Jeka tisine
ponedjeljak, 02.10.2006.
ČEMU TUGA???
Dragi moji i drage moje...
Još uvijek ustrajem na sreći... No ovaj put ne zato jer tako moram... Ovaj put je to zato jer to želim. Nikad se ne bih nazvala najvedrijom osobom na ovom planetu... Zato jer to nisam. Lako me uzrujati i ražalostiti... No... Sad sve to ostavljam po strani... Želim samo jednu stvar- biti sretna.
Danas sam prezentirala na satu književnosti jednog od mojih najdražih pjesnika i pisaca- Edgara Allana Poea. Zbilja obožavam njegova djela... To njegovo mračno raspoloženje, tmurni ugođaji i tajnoviti događaji... Doista je to išlo uz moje raspoloženje nedavno. Mogu razumjeti taj mrak... Jer taj mrak, ta tuga i tjeskoba... To se može naći u svakome od nas... Ako pogledamo dovoljno duboko u sebe.
A ja sam dopuštala tami da me obavija dio po dio, i dopuštala sam očaju da potisne sve ono lijepo što mi se događalo u drugi plan. Bila sam nesretna jer sam to dozvolila. Jer nisam imala motivacije da se trgnem iz mraka i da počnem uistinu živjeti... Skrivala sam se... Imala sam svoje zidove, svoje blokadice... Gledala sam život negdje izvana... I zavidjela onima koji uživaju u njemu...
I plakala sam. Nikomu nisam dozvolila da vidi te suze... Bile su prolivene noću, uz slabu svjetlost zvijezda i ulične svjetiljke... Bilo je dana koje sam provela buljeći u prazno bez ikakve volje da nastavim disati... Ne želim više ni pomisliti kakve su mi se sve ideje rojile po glavi... Zapravo, ne usudim se više misliti na to...
Ovo sve pišem zato jer sam odlučila definitivno prekinuti sa svim tim. Život je lijep... I zbog tolikih stvari se isplati živjeti!!! Uistinu živjeti, a ne biti tek prolaznik u toj čudesnoj igri... Da, rizik je velik... Lako možemo biti povrijeđeni. Naši snovi lako mogu biti slomljeni... Ali... Isto tako... Otvorimo li oči, vidjet ćemo ljepotu svuda oko sebe. I ne samo vidjeti... Možemo je čuti, okusiti, osjetiti... I... Otvorimo li srce, mogu nam se desiti mnoge prekrasne stvari. To je ono što sam dosad naučila i tu lekciju više nikad ne želim zaboraviti...
Život je lijep... Čemu onda žaliti zbog propuštenih prilika i nesretnih događaja iz prošlosti??? Čemu se brinuti zbog neke daleke budućnosti??? Zašto dopustiti da neka tuga poništi sve ono dobro što se desilo??? Jer lijepe i dobre stvari se događaju svakog dana, samo toga nismo svjesni. Ne dopuštamo si vidjeti koliko divnih stvari propuštamo svakog dana... Ja sad otvaram svoje oči, sva svoja osjetila i, iznad svega, otvaram svoje srce... Možda će ponovo biti razočarano i slomljeno ali... Možda je bolje tako nego da zauvjek bude prazno...
Neću reći da me nije strah... Uvijek je lakše držati obrambeni stav... I uvijek je lakše biti loše raspoložen jer tada, kad dođu nove tuge, ne možemo potonuti puno dublje... Lakše je sakriti se... No, tko kaže da i treba biti lako??? Život je borba... Borimo se za ono što volimo i što nam je drago... Borimo se za svoje snove, za svoje ideje i za svoje ideale... Da, strah me. Strah me da ću opet biti ranjena i slomljena. No... Neću dopustiti strahu da me ponovo paralizira. Neću. I neču dopustiti tugama da me potope, da me uhvate i da me povuku na dno.
Ne pišem ovo samo zbog nove ljubavi u mom životu, makar je i to dodatni motiv... Sve se to desilo nakon moje odluke da stavljam smješak na svoje lice... Znate što, dragi moji??? Kad nosite smješak uistinu je sve lakše... U početku, priznajem, nije bilo lako... No... Kasnije je to postajalo sve lakše i sad... Sad osjećam oduševljenje zbog nekih sitnica koje inače ne bih ni primijetila... Sad osjećam radost zbog svakog novog dana... I uživam u svemu...
I... Polako ali sigurno otvaram svoje srce nekomu... Pisala sam već o njemu i o svemu što je bilo... Ne znam što će nam budućnost donjeti... Ne mogu to znati... No ono vrijeme koje imamo je posebno i čarobno. Ne želim to izgubiti... I zbog toga to stavljam na listu stvari zbog kojih se borim. I zbog kojih živim. A ako i ne uspije... Ostat će mi lijepa sjećanja... I znat ću da sam pokušala, a ne pitati se do kraja života kako bi bilo...
Ne želim više tugu... Znam da će možda doći... Možda će se jedne besane noći prišuljati i opet me obuzeti... Ali... Kad sad malo bolje pogledam svoj život... Toliko je lijepih stvari, divnih ljudi i nezaboravnih sjećanja u njemu da se pitam- ČEMU TUGA???
| < | listopad, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.