Sumnjaj da je nebo plavo... I da sunce sja... Sumnjaj da postoji sudbina... I da postoji neki smisao u svemu... Sumnjaj da postoji sutra... Ali nikad... Nikad više... Nemoj posumnjati da te volim...
Ne mogu ti izdvojiti trenutak u vremenu i reći- tad sam te zavoljela... To je nemoguće... Ne znam kad je to točno bilo. Ne mogu to znati... Tako se kratko poznajemo, a kao da smo zajedno prošli kroz vječnost... Kad smo zajedno, vrijeme za mene staje... Iako u stvarnosti nemilosrdno žuri... I tako se svaki naš susret proteže u beskonačnost, a ipak, prolazi za tren... Mislim da i ti to znaš... Vremena je uvijek premalo... Uvijek prolazi prebrzo... I uvijek dođe do onog trena kad se moramo rastati, a ne želimo i ne možemo pustiti jedno drugo... Ne ostavljam te kad odlazim... Jer, nosim te u srcu i mislima... Baš kao što i ti nosiš mene... I kud god da krenula i što god ja radila, ti si tu... Uz mene... I ja sam uz tebe... Možda ne tijelom, no moja duša te prati u stopu...
Ponekad, kad sklopim oči, uspjevam prizvati tvoj lik... Smješiš mi se i pružaš mi ruke... I tad te poželim zagrliti... Stisnuti čvrsto uz sebe i slušati ritam tvog srca... I dati ti tisuće i tisuće poljubaca... I voljeti te u tišini. Posižem za tobom... No tad otvaram oči i shvaćam- nisi tu... Sama u praznoj prostoriji, opet me moja mašta prevarila... Nedostaješ mi tad... Jako mi nedostaješ... I u ovom trenu... Rekla sam ti već ovo- za mene postoji vrijeme kad sam s tobom i vrijeme kad želim biti s tobom... Svjesna sam da to nije uvijek moguće... Ali živim za one trenutke kad smo jedno uz drugo... Živim za tvoje dodire, tvoje poljupce, tvoje riječi... Zbog tebe se borim, preživljavam svaki novi dan... Nekad je to toliko teško... Umor me svlada, tuge se opet počinju šuljati iza mojih leđa, sustižu me... No, sad im ne dozvoljavam da me uhvate, nastojim se othrvati i pobjeći što dalje od njih... Jednom ću im pogledati u oči i više me neće biti strah tog bezdana... Borit ću se... Zbog mene i zbog tebe... Daješ mi snage... I volje da živim...
S vremenom ću se riješiti svojih strahova... I otvorit ću ti vrata svog srca do kraja... Sad su tek lagano odškrinuta... Možeš li vidjeti sve ono što se skriva u mom srcu??? Neke stvari nisu baš prelijepe... Ima tu razočaranja, boli, mraka... Ovo moje srce... Tek nedavno bilo je slomljeno i još uvijek cijeli... Neko vrijeme postojale su samo ruševine kojima su vladale tamne sjenke... No ti si mi donio svjetlost...
Ne znam što će biti u budućnosti... Ne mogu to znati... Zato i ne želim stvarati neke planove... Ne želim da budeš razočaran... A još manje te želim povrijediti... Upozorila sam te jednom davno... Poznavali smo se tada tek 3 dana... Rekla sam ti- nemoj se zaljubiti u mene... Sjećaš li se??? Pitao si me zašto. A ja sam odgovorila da sam to jednostavno ja... Ne želim da patiš zbog mene... Ali ja... Većinu stvari koje sam voljela jednom sam uništila... Većinu ljudi koje sam voljela jednom sam povrijedila... Ne želim da tako bude i s tobom... Vjeruj mi, to bi meni nanijelo više boli nego tebi.
No ujedno... Kad sam s tobom, sve to postaje nebitno... Postoji onaj tren, mi i ništa više... Čitav svijet je samo naš... Naša mala idila... Bajka... Sve oko nas je začarano jer mi stvaramo tu čaroliju... Stvaramo ljubav.
I toliko ti još stvari želim napisati... No ne nalazim one prave riječi...
Nemoj sumnjati da te volim. Zar to ne osjećaš kad sam uz tebe??? Zar ti to uopće moram govoriti??? Ti meni ne moraš... Jer znam...
Vjeruj mi...
Sumnjaj da je svemir beskonačan... No nemoj sumnjati da je beskonačna ljubav koju sad osjećam za tebe...
Post je objavljen 13.10.2006. u 09:54 sati.