Marketing
VJERUJETE LI U BAJKE???
Vjerujete li u bajke??? Da doista postoje, da negdje... Negdje daleko... Ili nekad... Nekada davno... Neki začarani svijet... Svijet u kojem ne postoji vrijeme... Svijet princeza i prinčeva, vila i patuljaka...
Vjerujete li???
Vjerujete li da postoji to magično mjesto... Mjesto u kojem je sve moguće... Gdje sunce vječno sije... I gdje nema hladnoće koja na kraju ne završava toplinom...
Vjerujete li da dobro uvijek pobjeđuje???
Da je ljubav ono što pokreće svijet???
I da bez obzira na sve muke i spletke zlobnih vještica, bez obzira na sve duhove, sablasti i mračne sile postoji ono nešto... Ona rečenica na kraju... "I živjeli su sretno do kraja života"...
Bajke... Slušala sam ih kao dijete, gutala svaku njihovu riječ... Zamišljala... Zamišljala bajne dvorove i veličanstvene balove... Daleke, začarane šume... Misteriozne špilje koje kriju neizrecive tajne...
Zamišljala da sam ja... Upravo u jednoj takvoj bajci...
Bježala sam. Već kao dijete.
Ali rano sam spoznala stvarnost...
Rano sam shvatila- sve su to djelići mašte ljudi koji su baš poput mene bježali od onog realnog, skrivali se... Rano sam shvatila da u stvarnom svijetu trenutci iz bajke ne opstaju dugo, jave se na tren i onda iščeznu u nepovrat...
Rano sam izgubila vjeru u njih. Maštala još uvijek jesam... Imala sam svoje začarane svjetove... Ali pronaći ih u stvarnosti nisam uspjela...
Stvarnost je bila siva...
Moj život je bio siv...
Tu i tamo bih uspjela na djelić sekunde u svijetu oko sebe pronaći boje...
Boje jedne bajke...
No brzo su izblijedile...
Nestale...
A ja sam razočarana bježala u svoju maštu... Pred nadolazećim sivilom...
A zatim se to sivilo uvuklo u moju dušu...
I gubila sam svoje šarene svjetove... Od dvoraca ostale su ruševine... Cvrkut ptica je utihnuo... Zemlja radosti postala je zemlja očaja.
Borila sam se za svoje bajke i magične svjetove... I nekad... Nekad sam ih uspjela vidjeti onakve kakvi su bili...
Ali prestala sam vjerovati u njih...
Većina ljudi naposlijetku izgubi svoje bajke... Životni problemi ih potisnu... Izgube se negdje... Zaborave ih...
Tek tu i tamo nešto ih podsjeti... A onda odmahnu rukom... "To su priče za malu djecu"- kažu... I vrate se u svoj ozbiljan svijet u kojem nema ni trunčice magije...
Bojala sam se da ću postati jedna od njih... Ispijena, namaštovita osoba...
I onda... Onda mi se dogodi bajka... Bajka u punom svom sjaju...
Bajka koja nadmašuje sve one o kojima sam slušala.
Jer... Dogodila se u stvarnosti...
I... Dogodila se meni...
Nije bilo savršenih princezica duge plave kose. Bila sam ja. Jedna posve (ne)obična cura s milijun vlastitih problema... Apsolutno nesavršena... Puna mana.
I bio je on... Moj princ koji me došao spasiti od mračnih sila.
Spasili smo jedno drugo. Svojom ljubavlju.
Zapravo, ne znam koliko sam još spašena... Svjesna sam da mračne sile uvijek vrebaju...
Uvijek progone... Othrvati se toliko je teško...
Ne znam postoji li "happy end"...
Ali bajka... Našla sam se u bajci...
I još uvijek mog dio našeg srca strepi od straha... Straha od buđenja... Kada ću shvatiti da ništa od svega toga nije bilo stvarno, nego sam se ponovo izgubila u svom svijetu mašte...
Vjerujem li u bajke???
Teško mi je povjerovati... Ali živim svoju bajku...
D.M. i M.K., 5.11.2006., Trakošćan
Post je objavljen 06.11.2006. u 23:53 sati.