Jeka tisine

četvrtak, 30.11.2006.

NEŠTO PISANO OVIH DANA...

"Danas mi nedostaješ... Nedostaješ mi i svakog dana... Nedostajao si mi i prije nego što smo se sreli... Ali danas... Danas mislim samo na tebe... I ništa više mi nije bitno... Ljudi prolaze pored mene, no ja ih ne vidim... Sad sam s tobom u mojim mislima... Ljudi prolaze, a ja ih i ne gledam... Više se i ne trudim slušati njihove priče... Ne želim više biti na ovom hladnom mjestu s toliko ljudi koje i ne poznajem... Slušam njihove riječi, ali ih ne razumijem, zapravo, ne želim razumjeti... Ne želim govoriti, pričati beskonačne priče... Želim samo drugi dio sebe da se volimo u tišini...
Danas se osjećam tako daleko od svih... Postoji samo... Ta čežnja za tobom... Za tvojim poljupcima... Za povratkom u tvoj zagrljaj...
A ti si sad negdje daleko... A ja toliko usamljena u ovom ogromnom praznom prostoru... Ne želim biti ovdje... Želim se samo naći s tobom negdje... U nekom mjestu bez vremena... Samo dvije duše stopljene u jednu...
Danas mi je sve što radim toliko besmisleno... I dalje živim svoj mali život sa svakodnevnim problemima i stresovima... Živim u nekom svom svijetu... Odvojena od svog drugog dijela...
I ja se osjećam izgubljeno... Ali izgubljeno u vlastitim osjećajima... Sad osjećam... Tu neku sjetu... Nostalgiju... Čežnju. Tugu jer nisi tu... Ali i sreću... Sreću koju si mi ti unio u život... I ljubav... Beskonačnu ljubav za tebe..."
29.9.2006.

srijeda, 29.11.2006.

ZVALA SAM TE, LJUBAVI...

Zvala sam te, ljubavi...
Puno vremena prije nego smo se sreli...
U noćima ispunjenim suzama i tugom...
Zvala sam te... Možda baš tebe...
Kad bih gledala zaljubljene u parkovima...
Kad bih se osjetila usamljeno i samo...
Kad bih osjećala da nešto nedostaje,
Kad bih osjetila tu nepotpunost
Da nema dijela mene, da nešto fali...
Kad bih osjetila čežnju i tugu
U trenutcima sreće- zvala sam te...
Zvala sam nekog svog... Možda tebe...
Nekog tko će razumjeti, prihvatiti, voljeti...
Zvala sam nekog koga ću voljeti više od sebe...
Činilo mi se... Da se mom zovu javlja tek jeka...
Činilo mi se... Da postoji neispunjena praznina
Na dnu jednog ranjenog srca...
Mjesto kojeg sam čuvala za tebe...
Zvala sam te... Iako nisam znala
Čije lice da tražim na ulicama...
Ni čije ime da dozivam...
Ali zvala sam možda baš tebe...
Jesi li čuo moj glas??? Toliko daleko...
Zvala sam te... Jednom davnom...
Sad znam da je jedino što sam željela
Bila samo tvoja ljubav...
Sad kad nam srca kucaju poput jednog znam...
Sve boli koje smo prošli nisu bile uzalud...
Sve praznine, sve čežnje...
Tražila sam te, jedini...
Možda si i ti tražio baš mene...

nedjelja, 26.11.2006.

JEDNO...

Noćas ne želim pisati... Jer bilo kakve riječi sad napisala, zvučat će slabo... Preslabo... Riječi jesu moje igračke, a ponovo su me iznevjerile... Njima ponovo ne mogu opisati ono u mojoj polovici našeg srca... Pokušavam sve to prevesti u slova... Ali ne... Ne mogu...
Koliko slabo sad zvuči... Koliko mi se slabim čini sve što sam dosad osjećala, sve što sam pisala...
Čini mi se... Kao da je danas sve dobilo novi smisao, novu dimenziju... I sve to nadmašuje granice mojeg izražavanja... Nadmašuje granice mojih misli... I nadmašuje granice mojih osjećaja...
Volim. Samo to mogu reći... A zar nisam time rekla i više nego dovoljno??? Volim... Kao nikad dosad... Jer sad volim potpuno... Bez ikakvih zadržavanja... Volim svime onim što jesam... Cijelim svojim bićem... Volim... Nije mi bitno što će ljudi reći na to... Za mene ne postoji više nitko osim njega i mene... Zapravo, više ni ne postoji "on" i ne postojim "ja"... Postojimo samo "mi"...
Danas na rastanku... Osjećala sam se kao da sam izgubila dio sebe... Jer jesam... Svaka sekunda koju nije uz mene čini me nepotpunom...
Ova daljina između nas nikad nije toliko boljela... Već sad odbrojavam vrijeme do idućeg vikenda... Već sad mi nedostaje... I to toliko...
I poželim plakati i poželim se smijati... I toliko želim da je opet uz mene na tren... Da pustimo ostatak svijeta, izgubimo se u magli zaborava i zauvijek ostanemo jedno uz drugo, jedno za drugo... Da zauvijek ostanemo jedno...
Sanjam li opet??? Ako sanjam, nikad me nemojte probuditi... Ostavite me u ovoj mojoj maloj iluziji... Ostavite me...
Nisam bila svjesna koliko mi zapravo znači... Dosad... A sad kad sam shvatila... To me plaši... Može li se nekoga previše voljeti??? Uvijek kažem da se ne može, ali ovo prelazi kapacitet našeg srca...
I osjećam suzu u oku, a na usnama mi titra smiješak... I njegovo ime...
Još uvijek osjećam njegov miris posvuda na sebi... Njegovu toplinu... Svaki poljubac i dodir...
I još uvijek ne shvaćam da više nije kraj mene... Um jest, no moja polovica našeg srca to još uvijek nije shvatila... Biti će teško kad shvati... Da je ponovo odvojena od svog drugog dijela...
Ponovo mi ponestaje riječi, a osjećaji jednostavno bujaju... Riječi su me ponovo iznevjerile... Nije bitno... Jer sve ovo što osjećamo sad zauvijek će ostati urezano u našem srcu... I nikad nikomu i ničemu neću dozvoliti da to uništi...
Mogla bi sad još toliko pisati... Ali nekako ne pronalazim prave riječi... Zato ovdje stajem... Rado bih ovdje izlila svu svoju dušu i svoje osjećaje u ovom trenu, no bojim se da nema dovoljno prostora ovdje... Ispisala bi njima cijeli svemir da mogu...

Jedno srce, jedna duša, jedno tijelo, Anđele moj... Odsad do Vječnosti...

subota, 25.11.2006.

...JER JE NEBO MOJA LIVADA...

Imam neki osjećaj da ponovo bježim od stvarnosti... Gotovo da sam se prestala zanimati za događaje u stvarnom svijetu... Izolirala se u moj mali svemir... Da ne znam što se vani događa... Jer svaki put kad se vratim u stvarnost... I kad vidim što se u stvarnosti događa... Uvijek me to rastuži...
Oduvijek sam ovo što jesam... Sanjarka... Riječi su moje igračke, a nebo moja livada... Moj pogled na svijet je pogled izvana, pogled osobe koja u tom svijetu uopće ne živi... Ovo vrijeme... Ne znači mi apsolutno ništa... Samo brojke... I često se izgubim u njemu... Začudim se kad pogledam na kalendar i shvatim koji je datum... Ponekad sam još uvijek dijete... I sve oko mene mi je veliko igralište... Još uvijek u začaranom svijetu djetinjstva... A češće sam posve odrasla, zrela i odgovorna, osoba koja zna koja je zna težinu svojih odgovornosti... No svijet oko mene... Nije moj dom. To je mjesto koje povremeno posjećujem... Mjesto na kojem se nikad ne osjećam potpuno sigurno i zaštićeno...
Zadnjih tjedan dana spoznala sam koliko ljudi mogu biti poremećeni i jednostavno zli... Kako lako mogu nanositi bol drugima bez ikakve grižnje savijesti... I više nego ikad svjesna sam da ondje negdje vani postoje osobe kojima je tuđa patnja zabava... No nije to najgore... Sve više sam svjesna emocionalne hladnoće oko sebe... Nikoga više nije briga... Većina ljudi brine samo za sebe i nikog više... Žalosno je to... Ali toliko bolno istinito...
Stvarnost mi je ponekad preteška... Tražim zaklon, a toliko je malo mjesta gdje ga mogu naći... Nije ovo mjesto za jednu sanjarku... Potrebne su mi široke nebeske livade u kojima se zauvjek mogu izgubiti... Sakriti od sveg lošeg... Jer osjećam se toliko... Slabo i uplašeno... Poput malene djevojčice koja se boji pogledati ispod kreveta jer se boji čudovišta koje je ondje čeka...
A istodobno... Javlja se ta neka ljutnja... Osjećam je kako kola mojim žilama... Zaboravljam na strah i spremna sam se boriti sa svim što me čeka...
Zašto se još uvijek skrivam??? Obećala sam samoj sebi da neću više... Obećala sam... Čini mi se tako davno... Gazim li svoju riječ???
Pojava jedne osobe iz jednog ne tako davnog vremena podsjetilo me na onu slabu, uplašenu mene... Djevojke koja se nije znala boriti za svoju sreću... Koju bi svaki val tuge potopio... Koja se skrivala od svijeta ispod velike, sive deke... Bila je sanjarka... Nebo je bilo njezina livada... No bojala se gledati u nebu... Bojala se veličine neba iznad nje... I svijeta oko sebe.
Promijenila sam se. Ojačala. Sad se znam boriti s tugom... Znam se boriti sa svime što osjećam... Ali još uvijek učim kako se nositi sa svijetom...
Ali svaki put kad pogleda u taj isti svijet u potrazi za ljepotom... Najčešće požalim... Jer ono što vidim... Često uspijem vidjeti toliko lijepih stvari... Bezbroj... Ali vidim još više loših stvari... Vidim bol, mržnju, prijezir, laži, prijevare, sebičnost... Vidim patnju, prazninu, žurbu i sivilo...
I da, tek sad shvaćam da se još uvijek skrivam... Polako izlazim u svijet... Sigurnost tražim i pronalazim u jednom zagrljaju... I svjesna sam svog anđela čuvara... Koji me voli i koji neće dozvoliti da mi se desi išta loše... Ali ove korake prema svijetu moram učiniti sama... I izboriti svoje nove bitke...
I nikad ne dozvoliti da me sve to promijeni... Da ponovo izgubim vjeru i nadu u ljude, u svijet, u prijateljstvo, u ljubav... Naivne su to ideje, znam... Nekako sam uspjela sačuvati djeliće njih čak i u najvećem mraku... Vjerojatno ću uvijek biti ovakva... Jer sam sanjarka... Jer je nebo moja livada...

četvrtak, 23.11.2006.

JEDINO ŠTO JE VJEČNO...

Što je vječnost bez tebe, jedini???

Vrijeme prolazi...
Kazaljke iznova prelaze svoj put...
Prekriženi datumi u kalendaru...
Sve će proći... Jednom...
Nestat će svega što smo bili...
Nestat će možda i uspomena na nas...
Nestat će sve što smo stvorili...
Sve što smo sanjali...
Sve će se to pretvoriti u prah...
Jednom... Jednom će sve proći...
Sve sreće, sve tuge, sve boli...
Ničeg više neće biti... Nestat će...
Kratak je jedan ljudski vijek:
Tek svane zora života,
I u treptaju oka sunce već zalazi...
Sve prolazi...
Vrijeme je okrutno... Ne staje...
Ubrzava satove u svakom lijepom trenu...
Bježi...
Da, sve će jednom proći...
Ono vječno u našim je srcima...
Vječnost sam okusila...
U samo jednom poljupcu...
I jednom pogledu...
Ta vječnost nikad neće proći...
Tom osjećaju neće nauditi vrijeme...
Jedino što će ostati
kad mene više ne bude...
Jedino što ću ostaviti za sobom...
Neka bude moja ljubav za tebe...

Jedina vječnost za koju želim znati je ona s tobom...

srijeda, 22.11.2006.

ŽELIM BITI TVOJ ANĐEO...

Želim biti tvoj anđeo, jedini moj...
Želim te čuvati i voljeti...
Biti uz tebe na svakom tvom koraku,
U svakom tvom otkucaju srca,
U svakom tvojem dahu...
Želim biti tvoj anđeo, najdraži moj...
Želim ti pružiti svu ljubav
Koju ovo izmučeno srce može dati...
Želim biti tvoj anđeo...
Bdjeti nad tvojim snovima,
Paziti da ti misli budu lijepe...
Želim biti tvoj anđeo...
Želim ti nositi svjetlo u svaki novi dan...
Ali kako??? Reci mi...
Jer moja krila davno su slomljena...
Dugo već nisam uspjela vidjeti Nebo...
Daleko sam od Raja...
Nosim svoje prokletstvo...
Zarobljena negdje između svjetova...
Izgubljena... Još uvijek lutam...
Kako da ti nosim svjetlo
kad poznajem samo mrak???
Kako da opet uspijem letjeti
I kako da te povedem sa sobom
U visine, iznad oblaka i zvijezda
Kad moja su krila bila slomljena???
Ali ipak... Želim biti tvoj anđeo...
Jer ti si moj... Moj anđeo čuvar...
Anđeo koji je tu sa mnom...
U svemu što radim, što jesam...
U svakom otkucaju srca i dahu...
Anđeo koji me prati i voli
Anđeo koji liječi rane mog srca
I koji u mom ranjenom srcu živi
Anđeo koji me uči kako je to
Ponovo sanjati, vinuti se u visine
Anđeo koji mi pokazuje put u mraku,
Nosi mi svjetlost u tami...
Želim biti tvoj anđeo, jedini moj...
Baš kao što si ti moj anđeo...

(Tko zna, Anđele moj... Možda je jednom Nebo bilo naš dom... I možda smo se odrekli Vječnosti... Samo zbog jedne Ljubavi...)

utorak, 21.11.2006.

D-MOLL

"Odlutaš ponekad i sanjam sam.
Priznajem, ne ide, ali pokušavam.
I uvek dodje d-moll.

Spusti se k'o lopov po žicama,
ruke mi napuni tvojim sitnicama
i teško prodje sve to.

Jedan d-moll me dobije kako odeš ti,
u sobi je.
Glupi d-moll uvek sazna kad je to.

Uhvati me čvrsto i ne popušta.
Lud je za tišinom, to ne propušta.
Vodi me u svoj plavičasti dom.

Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?

Ponekad te nema i sasvim sam
izmišljam način da malo smuvam dan,
ali je lukav d-moll.

Pusti da se svetla svud priguše,
sačeka poslednje zvezde namiguše
- vuče mi rukav: "Idemo!"

Plaši me on, gde si ti? Hiljadu se stvari moglo desiti...
Glupi d-moll, za kim tuguje svu noć.

Uzme me u svoju tamnu kočiju.
Nebo primi boju tvojih očiju.
Znam taj put, to je prečica za bol.

Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?

Ostala je knjiga sa par nepročitanih strana
i neke stvarčice od herendi porcelana.
I jedan pulover u kom si bila...

I ostala je ploča "Best of Ru Cooder"
i fina mala plava kutijica za puder
i ja sam te ostao željan,
dok me bude
moja mila..."

Balašević



Danas me muči moj d-moll, ta neobična bezrazložna tuga... Možda zbog toga što sam cijeli dan provela bolesna i u krevetu... Mrzim osjećaj bespomoći... Ne volim se osjećati slabo... I vezano s tim osjećajem uvijek dođu i neki drugi...
Uhvati me neka sjeta... Moj vlastiti d-moll... Samo, moj d-moll nije u zvukovima, nije u tonovima... Moj d-moll dolazi u riječima...
Ova pjesma... Toliko je tužna, možda jedna od najtužnijih Balaševićevih...
No toliko se često tako osjećam...
Moj d-moll..
Najćešće me posjeti noću... I u tišini... Baš kao u pjesmi... Nikad je ne propušta... Nikad... Često ga osjećam kako se šulja oko mene... Kako čeka... Čeka tren kad će se sva svjetla ugasiti... Kada će svi zvukovi utihnuti... I tada će mi šaputati... Tada će me plašiti, puniti mi srce sumnjom...
Nije to tuga...
Za tugu najčešće postoji neki povod, razlog...
A d-moll je d-moll...
Bezrazložna žalost... Žalim za... Imam li uopće za čim žaliti???
Sretna sam... Doista sam sretna... Bilo je svega u prošlosti... Ali te stvari sam ostavila za sobom... (Jesam li???)
D-moll... Fantom... Sjenka nekih davno minulih tuga i možda strah da se ne dogode nove...
D-moll...
Osjećam ga sad ovdje... U mojoj maloj sobi... Koja postaje sve manja i manja... Premala da u nju stanu svi osjećaji mog srca... A istodobno, prevelika... Čini mi se poput ogromne pustinje u kojoj sam ostavljena posve sama...
Ležim u svom krevetu... A moj d-moll me vuče za ruku... Sjedam za računalo, prsti ponovo prelaze po tipkovnici... Tjera me da pišem...
Jer, tada sam najviše u kontaktu sa samom sobom... I tada najviše osjećam pomake svoje duše...
D-moll... Posve me obuzeo...
Samo taj prokleti d-moll...
Moju utjehu učinio je mojom čežnjom... Moju ljubav mojom mukom...
Samo da mi bude gore...
Moj anđeo... Gdje li je sad on???
Toliko daleko...
Iznova i iznova slušam tu pjesmu... D-moll... Vodi me u svojoj crnoj kočiji svim stazama koje smo prošli zajedno... No, bez mojeg anđela ostaje samo pustoš i mrak...
Naše zvijezde ne sjaje...
Čemu sad ovo sjetno raspoloženje???
Ne znam...
Kako istjerati ovaj d-moll iz moje sobe???

Ostalo je nekoliko ruža crvenih,
i par miševa u poljupcu zaustavljenih,
i nekoliko pisama koje je pisao...

I ostala je krunica koju mi je dao,
i toliko osjećaja koje je probudio...
Zna li sad da mi nedostaje, moj anđeo???

subota, 18.11.2006.

SUNCE IZLAZI NAD VARAŽDINOM...

(Pisano ovog jutra...)

Možda sam od najranijeg jutra znala kuda me srce vuče... Probudila sam se ranije i iako nisam imala prvi sat krenula sam u školu... Možda sam namjerno i odbacila svoju uobičajenu rutu od kolodvora do Zagrebačke banke, pa preko parka do škole... Možda sam željela biti baš ovdje... Da vidim ovaj prizor... Stojim na jednom od brežuljaka Starog grada, na jednom od naših mjesta, na mjestu gdje smo se prvi put poljubili i gdje smo zagrljeni gledali u sumrak i svjetla mog grada... Prve večernje zvijezde (naše zvijezde) sjale su iznad nas... Noć je tada za nas značila rastanak, kraj našeg prvog susreta... Tad smo se po prvi puta morali odvojiti, a to nismo željeli... Bilo je to prije gotovo dva mjeseca.
I sad stojim ovdje, na istom tom mjestu, s kemijskom i blokićem u ruci i gledam u daljinu. Rano je, sunce još uvijek nije izašlo, jutro se tek budi... Sunce slika predivnu sliku svojim zadivljujućim bojama po nebu... Ružičasti, narančasti, ljubičasti i crveni tonovi posvuda išarani po nebu, na oblacima... Poput valova na nebeskom moru... Nebo iza oblaka je svjetloplavo, jasno, dok oblaci gore nebeskom vatrom...
Sunce proviruje iznad varaždinskih krovova i tornjeva crkava... I oni gore u tom plamenu... I drveće, sad je istih boja kao i nebo... Poprima boje sunca...
I moja polovica našeg srca gori... No ne zbog ljepote ovog prizora... Prizora tako divnog da bi i najhladnijoj osobi duša zatitrala... Ne... Moja polovica našeg srca gori iz čežnje za voljenom osobom... On sad još spava, moj anđeo... I ne zna da sam sad ovdje, na mjestu koje nam je toliko važno... I ne zna da mi nedostaje... Ali možda to osjeća i u snu...
Još jednom krećem tragom naših koraka... Stazom koju smo ne znam koliko puta prošli zajedno... Drveće koje ga uvijek podsjeti na more... Naše drvo na koje smo se penjali i ljubili se u zaklonu njegovih grana... Iznad ljudi koji su šetali i prolazili tom stazom... Brežuljci Strarog grada gdje smo se penjali... Vidim onu vrbu ispod čijih smo gustih grana nestajali... Nestajali za cijeli svijet... Naše klupice... Na usnama osjećam svaki poljubac koji smo si ondje dali...
Produžujem ovo moje malo hodočašće i krećem polako i teška srca prema staroj jezgri grada... Ne želim otići... Jer ovdje su sjećanja toliko živa...
Ulice grada su gotovo prazne... Koraci mi odjekuju i uz njih čujem gugutanje golubova... Jedna mačka pretrči preko ulice... Mijauuuuu... (Nasmješim se.)
Golubovi zoblju nešto na pločniku na Franjevačkom trgu... Žuto lišće na granama uz crkvu gleda u nebo... Spuštam se prema kazalištu i susrećem neke đake koji idu u školu... Veselo razgovaraju... No ulice su većinom prazne... Tu i tamo neki ljudi, ranoranioci...
Zvone zvona... Ponovo odjekuju... U ovom gradu gotovo uvijek zvone zvona...
Ponovo gledam u nebo... Ono gubi svoje vatrene tonove, oblaci postaju bijeli i nebeski ocean iza njih...
Još uvijek kročim ulicama svog grada, ispisujući ove riječi svakim novim korakom... Dolazim do kazališta, fontane i glavnog gradskog parka... Tu smo se upoznali, do fontane... Tu na klupici iza nje čekala sam ga... Kapljice vode u fontani blješte na prvim jutarnjim zrakama sunca...
Opet zvona...
Ulazim u park... Sunce je i ovdje izlilo svoje šare... Jedno stablo divljeg kestena žute boje... Još nekoliko naših klupica... Teško je prolaziti ovdje a da me uspomene potpuno ne obuzmu... Žuto lišće uz sivi puteljak, savršena kulisa za sve ono što se dešava u mojoj polovici našeg srca... Neka toplina me grije...
Iza naše klupice nalazi se stablo tise... Crvene bobice na zelenim granama... I te prekrasne boje...
Znam da moram dalje jer ostat ću ovdje začarana, smrznuta, zarobljena sve dok se on ne vrati i ne probudi me poljupcem... (Baš kao u nekoj bajci...)
Na rubu parka posljednji put se osvrćem... Gledam u raskoš i ljepotu praka... I u nebo... Oblaci su sad došli i nadvili se nad moj grad... Polako brišu nebeski sjaj... A tad se trak svjetlosti probije između njih...
Novi dan se probudio... Još jedan bez njega... Postoji jedna utjeha... Sutra... Sutra ćemo opet biti zajedno...

petak, 17.11.2006.

DVA SVEMIRA...

Zadnjih dana imala sam problema s osobom za koju sam smatrala da mi je prijateljica. Jesam li danas toliko sigurna u to??? Ne znam... Ne znam...
Nekom igrom slučaja završile smo u istoj klupi, bilo je to prije 2 godine... I odjednom su se jedan do drugog našla dva svemira...
Njezin svijet nije moj svijet... Moj svijet nije njezin svijet... Znale smo to valjda od prve sekunde koju smo provele zajedno...
U početku je nekako i išlo... Mislila sam da smo si neko vrijeme bile i jako dobre...
Ali razlike su oduvijek bile tu...
Već na prvi pogled... Vidi se ta opreka... Ona je sve što ja nisam. Ja sam sve što ona nije... Osobito sad... Jer obje smo se strašno promijenile u ove dvije godine.
Ovog ljeta patila je zbog ljubavi... Neuzvraćene... Je li zbog toga postala takva??? Meni je sad strankinja.
Ovog ljeta bila sam zaljubljena, sretna, slomljena srca, u mraku... Prvih dana jeseni nova ljubav je došla u moj život... Veća i jača od svih prije... Možda prva prava... I svjesna sam promjena u sebi... Jesam li joj zato postala tako neshvatljiva i strana???
Sad gledam u nju i ne mogu je povezati s osobom koju sam upoznala prije dvije godine... I da iskreno kažem, ona mi je bila draža... To je istina... Bila mi je draga ona pomalo luckasta, neobična cura koja je znala gledati u oblake i tražiti u njima neke oblike... Bila mi je draga osoba koja je stalno radila scene pa bježala sitnim, brzim koracima... Bila mi je draga ta cura, beznadno zaljubljena u jednog dečka tamnoplavih očiju... Činilo mi se da ga je stvarno mogla zavoljeti...
Bila mi je draga ona cura koja mi je pričala duge i zamršene priče tko je s kim u njezinom kraju, tko je trudan i što se sve događa u njezinoj okolici...
Više ne možemo pričati.
Ili ne znamo...
Razlike između nas pretvorile su se u ponor... Ne znam možemo li preko... Želim vjerovati u to, ali...
Što se toliko promijenilo u njoj??? Što se toliko promijenilo u meni???
Znam da ni ja više nisam ista... Znam to... I znam da joj neke promjene zasigurno nisu drage...
Počela sam drukčije gledati na svijet, drukčije razmišljati...
Promijenila sam se...
Ne znam traži li i ona djeliće nekadašnje mene u mom sadašnjem liku i osobi...
Ali zna da ni ja više nisam ista.
Jedna stvar se nikad nije promijenila... Naše naravi... Ponekad sa mnom zna biti prilično teško... Priznajem to. Znam biti grozna kad sam pod pritiskom, iskreno mi je žao zbog toga...
A i ona ponekad zna neke stvari reći... Stvari koje bole... Možda nekad nije ni svjesna...
Nijedna ovdje nije pozitivka, znam to... Nijedna nije ni apsolutna negativka... Preuzimam svoj dio krivnje... Možda se ne trudim dovoljno da je razumijem, iako dajem sve od sebe... I žao mi je jer popustim pred nekim problemima i jer sam nemoguća... Žao mi je jer sve burno doživljavam i u skladu s tim i reagiram. Žao mi je... Mea culpa.
No rado bi i da se ona malo potrudi... Da ne gleda na neke stvari koje su meni bitne s podsmjehom... I da ne svaljuje svu odgovornost na mene...
Jer doista ne znam što sam ovaj put toliko krivo učinila...
Nadam se miru... Samo miru, ničem više... I možda upoznavanju tog novog svemira što se stvorio do mene... Možda mi tad prestane biti toliko strana... Možda mi ponovo postane draga...

srijeda, 15.11.2006.

NEŠTO NAPISANO NA KLUPICI U PARKU...

Ovog popodneva prije škole prošetala sam gradskim parkom... Obožavam to mjesto... Kasna jesen gotovo se i ne vidi; sve je šareno, puno boja... Vedar i sunčan dan... Ljudi šetaju... Sjedam jednu od naših klupica i promatram ih kako prolaze pored mene...
Savršen jesenski dan... Lišće u parku je poprimilo one žuto-narančasto-crvene boje, šara se nijansama plamena i zalaska sunca... Nebo je tako prekrasno plavo...
Podsjeća me na jedan neopisiv dan u istom tom parku... Na istoj toj klupici... Bio je ovdje, uz mene... I bila sam sigurna u njegovu zagrljaju...
Poželim da je ponovo tu... Toliko mu toga želim reći, a znam... Da je ovdje sve bi to postalo nebitno... I više ne bih odvajala svoje usne od njegovih...
Uzimam blokić iz torbe i pišem mu...


"Mom najdražem...

Toliko mi nedostaješ... Previše... Moja polovica našeg srca tiho mi šapuće tvoje ime... Kuca samo za tebe... Čezne povratku u tvoje naručje...
Na jednom sam od naših mjesta... Sve je oko mene tako lijepo... Nebo je prekrasno i boje jeseni svuda oko mene... Sjetiš li se ikad... Svih onih začaranih dana ovdje... Kada je naša ljubav učinila sve oko nas ljepšim, dovela boje i sunce, razgrnula kišne oblake???
Sjedim na našoj klupici, na mjestu na kojem je za nas vrijeme prestajalo...
Sve je tako lijepo oko mene, voljeni... Da si barem ovdje da to vidiš!!! Suho lišće pleše svoj ples po nebu... Zvona ponovo zvone... (Sjećaš li se???) Njihov zvuk odjekuje zrakom... A u meni samo čežnja za tobom... Što će meni ova ljepota oko mene kad tebe nema??? Što će mi plavo nebo i toplina sunca??? Što će mi ljepota jeseni kad tebe nema da zajedno uživamo u njoj???
Mijenjala bih sve to samo da si tu, barem na djelić sekunde...
Sklapam oči i zamišljam da sam ponovo u tvom zagrljaju... Ali ovog puta zauvijek, ovog puta bez rastanka... Zamišljam... Mogu osjetiti tvoje poljupce, tvoju toplinu, tvoje ruke oko mene...
Zamišljam...
Zvona ponovo zvone i bude me... Otvaram oči i shvaćam da sam sama... Toliko si daleko sad... Ostaju samo nade... Nade i snovi, do idućeg puta kad ćeš biti uz mene...
Uvijek imaš svu moju ljubav, sve moje misli i svaki djelić moje duše...

Volim te, Davide...

Marina 15.11.2006., 12:30"


Nakon što sam završila s pisanjem krenula sam stazom u parku prema školi... Suho lišće šuštalo je pod mojim nogama... A ja sam mislila o danu kad smo se upoznali, kad smo prvi put prelazili ovim puteljkom...
I razmišljala sam kako smo šetali ovuda zagrljeni ili držeći se za ruke... I o svim poljupcima na ovim klupicama i stazama ovog parka... Bezbroj njih...
Teško je jer je tako daleko...
Ali ne bih mijenjala ništa... Trudim se prihvatiti to... Činjenicu da svog voljenog ne mogu uvijek imati uz sebe... Svaki tren koji provedemo odvojeni zna biti toliko težak...
Ali znam da ga volim... I znam da me voli... A ljubav ne poznaje kilometre... I ljubav ne poznaje vrijeme... I za pravu ljubav ništa nije nemoguće ni preteško... Nadam se da je naša takva...

utorak, 14.11.2006.

JOŠ JEDNOM MISLIM O SVOJIM BUDNIM SNOVIMA...

Znam da zapravo nemam vremena za ovo... Obaveze su počele pritiskati, sve je manje i manje vremena... A što ja radim??? Sanjarim... Tipično za mene, zapravo...
Ne možete sanjarima oduzeti snove... Nikad. Ne možete sanjarima zabraniti da sanjaju...
A isto tako sanjari ne mogu spriječiti sami sebe da odlutaju... Da napuste ovu bezbojnu svakodnevicu, probleme i svakodnevne stresove i da pobjegnu...
Da lete visoko iznad oblaka i zvijezda... Da prelaze granice jave i sna... Stvaraju nove stvarnosti u svojoj mašti... Ne možete sanjarima oduzeti snove...
Znam da se u zadnjim stvarima koje sam napisala nazire neka tuga i mrak... Oprostite mi zbog toga, znam da sam rekla da više neću tako... Ne volim kršiti svoju riječ, no nad ovim slovima što ih ispisujem zapravo nemam nikakve kontrole... Ruka se kreće sama po tipkovnici... Prenosi moje osjećaje, moje misli... Prenosi ih onakve kakvi jesu u tom trenu, upravo vjerna slika mog unutrašnjeg svijeta u jednom posve određenom vremenu...
I u ovom trenu oluja u meni se stišala, sve je utihnulo... Oblaci su se raspršili i pustili svjetlosti da prođe... Neopisiv mir u meni... Možda zatišje pred novu buru, tko zna... No u ovom trenu postoji samo mir... Mir i snovi o jednoj ljubavi...
Ljubavi koju sam željela jednom davno... Ljubavi o kojoj sam sanjala... Ljubavi koju sam upoznala... Ljubavi koja me okružuje i koju nikad više ne želim izgubiti...
Ne znam je li to ona prava ljubav, o kojojsu mnogi pričali, pisali... Ljubav koja je bila inspiracija velikim umjetnicima za najsavršenija remekdjela... Ne znam hoće li trajati vječno...
No ono što znam da nešto poput onog u mojoj polovici našeg srca (njegovo i moje srce sad su jedno...) nisam osjetila nikad prije...
I znam da je to ono što me pokreće, motivira za svaki novi dan... I da je to moja inspiracija... Moj poticaj da stvaram... I ove riječi koje pišem samo su odraz te ljubavi...
Čine se tako male prema samom osjećaju... Nažalost, nitko još nije do kraja uspio uhvatiti ljubav u riječi... Ljubav uvijek izmakne... Ali vječno je tu, okružuje svakog i sve...
I moji snovi sad su ljubav... I ljubav je u mojim snovima...

Jednom... Prije nekoliko mjeseci jednog ranog jutra posljednjih dana ljeta napisala sam ovo:
"I opet pribjegavam mašti i sanjarim o ljubavi koja spaja svemire...
Trebala bih spavati, ali ne mogu oka sklopiti... Tamo vani negdje spava moj netko, sanjam. Možda ga još nisam upoznala ni srela... Možda i ne zna da postoji negdje neko drugo biće koje diše baš za njega. Možda... Možda...
Ne sanjam prinčeve na bijelim konjima i plavokose ljepotane. Sve mi se to čini nekako ispraznim.
Sanjam o jednoj ljubavi dovoljno velikoj da stvara nove svjetove... Ljubavi koja cijeli rane i popravlja nepravde... (...)
Još uvijek mu ne mogu vidjeti lice... Još uvijek ne znam tko je on... Ali vjerujem da postoji ondje negdje vani... Ali to su samo snovi... Snovi..."

Je li moguće da su se snovi pretvorili u stvarnost??? Ili sam još uvijek izgubljena u svojim začaranim svjetovima???
Je li moguće???
Budna sam... A opet sanjam...
Sve je stvarno... A opet mi se čini kao da sam u bajci...
Postaju li snovi stvarnost???
Sve je čini tako... Ne znam... Kao da je sve to moja mašta, jer stvaran svijet koji sam upoznala nikad nije bio toliko čaroban i lijep...
Pitam se...
Imaju li sanjari tu magičnu moć da svoje snove preliju u stvarnost???

ponedjeljak, 13.11.2006.

KOSTURI NA DNU ORMARA...

Svatko ima nešto što krije od drugih... Što ne želi, ne može ili ga je strah naglas izgovoriti... Svatko ima svoje kosture na dnu ormara... Male tajne koje ljubomorno čuva za sebe... Ali što se dešava kad te tajne počinju uništavati sve ono lijepo??? Kad počinju izjedati svaki tren koji bi trebao biti sretan???
Svatko ima svoje mračne kutove u koje ne pušta svjetlost... Sablasti koje se hrane mrakom...
Priznajem da kod mene postoje... Do danas neizrečene stvari...
Tajne... Stvari koje sam krila od svojih najbližih... Čega me bilo strah??? Osuđivanja??? Samilosti??? Prijezira??? Ne znam...
Ali postojalo je to nešto... Nešto što je činilo mrak u meni još dubljim... Očaj još većim... A prazninu još nepreglednijom... Lutam li u mraku duže nego što sam to smatrala??? Možda.
Potiskivanje nije način rješavanja problema. Dugo mi je trebalo da to shvatim. Ako sakrijemo i zakopamo ono što nas muči duboko u sebe, to neće nestati... Možda će se na neko vrijeme zagubiti u magli zaborava... Možda će život krenuti dalje... Ali to nešto će uvijek biti tu, rasti i ispuštati svoj otrov u dušu... To nešto neće dozvoljavati sreću... Nego će uništavati i uništavati... Izjedati...
Ponekad se i sama iznenadim kad shvatim... Koliko sam samo stvari potisnula... I što su one učinile od mene. Gotovo da su posve izbrisale sve ono ljudsko u meni.
Izgubila sam previše toga... Izgubila sam nade... Vjeru u svijet... Vjeru u ljude... Neke od tih stvari za me su još uvijek izgubljene...
Gotovo sam izgubila sposobnost da osjećam ljubav... Toliko duboko sam pala. Teško mi je to reći, ali sad to priznajem...
Ali uvijek sam bježala, bježala što dalje od mojih sablasti, govorila samoj sebi da ne postoje... I bila sam ok, bila sam u redu preko dana... A noću bi se slamala i u suzama samoj sebi priznavala da nisam u redu... Da ništa nije u redu.
I sad... Sad shvaćam... Nema bijega... Moram pogledati u oči svemu... Dugo mi je trebalo, toliko dugo... Dosad sam bila ili nemotivirana za borbu ili preslaba, ranjena i umorna...
Više nisam izmučena duša. Više nisam blijeda sjenka.
Osoba sam sa imenom, pričom i životom. Ne žalim za ničim što je bilo. Ne mogu žaliti... Jer i ono loše formiralo me kao osobu... Ne znam kakva bih bila da nije bilo određenih događaja u mom životu. Ali i ne žalim znati. Život nije ružičast ni savršen. Život je borba i izazov. Vrijeme je da živim.
Gledam samoj sebi u oči... Odlučna da jednom zauvjek sa samom sobom razriješim neke stvari. Da se suočim sa samom sobom i kosturima koje sam toliko dugo skrivala po ormarima... Odlučna da više neće postojati ni jedna suza prolivena u tišini... I da više neće biti bezdana ni mraka...
I krenuti ću dalje... Ispisujem nove stranice svog života...
Želim da budu šarene i vedre...
Zbog njega, onog koji je moja snaga i koji mi pomaže da se suočim i borim... (Puno ti hvala.)
Zbog njega, koji mi je vratio vjeru u ljubav. Koji me nije osuđivao... Nego me prihvatio sa strpljenjem i ljubavlju... Kao da je poslan s Neba, moj anđeo čuvar, da mi pomogne da se borim, da me pazi i voli... Zbog ljubavi koju osjećam prema svom anđelu... Suočit ću se jednom zasvagda. I zatim ću krenuti dalje sigurnim korakom...
Bez tajni. Bez mraka. Bez kostura u ormarima. Bez suza...
Ne znam postoji li ono "i živjeli su sretno do kraja života". Sad shvaćam da se za to potrebno potruditi... Nitko neće čarobnim štapićem izbrisati sve ono loše...
Odsad dajem sve od sebe za svoj sretan kraj... Možda to neće biti moguće... No... Dajem svoje srce, svoju dušu, svoj razum, sve što imam i jesam...
Sve... Borim se protiv svog mraka za jedan sretan kraj...

nedjelja, 12.11.2006.

MASKENBAL

Dugo već vremena razmišljam o tome kako svi mi zapravo nosimo neke maske... Skrivamo se, skrivamo ono "pravo ja"... Bojimo se... Još kako se bojimo... Bojimo se da će netko vidjeti preko naše maske, spoznati nas i prezreti...
Nosimo te maske... Jer znamo da ih svi nose... Krabulje na maskenbalu...
Nitko više nije svoj, svi ponekad glume... Tako dobro igraju svoje uloge da se i ne zapitamo je li osoba pred nama stvarna... Ili smo susreli još jednu masku... Ispod koje se duboko ispod tisuću slojeva krije prava osoba...
Plešemo svoj ples na tom sjajnom maskenbalu... Nikomu ne odajemo svoj pravi lik... Jer lakše je pretvarati se, lakše je odglumiti nego pokazati vlastite osjećaje...
Nekad mi se smuči od toga... Jer znam da i ja nosim svoje maske... Usamljenica. Čudakinja. Gimnazijalka. Nečija kći, nečija sestra, nečija prijateljica, nečija cura... Da, jesam sve to... Ali ponekad se skrivam... Krijem ono u dubini sebe... Svakog dana...
Izigravam jakost, hrabrost, hladnoću...
Nosim svoju krabulju... I još je zavijam velom šutnje da se još više zamuti pogled na mene... Oči me uvijek odaju... Zbog toga ih krijem... Jer kad bi netko pogledao u njihovu dubinu... Vidio bi me...
Toliko puta više ne mogu... Držati osmjeh na licu, a zapravo u sebi plakati... Biti neustrašiva kad se previše stvari bojim... Biti pametna kad znam da je previše stvari koje ne znam...
No trudim se ne lagati...
Ne mogu glumiti da volim nešto što ne volim... Ne mogu mijenjati svoja mišljenja i uvjerenja samo zato što netko misli ili vjeruje u nešto upravo obrnuto...
Ali skrivam se... Još uvijek...
I iza svoje maske svjesna sam maska drugih... Nitko nije onakav kakvim se predstavlja ili čini... Negdje u dubini postoji neka druga osoba...
Ali više ne mogu nositi svoju masku... Ne mogu je više nositi u svijet... A preslaba sam da pravu sebe pokažem svijetu...
Ovo sam ja... Marioneta svog srca... Osoba koja se boji života i koju ljudi zbunjuju... Izgubljena duša još uvijek ranjena od života... Ali ujedno i sanjarka sa svojim šarenim svjetovima... Idealistica...
Već nekoliko mjeseci ovdje vam dajem svoju dušu upletenu u riječi koje ispisujem... Dajem vam pravu mene... Bez maski. I da, osjećam se ranjivo...
Ali ujedno, zbog svega ovog ne osjećam se više kao samo još jedna krabulja na ovom šarenom maskenbalu...

subota, 11.11.2006.

JE LI DANAŠNJE VRIJEME ROMANTIČNO???

Ljudi današnje vrijeme često nazivaju bezdušnim, praznim... Današnje vrijeme čini se teko sivo... Osjećaji su zanemareni, potisnuti u drugi plan, vlada razum, ljudski um u kombinaciji s nevjerojatnim tehnologijama posve su potisnuli osjećaje i dušu... Ljudi se otuđuju, postaju daleki i strani... Nitko i ne uspijeva misliti na emocije jer svi toliko žure, svijet se svakom sekundom mijenja i teško je s njim držati korak... Možda ovo i nije vrijeme romantičara, ljudi za koje vrijeme ne postoji, koji nalaze ono magično u svakom trenu, ljudi koji znaju sanjati i voljeti...
Ne, nije ovo vrijeme romantičara... Nije ovo njihov svijet... Mnoge stvari koje se danas smatraju "romantičnim" postale su komercijalne i isprazne. Sjena hladnoće pala je na ljudske osjećaje... A priroda, priroda koju su romantičari tako cjenili i obožavali danas je obezvrijeđena, svakim danom je sve više uništavamo umjesto da uživamo u njezinim ljepotama... Ljudi su zaboravili maštati... Ljudi su zaboravili voljeti... U što se pretvorila ljubav??? Sada je tek... Tek blijeda sjena onog što je nekad bila... Druge stavri danas pokreću svijet... Ili ipak??? Možda još uvijek ima nade... A nada postoji sve dok je i ljudi koji znaju voljeti... Smatram da negdje dubojko u svakom od nas postoji ono romantično... I ja sam to pronašla u sebi. U ovom hladnom i sivom vremenu... Upoznala sam ono za što su romantičari smatrali da pokreće svijet... I moj se život promijenio iz temelja. Nestalo je sve one hladnoće koju sam osjećala... U sivilu svakodnevice uspjela sam vidjeti boje... Konačno sam uspjela razumjeti što su romantičari mislili kad su pisali o ljubavi koja zaustavlja vrijeme i liječi rane... Probudila se romantičarka u meni. Probudila se osoba svjesna svojih osjećaja i njihove vrijednosti... Probudila se osoba koja zna sanjati... Osoba koja traži i uspjeva naći ljepotu posvuda oko sebe... Sve je to učinila ljubav... Njezina toplina razmaknula je sivilo i donijela boje i svjetlost u moj život... Odjednom sam se našla u nekom posve drukčijem vremenu i u nekom posve drukčijem svijetu... Ili sam počela gledati na sve drugim očima. Odjednom sam zastala usred sve vreve i žurbe u mom životu i uživala u svakom dahu i svakom trenu... Osjetila sam sreće nekih davnih romantičara... I tuge... Tuge zbog toga što ne mogu biti s voljenim bićem... Nekad bi me našla i ona sjeta... Spleen... Isprepletena sreća i tuga, svjetlo i tama. Zbog toga ne mogu reći da danas romantičari ne postoje... Romantičari su svi ljudi koji vole... Kako mogu reći da današnje vrijeme nije romantično??? Svaki tren s njim je takav... Nema više užurbanosti, nema više sivila, nema više hladnoće... Možda ponovo sanjam... Ali nije tako samo kod mene... Svi zaljubljeni su takvi... Toplinom svoje ljubavi stvaraju bolji i ljepši svijet... Daju dušu i srce ovom vremenu... Duh romantičara još uvijek živi... U svakoj osobi koja voli... I zbog toga, unatoč hladnoći na površini, ovo je vrijeme vrijeme romantičara sve dok ima ljudi koji se iskreno vole...

četvrtak, 09.11.2006.

SJENA...

Hodam polagano svojim malim selom... Još jedan dug dan je prošao i... Mrak, zvijezda nema... Oblačno nebo... Neka težina u zraku... Kasna jesen...
Negdje su nestale boje rane jeseni... Izblijedile su...
Izlazim iz mraka u svjetlost i iz svjetlosti u mrak... Žuta svjetla ulične rasvjete...
Sjene koje crtaju na cesti... Podsjećaju me na nju...
Nisam razmišljala o ovoj noći... I o neobičnom susretu s njom... Zapravo, sa samom sobom...
Još jedna noć bez sna... U tom trenu bilo je još malo do zore... Umorne oči se sklapaju. Ali sna ponovo nema... Mislim na svog uspavanog anđela koji je sad toliko daleko... Gotovo da opet mogu osjetiti njegove poljupce na svojim usnama, čuti kako tiho šapuće da me voli, osjetiti njegov dodir...
No njega nema... On sad spava i... Sanja li me???
Ostajem sama u praznoj sobi... A ipak... Nisam sama...
Njegovo ime na usnama...
I... Još nešto...
Ponovo mi misli odlaze...
Otvaram oči na tren... Vjeđe postaju sve teže i teže... Tonem u san i mašta se mješa sa stvarnošću...
Kroz poluzatvorene oči ugledam Sjenu na rubu svog kreveta... Sjedi i gleda u mene... I šuti...
Nosi moj lik... Ali ona nije ja... Već dugo...
Oči su joj bez ikakvog osjećaja... Prazne i prodorne... Lice joj je prozračno, linije lica iste su mojima... I umjesto moje kratke, duga, smeđa kosa slijeva joj se niz leđa...
Gleda u mene... Zuri... Jer zna koliko to mrzim...
Kao da me pita... Mislim li da sam se toliko promijenila??? Je me ljubav učinila imalo drukčijom???
I što je to u meni toliko drukčije???
Ova moja potraga za svjetlom... Jesam li uspjela naći svoju sreću i mir???
Gleda me tim svojim praznim očima... U njenoj duši postoji samo mrak... Ako ima duše...
Okrećem joj leđa... Gledam neko vrijeme u crvene ruže... Potom prošaptam "Više nisam ti."... Više nisam ogorčena, nevoljena, mračna... Okrećem joj se i ponavljam te riječi glasnije... No ona je iščezla, napustila me... Nije nestala... Samo se sakrila. Vrijeme kad ću se morati obračunati s njom još nije došlo... Ali više me ne može vratiti u mrak... Više me ne može povući sa sobom...

ponedjeljak, 06.11.2006.

VJERUJETE LI U BAJKE???

Vjerujete li u bajke??? Da doista postoje, da negdje... Negdje daleko... Ili nekad... Nekada davno... Neki začarani svijet... Svijet u kojem ne postoji vrijeme... Svijet princeza i prinčeva, vila i patuljaka...
Vjerujete li???
Vjerujete li da postoji to magično mjesto... Mjesto u kojem je sve moguće... Gdje sunce vječno sije... I gdje nema hladnoće koja na kraju ne završava toplinom...
Vjerujete li da dobro uvijek pobjeđuje???
Da je ljubav ono što pokreće svijet???
I da bez obzira na sve muke i spletke zlobnih vještica, bez obzira na sve duhove, sablasti i mračne sile postoji ono nešto... Ona rečenica na kraju... "I živjeli su sretno do kraja života"...

Bajke... Slušala sam ih kao dijete, gutala svaku njihovu riječ... Zamišljala... Zamišljala bajne dvorove i veličanstvene balove... Daleke, začarane šume... Misteriozne špilje koje kriju neizrecive tajne...
Zamišljala da sam ja... Upravo u jednoj takvoj bajci...
Bježala sam. Već kao dijete.
Ali rano sam spoznala stvarnost...
Rano sam shvatila- sve su to djelići mašte ljudi koji su baš poput mene bježali od onog realnog, skrivali se... Rano sam shvatila da u stvarnom svijetu trenutci iz bajke ne opstaju dugo, jave se na tren i onda iščeznu u nepovrat...
Rano sam izgubila vjeru u njih. Maštala još uvijek jesam... Imala sam svoje začarane svjetove... Ali pronaći ih u stvarnosti nisam uspjela...
Stvarnost je bila siva...
Moj život je bio siv...
Tu i tamo bih uspjela na djelić sekunde u svijetu oko sebe pronaći boje...
Boje jedne bajke...
No brzo su izblijedile...
Nestale...
A ja sam razočarana bježala u svoju maštu... Pred nadolazećim sivilom...
A zatim se to sivilo uvuklo u moju dušu...
I gubila sam svoje šarene svjetove... Od dvoraca ostale su ruševine... Cvrkut ptica je utihnuo... Zemlja radosti postala je zemlja očaja.
Borila sam se za svoje bajke i magične svjetove... I nekad... Nekad sam ih uspjela vidjeti onakve kakvi su bili...
Ali prestala sam vjerovati u njih...

Većina ljudi naposlijetku izgubi svoje bajke... Životni problemi ih potisnu... Izgube se negdje... Zaborave ih...
Tek tu i tamo nešto ih podsjeti... A onda odmahnu rukom... "To su priče za malu djecu"- kažu... I vrate se u svoj ozbiljan svijet u kojem nema ni trunčice magije...

Bojala sam se da ću postati jedna od njih... Ispijena, namaštovita osoba...

I onda... Onda mi se dogodi bajka... Bajka u punom svom sjaju...
Bajka koja nadmašuje sve one o kojima sam slušala.
Jer... Dogodila se u stvarnosti...
I... Dogodila se meni...
Nije bilo savršenih princezica duge plave kose. Bila sam ja. Jedna posve (ne)obična cura s milijun vlastitih problema... Apsolutno nesavršena... Puna mana.
I bio je on... Moj princ koji me došao spasiti od mračnih sila.
Spasili smo jedno drugo. Svojom ljubavlju.
Zapravo, ne znam koliko sam još spašena... Svjesna sam da mračne sile uvijek vrebaju...
Uvijek progone... Othrvati se toliko je teško...
Ne znam postoji li "happy end"...
Ali bajka... Našla sam se u bajci...
I još uvijek mog dio našeg srca strepi od straha... Straha od buđenja... Kada ću shvatiti da ništa od svega toga nije bilo stvarno, nego sam se ponovo izgubila u svom svijetu mašte...

Vjerujem li u bajke???
Teško mi je povjerovati... Ali živim svoju bajku...

D.M. i M.K., 5.11.2006., Trakošćan

subota, 04.11.2006.

LAGANO POPUT PERA...

Lagano poput pera misli mi lebde... Ponovo su me napustile i... Moja duša me napustila, moje srce me napustilo, sad i moje misli... Odlaze k njemu...
A opet, nešto me vuče ponovo duboko na dno.
Sjenke su se povukle... Pobjegle u mračne kutove pred nadolazećim svjetlom... Nestale su... No na koliko dugo??? Kada će me opet pronaći te zlokobne slutnje???
Želim biti sretna, doista želim.
Ali postoji taj dio mene koji me koči... Nepovjerljiv... Zatvoren...
Želim voljeti svim svojim snagama...
Ali bojim se... Bojim se...
Osjećam se krhko. Ranjivo...
Nosi moje srce u dlanovima... Zna li koliko ga lako može uništiti??? Bude li slomljeno i ovaj put, pretvorit će se u prah i pepeo. Nikad više neće kucati... Za nikoga... Njegovi otkucaji će umuknuti... Zauvjek. U tišini nestat će i zadnji tračak svjetla i sreće...
Ne bojim se da ću biti povrijeđena, shvatila sam...
Ne bojim se da neću moći preživjeti novu bol. Bojim se onoga što će nakon toga ostati od mene. Kada ponovo izgubim smisao i put... Kada ponovo izgubim samu sebe...
A opet, budem li ostala sakrivena iza svojih zidova... Ponovo ću početi blijediti... Past ću u mrak...
Ljubav je rizik... Mogu dobiti toliko... A opet toliko mogu izgubiti...
Ali konačno u svom životu imam nešto u ime čega se borim...
Svako novo buđenje...
Svaki novi dah...
Svaki novi korak...
Sve... Sve zbog ljubavi... I zbog njega...
Oslobađam se teških misli... Ponovo lebdim... Moje misli postaju lagane poput pera, lebde k njemu...
I ja lebdim... Negdje iznad ovog oblačnog neba... Iznad zvijezda... Iznad svega...
U svijetu sreće i ljubavi...
Gledam izvana ovaj svijet... Toliko lako mogu pasti...
No puštam brige... Jer znam da postoji moj anđeo čuvar... Koji me voli i koji pazi na mene... I koji neće dozvoliti da mi se ikad desi nešto loše... I ja volim svog anđela... Jer je uvijek uz mene, čak i kada se čini da je daleko... Jer je njegovo srce uz moje, jedno...
Netko mora i na anđele čuvare paziti... Zato šaljem svojemu anđelu svu ljubav koju mogu pružiti... I lagano poput pera k njemu lebde moje misli... Moje misli da ga prate... Moje srce da mu govori sve ono što se ja bojim reći... Moja duša da ga pazi...
Pogledaj mi u oči, anđele moj... I vidjet ćeš u njima... Koliko te zapravo duboko volim...
I da je sve što činim i sve što osjećam... Samo za tebe...

petak, 03.11.2006.

GLEDALA SAM U NEBO DANAS...

Gledala sam u nebo danas... Vjetar mrmlja neku tužnu pjesmu... Hladnoća šiba lice... Ogoljele grane drveća u parku... I teško, sivo nebo iznad mene... Lokve na ulici... Ljudi u debelim zimskim kaputima... Mrtvilo kasne jeseni...
Gledam u nebo i...
Ponovo mi nešto šapuće tiho u uho... Ne mogu razabrati riječi... Ali osjećam to... Ponovo "ono nešto"... Kao da šapuće moje ime...
Tiho i nježno šapuće mi...
Njegov glas???
Ne, ne može biti on... A toliko to želim... Toliko...
Nedostaje mi...
Sve je tako sivo i hladno...
Kasna jesen...
Hladnoću vjetra osjećam i kroz jaknu... Dopire mi do srca i ledi... Ta neka slutnja...
Zar se sjenke vraćaju???
Ne, ne smiju se vratiti... Jer... One žele ukrasti sreću... Vuku me svojim ledenim prstima... Vuku me prema rubu onog ponora... Padnem li opet, znam...
Budem li sad povrijeđena... Nikad... Nikad više...
Ne znam hoću li ovaj put ponovo moći iz dna tog ponora...
Ne znam hoću li imati snage... Ovaj put...
I ne želim razmišljati o budućnosti... Ne mogu...
Gledam u nebo koje je tako daleko i prijeteće... Hladnoća...
Pomisao na njega grije mi dušu... Ali kako protiv te sjenke???
Što više volim, sve je teže i...
Gledam u nebo...
I u tom trenu ponovo šapat... I jedan suhi list pade mi na dlan...
Misli li sad na mene???
Na tren kao da... Kao da je opet uz mene...
Ta iluzija drži me na tren... A onda me napušta poput sna...
I nebo se otvara...
Vjetar luduje... Bijele pahuljice plešu oko mene... Ali ta hladnoća...
Lice mi je promrzlo, a u hladnoj ruci još uvijek držim onaj list...
Vidim ljepotu u tome svemu... Ali na tren... Samo na tren kao da sam osjetila suzu u svome oku...

četvrtak, 02.11.2006.

Omnia vincet amor, et nos cedamus amori...

"Tad volimo se! Nek to vječnost bude mala:
Ljubav ja i ti!
Jer svijet je brod bez luke, vrijeme val bez žala,
Prolaznici mi!"
A. Lamartine


"Prava ljubav razmišlja o trenutku i o vječnosti, ali nikada o trajanju."
F. Nietzsche


"Ljubav odolijeva vremenu koje sve otima. Nikad nije zaista ljubio onaj koji misli da je ljubav zaista prolazna."
J.W. Goethe


"U očima, na usnama je nama vječnost tad bila..."
W. Shakespeare



Jednom davno i ja sam napisala stihove...
Ali pravo njihovo značenje shvatila sam tek sad...
Uz male izmjene...


"vrijeme prolazi...
tebe nema uz mene.
jedno srce, jedna duša,
a toliko daleko...
vrijeme prolazi...
zrnca pijeska
u pješčanom satu...
sekunde čine se duge,
moje male vječnosti...
zašto su toliko kratke
kad si tu???
tada su sati
samo treptaj oka...
a da pustimo vrijeme,
zaustavimo satove,
budemo jedno drugom vječnost???"
Athropa


Tek sad shvaćam...
Tek sad shvaćam veličinu riječi "ljubav"...
Ljubav...

Tražila sam je i sanjarila o njoj...Gubila vjeru i nadu...
Bivala razočarana i slomljena srca...
I naposlijetku je našla... Je li to ona prava ljubav??? Ne znam...
Znate li one trenutke za koje želite da se protegnu u beskonačnost???
Znate li onaj osjećaj kad nakon dugog lutanja nađete svoje mjesto???

"Sanjam o jednoj ljubavi dovoljno velikoj da stvara nove svjetove... Ljubavi koja cijeli rane i popravlja nepravde..."
Napisala sam to ne tako davno...
Moje rane cijele... Zaboravljam nepravde... I odjednom mi se otvorio cijeli novi svemir pred očima...

Možda ponovo sanjarim... Možda me ponovo čeka razočaranje i bol... Ne mogu to znati... A zapravo i ne želim... Želim se samo ponovo vratiti u jedan tren u kojem vrijeme uzmiče pred ljubavi...

<	studeni, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.