Marketing
ČEMU TUGA???
Dragi moji i drage moje...
Još uvijek ustrajem na sreći... No ovaj put ne zato jer tako moram... Ovaj put je to zato jer to želim. Nikad se ne bih nazvala najvedrijom osobom na ovom planetu... Zato jer to nisam. Lako me uzrujati i ražalostiti... No... Sad sve to ostavljam po strani... Želim samo jednu stvar- biti sretna.
Danas sam prezentirala na satu književnosti jednog od mojih najdražih pjesnika i pisaca- Edgara Allana Poea. Zbilja obožavam njegova djela... To njegovo mračno raspoloženje, tmurni ugođaji i tajnoviti događaji... Doista je to išlo uz moje raspoloženje nedavno. Mogu razumjeti taj mrak... Jer taj mrak, ta tuga i tjeskoba... To se može naći u svakome od nas... Ako pogledamo dovoljno duboko u sebe.
A ja sam dopuštala tami da me obavija dio po dio, i dopuštala sam očaju da potisne sve ono lijepo što mi se događalo u drugi plan. Bila sam nesretna jer sam to dozvolila. Jer nisam imala motivacije da se trgnem iz mraka i da počnem uistinu živjeti... Skrivala sam se... Imala sam svoje zidove, svoje blokadice... Gledala sam život negdje izvana... I zavidjela onima koji uživaju u njemu...
I plakala sam. Nikomu nisam dozvolila da vidi te suze... Bile su prolivene noću, uz slabu svjetlost zvijezda i ulične svjetiljke... Bilo je dana koje sam provela buljeći u prazno bez ikakve volje da nastavim disati... Ne želim više ni pomisliti kakve su mi se sve ideje rojile po glavi... Zapravo, ne usudim se više misliti na to...
Ovo sve pišem zato jer sam odlučila definitivno prekinuti sa svim tim. Život je lijep... I zbog tolikih stvari se isplati živjeti!!! Uistinu živjeti, a ne biti tek prolaznik u toj čudesnoj igri... Da, rizik je velik... Lako možemo biti povrijeđeni. Naši snovi lako mogu biti slomljeni... Ali... Isto tako... Otvorimo li oči, vidjet ćemo ljepotu svuda oko sebe. I ne samo vidjeti... Možemo je čuti, okusiti, osjetiti... I... Otvorimo li srce, mogu nam se desiti mnoge prekrasne stvari. To je ono što sam dosad naučila i tu lekciju više nikad ne želim zaboraviti...
Život je lijep... Čemu onda žaliti zbog propuštenih prilika i nesretnih događaja iz prošlosti??? Čemu se brinuti zbog neke daleke budućnosti??? Zašto dopustiti da neka tuga poništi sve ono dobro što se desilo??? Jer lijepe i dobre stvari se događaju svakog dana, samo toga nismo svjesni. Ne dopuštamo si vidjeti koliko divnih stvari propuštamo svakog dana... Ja sad otvaram svoje oči, sva svoja osjetila i, iznad svega, otvaram svoje srce... Možda će ponovo biti razočarano i slomljeno ali... Možda je bolje tako nego da zauvjek bude prazno...
Neću reći da me nije strah... Uvijek je lakše držati obrambeni stav... I uvijek je lakše biti loše raspoložen jer tada, kad dođu nove tuge, ne možemo potonuti puno dublje... Lakše je sakriti se... No, tko kaže da i treba biti lako??? Život je borba... Borimo se za ono što volimo i što nam je drago... Borimo se za svoje snove, za svoje ideje i za svoje ideale... Da, strah me. Strah me da ću opet biti ranjena i slomljena. No... Neću dopustiti strahu da me ponovo paralizira. Neću. I neču dopustiti tugama da me potope, da me uhvate i da me povuku na dno.
Ne pišem ovo samo zbog nove ljubavi u mom životu, makar je i to dodatni motiv... Sve se to desilo nakon moje odluke da stavljam smješak na svoje lice... Znate što, dragi moji??? Kad nosite smješak uistinu je sve lakše... U početku, priznajem, nije bilo lako... No... Kasnije je to postajalo sve lakše i sad... Sad osjećam oduševljenje zbog nekih sitnica koje inače ne bih ni primijetila... Sad osjećam radost zbog svakog novog dana... I uživam u svemu...
I... Polako ali sigurno otvaram svoje srce nekomu... Pisala sam već o njemu i o svemu što je bilo... Ne znam što će nam budućnost donjeti... Ne mogu to znati... No ono vrijeme koje imamo je posebno i čarobno. Ne želim to izgubiti... I zbog toga to stavljam na listu stvari zbog kojih se borim. I zbog kojih živim. A ako i ne uspije... Ostat će mi lijepa sjećanja... I znat ću da sam pokušala, a ne pitati se do kraja života kako bi bilo...
Ne želim više tugu... Znam da će možda doći... Možda će se jedne besane noći prišuljati i opet me obuzeti... Ali... Kad sad malo bolje pogledam svoj život... Toliko je lijepih stvari, divnih ljudi i nezaboravnih sjećanja u njemu da se pitam- ČEMU TUGA???
Post je objavljen 02.10.2006. u 21:23 sati.