Jeka tisine
subota, 25.11.2006.
...JER JE NEBO MOJA LIVADA...
Imam neki osjećaj da ponovo bježim od stvarnosti... Gotovo da sam se prestala zanimati za događaje u stvarnom svijetu... Izolirala se u moj mali svemir... Da ne znam što se vani događa... Jer svaki put kad se vratim u stvarnost... I kad vidim što se u stvarnosti događa... Uvijek me to rastuži...
Oduvijek sam ovo što jesam... Sanjarka... Riječi su moje igračke, a nebo moja livada... Moj pogled na svijet je pogled izvana, pogled osobe koja u tom svijetu uopće ne živi... Ovo vrijeme... Ne znači mi apsolutno ništa... Samo brojke... I često se izgubim u njemu... Začudim se kad pogledam na kalendar i shvatim koji je datum... Ponekad sam još uvijek dijete... I sve oko mene mi je veliko igralište... Još uvijek u začaranom svijetu djetinjstva... A češće sam posve odrasla, zrela i odgovorna, osoba koja zna koja je zna težinu svojih odgovornosti... No svijet oko mene... Nije moj dom. To je mjesto koje povremeno posjećujem... Mjesto na kojem se nikad ne osjećam potpuno sigurno i zaštićeno...
Zadnjih tjedan dana spoznala sam koliko ljudi mogu biti poremećeni i jednostavno zli... Kako lako mogu nanositi bol drugima bez ikakve grižnje savijesti... I više nego ikad svjesna sam da ondje negdje vani postoje osobe kojima je tuđa patnja zabava... No nije to najgore... Sve više sam svjesna emocionalne hladnoće oko sebe... Nikoga više nije briga... Većina ljudi brine samo za sebe i nikog više... Žalosno je to... Ali toliko bolno istinito...
Stvarnost mi je ponekad preteška... Tražim zaklon, a toliko je malo mjesta gdje ga mogu naći... Nije ovo mjesto za jednu sanjarku... Potrebne su mi široke nebeske livade u kojima se zauvjek mogu izgubiti... Sakriti od sveg lošeg... Jer osjećam se toliko... Slabo i uplašeno... Poput malene djevojčice koja se boji pogledati ispod kreveta jer se boji čudovišta koje je ondje čeka...
A istodobno... Javlja se ta neka ljutnja... Osjećam je kako kola mojim žilama... Zaboravljam na strah i spremna sam se boriti sa svim što me čeka...
Zašto se još uvijek skrivam??? Obećala sam samoj sebi da neću više... Obećala sam... Čini mi se tako davno... Gazim li svoju riječ???
Pojava jedne osobe iz jednog ne tako davnog vremena podsjetilo me na onu slabu, uplašenu mene... Djevojke koja se nije znala boriti za svoju sreću... Koju bi svaki val tuge potopio... Koja se skrivala od svijeta ispod velike, sive deke... Bila je sanjarka... Nebo je bilo njezina livada... No bojala se gledati u nebu... Bojala se veličine neba iznad nje... I svijeta oko sebe.
Promijenila sam se. Ojačala. Sad se znam boriti s tugom... Znam se boriti sa svime što osjećam... Ali još uvijek učim kako se nositi sa svijetom...
Ali svaki put kad pogleda u taj isti svijet u potrazi za ljepotom... Najčešće požalim... Jer ono što vidim... Često uspijem vidjeti toliko lijepih stvari... Bezbroj... Ali vidim još više loših stvari... Vidim bol, mržnju, prijezir, laži, prijevare, sebičnost... Vidim patnju, prazninu, žurbu i sivilo...
I da, tek sad shvaćam da se još uvijek skrivam... Polako izlazim u svijet... Sigurnost tražim i pronalazim u jednom zagrljaju... I svjesna sam svog anđela čuvara... Koji me voli i koji neće dozvoliti da mi se desi išta loše... Ali ove korake prema svijetu moram učiniti sama... I izboriti svoje nove bitke...
I nikad ne dozvoliti da me sve to promijeni... Da ponovo izgubim vjeru i nadu u ljude, u svijet, u prijateljstvo, u ljubav... Naivne su to ideje, znam... Nekako sam uspjela sačuvati djeliće njih čak i u najvećem mraku... Vjerojatno ću uvijek biti ovakva... Jer sam sanjarka... Jer je nebo moja livada...
| < | studeni, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.