biti stvorenje mraka...
Toliko mi je sad žao što sam zaboravila svoj san... Svoj prvi san nakon... Koliko već??? Više i ne pamtim.
Možda sam sanjala neke neopisive ljepote... Možda sam sanjala sreću... Ne znam... Koliko god se sad trudila sjetiti, ne mogu...
Ali moja duša napustila je tijelo, bila je slobodna u nekim drugim svjetovima...
Sanjala sam...
Sanjala sam...
Osjećaj buđenja ujutro bio je posve drukčiji... Umjesto umora i paraliziranosti nakon besane noći ili naglog trzaja iz noćne more osjetića sam nešto posve različito... Uživala sam u onom trenutku između jave i sna... Kada se ono stvarno i ono s druge strane stvarnosti dodiruje i miješa... Ima toliko magije u tome...
Da se barem sad mogu sjetiti što je to bilo...
Makar slutim...
Možda sam sanjala svoju ljubav...
Jer probudila sam se sa smiješkom na usnama...

srijeda, 25.10.2006.

CRNO-BIJELO ILI SIVO??? ZAR JE I BITNO???

Neobično je to malo... On i ja... Kako razmišljamo i djelujemo na dva apsolutno različita načina, a misli nam se toliko često poklope... On vidi svijet u crno-bijeloj tehnici. Postoje stvari koje su bijele, svjetle i pozitivne. I postoje one druge, koje su sve obrnuto od toga... Dok ja... Meni je sve tu negdje između... Volim one izrazite kontraste, iako sam svjesna da se u svijetu većina stvari svodi na gradaciju... Za razliku od njega, ja ne vjerujem u apsolutno bijelo, savršeno i bez mane, barem ne na ovom svijetu... Ali isto tako i ne vjerujem da s ove granice postojanja negdje ima i ono najmrklije crno, iako dosta dugo lutam u noći... Uvijek postoji neka zvijezda koja rasvjetljuje mrak, slabašna nada, tračak smijeha i sreće... Kad sam bila žalosna tonula sam u sivilu, ne u crnilu...
Vjerujem u nijanse. U njima se nalazi razlika, koja je često gotovo neprimjetna... No postoji... Već jedna zraka svjetla čini razliku... I zbog tih nijansi i ne mogu gledati sve crno-bijelo... Ne mogu neke ljude, događaje i djela stavljati na istu razinu jer... Razlika postoji... Vjerujem u okolnosti. Okolnosti zapravo čine neku osobu onakvom kakvom je, u velikoj mjeri, ali ne i potpuno. Neka osoba je izgrađena od svojih misli, stavova, osjećaja, čežnji, želja, predrasuda, zabluda... I sve te stvari čine je osobom kakva jest... Nije sve bijelo, a isto tako, nije ni sve crno... Isto tako je i s događajima, pojavama i stvarima... Najčešće imaju i pozitivne i negativne učinke i posljedice... Trudim se uvijek sagledati i dobre i loše strane nečega... Ali ne volim previše osuđivati... Jer shvaćam, nisam ni ja bez mane... Ali sve oko sebe vidim u nijansama sive... Nešto vidim jako svjetlo, nešto jako tamno... Ali samo crno i bijelo ne...
Voljela bih reći da vjerujem u bajke... Iako doživljavam nešto bajci nalik... Jasno definirano dobro i zlo... Da je barem sve tako jednostavno!!! Bitka između dobra i zla, svjetlosti i tame događa se u svakom od nas... Svaki naš čin nas određuje... Svaka naša misao... Ili svjetli našu dušu ili tamni... Ta bitka je stalna... Nikad ne prestaje... Svakim novim danom i novim korakom... No većinu vremena mi smo samo ljudi, nismo ni sveci, ali smo i daleko od prokletog... Sivi... Nitko nije sastavljen isključivo od mana i nedostataka, ali isto tako nitko i nije bez njih.
To je moj pogled na sve... Ne znam postoji li neka objektivna stvarnost, jer ono što smatramo realnim zapravo uvelike ovisi o našem doživljavanju... A i... Najčešće ne živim u stvarnosti... Lebdim negdje izvan svega, držim se postrani... Zato i ne znam koliko imam pravo pisati o tome... Ludi me smatraju neobičnom... Imam neke ideje koje su blago rečeno sanjarske... Zapravo shvaćam da su posve nerealne i neostvarive... Ali ipak... To su moje ideje. One su jedna od stvari koje čine moje "ja".
Izrazila sam ovdje neke svoje misli... No nemam ni najmanje namjere svađati se čiji pogled na svijet je pravi, njegov ili moj... Niti želim mijenjati način na koji gleda svijet... Na kraju se sve ionako sve svodi na isto... Svijet je prepun boja i šara... Nije ni crn ni bijel ni siv... A ipak, ujedno je sve to...

utorak, 24.10.2006.

KAKO SE POMIRITI SA SAMIM SOBOM???

To pitanje me danas zaokupljalo. Kako sklopiti mir sa svojom dušom i sa svime što jesam??? Prisilila sam samu sebe ove večeri na čitanje ovog mojeg malog bloga... Inače, nikad ne čitam svoje tekstove... Krenula sam od onih prvih, kad sam pisala onako usput, i kad se nisam trudila unijeti sebe u svoje riječi... Zatim sam došla do dijela kada mi ovo pisanje postaje jako bitno, moja psihoterapija, mjesto gdje ispovjedam svoje osjećaje. Čitala sam pjesme koje sam napisala, priču koju sam započela a nikad nisam dovršila... Ponovno sam prolazila kroz sretne trenutke, oživljavala boli i tuge. I... Toliko sam se promijenila u ovih 6 mjeseci koliko pišem ovaj blog... Gotovo do neprepoznatljivosti. Osoba koja je počela pisati blog i osoba koja ispisuje ove riječi... Toliko su drukčije... A ipak, iste. Otada se toliko stvari desilo!!! O nekima od tih stvari sam pisala... Pokušala sam ih utkati u riječi i tako zauvijek sačuvati od zaborava... Ove večeri upijala sam vlastite riječi i sve ono iza njih... Gotovo mi je neshvatljivo da sam ja napisala neke stvari koje sam pročitala. A ipak, bila sam to ja... Slika mene u jednom vremenu... I sada je gledam iz nekog drugog vremena... Pokušavam shvatiti samu sebe, način na koji sam razmišljala i funkcionirala. Smiješno je to... Prošlo je tek pola godine... A čini se kao da je to bilo u nekom drugom životu... Razlog iz kojeg sam krenula u ovu malu pustolovinu otkrivanja same sebe jest da sam trenutno sa samom sobom u malom konfliktu. Jedan dio mene, dio koji sam odlučila ostaviti iza sebe, dio za koji sam mislila da je mrtav i pokopan tu i tamo se javi, tiho, nenadano, prišulja mi se... Taj dio mene... On nosi mrak i tugu... Neshvaćanje, neprihvaćanje, tjeskobu... Taj dio je sam sebi dovoljan, ne može podnijeti društvo... Taj dio mene živi u mraku... I uništavao je sve ostalo u meni, uništavao me dugo i predugo... U nekim stvarima koje sam napisala mogu vidjeti taj svoj dio... Neki put u naznakama, drugim ljudima skrivenim znakovima... A ponekad bi bilo toliko očito... Stvar je u tome da sada zbilja nastojim biti sretna... Ali u trenu kad budem najsretnija prišulja mi se... I čini sve da mi upropasti sreću. Ispušta svoj otrov u moje srce... Trudila sam se potisnuti sve to... No potiskivanje nije rješenje, samo čini sve gorim. Moram sama sebi pogledati u oči i dušu. I obračunati se sama sa sobom... Toliko si dugujem. Jer taj dio mene mi ne dopušta da budem potpuno sretna, ne dozvoljava mi da dišem punim plućima i ne dozvoljava mi da otvorim svoje srce do kraja... I zbog toga sada tražim način da se pomirim sama sa sobom... Da se pomirim i okrenem novu stranicu u svom životu... Ne znam hoću li to moći sama... No u mom životu sada postoji netko... Moja snaga, moja ljubav, moje utočište... Zbog njega se i želim pomiriti sama sa sobom. Jer tek kada to učinim moći ću ponovo biti potpuna osoba... Osoba koja uistinu živi i koja se ne boji voljeti...

ponedjeljak, 23.10.2006.

IMATE LI IKAD OSJEĆAJ...

Imate li ikad osjećaj neke neodoljive prisutnosti koja prati svaki vaš pokret??? Čujete li nekad neki tih, neobjašnjiv, tajanstveni zov?? Od buđenja novog jutra postoji to nešto... Ta prisutnost koja me slijedi... Od trena kad sam otvorila oči... Znam, zvuči paranoično. Ali, ipak to ne mogu poreći... Ponekad imam osjećaj kao da me nešto prati, pozorno i strpljivo proučava, sluša svaku moju riječ, ali i čuje svaku moju potajnu misao... Sve ono što želim sakriti, pokopati tamo gdje nema svjetla, u tamne zakutke moje duše... To nešto sve zna... Ali isto tako, to nešto ne osuđuje... Samo promatra i proučava. I pazi na mene... Pazi da mi se nešto ne dogodi... I da mislim na lijepe stvari.
Danas me to nešto slijedilo... Kroz jedan moj dan... Pratilo je moje korake, sve što sam radila... Tiho se zavuklo u moje misli... A moje misli danas, kao što je to sve češće u zadnje vrijeme, pripadale su samo jednoj osobi... U glavi sam iznova i iznova vraćala jedan posve poseban dan... I onda mi se javi to nešto... Prikrada se mojim mislima, znatiželjno...
Uvijek kroči korak iza mene... Šulja se... Kad se osvrnem, skriva se... Ali ja znam da je uvijek tu...
Nije to loša prisutnost... Nije zlonamjerna. Ne ispunjava me nikakvom jezom ili nelagodom, a još manje tjeskobom... Zapravo, osjećam se sigurnije, osjećam se kao da me nešto čuva...
Danas dok sam prolazila mračnim ulicama moga sela gledajući u zvijezde, osjetila sam to... Neobjašnjivo... Ali nešto je bilo odmah iza mene, gotovo sam mogla osjetiti dah tog nečeg na svome vratu... I tiho šaputanje... Okrenula sam se, polagano, no bez straha... Iza mene samo mrak i tišina...
I tako ove večeri sjedim na ogradi svog malenog balkona, ponovo mislim na svog najdražeg... Vjetar me nježno miluje, prolazi mi kroz kosu svojim tankim prstima... No ni izbliza nije onako lijepo ni nježno kao cjelov mog najdražeg... Slušam vjetar kako pjeva svoju pjesmu u poljima kukuruza... Prolazi kroz krošnje drveća... Nosi lišće... Tek svjetlo ulične svjetiljke omogućava mi da vidim boje... Sve miriše na jesen... Miris suhog, otpalog lišća u zraku... Dah vjetra je ugodan, postoji u njemu neka toplina... Ali iza toga svega još uvijek osjećam nečiji pogled na sebi... Osjećam nečije misli kako me slijede... I pronalaze me, kud god krenula... Možda me prate oči sudbine... Možda je to moj anđeo čuvar... A možda moj voljeni misli na mene isto kao što ja mislim na njega... Dio moje duše i srca otišlo je s njim... Možda je i on ostavio komadić svoje duše da me čuva...

subota, 21.10.2006.

ŽELIM SE IZGUBITI U SNOVIMA...

Želim se izgubiti u snovima... Neku večer željela sam to isto, ali nisam uspjela... Želim potonuti u san... I nestati na tren. Umorna sam... Toliko sam umorna. Samo mi ljubav daje snage za život... Ali ne može se samo na ljubavi živjeti. Želim sanjati. Možda je to sebično jer ja živim svoje snove... Sve što mi se događa, sve što osjećam toliko je ljepše od njih... A još je ljepše kad shvatim da je sve to stvarnost, da se sve to uistinu događa i da se neću probuditi i shvatiti da je sve bilo iluzija... Ali ipak, želim snove... Zadnjih nekoliko noći provela sam čekajući jutro... U mraku... No više me nije strah tog mraka... Moje sablasti su još uvijek tu negdje i vrebaju. Ali ipak me nije strah. Jer sad postoji svjetlo u mom životu... Svjetlo koje ih tjera da se povuku natrag u svoje mračne kutove i ostave me na miru... I dvije njegove ruže točno iznad mog uzglavlja paze na mene... Kad ih vidim, čak i uz slabo svjetlo što dopire izvana, bude mi lakše... Odvrtim si u glavi sve lijepe trenutke koje smo proveli zajedno i pomislim na sve ono što ćemo još doživjeti... Pomislim na to kako on sad spava i pitam se što sanja... U mraku čujem otkucaje svog srca... Moje srce kuca za njega... Zapravo, to više i nije moje srce, jer dala sam mu ga na dar... Misli mi neprestano lete k njemu... Ponekad se tu i tamo pojavi neka mračna pomisao... No njih brzo otjeram, jer više ne želim tjeskobu, tugu i nemir. Za to u mojoj duši više nema mjesta... Slušam šumove koji dolaze izvana... I još jednom priželjkujem san... No on me nalazi tek pred jutro, kada zora oboji nebo trakovima narančaste i ružičaste boje i kad prvi pijetlovi nagovjeste jutro. Noć je uvijek najmračnija pred zoru... Nastane muk i neka hladnoća me obuzme... Tako joj se teško othrvati... I tako noćima već... Budim se umorna... No opet, prvo što vidim kad otvorim svoje oči su dvije crvene ruže iznad mene i prva moja misao leti onom kojeg volim... To mi daje motiv da ustanem iz kreveta, da učinim ono što moram... Ali ipak postoji ta željica... Da se jednom probudim odmorna... Da prospavam normalnih 9 sati. Jedna noć bez beskonačnog prevrtanja u krevetu... Jedna noć puna prekrasnih, šarenih snova... To bih voljela... Jučer mi je rekao da ću zaspati jednom u njegovom naručju i da ću tada sanjati... Možda tada... Možda bi me uspavala naša srca kucajući jedno do drugog... Možda kad bih osjetila njegov dah na svojoj koži... Možda bi njegova toplina poništila hladnoću noći... Zamišljam ponekad kako sanja uz mene... Da zajedno lutamo snovima, tamo gdje nas nitko ne može naći... Sanjarim... Sanjarim da sanjam... Želim se izgubiti u snovima...

petak, 20.10.2006.

KADA SE SRETNU DVA SLOMLJENA SRCA...

Što se događa kada se sretnu dva slomljena srca???
Oboje smo patili zbog ljubavi... Mnogo. I on i ja. Ljubav nam je dosad donijela samo bol... On je patio zbog neuzvraćene ljubavi... Ja sam patila jer pravu ljubav nisam poznavala. Patila sam zbog nedostatka smisla u svemu... Vjerovala sam, još uvijek sam vjerovala... Ali moje nade svakim novim razočaranjem su umirale... Tada to nisam znala, ali on je prolazio kroz istu priču... Gledali smo sreću ljudi oko sebe i pitali se... Gdje li je taj naš djelić sreće??? Gdje je ta osoba koja će nas voljeti i koju ćemo voljeti više od svega??? Gdje li je nestala ljubav??? Kad ćemo mi doći na red da budemo sretni??? Gledali smo početke nekih novih ljubavi, ljubavi su se rađale posvuda oko nas, cvjetale su u svom punom sjaju, a zatim se gasile... Promatrali smo ruševine njihovih ostataka i pitali se ima li u svemu tomu uopće ikakva smisla... Barem je tako bilo sa mnom. Gubila sam vjeru. Ljubav... Da, srela sam je nekoliko puta... No, to je bio tek kratak susret, ubrzo bi me napustila... Ostala bi samo gorčina i bol u srcu... Srce mi je bilo ranjeno. Bilo je previše rana... Pucalo je, umiralo... I sjene i mrak posve su ga obuzeli... U njemu nije bilo više ljubavi. I u njemu nije bilo više svjetla. Zadnje nade gasile su se...
Napisao mi je nedavno da je i on zapao u crnilo... Jednostranost, iskorištavanje i grizodušje... To je on poznavao. I njegove nade u pravu ljubav su blijedile...
Te večeri zadnjim svojim snagama odlučila sam staviti smješak na svoje lice... Iste večeri upoznali smo se... Nismo ni slutili što će se sve dogoditi kasnije... No... Već nakon prvog susreta počelo se javljati nešto u mom srcu... Počelo je živjeti, uistinu živjeti, kucati s radošću... Već nakon prvog susreta znala sam da se zauvjek želim izgubiti u njegovom zagrljaju, ostati zamrznuta u tom trenu... Započelo je nešto ljepše od bilo kakve bajke... Možda je to bio početak one prave ljubavi.
Jedno drugom bili smo spas. Mislim da ni on sam ne zna koliko me puta sama pomisao na njega spriječila da potonem. Koliko su mi noći postale manje mračne i samotne. U mom srcu počelo je sjati sunce...
I... Po prvi puta u životu odlučila sam to svoje srce doista dati nekom... Još uvijek na njemu postoje neke rane... Još uvijek u njemu postoje mračni kutovi u kojem vladaju sjene. Ali... Postoji u njemu jedno lijepo mjesto... Mjesto koje čuvam samo za njega...
I tako mu sada pružam svoje srce u dlanove. Ne znam shvaća li koliko je krhko i koliko ga lako može slomiti, pretvoriti u prah i pepeo... Pružam mu svoje srce... Rekla sam mu ovo jučer- moje srce još uvijek nije posve otvoreno... Odškrinula sam mu vrata... No, ostalo mora sam.
Isto tako, rekao je da i on meni polako daje svoje srce. Ne želim ga slomiti. Ne želim ga raniti. Ne želim ga povrijediti nikada. Čuvat ću ga kao najveću svoju dragocjenost. Isto kao što čuvam svaki djelić ljubavi koju mi pruži...
Sada postoji strah, što je razumljivo. S obje strane. Strah da ćemo biti povrijeđeni, da će naši osjećaji biti neuzvraćeni i pregaženi. Neću reći da se ne bojim. Bojim se. Posebno zato što ljubav koju sad osjećam raste i razvija se... U jednom trenu čini mi se da više neću moći to izdržati, da volim previše i prejako... A onda, u idućem trenu, volim još i više.
I po prvi puta u životu čini mi se da točno znam gdje pripadam. Svoje utočište našla sam u njegovu zagrljaju. Moje mjesto ispod sunca...
Jednom smo drugom bili spas. Jednom smo drugom bili nada. Jedno smo drugom bili ljubav... A sad smo i više od toga...
Dragi moji, evo što se događa kada se sretnu dva slomljena srca...

utorak, 17.10.2006.

NOĆAS ĆU SANJATI...

Težak plašt umora pao je na mene... Prsti lagano prelaze po tipkovnici... Vjeđe mi postaju tako teške... Oči se sklapaju... Dan je bio dug, predug... Nekoliko besanih noći učinilo je svoje... Došao je tren kada sam zastala i kad sam mislila da ne mogu dalje ni koraka. Suze bespomoći gotovo da su napustile svoj stan... I umor, paralizirajući umor posve me obuzeo... Ali jedna misao držala me... Misao o ljubavi... Neka tajanstvena čežnja tiho se prišuljala... Zašto nije sa mnom tu??? Ta misao, koliko god sjete izazvala, dala mi je snage da se pokrenem, da živim...
I ove divne noći... Dolazim do prozora i gledam u zvijezde... Noćas ću sanjati, odlučila sam. Zaspati ću i uloviti nekoliko snova... Sanjati ću... Možda ga sretnem, svog voljenog, u svojim snovima... Možda... Možda u snovima uspijem vratiti vrijeme u sve one trenutke koje smo proveli zajedno... Možda...
Noćas ću zaspati... Izmolit ću jednu molitvu, sklopiti oči i izgubiti se u mraku... A ujutro nestat će ovog umora... Nestat će ove sjete... Probudit ću se sa smješkom nakon jednog lijepog sna... Jer sanjat ću ljubav, sanjat ću sreću... Sanjat ću... Sanjati ću prekrasne stvari... Možda i sad sanjam jer kad sam s njim sve se čini prelijepo da bi bilo stvarno... Zato ću sad sklopiti svoje oči... I noćas ću sanjati... Sanjati da sanjam ljubav...

nedjelja, 15.10.2006.

Mom najdražem...

Čitam tvoje pismo, možda već stoti put... Tvoje riječi... Upijam ih. Svako slovo... Znam da si i ti puno patio, oboje smo patili... Bol je na nama ostavila rane i ožiljke... Za neke sam mislila da nikad neće zacjeliti, toliko su bili duboki... No... Mnoge si izbrisao. Svojom ljubavlju... Svojom pažnjom... Svojim poljupcima... Otkad sam te srela moj život je vedriji, pun sreće i smijeha. Ne mogu ti reći da su sve moje tuge nestale. Nisu. No ti si mi dao snage da im se suprotstavim, da kročim kroz noć bez straha... Ne mogu ti reći da su sve moje rane nestale... One najdublje još uvijek peku, još uvijek mi ne daju da budem potpuno sretna no... Toliko sreće koliko sam okusila u današnjem danu nisam imala u par mjeseci, pa možda i godina dok te još nisam poznavala... Moj život bio je pust, prazan i usamljen... Jedan velik dio je nedostajao- bila je to ljubav, ljubav koju sam našla u tebi nakon toliko dugo traženja... Imaš pravo, ne mogu ti to prevesti u riječi... Ne postoje riječi za taj osjećaj... Kad moje usne nađu tvoje... Kad nam srca kucaju jedno do drugog... Kad dijelimo isti dah... I kad shvatimo da nam je u istom trenu na pamet pala ista misao... Ne postoje riječi za to, a ipak... Toliko je predivno to osjećati...
Moram ti priznati nešto što već i sam znaš- da si jedan od razloga zbog kojih živim, zbog kojih se borim... Zbog tebe ujutro otvaram oči s veseljem... I zbog tebe se radujem svemu što me očekuje u novom danu... I dišem za trenutak kad ćemo se opet naći zajedno... Da se ponovo izgubim u našoj bajci... Sve je tako čarobno... Vrijeme s tobom nadmašuje moju maštu... Zbog toga je i tako teško otići, odvojiti se od tebe... S tobom imam osjećaj da sam našla svoje mjesto, moj davno izgubljeni dio... No, nosim te u srcu, baš kao što i ti nosiš mene... Nosim te i za tebe čuvam svu ljubav koju mogu osjećati i sve poljupce koje mogu dati... Moje misli su s tobom kamo god krenuo... Možda te jednog dana sretnem i u svojim snovima... Zbog tebe učim ponovo sanjati... Kao što sam zbog tebe naučila ponovo voljeti... Bilo je teško prije nego što smo se sreli... I tebi i meni... Ali dozvoli mi da zacijelim tvoje rane... I ja ću tebi dopustiti isto to... Dat ću sve od sebe da te nikad ne povrijedim... I ja sam samo ljudsko biće, no želim ti pružiti samo lijepe stvari... I volim te, nemoj to nikad zaboraviti... Kad ti bude teško, sjeti se toga...
Hvala ti na još jednom savršenom danu...
Neću ti reći što sam zaželjela ovog popodneva... Ne želim to ukleti. No, možeš li pogoditi???

subota, 14.10.2006.

STRANCI...

Ovog jutra šetala sam gradom... No, umjesto da potražim smirenje u tišini gradskog parka ili krenem koracima nekih divnih uspomena krenula sam drugim putem... Ne volim gužve, to moram priznati... Ali obožavam grad u vrevi subotnjeg jutra. Volim promatrati ljude... Ulicama grada baroka... Ispod sivo-bijelog neba i krovova starih, povijesnih kuća teče život... Gledam skupine učenika i učenica iz moje škole kako prolaze i veselo razgovaraju... Jedan par mladih zaljubljenika... Majka s djetetom... Žene dolaze iz kupovine na varaždinskom placu... I još puno, puno ljudi... Ostanete li dovoljno dugo na Korzu, pored vas će proći čitav grad... I tako... Promatram njihove korake... Meni nepoznatih ljudi. Stranaca. Oni me i ne primjećuju... A zašto i bi??? Ja sam samo pomalo raščupana i malo više zamišljena djevojka, još jedna koja prolazi pored njih... Ne volim biti zapažena... Ja samo promatram sa strane... Promatram djeliće u jednom danu tih stranaca...
No, ono što zapravo volim u subotnjem jutru i gužvi koje ono nosi su zvukovi... Na glavnom gradskom trgu ponovo su indijanci sa svojom karakterističnom glazbom... Moram priznati da me ti zvukovi očaravaju... Nešto dalje, na uglu, nasmješeni, mladi ulični svirači... Prolazim pokraj njih dok sviraju dobro poznatu pjesmu... Djevojke koje su također prolazile nešto dalje su zapjevale s njima i zaplesale...
Krećem dalje. Fragmenti razgovora... Da samo znate kakve sam sve stvari čula prolazeći pored ljudi!!! Znam, nije pristojno prisluškivati... Ja to i ne činim... Ja jednostavno čujem... Postoji ta znatiželja u meni... Želim doznati nešto u ljudima a da oni ne doznaju nešto o meni... Nije to baš pravedno, znam... Ne volim baš previše sama govoriti... No volim slušati... Ponekad se zatvorim i činim se strašno dalekom i zamišljenom... No, čak i tada slušam... I volim gledati ljude... Proučavati... Iako ne volim da ljudi gledaju mene. Opet je to malo nepravedno s moje strane, znam...
Neobična je to navika...
Ne radim to uvijek, no nekad se lijepo izgubiti i nestati u masi... Ne želim sresti ljude koji me poznaju... Želim biti posve nepoznata... Nevidljiva.
Strankinja. Jer to i jesam većini ljudi. Postoji šačica ljudi (mogu ih izbrojiti na prste moje ruke) koje volim i koji me poznaju dovoljno da su zbunjeni glede mene... Postoji puno ljudi koji imaju uvjerenja glede mene. Pogrešna uvjerenja. Ne znaju tko sam ja zapravo... S takvim ljudima živim, idem u razred, vozim se u busu... Znaju mi ime i lice. No ne znaju mene kao osobu.
Kroz većinu mjesta kud sam prošla kročila sam poput sjenke... Ostavila sam svoj trag, to da... Neobičan, slabašan pečat moje prisutnosti... Bila sam tu... No... Držala sam se podalje od ljudi... Ako sam ikomu ostala u sjećanju, ostala sam zbog svoje povučenosti... Nikad nisam bila dio nečega. Nikad nisam našla svoje mjesto... Izgubljena duša, sjena koja luta... To sam ja.
Ne volim otkrivati puno toga o sebi... a danas sam otkrila nekome previše toga... Hoće li on to moći prihvatiti??? Priča koju sam ispričala nije bila lijepa... Nisam se trudila ublažavati je ili zaslađivati... Ispričala sam sve onako kao što je bilo... Priča koju gotovo nitko ne zna... Postoje djelići koje su mogli naslutiti... No dugo je ležala u meni i trovala mi dušu... Jednom kad je ispričana, zapravo shvaćam sav svoj očaj... I shvaćam kamo bi došla da sam nastavila po starom.
Zašto sam mu ispričala svoju priču??? Nisam željela da mi bude stranac... Počela sam otkrivati i shvaćati jako puno stvari o njemu... I nisam mu željela biti strankinja. Nisam željela da voli nekoga koga ne poznaje... Ili da voli nekoga tko ne postoji. Otkrila sam se. Prestala sam biti samo sjenka... Bilo je pomalo zastrašujuće... No dajem mu priliku da me uistinu vidi i da me uistinu čuje... Ne mora me shvatiti... Samo ne želim da budemo stranci...

petak, 13.10.2006.

Davidu...

Sumnjaj da je nebo plavo... I da sunce sja... Sumnjaj da postoji sudbina... I da postoji neki smisao u svemu... Sumnjaj da postoji sutra... Ali nikad... Nikad više... Nemoj posumnjati da te volim...
Ne mogu ti izdvojiti trenutak u vremenu i reći- tad sam te zavoljela... To je nemoguće... Ne znam kad je to točno bilo. Ne mogu to znati... Tako se kratko poznajemo, a kao da smo zajedno prošli kroz vječnost... Kad smo zajedno, vrijeme za mene staje... Iako u stvarnosti nemilosrdno žuri... I tako se svaki naš susret proteže u beskonačnost, a ipak, prolazi za tren... Mislim da i ti to znaš... Vremena je uvijek premalo... Uvijek prolazi prebrzo... I uvijek dođe do onog trena kad se moramo rastati, a ne želimo i ne možemo pustiti jedno drugo... Ne ostavljam te kad odlazim... Jer, nosim te u srcu i mislima... Baš kao što i ti nosiš mene... I kud god da krenula i što god ja radila, ti si tu... Uz mene... I ja sam uz tebe... Možda ne tijelom, no moja duša te prati u stopu...
Ponekad, kad sklopim oči, uspjevam prizvati tvoj lik... Smješiš mi se i pružaš mi ruke... I tad te poželim zagrliti... Stisnuti čvrsto uz sebe i slušati ritam tvog srca... I dati ti tisuće i tisuće poljubaca... I voljeti te u tišini. Posižem za tobom... No tad otvaram oči i shvaćam- nisi tu... Sama u praznoj prostoriji, opet me moja mašta prevarila... Nedostaješ mi tad... Jako mi nedostaješ... I u ovom trenu... Rekla sam ti već ovo- za mene postoji vrijeme kad sam s tobom i vrijeme kad želim biti s tobom... Svjesna sam da to nije uvijek moguće... Ali živim za one trenutke kad smo jedno uz drugo... Živim za tvoje dodire, tvoje poljupce, tvoje riječi... Zbog tebe se borim, preživljavam svaki novi dan... Nekad je to toliko teško... Umor me svlada, tuge se opet počinju šuljati iza mojih leđa, sustižu me... No, sad im ne dozvoljavam da me uhvate, nastojim se othrvati i pobjeći što dalje od njih... Jednom ću im pogledati u oči i više me neće biti strah tog bezdana... Borit ću se... Zbog mene i zbog tebe... Daješ mi snage... I volje da živim...
S vremenom ću se riješiti svojih strahova... I otvorit ću ti vrata svog srca do kraja... Sad su tek lagano odškrinuta... Možeš li vidjeti sve ono što se skriva u mom srcu??? Neke stvari nisu baš prelijepe... Ima tu razočaranja, boli, mraka... Ovo moje srce... Tek nedavno bilo je slomljeno i još uvijek cijeli... Neko vrijeme postojale su samo ruševine kojima su vladale tamne sjenke... No ti si mi donio svjetlost...
Ne znam što će biti u budućnosti... Ne mogu to znati... Zato i ne želim stvarati neke planove... Ne želim da budeš razočaran... A još manje te želim povrijediti... Upozorila sam te jednom davno... Poznavali smo se tada tek 3 dana... Rekla sam ti- nemoj se zaljubiti u mene... Sjećaš li se??? Pitao si me zašto. A ja sam odgovorila da sam to jednostavno ja... Ne želim da patiš zbog mene... Ali ja... Većinu stvari koje sam voljela jednom sam uništila... Većinu ljudi koje sam voljela jednom sam povrijedila... Ne želim da tako bude i s tobom... Vjeruj mi, to bi meni nanijelo više boli nego tebi.
No ujedno... Kad sam s tobom, sve to postaje nebitno... Postoji onaj tren, mi i ništa više... Čitav svijet je samo naš... Naša mala idila... Bajka... Sve oko nas je začarano jer mi stvaramo tu čaroliju... Stvaramo ljubav.
I toliko ti još stvari želim napisati... No ne nalazim one prave riječi...
Nemoj sumnjati da te volim. Zar to ne osjećaš kad sam uz tebe??? Zar ti to uopće moram govoriti??? Ti meni ne moraš... Jer znam...
Vjeruj mi...
Sumnjaj da je svemir beskonačan... No nemoj sumnjati da je beskonačna ljubav koju sad osjećam za tebe...

srijeda, 11.10.2006.

SLUŠAM TIŠINU...

Slušam tišinu u svojoj sobi... Odsutstvo bilo kakvog zvuka. Kuća je prazna, nema nikoga... I ja unutar svojeg malog carstva... Moje male sobice koja je već bila i moj čudesni svemir i moja mračna tamnica... Ležim na krevetu i slušam tišinu...
Zatvaram oči i šumovi postaju glasniji... Vani vrapci nestašno skaču po krošnjama voćaka i cvrkuću... O čemu to tako živahno razgovaraju, pitam se...
I ove noći izašla sam van na svoj mali balkon... Promatrala svoje malo, usnulo selo... I ponovo ta tišina... Slušala sam je... Čula sam kako magla miče rubove svog nježnog vela... Gotovo da sam čula kako žuto lišće pada s drveća i pauke kako pletu svoje krhko tkanje... I čula sam tišinu... Njezinu predivnu pjesmu... Čula sam mir... I zagledala sam se u zvijezde (naše zvijezde!!!), one koje su se vidjele kroz veo magle, sjajne, daleke, šutljive zvijezde... Moje srce je zatitralo... I čula sam to... Bez riječi... Čula sam bez zvuka...
Jučer se brinuo... Jer ponekad govorimo jako malo... A kako da mu objasnim... Nije sve u riječima... Riječi mogu biti lažne, neiskrene... Riječi same za sebe ne znače ništa... Bitno je ono što se krije iza njih... A ja volim tišinu... Zato i ne govorim baš jako puno... Čemu??? Tišina može govoriti mnogo više od bilo kakvih riječi!!! A i postoje stvari koje se ne mogu opisati, ne mogu sažeti u skup glasova ili slova... Jer, ma koliko god se mi trudili, riječi nemaju te snage...
I dok ovdje pokušavam utkati svoje osjećaje i misli u ova slova koja ispisujem... Ne uspijeva mi uvijek... I nikad mi ne uspijeva do kraja... Ovo je samo blijedi pokušaj da se izrazim... Ovo što vam ovdje dajem tek je slika onog što osjećam... Dvodimenzionalna... U stvarnosti je sve puno, puno, dublje... Meni je ovo moje pisanje potrebno, mnogo mi znači, no istina je da... Nikad mi neće uspjeti reći vam sve... Da vam barem mogu izliti ovdje svoju dušu do posljednje kapi!!! Ali ne mogu... Možda bi mi onda bilo lakše... U ovom trenu suviše se stvari skriva u njoj... Ponekad imam osjećaj da će mi se srce prepuknuti, da neću moći izdržati više...
I sve je to jače, snažnije... U tišini... Nepomućeno bukom...
Kako da mu sada objasnim da mi ne mora pričati jer misli da mora govoriti nešto...
Tišina je podcjenjena... Kad smo zajedno, svaki njegov dodir i poljubac govori mi više od ne znam kakvih riječi... Svaki njegov pogled i smješak... I zagrljaj... I kada slušam kako mu kuca srce... Sve mi to govori... Znam da me voli, ne treba mi to prevoditi u riječi... Jer i ne može... "Volim te"- tako jake riječi, a ipak djeluju tako slabašno... Dugo ih nisam nikome mogla reći... I sada je teško... Preteško... Možda se bojim da neće biti prihvaćene... A možda dosad nisam voljela dovoljno jako da bi to mogla izreći... No... Čak i u usporedbi s tim, sve ono što je u meni je jednostavno neizgovorivo... Čemu se onda truditi???
Zašto sve upropaštavati tako da pokušamo sve to sažeti u nekoliko blijedih slova ili glasova???
Recimo sve to jedno drugom u tišini... Tišina govori najbolje, no samo ako je znamo slušati...
Ne trebaš mi ništa govoriti, sve znam... Ne brini... Tišina će mi sve reći...

ponedjeljak, 09.10.2006.

PONOVO ZAGLEDANA U NEBO...

Never knew I could feel like this
Like I've never seen the sky before
I want to vanish inside your kiss
Every day i'm loving you more than this
Listen to my heart, can you hear it sings
Telling me to give you everything
Seasons may change, winter to spring
But I love you until the end of time

Ponovo zagledana u nebo... Sve me opčinjava... Otvaram svoje oči i vidim... Vidim savršenstvo. Možda je ljubav sve učinila ljepšim, ne znam... No... Otvorila sam svoje oči i shvatila koliko život može biti lijep... I sad se divim plavetnilu neba i tragovima rane jeseni u mom malom selu... Začarana, opčinjena svime što vidim i osjećam... No najveća promjena dogodila se u meni... Mrak se polako povlači... Vrijeme je za svjetlo... Vrijeme je za sreću.
Neke stvari u stvarnom svijetu su toliko divne da nadmašuju i moju maštu... Dosta je bilo više bježanja i skrivanja... Stajem. Dosta je bilo više mraka...
I dosta je bilo turobnosti, sivila... Dosta je bilo osjećaja hladnoće i nevoljenosti...
Dosta...
Tražim sreću... I sad točno znam gdje je... Ne znam koliko će potrajati... Ne znam što budućnost nosi... No uhvatit ću svaki lijepi tren i sačuvati ga za sebe... Nikad neću zaboraviti, nikad...
Život je kratak... Vrijeme nezaustavljivo leti... Ali postoje trenuci koji uspjevaju barem stvoriti privid da se zaustavilo... Znam da je to iluzija, varka... No ipak je to lijepa iluzija...
Moje vrijeme staje u njegovu zagrljaju... Jesu li bitne sekunde, minute, sati koji prolaze??? Postoji nešto izvan vremena... Postoji taj osjećaj...
Napisao mi je jednom da sam upalila svjetlo u njemu... On je učinio više od toga... Upalio je svjetlo svuda oko mene.
Bila sam u mraku... Odlučila sam se boriti protiv toga... I on je bio uz mene...
I sad krećem prema svjetlosti... Prema sreći... I želim da i to dijeli sa mnom...
Ponovo sam zagledana u nebo, dragi moji... No ovog puta bez tuge. Bez čežnje... Sad me sve to opčinjava jer znam- postoji netko moj ispod tog istog neba...

nedjelja, 08.10.2006.

ZAŽMIRI... I ZAMISLI...

Sklopi svoje oči... Zažmiri... I zamisli... Zamisli neko mjesto izvan ovih svjetova... Daleko od betonskog sivila i asfalta... Zamisli boje, šare... Kako se prelijevaju i isprepliću... Trakovi šarene svjetlosti... Odsjaja svile... Zamisli... Stvori u svojoj glavi tu sliku... Šareni leptiri i crveno i žuto jesenje lišće trepere zrakom, lebde i padaju... Plešu svoj ples na plavom nebu... Zamisli. Zamisli tihu pjesmu vjetra u krošnjama... Cvrkutanje ptica... Sve je to za tebe... Sklopi oči, ali otvori maštu i srce. Zamisli... Osjeti kako ti vjetar svojim tankim prstima prolazi kroz kosu... Osjeti njegov nježan dah... I okus prvog slatkog grožđa na usnama... Sklopi oči i zamisli...
Zamisli svijet u kojem vrijeme ne postoji... U kojem se lijepi trenutci protežu u vječnost... Svijet bez patnje, boli i suza... Svijet bez mržnje... Svijet bez prijezira... Svijet bez hladnoće... Svijet bez nepravde... Sklopi oči i, ako možeš, zamisli...
Zamisli sreću... Dopusti si da ti srce titra... Dopusti da se veseli i da brže zakuca... Dopusti da te radost ponese visoko u oblake...
Zaboravi tugu... Zaboravi sivilo i mrak... Zaboravi tjeskobu i probleme... Život je kratak, nemoj ga trošiti na takve stvari... Zaboravi na suze... Na sve ružno što je bilo... Oprosti onima koji su te povrijedili... Bit će ti lakše, vjeruj... Sklopi oči i...
Sklopi svoje oči... Slušaj kako svoj dah i otkucaje vlastitog srca... Taj čudesni ritam... Tam-tam... Tam-tam... Tam-tam... Vjeruješ li da si čudo??? Da si nešto jedinstveno i neponovljivo??? Vjeruj, jesi... Nemoj pokušavati biti poput ostalih... Oponašati nekoga i izgubiti sebe... Ne moraš mi vjerovati, ali u tebi se kriju neizrecive ljepote...
Sklopi oči i nemoj više nikad dozvoliti da te uvjere da posebnost nije dobra... Da te strpaju u neke okvire, etiketiraju te i uniformiraju... Da ti oduzmu ono što je samo tvoje... Nemoj dozvoliti da ti ukradu dušu... Nemoj...
Ne dozvoli drugima da ti kroje sudbinu... Da ti govore što je tvoj put... To je samo tvoja odluka... Ne dozvoli drugima da ti govore što trebaš misliti, osjećati, što trebaš raditi... Zažmiri, udahni, a zatim otvori oči i bori se...
Nemoj se brinuti što drugi misli i govore o tebi... Ti se znaš i poznaješ najbolje... Govorit će ružne stvari... Postoje zlobni ljudi čije riječi truju sve ono lijepo... Ne slušaj ih... Nemoj im dozvoliti da otruju i tvoju dušu... Ne dozvoli im da te rastuže, da ti nanose bol... Nisu toga vrijedni... Nemoj se obazirati na njih, svijet je prepun takvih, sretat ćeš ih kroz svoj život tisuću puta...
I bori se... Bori se za svoje ljubavi, za svoje ideje, za svoje želje i snove... Bori se... Nemoj posustajati... Kad padneš, podigni se, stavi smješak na lice i kreni dalje...
I vjeruj... Vjeruj u dobrotu, u prijateljstvo, ljubav... Vjeruj... Kad se učini da je sve mračno... Kada nemaš nijednog drugog izlaza... I kad padaš u bezdan bez ičega da te drži... Vjeruj iz dna svoje duše...
Sklopi oči i sanjaj... Dozvoli si imati svoje male, šarene svjetove... Dozvoli si maštati... Dozvoli svojoj mašti da živi, da stvara... Dozvoli joj da živi...
Zažmiri... Sklopi svoje oči...
I voli... Voli iz dubine svoga srca... Ne boj se... Ljubav oplemenjuje čovjeka... Upotpunjuje... Možda će te boljeti, možda ti srce bude slomljeno, ali nemoj si dozvoliti da bude prazno... Otvori svoje srce za svijet... Za svoje bližnje, prijatelje, obitelj i možda za jednu posebnu osobu... Dozvoli si voljeti...
I nikad... Nikad više nemoj izgubiti vjeru u ljubav i svijet...

Ovo zapravo pišem sebi... Neke važne stvari davno sam zaboravila i vrijeme je da ih naučim... Zapravo, svakog novog dana učim novu lekciju... Ne želim vam mudrovati i govoriti vam kako bi trebali živjeti... Moj život tek počinje, ali znam i ja neke stvari... Upoznala sam sreću... Upoznala sam tugu... Upoznala sam bol... Možda jesam mlada, ali nešto znam... Život je prekratak da bi se skrivali i da bi žalili zbog propuštenih prilika... Vjerujte mi, pokušala sam... Sada više ne želim tako i vjerujte mi, neću...
Pa... Ako smatrate da ono što sam gore napisala ima ikakva smisla... Smatrajte da su te riječi gore napisane i za svakog od vas, čitaoci moji dragi...
Zažmirite... Sklopite svoje oči i zamislite...

subota, 07.10.2006.

DRAME U KAZALIŠTU ZVANOM "ATHROPIN ŽIVOT"...

Večeras se pitam zašto kod mene ništa ne može biti normalno. Prosječno. Umjereno. Ne znam... U biti- kod mene sve mora biti preko svih granica... Zašto??? Zato jer sam to ja... Jer ja sve uzimam k srcu... I onda na to odreagiram tako burno i olujno... I ovih dana preživjela sam oluju...
Sve je krenulo skoro pa idilično... Znate one magične trenutke kad želite da vrijeme stane??? Njima je skoro započeo moj povratak u noć...
Scena kao iz nekog starog romantičnog filma... Jedna kišna jesenja večer, kapljice kiše udaraju u prozorska stakla, sjaj žutih uličnih svjetiljki... David me čeka ispred moje škole sa cvijećem... Nedostajao mi je strašno onih dana... I u trenu kad sam se opet našla s njim... Ništa drugo nije bilo bitno. Upoznajem ga sa svojim društvom... Pa krećemo u moj omiljeni kafić (Carpe Diem). Dok vozi prsti su nam ipak isprepleteni... Ne želim ga pustiti... Vani kiša polagano staje, a mi prolazimo pored Starog Grada, kojega bi već mogli nazvati svojim mjestom... Ispred Carpe Diema nalazi se krug radosti... Povlačim ga u taj krug i ljubim... Shvaća li koliko je radosti on unio u moj život, pitam se u tom trenu... Nakon nešto manje od sata vremena i nebrojeno poljubaca s okusom kave i Cockte vrijeme je da krenem doma... Zašto uvijek imamo premalo vremena??? (Zapravo, koliko god vremena imali, uvijek je prekratko...) Vani kiša jača, nebeske suze se razlijevaju po pločniku... Započinje pljusak... Ovo nikad neću zaboraviti... On skida svoju jaknu da bi me njome zaštitio od kiše... Ispod te jakne, stisnuti jedno uz drugo, trčimo i smijemo se... Vani je hladno... Ali ja osjećam samo toplinu...
Vozi me doma i stajemo u mom selu, uz igralište nešto dalje od moje kuće... I trenutak prije nego što je ta večer krenula po zlu sjedimo u njegovu autu... No sad je sve savršeno... Osjećam se dobro i sigurno... Njegove usne na mojima, kao da je tako oduvijek trebalo biti... U tom trenu zvoni moj mobitel... Moji roditelji... Pitaju me gdje sam... Već su zabrinuti i ljuti... I tad, po prvi puta te večeri, osjećam nešto neugodno. Strah... Oni nisu znali za moju novu ljubav... A ja sam trebala odavno već biti doma. Kažem da dolazim... A ponovo ne želim otići od njega... "Još minuta"- kažem, a on me povlači k sebi... Da barem ne moram ići, da barem sve ne mora prestati... Želim uživati u ovom trenu, ali ne mogu, jer sve uništavaju brige... Što ću doma reći??? Bojim im se reći za njega... No moram jer kad doznaju samo će biti gore... Strah me reći im to sama... No doznati moraju jer ne želim graditi nešto lijepo na lažima... Ne mogu im više muljati... I tako krećem... S cvijećem u jednoj i kišobranom u drugoj ruci... Koračam duž svojeg sela, promatram kako kiša crta krugove u lokvama i kako sjenke šaraju po zidovima kuća... Osvrćem se... I vidim da on gleda kako odlazim...
Drama je uslijedila nakon toga...
Kad sam svojim roditeljima rekla gdje sam i s kim sam bila oluja je započela... Puno teških riječi... Razočaranja, gorčine... Mogu vam dočarati svoje osjećaje te večeri samo na jedan način koji mi je prilično težak... Ovo što slijedi napisala sam te večeri:
(...)
Noćas se osjećam kao da sam zatvorena u tamnicu, bačena u najdublju noć... Zvijezda nema, nebo plače, plače zbog mene i ja plačem s njim... Više se i ne trudim brisati suze, teku mi niz lice i na njemu ostavljaju trag... Još uvijek osjećam njegov miris na svojim prstima i njegove poljupce na svojim usnama no to sve pogoršava jer... Izgubit ću ga... "Nije on za tebe"- rekli su... "Moraš to prekinuti."
Pokušavam im objasniti, no oni ne slušaju, ne žele slušati... Ponestaje mi riječi i šutim... Suze tiho klize niz lice... Prevaljuju isti put koji su samo nekoliko trenutaka prije prešle njegove usne... Bježim u svoju sobu, zatvaram se i okružujem stvarima koje me podsjećaju na njega... Njegovo pismo... Upijam svako slovo, svaku riječ... Cvijeće koje mi je dao... Svakoj ruži dajem poljubac...
Još uvijek u suzama uzimam mobitel i zovem ga, znam da mi glas drhti, no moram ga čuti... Moram... Želim mu nešto reći, a ne mogu... Govori mi da me voli, i da je to što se volimo jedino bitno. No meni se javlja jeka u glavi... Glasovi mojih roditelja... I tuga me obuzima. Suzama plaćam svaki naš ukradeni sretan tren...
(...)
Nisam im mogla više lagati... Rekla sam im istinu... Zauzvrat sam dobila viku i zabrane... Neka me zatoče u ovaj mali mrak, neka mi oduzmu sve... Evo, puštam im... No to neće promjeniti činjenicu da ga volim. Neće... Mogla sam znati da će biti ovako... Meni sreća nije dozvoljena. Zašto se uopće trudim??? Zašto sam se uopće nadala da će imati barem mrvicu razumjevanja??? Zašto sam se nadala da će ovaj put biti drukčije???
(...)
Časni sude, kriva sam. Kriva sam jer sam željela svjetlo. Kriva sam jer sam željela ljubav... Previše sam tražila. "Želimo ti samo dobro.", rekli su. Kakvo to dobro nanosi bol??? Znam da se brinu za mene. I da me vole. Ali njihova briga i njihova ljubav me guše... Trudila sam se biti kćer kakvu žele. Trudila sam se biti savršena. Ali ja to nisam, zaboga, i ja sam samo ljudsko biće!!! Moji strahovi su se obistinili.
(...)
Ne znam što da više učinim... Ne znam više ništa... Mislim na onaj tren kada je sve još uvijek bilo u redu. Kad smo bili zajedno... Da taj tren barem nikad nije prošao... Da se vrijeme zaustavilo tad... Ali nije... I sad ležim na podu bez ikakve volje da dišem i pokušavam riječima na papir izbaciti svu ovu gorčinu i tugu koju osjećam, no svakom riječju koju napišem, pojačava se i postaje još gora...
(...)

Ta noć bila je još jedna bez sna... Sve me to toliko pogodilo... Moji su reagirali burno, ja sam reagirala burno... Neke djelove sam izostavila, kao što vidite... Ti djelovi su mi bili preosobni i prebolni... A neke iz poštovanja prema mojim roditeljima... Jer te večeri sam bila zbilja ogorčena... Oni jesu previše zaštitnički, ponekad nemaju nimalo razumjevanja, no to ipak ne mijenja činjenicu da se brinu za mene i da me vole. Ne opravdavam ni njihovo ni svoje ponašanje te večeri... Njima je to bio veliki šok i reagirali su onako kao što su reagirali... Nije bilo lijepo... Ali to su učinili zato jer ih je bilo strah da ponovim njihove pogreške... Trudit ću se da ne bude tako...
Nekoliko dana je prošlo... Sve se malo smirilo. Danas su mi dozvolili da ga viđam i zbog toga osjećam neopisivu sreću... Ne želim im lagati... Jer to nije pravedno... I ne želim se skrivati... David je sve prihvatio jako dobro... Bio mi je oslonac... Tješio me... Volio me, unatoč svemu... Mogao je dići ruke od svega. Ali nije.
Te noći mogla sam opet pasti u mrak. Ali nisam. Trudila sam se. Zbog sebe, ali i zbog njega... I znam da sam sve malo previše uzela k srcu, ali kad mi je do nekoga ili nečega stalo... To sam jednostavno ja i to je način na koji funkcioniram... No baš se pitam- zašto kod mene ništa ne može biti normalno???

ponedjeljak, 02.10.2006.

ČEMU TUGA???

Dragi moji i drage moje...
Još uvijek ustrajem na sreći... No ovaj put ne zato jer tako moram... Ovaj put je to zato jer to želim. Nikad se ne bih nazvala najvedrijom osobom na ovom planetu... Zato jer to nisam. Lako me uzrujati i ražalostiti... No... Sad sve to ostavljam po strani... Želim samo jednu stvar- biti sretna.
Danas sam prezentirala na satu književnosti jednog od mojih najdražih pjesnika i pisaca- Edgara Allana Poea. Zbilja obožavam njegova djela... To njegovo mračno raspoloženje, tmurni ugođaji i tajnoviti događaji... Doista je to išlo uz moje raspoloženje nedavno. Mogu razumjeti taj mrak... Jer taj mrak, ta tuga i tjeskoba... To se može naći u svakome od nas... Ako pogledamo dovoljno duboko u sebe.
A ja sam dopuštala tami da me obavija dio po dio, i dopuštala sam očaju da potisne sve ono lijepo što mi se događalo u drugi plan. Bila sam nesretna jer sam to dozvolila. Jer nisam imala motivacije da se trgnem iz mraka i da počnem uistinu živjeti... Skrivala sam se... Imala sam svoje zidove, svoje blokadice... Gledala sam život negdje izvana... I zavidjela onima koji uživaju u njemu...
I plakala sam. Nikomu nisam dozvolila da vidi te suze... Bile su prolivene noću, uz slabu svjetlost zvijezda i ulične svjetiljke... Bilo je dana koje sam provela buljeći u prazno bez ikakve volje da nastavim disati... Ne želim više ni pomisliti kakve su mi se sve ideje rojile po glavi... Zapravo, ne usudim se više misliti na to...
Ovo sve pišem zato jer sam odlučila definitivno prekinuti sa svim tim. Život je lijep... I zbog tolikih stvari se isplati živjeti!!! Uistinu živjeti, a ne biti tek prolaznik u toj čudesnoj igri... Da, rizik je velik... Lako možemo biti povrijeđeni. Naši snovi lako mogu biti slomljeni... Ali... Isto tako... Otvorimo li oči, vidjet ćemo ljepotu svuda oko sebe. I ne samo vidjeti... Možemo je čuti, okusiti, osjetiti... I... Otvorimo li srce, mogu nam se desiti mnoge prekrasne stvari. To je ono što sam dosad naučila i tu lekciju više nikad ne želim zaboraviti...
Život je lijep... Čemu onda žaliti zbog propuštenih prilika i nesretnih događaja iz prošlosti??? Čemu se brinuti zbog neke daleke budućnosti??? Zašto dopustiti da neka tuga poništi sve ono dobro što se desilo??? Jer lijepe i dobre stvari se događaju svakog dana, samo toga nismo svjesni. Ne dopuštamo si vidjeti koliko divnih stvari propuštamo svakog dana... Ja sad otvaram svoje oči, sva svoja osjetila i, iznad svega, otvaram svoje srce... Možda će ponovo biti razočarano i slomljeno ali... Možda je bolje tako nego da zauvjek bude prazno...
Neću reći da me nije strah... Uvijek je lakše držati obrambeni stav... I uvijek je lakše biti loše raspoložen jer tada, kad dođu nove tuge, ne možemo potonuti puno dublje... Lakše je sakriti se... No, tko kaže da i treba biti lako??? Život je borba... Borimo se za ono što volimo i što nam je drago... Borimo se za svoje snove, za svoje ideje i za svoje ideale... Da, strah me. Strah me da ću opet biti ranjena i slomljena. No... Neću dopustiti strahu da me ponovo paralizira. Neću. I neču dopustiti tugama da me potope, da me uhvate i da me povuku na dno.
Ne pišem ovo samo zbog nove ljubavi u mom životu, makar je i to dodatni motiv... Sve se to desilo nakon moje odluke da stavljam smješak na svoje lice... Znate što, dragi moji??? Kad nosite smješak uistinu je sve lakše... U početku, priznajem, nije bilo lako... No... Kasnije je to postajalo sve lakše i sad... Sad osjećam oduševljenje zbog nekih sitnica koje inače ne bih ni primijetila... Sad osjećam radost zbog svakog novog dana... I uživam u svemu...
I... Polako ali sigurno otvaram svoje srce nekomu... Pisala sam već o njemu i o svemu što je bilo... Ne znam što će nam budućnost donjeti... Ne mogu to znati... No ono vrijeme koje imamo je posebno i čarobno. Ne želim to izgubiti... I zbog toga to stavljam na listu stvari zbog kojih se borim. I zbog kojih živim. A ako i ne uspije... Ostat će mi lijepa sjećanja... I znat ću da sam pokušala, a ne pitati se do kraja života kako bi bilo...
Ne želim više tugu... Znam da će možda doći... Možda će se jedne besane noći prišuljati i opet me obuzeti... Ali... Kad sad malo bolje pogledam svoj život... Toliko je lijepih stvari, divnih ljudi i nezaboravnih sjećanja u njemu da se pitam- ČEMU TUGA???

<	listopad, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.