Jeka tisine
subota, 18.11.2006.
SUNCE IZLAZI NAD VARAŽDINOM...
(Pisano ovog jutra...)
Možda sam od najranijeg jutra znala kuda me srce vuče... Probudila sam se ranije i iako nisam imala prvi sat krenula sam u školu... Možda sam namjerno i odbacila svoju uobičajenu rutu od kolodvora do Zagrebačke banke, pa preko parka do škole... Možda sam željela biti baš ovdje... Da vidim ovaj prizor... Stojim na jednom od brežuljaka Starog grada, na jednom od naših mjesta, na mjestu gdje smo se prvi put poljubili i gdje smo zagrljeni gledali u sumrak i svjetla mog grada... Prve večernje zvijezde (naše zvijezde) sjale su iznad nas... Noć je tada za nas značila rastanak, kraj našeg prvog susreta... Tad smo se po prvi puta morali odvojiti, a to nismo željeli... Bilo je to prije gotovo dva mjeseca.
I sad stojim ovdje, na istom tom mjestu, s kemijskom i blokićem u ruci i gledam u daljinu. Rano je, sunce još uvijek nije izašlo, jutro se tek budi... Sunce slika predivnu sliku svojim zadivljujućim bojama po nebu... Ružičasti, narančasti, ljubičasti i crveni tonovi posvuda išarani po nebu, na oblacima... Poput valova na nebeskom moru... Nebo iza oblaka je svjetloplavo, jasno, dok oblaci gore nebeskom vatrom...
Sunce proviruje iznad varaždinskih krovova i tornjeva crkava... I oni gore u tom plamenu... I drveće, sad je istih boja kao i nebo... Poprima boje sunca...
I moja polovica našeg srca gori... No ne zbog ljepote ovog prizora... Prizora tako divnog da bi i najhladnijoj osobi duša zatitrala... Ne... Moja polovica našeg srca gori iz čežnje za voljenom osobom... On sad još spava, moj anđeo... I ne zna da sam sad ovdje, na mjestu koje nam je toliko važno... I ne zna da mi nedostaje... Ali možda to osjeća i u snu...
Još jednom krećem tragom naših koraka... Stazom koju smo ne znam koliko puta prošli zajedno... Drveće koje ga uvijek podsjeti na more... Naše drvo na koje smo se penjali i ljubili se u zaklonu njegovih grana... Iznad ljudi koji su šetali i prolazili tom stazom... Brežuljci Strarog grada gdje smo se penjali... Vidim onu vrbu ispod čijih smo gustih grana nestajali... Nestajali za cijeli svijet... Naše klupice... Na usnama osjećam svaki poljubac koji smo si ondje dali...
Produžujem ovo moje malo hodočašće i krećem polako i teška srca prema staroj jezgri grada... Ne želim otići... Jer ovdje su sjećanja toliko živa...
Ulice grada su gotovo prazne... Koraci mi odjekuju i uz njih čujem gugutanje golubova... Jedna mačka pretrči preko ulice... Mijauuuuu... (Nasmješim se.)
Golubovi zoblju nešto na pločniku na Franjevačkom trgu... Žuto lišće na granama uz crkvu gleda u nebo... Spuštam se prema kazalištu i susrećem neke đake koji idu u školu... Veselo razgovaraju... No ulice su većinom prazne... Tu i tamo neki ljudi, ranoranioci...
Zvone zvona... Ponovo odjekuju... U ovom gradu gotovo uvijek zvone zvona...
Ponovo gledam u nebo... Ono gubi svoje vatrene tonove, oblaci postaju bijeli i nebeski ocean iza njih...
Još uvijek kročim ulicama svog grada, ispisujući ove riječi svakim novim korakom... Dolazim do kazališta, fontane i glavnog gradskog parka... Tu smo se upoznali, do fontane... Tu na klupici iza nje čekala sam ga... Kapljice vode u fontani blješte na prvim jutarnjim zrakama sunca...
Opet zvona...
Ulazim u park... Sunce je i ovdje izlilo svoje šare... Jedno stablo divljeg kestena žute boje... Još nekoliko naših klupica... Teško je prolaziti ovdje a da me uspomene potpuno ne obuzmu... Žuto lišće uz sivi puteljak, savršena kulisa za sve ono što se dešava u mojoj polovici našeg srca... Neka toplina me grije...
Iza naše klupice nalazi se stablo tise... Crvene bobice na zelenim granama... I te prekrasne boje...
Znam da moram dalje jer ostat ću ovdje začarana, smrznuta, zarobljena sve dok se on ne vrati i ne probudi me poljupcem... (Baš kao u nekoj bajci...)
Na rubu parka posljednji put se osvrćem... Gledam u raskoš i ljepotu praka... I u nebo... Oblaci su sad došli i nadvili se nad moj grad... Polako brišu nebeski sjaj... A tad se trak svjetlosti probije između njih...
Novi dan se probudio... Još jedan bez njega... Postoji jedna utjeha... Sutra... Sutra ćemo opet biti zajedno...
| < | studeni, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.