Večeras se pitam zašto kod mene ništa ne može biti normalno. Prosječno. Umjereno. Ne znam... U biti- kod mene sve mora biti preko svih granica... Zašto??? Zato jer sam to ja... Jer ja sve uzimam k srcu... I onda na to odreagiram tako burno i olujno... I ovih dana preživjela sam oluju...
Sve je krenulo skoro pa idilično... Znate one magične trenutke kad želite da vrijeme stane??? Njima je skoro započeo moj povratak u noć...
Scena kao iz nekog starog romantičnog filma... Jedna kišna jesenja večer, kapljice kiše udaraju u prozorska stakla, sjaj žutih uličnih svjetiljki... David me čeka ispred moje škole sa cvijećem... Nedostajao mi je strašno onih dana... I u trenu kad sam se opet našla s njim... Ništa drugo nije bilo bitno. Upoznajem ga sa svojim društvom... Pa krećemo u moj omiljeni kafić (Carpe Diem). Dok vozi prsti su nam ipak isprepleteni... Ne želim ga pustiti... Vani kiša polagano staje, a mi prolazimo pored Starog Grada, kojega bi već mogli nazvati svojim mjestom... Ispred Carpe Diema nalazi se krug radosti... Povlačim ga u taj krug i ljubim... Shvaća li koliko je radosti on unio u moj život, pitam se u tom trenu... Nakon nešto manje od sata vremena i nebrojeno poljubaca s okusom kave i Cockte vrijeme je da krenem doma... Zašto uvijek imamo premalo vremena??? (Zapravo, koliko god vremena imali, uvijek je prekratko...) Vani kiša jača, nebeske suze se razlijevaju po pločniku... Započinje pljusak... Ovo nikad neću zaboraviti... On skida svoju jaknu da bi me njome zaštitio od kiše... Ispod te jakne, stisnuti jedno uz drugo, trčimo i smijemo se... Vani je hladno... Ali ja osjećam samo toplinu...
Vozi me doma i stajemo u mom selu, uz igralište nešto dalje od moje kuće... I trenutak prije nego što je ta večer krenula po zlu sjedimo u njegovu autu... No sad je sve savršeno... Osjećam se dobro i sigurno... Njegove usne na mojima, kao da je tako oduvijek trebalo biti... U tom trenu zvoni moj mobitel... Moji roditelji... Pitaju me gdje sam... Već su zabrinuti i ljuti... I tad, po prvi puta te večeri, osjećam nešto neugodno. Strah... Oni nisu znali za moju novu ljubav... A ja sam trebala odavno već biti doma. Kažem da dolazim... A ponovo ne želim otići od njega... "Još minuta"- kažem, a on me povlači k sebi... Da barem ne moram ići, da barem sve ne mora prestati... Želim uživati u ovom trenu, ali ne mogu, jer sve uništavaju brige... Što ću doma reći??? Bojim im se reći za njega... No moram jer kad doznaju samo će biti gore... Strah me reći im to sama... No doznati moraju jer ne želim graditi nešto lijepo na lažima... Ne mogu im više muljati... I tako krećem... S cvijećem u jednoj i kišobranom u drugoj ruci... Koračam duž svojeg sela, promatram kako kiša crta krugove u lokvama i kako sjenke šaraju po zidovima kuća... Osvrćem se... I vidim da on gleda kako odlazim...
Drama je uslijedila nakon toga...
Kad sam svojim roditeljima rekla gdje sam i s kim sam bila oluja je započela... Puno teških riječi... Razočaranja, gorčine... Mogu vam dočarati svoje osjećaje te večeri samo na jedan način koji mi je prilično težak... Ovo što slijedi napisala sam te večeri:
(...)
Noćas se osjećam kao da sam zatvorena u tamnicu, bačena u najdublju noć... Zvijezda nema, nebo plače, plače zbog mene i ja plačem s njim... Više se i ne trudim brisati suze, teku mi niz lice i na njemu ostavljaju trag... Još uvijek osjećam njegov miris na svojim prstima i njegove poljupce na svojim usnama no to sve pogoršava jer... Izgubit ću ga... "Nije on za tebe"- rekli su... "Moraš to prekinuti."
Pokušavam im objasniti, no oni ne slušaju, ne žele slušati... Ponestaje mi riječi i šutim... Suze tiho klize niz lice... Prevaljuju isti put koji su samo nekoliko trenutaka prije prešle njegove usne... Bježim u svoju sobu, zatvaram se i okružujem stvarima koje me podsjećaju na njega... Njegovo pismo... Upijam svako slovo, svaku riječ... Cvijeće koje mi je dao... Svakoj ruži dajem poljubac...
Još uvijek u suzama uzimam mobitel i zovem ga, znam da mi glas drhti, no moram ga čuti... Moram... Želim mu nešto reći, a ne mogu... Govori mi da me voli, i da je to što se volimo jedino bitno. No meni se javlja jeka u glavi... Glasovi mojih roditelja... I tuga me obuzima. Suzama plaćam svaki naš ukradeni sretan tren...
(...)
Nisam im mogla više lagati... Rekla sam im istinu... Zauzvrat sam dobila viku i zabrane... Neka me zatoče u ovaj mali mrak, neka mi oduzmu sve... Evo, puštam im... No to neće promjeniti činjenicu da ga volim. Neće... Mogla sam znati da će biti ovako... Meni sreća nije dozvoljena. Zašto se uopće trudim??? Zašto sam se uopće nadala da će imati barem mrvicu razumjevanja??? Zašto sam se nadala da će ovaj put biti drukčije???
(...)
Časni sude, kriva sam. Kriva sam jer sam željela svjetlo. Kriva sam jer sam željela ljubav... Previše sam tražila. "Želimo ti samo dobro.", rekli su. Kakvo to dobro nanosi bol??? Znam da se brinu za mene. I da me vole. Ali njihova briga i njihova ljubav me guše... Trudila sam se biti kćer kakvu žele. Trudila sam se biti savršena. Ali ja to nisam, zaboga, i ja sam samo ljudsko biće!!! Moji strahovi su se obistinili.
(...)
Ne znam što da više učinim... Ne znam više ništa... Mislim na onaj tren kada je sve još uvijek bilo u redu. Kad smo bili zajedno... Da taj tren barem nikad nije prošao... Da se vrijeme zaustavilo tad... Ali nije... I sad ležim na podu bez ikakve volje da dišem i pokušavam riječima na papir izbaciti svu ovu gorčinu i tugu koju osjećam, no svakom riječju koju napišem, pojačava se i postaje još gora...
(...)
Ta noć bila je još jedna bez sna... Sve me to toliko pogodilo... Moji su reagirali burno, ja sam reagirala burno... Neke djelove sam izostavila, kao što vidite... Ti djelovi su mi bili preosobni i prebolni... A neke iz poštovanja prema mojim roditeljima... Jer te večeri sam bila zbilja ogorčena... Oni jesu previše zaštitnički, ponekad nemaju nimalo razumjevanja, no to ipak ne mijenja činjenicu da se brinu za mene i da me vole. Ne opravdavam ni njihovo ni svoje ponašanje te večeri... Njima je to bio veliki šok i reagirali su onako kao što su reagirali... Nije bilo lijepo... Ali to su učinili zato jer ih je bilo strah da ponovim njihove pogreške... Trudit ću se da ne bude tako...
Nekoliko dana je prošlo... Sve se malo smirilo. Danas su mi dozvolili da ga viđam i zbog toga osjećam neopisivu sreću... Ne želim im lagati... Jer to nije pravedno... I ne želim se skrivati... David je sve prihvatio jako dobro... Bio mi je oslonac... Tješio me... Volio me, unatoč svemu... Mogao je dići ruke od svega. Ali nije.
Te noći mogla sam opet pasti u mrak. Ali nisam. Trudila sam se. Zbog sebe, ali i zbog njega... I znam da sam sve malo previše uzela k srcu, ali kad mi je do nekoga ili nečega stalo... To sam jednostavno ja i to je način na koji funkcioniram... No baš se pitam- zašto kod mene ništa ne može biti normalno???
Post je objavljen 07.10.2006. u 20:08 sati.