Gledala sam u nebo danas... Vjetar mrmlja neku tužnu pjesmu... Hladnoća šiba lice... Ogoljele grane drveća u parku... I teško, sivo nebo iznad mene... Lokve na ulici... Ljudi u debelim zimskim kaputima... Mrtvilo kasne jeseni...
Gledam u nebo i...
Ponovo mi nešto šapuće tiho u uho... Ne mogu razabrati riječi... Ali osjećam to... Ponovo "ono nešto"... Kao da šapuće moje ime...
Tiho i nježno šapuće mi...
Njegov glas???
Ne, ne može biti on... A toliko to želim... Toliko...
Nedostaje mi...
Sve je tako sivo i hladno...
Kasna jesen...
Hladnoću vjetra osjećam i kroz jaknu... Dopire mi do srca i ledi... Ta neka slutnja...
Zar se sjenke vraćaju???
Ne, ne smiju se vratiti... Jer... One žele ukrasti sreću... Vuku me svojim ledenim prstima... Vuku me prema rubu onog ponora... Padnem li opet, znam...
Budem li sad povrijeđena... Nikad... Nikad više...
Ne znam hoću li ovaj put ponovo moći iz dna tog ponora...
Ne znam hoću li imati snage... Ovaj put...
I ne želim razmišljati o budućnosti... Ne mogu...
Gledam u nebo koje je tako daleko i prijeteće... Hladnoća...
Pomisao na njega grije mi dušu... Ali kako protiv te sjenke???
Što više volim, sve je teže i...
Gledam u nebo...
I u tom trenu ponovo šapat... I jedan suhi list pade mi na dlan...
Misli li sad na mene???
Na tren kao da... Kao da je opet uz mene...
Ta iluzija drži me na tren... A onda me napušta poput sna...
I nebo se otvara...
Vjetar luduje... Bijele pahuljice plešu oko mene... Ali ta hladnoća...
Lice mi je promrzlo, a u hladnoj ruci još uvijek držim onaj list...
Vidim ljepotu u tome svemu... Ali na tren... Samo na tren kao da sam osjetila suzu u svome oku...
Post je objavljen 03.11.2006. u 21:54 sati.